Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Pobačaj

Kategorija: Moral i etika

Uvod

Majka Terezija jednom je prilikom bila pozvana održati govor na jednom američkom sveučilištu. Prije nego što je stupila na podij, najavljivač je završio predstavljanje s riječima: „Kako zanimljivo: Majka Terezija dolazi iz najsiromašnije zemlje svijeta u najbogatiju zemlju svijeta govoriti o bogatstvu!”, na što je ona odgovorila: „Ne, Indija nije nimalo siromašna zemlja. Krasi ju neizmjerno kulturno bogatstvo. SAD je, mislim, najsiromašnija zemlja na svijetu. Majke tu ubijaju vlastitu djecu. Koje je veće siromaštvo od toga?”

Abortus. Sama riječ izaziva mnoge kontroverze u javnom prostoru kako Hrvatske, tako i svijeta. U ovoj maloj studiji o pobačaju nadam se predstaviti dva argumenta protiv abortusa, dati pregled argumenata za abortus te ih konkluzivno pokazati neispravnim, razotkrivajući abortus kao (nimalo ne pretjerujući) najveće zlo današnjeg svijeta.
Vjerojatno sam u prijašnjoj rečenici uvrijedio sve koji se identificiraju kao pobornici izbora žene za pobačaj, te se obraćam, vrlo vjerojatno, publici koja je isključivo protivna abortusu. Čemu, onda, uopće ovo?

Prije svega, želja mi je ohrabriti svakog čitatelja koji se u raspravi o abortusu zauzima za pravo na život nerođenog djeteta, da je takav stav moguće obraniti poprilično jednostavnom logikom; no i više od toga – da je „pro-life“ stav jedini mogući stav osobi zdravog razuma. Uz to, nužno je intelektualno opremiti čitatelja i osposobiti ga za mijenjanje kulture smrti u kulturu života – naime, ako abortus zaista jeste, kao što ću pokušati pokazati, ubojstvo nerođenog djeteta s jednakim pravima kao i svaka odrasla osoba, onda nema hitnijeg problema od mijenjanja zakonske situacije koja dopušta legalan abortus. Ako je pobačaj zaista ubojstvo, onda mi, kao “pokret otpora”, imamo dužnost, ljudsku i kršćansku, braniti one koji su najugroženiji.

Premda je apel upućen, vjerujem, većinski kršćanskoj publici, argumenti koji će biti predloženi su religiozno neutralni i neovisni o bilo kojoj vjeroispovijesti. To znači da će imati jednaku težinu za ateista, agnostika, kršćanina, muslimana, židova, budista, konfucionista, hinduista ili osobu bilo koje konfesije, dok god prihvaća tri sljedeće premise; prva je znanstvena, druga moralna, a treća legalna:

1. Život svakog pojedinog člana ljudske ili životinjske vrste započinje s oplodnjom.
2. Svi ljudi imaju pravo na život jer su ljudi. Svi ljudi imaju neotuđiva prava, među kojima je i pravo na život, zato što posjeduju ljudsku prirodu.
3. Zakon mora štititi osnovna ljudska prava. Ako je pravo na život ugroženo, zakon ga mora obraniti.

Ukoliko su ove tri premise istinite, nužno slijedi da se abortus mora učiniti nezakonitim. S prvom premisom utvrđujemo da je svako nerođeno dijete živi član ljudske vrste, drugom premisom da svi članovi ljudske vrste imaju pravo na život, a trećom da zakon mora štititi to pravo. Stoga, abortus mora biti ilegalan.

Prva premisa, da život započinje sa začećem, je biološka činjenica koju se ne može zanijekati. Bilo koji medicinski udžbenik će posvjedočiti toliko, kao i ove reference:
“Razvoj čovjeka započinje pri oplodnji, procesu u kojem se muška gameta ili spermiji ujedini sa ženskom gametom ili oocitom da bi formirali jednu stanicu koja se naziva zigota. Ova visoko-specijalizirana, totipotentna stanica označava početak svakog od nas kao jedinstvenog pojedinca1″

„Zigota je početak novog ljudskog bića (tj. embrija)2

“Razvoj započinje s oplodnjom, procesom pri kome se muška gamenta, spermiji, i ženska gameta, oocita, ujedinjuju da bi nastala zigota3″

