Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Je li Duh Sveti uvijek prisutan u Katoličkoj crkvi?

Kategorija: Autoritet Crkve

To mi se pitanje nametnulo povodom članka Tomislava Šagi-Bunića “Nepogrešiv čovjek i papina nepogrešivost” (br. 1 od 9. I. 1972). Osvrnut ću se samo na objektivne podatke iz prošlosti rkt. Crkve od onih vremena kada je vrhovna hijerarhija rkt. Crkve, zastupana po papama, vršila (i određivala) takve strahote kakvih nije bilo ni u jednoj kršćanskoj Crkvi (iako je ipak bilo, ali daleko manje). Kažem daleko manje, jer druge Crkve nisu imale takvu teritorijalnu vlast i utjecaj kao rkt. Crkva po svom vladaru papi (vladaru nad vladarima). Evo primjera iz povijesti:

1) Za vrijeme najnedostojnijih 7 papa: Stjepana VI. Ivana XII., Leona VIlI., Aleksandra VI. (Borgia), Inocenta VIlI., Grcgorija XIII. i Benedikta IX. Zar je Duh Sveti s njima vodio Crkvu Kristovu?
2) Zar po papama pozvani i zapovjeđeni »križarski ratovi« protiv muslimana za oslobođenje svete zemlje Palestine, koji su ratovi svi svršili s neuspjehom i uzalud prolivenom obostranom krvlju, znače vođenje Crkve Duhom Svetim?
3) Zar su svi križarski ratovi u Evropi vođeni protiv husita u Češkoj i protiv ostalih protestanata u Evropi vođeni nadahnućem Sv. Duha?
4) Zar po otkriću Amerike, kad su osvajači srednje i južne Amerike – Španjolci – ubijali urođenike Indijance jer nisu htjeli primiti kršćansku vjeru? Što je tu imao Duh Sveti u ime katoličke vjere?
5) Za vrijeme trajanja »svete Inkvizicije« kroz više stoljeća protiv vještica i heretika – zar je u svim tim slučajevima bio prisutan Duh Sveti u rkt. Crkvi? Može li se to vjerovati?

Duh Sveti je tamo gdje je Ljubav. Treba pogledati: Luka 6,27:”… ljubite svoje neprijatelje”, i 1 Pt 5, 2. 3, pa i 1 Kor 13. Pa još kad se pročita predavanje o. Bonaventure Dude ”Duh stvara neprilike u Crkvi” (GK br. 15 od 25. VII. 1971). Što da se na sve to kaže? Logično bi bilo: Duh Sveti ne vodi takvu Crkvu! Bilo bi vrlo potrebno odgovoriti na postavljeno naslov no pitanje, ali se bojim da se neće na njega odgovoriti. Ili možda hoće? Daj Bože!

Vaše pisanje pokazuje da ste vjerojatno član neke sljedbe koja u svome radu u prvi red stavlja pobijanje Katoličke crkve, ili da ste pod neposrednim utjecajem propagandnog materijala neke takve sljedbe. Jedino tako se može protumačiti činjenica što odmah imate pri ruci listu ”najnedostojnijih papa” i popis povijesnih strahota koje bi imale biti dokazom da ”Duh Sveti ne vodi takvu Crkvu” a nipošto niste to sve skupa mogli izvući iz mojega članka kao ni iz članka dra Dude: naši su Vam članci mogli prije pružiti putokaz kako ćete sebi razriješiti opisani problem ukoliko Vas taj problem doista muči. Bez obzira na to jeste li Vi samo žrtva propagande ili ste i sam propagator mislim da je potrebno javno odgovoriti na Vaše pitanje: budući da je tu riječ o stvarima kojima se različiti sektaši neprekidno služe da nedovoljno upućene vjernike istrgnu iz katoličkog jedinstva.

