Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Krivotvoreni govor biskupa Strossmayera

Kategorija: Antikatolicizam

Neopjevani junak

Josip Juraj Strossmayer jedan je od najvažnijih intelektualaca u povijesti naše zemlje. Usprkos njegovom radu i predanosti, još uvijek je svojevrsni neopjevani junak Crkve. Kontroverzan i oštar u svojim nastupima, ali discipliniran te besprijekorno vjeran Kristovoj zaručnici – biskup Strossmayer bio je i ostao jednim od najutjecajnijih Hrvata u globalnoj povijesti kršćanstva.

Strossmayer, inače Osječanin, rođen je 1815. godine. Rane godine duhovne zrelosti provodi u đakovačkom i budimpeštanskom sjemeništu. U potonjem će gradu dobiti doktorat filozofije, a nakon zaređenja vrši dužnost vikara u Petrovaradinu. Doktorom teologije postaje 1840. s disertacijom o problemima crkvenog jedinstva i stječe službu profesora kanonskog prava  u Beču.

Godine 1849. dobiva položaj đakovačkog biskupa (na prijedlog bana Josipa Jelačića). Zahvaljujući vrijednim imanjima i nasljeđenom imutku, postaje jednim od moćnijih mecena, te daje zamah razvoju hrvatske kulture i političke misli. Zalaže se za ujedinjenje i samostalnost Hrvata, ali jedna od temeljnih duhovnih preokupacija bila mu je stoljetna rana Crkve – raskol katolicizma i pravoslavlja. Gdje su drugi vidjeli prepreke, Strossmayer je vidio izazove, i tvrdio je da ništa nije nemoguće ljudima koji vjeruju. U vrtlogu političkih izazova, došao je I. Vatikanski koncil 1869. godine, na kojeg je bio pozvan. I tu priča postaje zanimljiva…

Dogma i ujedinjenje

Kao što i mnogi laici znaju, Prvi vatikanski koncil ustanovio je dogmu o papinskoj nezabludivosti. Prema ovom nauku, nakon biskupskog zasjedanja, papa može ustanoviti dogmu prema principu “ex cathedra” (“sa trona” – misli se Petrova) nakon koje postaje važeća i obvezujuća za sve vjernike. Ovaj sustav bio je važeć već dva tisućljeća (jer dogme su postojale i prije Prvog vatikanskog koncila) ali trebalo ga se doktrinalno potvrditi i uzeti kao opću praksu. Usprkos tome, nekolicina biskupa dignula je glas protiv ove dogme – a jedan od najglasnijih bio je Josip Juraj Strossmayer.

Tijekom izlaganja svoje argumentacije, koja je zadivila papu te koja je Strossmayeru priskrbila naziv “biskup turskih granica”, tvrdio je da dogmatski pristup nepogrešivosti ne donosi ništa novog u praksi. Kristova je zaručnica nepogrešiva, te pod vodstvom Duha Svetoga – i ovo je činjenica  obznanjena svakom vjerniku, neovisna o dogmatskom proglasu. Za hrvatskog biskupa, papinska nepogrešivost bila je teorijsko definiranje protokola koje nije od presudne važnosti za život Crkve. Slično kao kad bi  se dogmatski priznalo da je Zemlja okrugla – ovo bi bila istina, ali ne bi u stvarnosti ništa promijenila u crkvenom životu.

Strossmayer je imao i već spomenutu želju da ujedini katolicizam i pravoslavlje, a dogmu je držao kao  prepreku tom ujedinjenju. Bio je svjestan da će navedeni teološki obrazac biti teško prihvatljiv pravoslavnim vjernicima, i raditi probleme pri mogućem ujedinjenju. Drugim riječima, Strossmayer je tvrdio da će dogma imati zanemariv utjecaj u životu Crkve, ali da će zauzvrat nepotrebno uzburkati interese na drugim poljima. Nažalost po Strossmayera, većina koncilskog tijela nije imala razumijevanja za njegov pristup problematici. Biskup se toliko naljutio da je na kraju napustio Koncil prije konačnog izglasavanja, zajedno s par istomišljenika. Iako je ovo bio oštar potez, Strossmayer je kasnije prihvatio dogmu i objavio je u crkvenim glasilima, sukladno svojoj biskupskoj dužnosti.  Usprkos napetosti, ostao je vjeran Crkvi, nadajući se da će Bog u budućnosti  ipak ustanoviti ujedinjenje istočnog i zapadnog kršćanstva.

Fundamentalistička krivotvorina

Mediji su vrlo brzo proširili vijest o “neposlušnom” biskupu, koji se drznuo suprotstaviti većini koncila. Strossmayer je postao popularna tema religijskih diskusija.  Pažnju koju je dobio iskoristili su radikalni antikatolici. Naime, nekolicina reformiranih fundamentalista kroz svoje je tiskovine objavilo – ni manje, ni više – nego “govor” biskupa Strossmayera na koncilu. Nepotrebno je reći da se radilo o krivotvorini, obzirom da je tekst navodnog govora vrvio banalnim i apsurdnim kritikama Katoličke crkve koje su bile stavljene u biskupova usta. Cilj krivotvorine bio je zavesti katolike da čak ni njihovi biskupi ne vjeruju u biblijski opravdan ustroj Crkve, te da uistinu nema razloga da se u takvoj vjeri ostane.