“(Zigota), formirana sjedinjenjem oocite i spermija, je početak novog ljudskog bića4″

“Ljudski embriji započinje razvoj nakon sjedinjenja muške i ženske gamete za vrijeme oplodnje… Ovaj trenutak u formaciji zigote može se uzeti kao početak ili nulta vremenska točka embriološkog razvoja5

“Biološki govoreći, ljudski razvoj započinje s oplodnjom6

Uz to, znanstveni i medicinski stručnjaci nimalo ne dvoje oko toga kada ljudski život započinje:

“Završetkom oplodnje, postoji jedinstveno genetički ljudsko biće.7

“Netočno je reći da biološki podaci ne mogu biti odlučni… Znanstveno je ispravno reći da pojedinačni ljudski život započinje sa začećem8

“Nakon što je oplodnja završila, novo ljudsko biće počinje postojati. Ovo više nije pitanje ukusa ili mišljenja… ovo je čisti eksperimentalni dokaz. Svaki pojedinac ima vrlo uredan početak, pri začeću.9

Od trenutka oplodnje, embriji posjeduje sve biološke oznake života: homeostaza, organizacija, metabolizam, rast, adapracija preko određenog vremenskog perioda, stimulativnost i konačno, mogućnost reprodukcije.

No, zamislite da vam netko odgovori: “To je moje tijelo i imam pravo činiti s njim što hoću.” Ustinu, ovo se na prvi pogled čini opravdanim prigovorom – kako netko može nekome zanijekati manipulaciju nekim dijelom tuđeg tjelesnog tkiva? Nitko nikome ne zabranjuje ošišati se, odrezati nokte ili čak izvaditi bubreg, ukoliko to želi. Kako se onda usuđujemo govoriti ženama što smiju i ne smiju raditi sa svojim tijelom?

No, “To je moje tijelo” fraza je netočna. Od trenutka oplodnje, embriji posjeduje specifičan, jedinstven genetički kod koji se razlikuje od onoga njegove majke. Set kromosoma koji embriji posjeduje je različit od majčinog. Sve tjelesne (somatske) stanice majke posjeduju istu jedinstvenu genetičku garnituru – od moždanih stanica do stanica kože, sve imaju isti osnovni genetički kod. Genetički je kod embrija, od prvog trenutka njegova postojanja, jedinstven i različit od svih majčinih stanica. To znači da je embriji zasebno tijelo unutar majčinog tijela.

Stoga, na to odgovaramo: “Ne, to nije tvoje tijelo. To je tijelo tvoga djeteta.”“

Ranije smo vidjeli smo da se prvi argument protiv abortusa sastoji od tri premise – tri tvrdnje koje, ukoliko su točne, znače da je abortus namjerno ubojstvo ljudskog bića i ne smije biti legalan.

One su:

1. Život svakog pojedinog člana ljudske ili životinjske vrste započinje s oplodnjom.
2. Svi ljudi imaju pravo na život jer su ljudi. Zato što smo ljudi, a ne biljke ili životinje, imamo određena neotuđiva prava – kao pravo na život.
3.  Zakon mora štititi osnovna ljudska prava. Ako to nije uloga zakona, onda zakon nema nikakvu ulogu.

Vidjeli smo da je početak novog ljudskog života pri oplodnji znanstvena činjenica oko koje stručnjaci ne dvoje. Uz posjed svih oznaka života, embriji ima specifičnu i jedinstvenu genetičku strukturu, različitu od majčine, tako da on nije dio njezina tijela, već je zaseban organizam unutar nje.

No, zamislite sljedeći prigovor: “Od karakteristika života koje si nabrojao, embriji ne posjeduje mogućnost reprodukcije!”

Ovo je očajnički potez. Ni novorođenčad ne posjeduju *imanentnu* mogućnost reprodukcije, no njih svejedno smatramo ljudskim bićima ekvivalentnih po vrijednosti odraslom čovjeku. Kada se kaže „mogućnost reprodukcije“, ne misli se na cijeli životni tijek, već mogućnost reprodukcije u određenom periodu. Mogućnost razmnožavanja u potencijalnosti jednaka je i kod novorođenčeta i kod embrija.

No, čak i tvrdnja da embriji ne posjeduje mogućnost reprodukcije u svom trenutačnom stanju nije per se istinita10.

Stoga, s prvom premisom utvrđenom, okrećemo se drugoj: svaki čovjek ima pravo na život.

Ovo bi trebalo biti očito i najpomračenijem umu. Od UN-ove deklaracije o ljudskom pravima do ustava svih modernih republika, ova se tvrdnja prihvaća bez imalo rezerve. Svaki čovjek, bez obzira na boju kože, naciju, religiju, sposobnosti, visinu, težinu ili svjetonazor ima pravo na život upravo zato što je ljudsko biće.

Tvrdnja je jednostavna: Ili SVI ljudi imaju pravo na život ili samo NEKI ljudi imaju pravo na život. Ili svi imaju pravo na život ili samo bijelci imaju pravo na život, a ne crnci, ili samo kršćani, a ne Židovi ili samo odrasli, a ne djeca ili samo muškarci, a ne žene.

Povijesno, jedino kada se željelo nauditi nekoj skupini ljudi se prihvaćalo da samo neki imaju pravo na život. Najizrazitiji primjer toga je nacistička Njemačka, gdje su pripadnici „nadrase“ jedini imali pravo na život. Ostali su bili obespravljeni robovi.

Ukoliko bi netko prihvatio ovu očitu moralnu laž, činio bi isto što i robovlasnik, šovinist ili arijevac kao Hitler. No dakako, svi ovi primjeri koje sam nabrojao su očito moralno izopačeni i zli, odurni i evidentno neispravni. Stoga nužno slijedi zaključak da svi ljudi, bez obzira na njihove karakteristike, fizičke ili psihičke, imaju pravo na život.

Treća premisa, “Zakon mora štititi osnovna ljudska prava”, trebala bi biti jednako tako samoevidentna svakom čitatelju. Ako uloga zakona nije očuvanje ljudskog dostojanstva, barem u njegovom osnovnom obliku – kao pravo na život – onda ne znam čemu uopće zakon služi.

Ako za neki čin – kao krađu, robovlasništvo ili ubojstvo –  uviđamo da je zao, moralno loš, onda nužno želimo formalizirati zabranu tih čina. Zamislite svijet u kome svi priznaju da je pedofilija oduran i zao moralni čin, no svejedno nije ilegalna. Takav svijet se čini apsurdnim, i s dobrim razlogom – ako želimo zaštititi nešto vrijedno, kao vlasništvo ili život, onda činimo sve što nam je u moći da bismo to napravili, ne kršeći pritom sami moralne principe oko kojih se slažemo, dakako.

Ako ne bismo željeli da nešto kao ubojstvo ili krađa bude ilegalno onda smo ili licemjeri ili zaista ne mislimo da su ubojstvo ili krađa nešto krivo.

Čini se, stoga, da imamo snažan argument protiv abortusa, iskazan kroz tri jednostavne premise. No, prije nego što zaključimo pobjedu nad problemom pobačaja, moramo pogledati koje argumente nude zagovornici istoga, uključujući i njihov odgovor na ove tri tvrdnje.

Budući da smo ranije pokrili prvi argument protiv abortusa u tri premise te vidjeli njihovo osnovno opravdanje, moguće je sada dati pregled prigovora koje pobornici pobačaja izlažu, te analizu njihovih protuargumenata.

1. Premda je fetus biološki ljudsko biće, ono nije ljudska osoba. Ne može raditi ništa što ljudske osobe mogu – ne može osjećati, misliti, birati, komunicirati. Stoga, abortus nije ubojstvo ljudske osobe, već odstranjenje ljudskog tkiva.
Skrivena premisa ovoga argumenta je funkcionalizam – teorija etike prema kojoj se nečija vrijednost (ili u ovom slučaju nečija kategorizacija kao osoba) procjenjuje s obzirom na sposobnosti koje posjeduje. Ali to je svakom razumnom biću očito pogrešno.

Zašto?

Jer u razmišljanju razlikujemo što neka osoba je od toga što neka osoba čini. Između “biti osoba” i “funkcionirati kao osoba”. Kapacitet za specifične ljudske čine – kao razmišljanje, komunikacija, ljubav – znak je ili manifestacija onoga što ta osoba je, ali netko može svejedno biti osoba, a ne činiti ili uopće ne moći činiti takve stvari.

Uzmimo za primjer ljude u komi. Oni ne posjeduju trenutačni kapacitet za razmišljanje ili komunikaciju ili čak osjet, no svejedno su ljudske osobe, a ne “ljudske ne-osobe”. Ako je funkcionalizam istinit, onda slijedi da ljudi u dubokom snu nisu osobe, stoga je dopušteno ubiti ih.

Također, ako procjenjujemo vrijednost osobe s obzirom na njene sposobnosti, zašto onda ne bismo označili ljude s teškim mentalnim oštećenjima kao „ne-osobe“ i jednostavno ih se riješili? Oni ne mogu činiti „specifično ljudske čine“, kao više razmišljanje ili komunikacija. Zašto onda njih ne bismo smjeli smaknuti?

Osim toga, gdje bismo povukli granicu između “osobe” i “ne-osobe”? Novorođenče je nesposobno za apstraktno mišljenje, smislenu komunikaciju ili bilo kakav čin koji bismo inače pridržali “osobama”. Zašto onda ne bismo imali pravo ubiti novorođenčad jednako kao i nerođenu djecu? Također, pretpubertetsko dijete nema potpuno razvijen prednji moždani režanj, spolni sustav mu je neaktivan i nerazvijen, sposobnost mišljenja je ograničena u usporedbi s odraslom osobom. Zašto onda ono ne bi bio inferiorna osoba naspram odrasle osobe, te ovisilo, uključujući i po pitanju života, o „punim osobama”?11

U nedavnoj povijesti, osim u Hitlerovoj Njemačkoj spomenutoj u prošlom članku, je u dva slučaja neka skupina ljudi označena kao “ljudske ne-osobe”: egzodus indijanskih domorodaca za vrijeme kolonizacije Sjeverne Amerike, te period američkog robovlasništva.

Jedini slučaj kada se nekoga pokuša mentalno i lingvistički umanjiti nazivom “ljudske ne-osobe” jeste kada nekoga želimo povrijediti.

2. Dobro, dobro, shvaćam da funkcionalizam nije generalno prihvatljiv, ali glavna razlika između ljudske osobe i fetusa jeste u tome što osobe imaju mozak. Imaju barem osnovne predispozicije za sve ljudske čine. Ono što se razvija u utrobi žene nije osoba dok nema razvijen mozak.
Pretpostavka ovog odgovora je da je razvoj mozga ključni čimbenik koji određuje je li fetus osoba ili ne. No to je sasvim proizvoljna i znanstveno neopravdana tvrdnja. Zašto baš razvoj mozga? Zašto ne kromosomska potpunost, koja je nužna da bi se mozak uopće razvio? Branitelji prava na pobačaj na to ne mogu odgovoriti, jer znaju da bi izabiranje genetičke cjelovitosti kao prekretnicu značilo da je, od trenutka oplodnje, nerođeno dijete osoba.

Na argument da je mozak nužna pretpostavka svih ljudskih čina, možemo mirno odgovoriti da je pretpostavka mozga genetička cjelovitost subjekta, time potpuno razarajući prigovor.

No, koji je to točan trenutak razvoja mozga, mogli bismo upitati. Rana elektronička aktivnost je zabilježena u vrlo ranim embrionalnim fazama. Osnove živčanog sustava se formiraju između 18. i 20. dana trudnoće – prije nego većina žena otkrije svoju trudnoću. Mozak se zatim ubrzano razvija između 31. i 33. dana, te nastavlja razvoj do rođenja. Koja je točka kada možemo reći: “Sada ima dovoljno razvijen mozak da se može smatrati osobom”?

I opet, što je mozak?

Mozak je organ sastavljen od nakupine tkiva diferenciranih živčanih stanica. Budući da su ljudske stanice totipotentne, tj. da i nakon što su se specijalizirale za određenu svrhu – kao kožno tkivo, moždano tkivo i sl. – sadrže upute za specijalizaciju u bilo koju drugu stanicu – mozak se od drugih organa razlikuje na staničnoj razini jedino po specijalizaciji.

To konkretno znači da zagovornik prava na pobačaj tvrdi da je netko osoba zato što su mu enzimi na određen način usmjerili razvoj stanica.

Ako to nije vrhunac ad hoc apsurda, onda ništa nije.


3. Pobačaj je moj izbor i ti nemaš prava miješati se u moje osobne stvari!
Prvo: pobačaj je, dakako, izbor, ali je također i ubojstvo, krađa, palež i svaki drugi zločin. To što je sposobnost biranja nečega prisutna ne znači da su sve opcije koje se mogu izabrati jednako vrijedne ili da su sve dobre. Ako ljudski život počinje sa začećem, kao što je argumentirano, onda je pobačaj izbor jednak izboru nekoga smaknuti.

Drugo: pobačaj nije osobna stvar pojedinca koji ga želi ako ljudski život započinje sa začećem, jer se život tog nerođenog djeteta tiče njega samog, te njegovo pravo na život ne leži u proizvoljnoj odluci roditelja.

Zamislite ovakav scenariji: Očuhu smeta dijete supruge iz prvoga braka, te ga odluči smaknuti. Na glasan i emocionalan prigovor majke da to ne smije činiti, očuh odgovara: “To je moja osobna stvar i nemaš pravo miješati se.”

Prepoznajemo očuhovu parolu kao apsurdnu, jer uzima život druge ljudske osobe – nešto što se itekako tiče same žrtve.

4. Embriji ili fetus ne može biti moralno jednak novorođenom djetetu, jer se razlikuje po veličini, stupnju razvoja, stupnju ovisnosti i okolišu u kojem se nalazi.
Kategorizacija ove izjave otkriva četiri faktora koja zagovornik prava na pobačaj navodi u dokazivanju da dojenče i fetus ili embriji nisu jednaki:

a) Veličina – zašto bi veličina imala ikakvog utjecaja na moralnu vrijednost osobe? Fetus je veći od embrija, novorođenče od fetusa, adolescent od novorođenčeta, a odrasli čovjek od adolescenta. Po logici ovog prigovora, adolescenti također trebamo smatrati moralno inferiornim spram odraslih osoba, koje bi trebale imati kapricioznu vlast nad njihovim životima.
b) Stupanj razvoja – razvoj ljudske osobe je kontinuiran proces koji traje cijeli života, stoga prigovoriti moralnoj vrijednosti života fetusa na temelju stupnja razvoja za posljedicu otvara prigovore na moralnu vrijednost života dvogodišnjaka, što je naravno apsurdno.
c)  Stupanj ovisnosti – često će biti formulirano kao: „Budući da fetus ne može sam opstati, nema prirodno pravo na život” Ali, svi smo, u određenoj mjeri, ovisni o svom okolišu i drugim ljudima. Zamislite svijet u kome svi poljoprivrednici odluče zaustaviti proizvodnju hrane, s parolom da, budući da smo ovisni o njima za hranu, nemamo prirodno pravo na život. Uz to, novorođenče je također ovisno i biološki, npr. o majčinom mlijeku, nužnu za stvaranje protutijela, bez kojih bi vrlo brzo potpalo bolesti i umrlo. Osim toga, sama izjava je protuintuitivna – ako netko više ovisi o nama, tj. ako je netko nemoćniji sam se obraniti, prirodna ljudska reakcija je zaštitnička, a ne agresorska.
d) Okoliš – ako okoliš definira vrijednost osobe, onda možemo proizvoljno utvrditi da djeca, dok se nalaze u školi, nemaju jednaku vrijednost kao kada su kod kuće, ili da ljudi koji rade u inozemstvu nemaju jednaku vrijednost kao ljudi koji su zaposleni u domovini. Okoliš je vanjski faktor koji nema nikakve poveznice s prirodnom vrijednošću nečijeg života.

5. Svako dijete bi trebalo biti željeno i voljeno.
Ovo zvuči vrlo plemenito i prihvatljivo. Problemi, međutim, nastaju kada se ovo pokuša iskoristit kao argument za abortus. Naime, svakako se slažemo da bi svako dijete trebalo biti željeno i voljeno, ali koje je rješenje za neželjenost? Smaknuće? Ako je tako, onda možemo likvidirati svu djecu smještenu u raznim domovima i prihvatilištima. