Kako sam ovih dana, vise nego inače, zbog neopisivih gužvi koristio javni gradski promet često sam u tramvaju imao priliku vidjeti jednog relativno mlađeg dečka. Naravno da ga među tolikim brojem putnika uopće ne bih primijetio, da u njemu nisam vidio nešto neobično. Na jednom ramenu nosi svoj ruksak, o drugom ramenu visi gitara, a u rukama uvijek drži malog bijelog zečića. Svakoga dana isto. On, njegov ruksak, gitara i zeko. Po mojoj slobodnoj procjeni on je beskućnik. Čini mi se da ništa više osim navedenog nema. U ruksaku je sva prtljaga koju posjeduje, gitara mu je sredstvo da si eventualno zaradi poneku kunu svirajući po nekim javnim trgovima, a zeko je valjda jedini koji se može poistovjetiti s njegovom sudbinom. Ali ne leži tu njegova neobičnost. Fascinirala me, i zato ga spominjem, njegova vedrina. On je uvijek nasmijan, s putnicima pokušava uspostaviti komunikaciju, nikome ne govori o svojoj sudbini, nikada ga nisam čuo da se žali ili od nekoga traži pomoć. Njegovo me ponašanje asocira na divne riječi one poznate duhovne šansone, koju poneki pripisuju sv. Franji Asiškom »ja lutam presretan ovom divnom zemljom il’ kiša pada il’ sunce sja, ja uvijek dobre sam volje, uvijek radosno pjevam, u mom srcu tuga neće naći stan«. Ovaj mladić veselo kroči stazom života, iako ne vjerujem da ga život »mazi«.
Predbožićno vrijeme u gradu Zagrebu pozvala me jedna zajednica vjernika da im pomognem u pripremi za svetkovinu Utjelovljenja iii, kako bismo mi to rekli da im držim duhovnu obnovu. Rado sam se odazvao njihovu pozivu i dva dana proveo s njima razmišljajući o adventu i Božiću. Puno je toga rečeno, ali sukus mojih riječii mogao bi se svesti na poziv na radost, jer »dolazi da spasi narod svoj«. Sve je to bilo lijepo primljeno, po njihovu sudu, vrlo učinkovito, duh Gospodnji pratio je i vodio naša razmatranja. Međutim, dolazi vrijeme odmora i počinje razgovor uz kavu. Uz kurtoazne pohvale mojih meditacija, počeše i oni iznositi svoja razmišljanja. I se jedan gospodin osokoli i reče:« Vi nas pozivate da se radujemo, da budemo nasmijani i vedri, da posebno ozračje Božje blizine unesemo sada u svoje zivote, obitelji, radne sredine, da se radujemo unatoč i usprkos svemu. To je lijepo. I nastojat cemo učiniti tako. Ali, kako vi, crkveni ljudi promatrate nas, tako mi vas, crkve ljude, jos više. I nemojte mi zamjeriti, ali moram vam reći, kod većine vas nema radosti i ne primjecuje se da ste zadovoljni.
Ako itko, onda biste vi trebali biti mirni, spokojni i odisati radošću. Sve vam je osigurano, prilično ste zaštićeni, ne morate se suočavati s problemima s kojima se mi suočavamo, ne strepite za svoja radna mjesta, ne poogađa vas kriza kao nas, a opet nemate sjaja.«
Nije uopće važno hoćemo li prihvatiti ovu konstataciju kao točnu ili ćemo joj, pak, pristupiti s rezervom, ali činjenica jest da nas ljudi tako vide i doživljavaju i da se pitaju »a što se to s njima događa?« Usporedujem život ovog sretnog, vedrog i nasmijanog beskućnika sa životima nas, kojima, kako narod voli reći, ništa ne manjka. On odaje dojam radosti, a mi zabrinutosti; on nasmijan, a mi ozbiljni; on ništa nema, a živi kao da ima sve, a mi imamo gotovo sve pa ipak vrlo često djelujemo nezadovoljni kao da nam puno toga fali.
Iskreno se nasmijati
Draga braćo svećenici, nismo manje ozbiljni ako se nasmijemo; neće nam ljudi zamjeriti ako primijete radost i vedrinu. Naprotiv, upravo to od nas očekuju. Kada dođu k nama i primijete naša smrknuta lica, to ih više tjera od nas negoli bilo kakav drugi naš nedostatak ili pogreška; ako u njihove živote ne pokušavamo usaditi vlastito zadovoljstvo, osjećaju da više nemaju razloga dolaziti k nama. Uvijek su samostani i crkve bili mjesta odmora, tišine, radosti, vedrine; oduvijek se odlazilo na ta mjesta da se iz njih iziđe obogaćen; nadaleko je poznato da se u teškim trenucima, u očaju, potištenosti, ožalošćenosti, nespokoju, krizama, problemima, odlazilo k svećenicima i redovnicima i da se od njih vraćalo »S pjesmom«. A sada?
Nekad davno pročitao sam negdje da je komunistička mladež svojim starijim mentorima u vrijeme pada Berlinskoga zida napisala otprilike ovako: Dali smo vam pedeset godina da nas odgojite. No, vi to niste učinili, jer ni sami niste bili odgojeni. Ne daj, Bože, da nam se dogodi nesto slično pa da nam danas vjernici kažu »dali smo vam miran, spokojan i osiguran život kako biste u naša srca unosili radost i vedrinu. No, vi to niste učinili, jer i sami niste sretni«. Uh, kojeg li prokletstva za nas!
I dok ovo pišem, u ruke mi dolazi ova toliko spominjana Sudčeva knjiga razgovora. S drugog aspekta, govori o istom problemu. Kaže on: »Mladi svećenik vozi mercedes. Za što se on treba brinuti? Ima sve. Ubija se i guši onaj duhovni žar, duhovni potencijal za Boga, za Božje traženje, za Božju blizinu … Mlakost kršćanska. Smrznuti kršćanski osmijeh. To je nešto najgore za mene. Kad se kršcani nasmiju iz kurtoazije, iz neke uštimane kršćanske kurtoazije. To je grozno. Bez srca i duše«. Talijanska biskupska konferencija u svom dokumentu »Komunicirati Evanđelje u svijetu koji se mijenja«, vec u prvom broju, govori o tome. Biskupi kažu da je prvotna zadaća Crkve »svjedočiti radost i nadu utemeljenu u vjeri u Isusa Krista« te pozivaju kršćane da budu »suradnici u radosti drugih~ (usp. 2 Kor 1,24) dijeleći dragocjeni biser Evanđelja. Čini mi se, drage kolege, da je došlo do neke čudne inverzije. Nekada je za nas vrijedilo pravilo »Čini se da smo ljudi bez ičega, a zapravo smo oni koji posjeduju sve«. Vratimo se tom pravilu i radosti nam neće nedostajati. A ako je budemo imali u sebi mi, lako će se preko nas prenijeti na druge. UTINAM!
fra Žarko Relota / VJESNIK Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije 1/2009.