Možda bi bilo vrijedno pozabaviti se svim tim što ste Vi naveli također s čisto povijesnog stanovišta: nipošto s nakanom da napišemo neku ”obranu” mnogih činjenica iz povijesti Crkve za koje bi nam svima bilo daleko draže da ih nije bilo i kojih se svakako stidimo. Priznajemo dapače, da bi se moglo navesti i više mračnih pojava koje su povezane s poviješću Crkve nego što ste ih Vi naveli. Ali bi se trebalo osvrnuti na te stvari zato da im se dade prava povijesna dimenzija, da se smjeste u svoje vrijeme i prostor, budući da to zahtijeva povijesno poštenje i nepristranost prema tim ljudima, naprosto kao ljudima. Svako vrijeme ima svoje zablude i svoje strastvene ”istine” za koje vodi ideološke, oslobodilačke, kulturtregerske (civilizatorske) ratove, kao i ratove za očuvanje poretka, slobodnog života, kulturnih dobara, i kako li se sve već ne nazivaju! A buduća pokoljenja sude djela prošlih generacija, i ta osuda je često porazna! Tako će suditi buduća pokoljenja i sve ono što se sada radi, bez obzira kakve naslove i sjajne napise pojedini današnji pokretači stavljaju na svoje zastave! Volio bih da raščlanimo, ljudski i pošteno, bez zataškavanja ali i bez pretjerivanja, svakog papu kojega ste spomenulil Npr. Gregorija XIII., osnivača sveučilišta Gregorijane u Rimu, reformatora kalendara: Vi ste ga stavili na listu po svoj prilici zato što je na brzinu povjerovao u vijesti francuskog kraljevskog dvora i odobrio njihovu ”Bartolomejsku noć” (1572 god.). Veoma žalosno što je to učinio! Ali pomislite, kako laka srca danas, u XX. stoljeću, toliki ”časni ljudi” prelaze preko masakra nad narodima ili preko u nebo vapijućih nepravdi počinjenih u ime rase ili slično! Sigurno je da je Duh Sveti tamo gdje je ljubav, ali bi se bilo dobro pitati i to s koliko se ljubavi vode također različite sektaške propagande protiv Crkve i kakvom porastu ljubavi to služi?

Međutim, ta je povijesna rasprava manje važna, a potrebnije je upozoriti na teološko pitanje, koje je na dnu Vaših izvoda. Vi polazite od krivog shvaćanja Crkve, koje neki teolozi nazivaju ”monofizitskim”, kao npr. pravoslavni teolog V. Loskij, koji kaže: ”Ekleziološki monofizitizam očituje se u želji da se Crkvu gleda kao neko božansko biće kao takvo, gdje je svaka pojedinost sveta, gdje sve nosi značaj božanske nužde, gdje ništa ne može biti promijenjeno ili modificirano, jer čovjekova sloboda, suradnja, sudjelovanje ljudi s Bogom nema nikakva mjesta u tom hijeratskom organizmu koji isključuje ljudsku stranu: to je nekakva spasenjska magija…”. Monofiziti su (451. god.) naglašavali u Kristu njegovu božansku narav tako da onome po čemu je Krist čovjek nisu htjeli dati ime narav: tako su stavljali u opasnost vjeru u Krista čovjeka. Oni koji u Crkvi neće vidjeti ljudski elemenat, ljudsku volju i ljudsko djelovanje, ljudsku odgovornost, nego hoće da bi Crkva u svemu morala biti samo božanska, da je sve što crkveni poglavari učine isključivo djelo Božje, djelo Duha Svetoga, bez ikakve primjese njihovih osobnih slabosti, temperamenta, načina shvaćanja njihova vremena, sve su to takvi ekleziološki monofiziti, koji krivo o Crkvi vjeruju. Katolici vjeruju da su u Kristu dvije naravi, božanska i ljudska, nepomiješane i nerazdijeljene, a ne samo božanska. No u Kristu su božanska i čovječja narav sjedinjene u jednu fizičku osobu – božansku. To je sjedinjenje neizrecivo uže i čvršće nego sjedinjenje božanskog i ljudskog elementa u Crkvi, jer je u Crkvi mnoštvo fizičkih osoba sjedinjeno u jednu moralnu osobu, a ne više naravi u jednu fizičku osobu. Zato Krist kao čovjek nije mogao griješiti, ali u Crkvi svaka pojedina osoba može pogriješiti. Mi vjerujemo da je Crkva s Kristom sjedinjena – u Duhu Svetome – i dublje od samog moralnog jedinstva, po jednom otajstvenom djelovanju i poistovjećivanju Krista s Crkvom u Duhu Svetom, te velimo da je Crkva Kristovo otajstveno Tijelo, ali time Crkva ne postaje jedna fizička osoba – božanska, već ona ostaje mnoštvo ljudskih osoba, s njihovim mogućnostima i za dobro i za zlo.

Isto tako kao što Riječ Božja nije zauzela mjesto ljudskog razuma u Kristovoj ljudskoj naravi, nego je Krist imao svoj ljudski razum, tako ni Duh Sveti nije zauzeo mjesto ljudi koji djeluju u Crkvi, ni njihova razuma ni njihove slobodne volje. Isto tako kao što Isus Krist nije Bog koji bi djelovao samo pod izvanjskim prividom čovjeka, nego zaista jest i čovjek, sa svojim ljudskim djelovanjem, tako ni Crkva nije Duh Sveti koji bi djelovao pod izvanjskim prividom hijerarhije ili zbora kršćana, nego ta hijerarhija i ti kršćani zaista jesu osobe za sebe, zaista djeluju po svojoj slobodnoj volji, po kojoj mogu biti više ili manje poslušni ili neposlušni Duhu.