Budući da je lakše povjerovati dobro smišljenoj laži nego jednostavnoj istini, mnogi su ljudi nasjeli na ovu krivotvorinu i napustili Crkvu radi krivotvorenog govora. Uspjeh ovog “udarca ispod pojasa” bio je tako velik da je “govor” postao jedan od vodećih “argumenata” u svijetu fundamentalizma. Brzo se proširio svijetom. Godinu dana nakon što se krivotvorina pojavila u Južnoj Americi, stigla je i u Hrvatsku, na opći užas biskupa Strossmayera. Doznavši da mu se pripisuje lažan govor, oštro je reagirao i prozvao ga više puta lažnim. Bilo je prilično naivno od fundamentalista da krivotvorinu koriste u srcu političke i dušebrižničke ovlasti biskupa čije su izjave krivotvorili.

Budući da je krivotvorina bila u kratkom roku objavljena u velikom broju fundamentalističkih tiskovina, bilo je teško pronaći autora. Strossmayer je na kraju pripisao lažan govor južnoameričkom svećeniku Joseu Augustinu Escuderukoji je neko vrijeme pristao uz neprijatelje Crkve (ali se zatim pokajao). Prema povijesnim izvorima, Escudero je priznao da je autor krivotvorine u časopisu “America del Sud” 1876. god.

Dokazi nevjerodostojnosti

Iako je krivotvorina “zapalila” fundamentalističke krugove, sekularni izvori bili su prilično mlaki u vezi nje. Temeljni razlog bio je što su manje-više svi znali da se radi o lažnom govoru. Jedan od evidentnih pokazatelja njegove neautentičnosti bio je katastofalan “kiks” kojeg je Escudero napravio pri pisanju. Naime, govor je sadržavao reakcije Strossmayera na povike biskupa sa strane. Primjerice, krivotvorina navodi…

”Što ćemo im odgovoriti, ako nam sve greške rimskih biskupa – počevši sve od početka pa do njegove visosti i svetosti Pija IX, navedu? O, da bi bili takvi kakav je Pijo IX , cčsno bi se mogli ponasati, ali nažalost,nisu bili takvi.

Vika: “ŠUTI! ŠUTI! DOSTA JE!”.

Ne vičite na me gospodo, ako vas uznemiravam s navodima povijesti, znajte da ako svu vodu rijeke Tiber pustite preko povijesti, niste u stanju niti jednog lista njenog sadržaja uništiti! Dozvolite da govorim, ja hoću što kraće objasniti taj velevažni predmet.”

Ovakvih mjesta ima više, i sva od reda su jednako banalna. Naime, Escudero je želio od Strossmayera napraviti Luthera, vođu reformacije kojeg su katolički biskupi mnogo puta optuživali za laži i manipulacije (nije im, naravno, ostajao dužan). Da bi ga takvim opisao na koncilu, krivotvoritelj je zapisao ne samo usklike biskupa koji su “užasnuti” slušali kako Strossmayer tvrdi da je papa doktrinalno pogrešiv, već i njegove reakcije na njih. Težak apsurd, naravno – jer ako je Strossmayer pisao svoj govor u Đakovu da bi ga pročitao za koncilskom govornicom u Rimu, tad nije mogao zapisati povike. Dapače, mogao je govor napisati bilo kad, nije mogao zapisati reakcije. Jedini način na koji bi se ovo moglo postići, bilo bi da je netko pisao riječi Strossmayera sa strane, tj. da se radio transkript govora kojeg bi biskup govorio napamet. Ovo, naravno, nije bio slučaj – jer Strossmayer nije tri sata za govornicom stajao i pričao što mu je padalo na pamet.

Ali najveći argument da je govor lažan upravo su Strossmayerove izjave kojima se brani od “autorstva”. U jeku najžešćeg odmaka od većine biskupske konferencije, Strossmayer piše o podloj krivotvorini i besmislenosti ideje da je taj govor njegov.

”Ružni govor mi je po obliku i sadržaju tako tuđ, kao što mi je tuđe ono mjesto u Južnoj Americi, gdje je neki otpali svećenik skrušeno priznao, da mi je taj govor podmetnuo…. Sto puta bih radije vidio, da mi desnica usahne i jezik u ustima se ukoči, nego da bih izrekao ili napisao samo i jedan stavak ružnog govora, koji se širio pod mojim imenom.” (Pastoralna poslanica biskupa Strossmayera, 1881.)

Zaključak

Biskup Strossmayer neopjevani je junak Katoličke crkve. U njegovoj kontroverznoj osobnosti krije se neustrašiv borac za toleranciju i mir, čije se nasljedstvo ne može ocrniti lažima. Krivotvoreni govor nije samo uvreda Katoličkoj crkvi, već i objektivnoj istini u svijetu. Bez obzira gledamo li Strossmayera kao velikana tradicije Crkve, ili kao perjanicu progresivizma u Crkvi, on je uzor vjere. Svojim djelovanjem utro je put Drugom vatikanskom koncilu, koji će Crkvi dati novi zamah, i novu snagu promicanju Evanđelja.

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.