Nažalost, treba priznati da se vjernicima Crkva često prikazuje tako da to predstavlja ”pravu opasnost monofizitizma”. Prikazuju je kao nešto čisto božansko. Događa se da vjernici stavljaju sve čine Crkve na istu razinu apsolutnog i svetog, tako da nemaju ideje o udjelu relativnog i povijesnog u životu Crkve. Vjeruju npr. da su enciklike ”nezabludive”, a kad im se kaže da nisu, oni postanu veoma začuđeni i ne vide više kakvu im onda vrijednost treba pridati1. Možda ste i Vi imali nesreću da Vam je netko tako »monofizitski« prikazivao Crkvu, misleći da će Vas takvim lažnim učenjem o Crkvi učvrstiti u vjeri, a zapravo je nanio golemu štetu Vašoj vjeri.

Da se bolje razumije kako Duh Sveti djeluje u Crkvi i kako vodi Crkvu, navedimo riječi sv. Alberta Velikog, koji kaže da Duh Sveti ulijeva svetost u Crkvu ”u sakramentima i krepostima i darovima koje daje za usavršavanje svetosti, te napokon u čudesima i nezasluženo danim darovima”2 (tj. karizmama). Sjedinjenje Duha Svetoga s Crkvom nije, prema tome, u samom bitku, kao kod sjedinjenja dviju naravi u Kristu, nego samo za neka djelovanja. Očito, tu su najprije sakramenti, koje valjano može dijeliti i osobno nedostojan svećenik. Zatim Duh Sveti daje da vjerujemo i da ostajemo u zajednici vjere, On nam ulijeva kreposti, među njima dakako nadasve krepost ljubavi prema Bogu i bližnjemu. No mi ostajemo slobodni, pa možemo odbiti darove Duha postupati protiv ljubavi.

Mi vjerujemo da Duh Sveti posebnim prisustvom pomaže onima koji imaju u Crkvi vodstveni položaj, da bi mogli voditi vjernike u pravoj vjeri. No i ovi ostaju slobodni, pa mogu s manje žara i ozbiljnosti slušati Duha dapače mogu i zabluditi. Mi vjerujemo samo da nikad neće bitno zabluditi cijela Crkva kao takva, jer je Isus rekao da je ”vrata paklena neće nadvladati” (Mt 16,18); tj. neće zabluditi tako da bi bitne istine vjere zabacila, premda u izvršavanju vjere može zajednica vjernika postati mlaka ili mogu velike grupe vjernika načiniti krivu praktičnu primjenu onoga što je zapisano u. Sv. Pismu. I još vjerujemo da rimski biskup, kao nasljednik sv. Petra, poglavice apostolskog, ni sam u času kad svečanim načinom uči svu Crkvu nešto o vjeri i ćudoređu obvezatnim načinom, tj. kad govori ex cathedra, ne može uvesti Crkvu u bludnju.

Katolička je crkva uvijek smatrala da će i njezini biskupi i pape biti suđeni također i za to kako su ostvarivali svoje vodstveno poslanje: mogu prema tome u svome djelovanju učiniti i nešto griješno, a da Duh Sveti, zato što su pojedinci bili griješni, ipak nije zapustio Crkve, nego je na različite načine kažnjava, kori i popravlja. Evo kako je papa Hadrijan VI. govorio 1522 god., kad su buknule svađe s protestantizmom: ”Otvoreno ispovijedamo da Bog dopušta da se dogodilo ovo progonjenje njegove Crkve zbog grijeha ljudi, a posebno svećenika i prelata. Dobro znamo da su se i kod ove Svete Stolice već duge godine pojavljivale mnoge stvari koje treba osuditi: … Zato se ne treba čuditi ako se bolest presadila od glave na udove, od papa na prelate. Svi mi, prelati i crkvenjaci, bijasmo skrenuli s pravedna puta …” 3.

Eto, šteta što Vi ne spominjete i takve pape, što ne spominjete tolike svece i svetice, koji dokazuju da u Katoličkoj Crkvi zaista djeluje Duh Sveti, i da on čuva i vodi Crkvu, makar i kroz sramotu koju joj nanose ljudi; Duh podiže uvijek ponovno i ponovno svoje poslušnike koji bude svoju braću na dobro i podižu visoko baklju vjere i ljubavi.

(T. J. Šagi Bunić, Glas koncila, 1972. god.)

Š. A.


1 Usp. Y. Congar, u: Das Koncil von Chalkedon, III, 1954., 247. str.
2 De sacr. mis., II, 9, art. 9
3
I papi nena storia, 2, Roma, 1961., 604. str.

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.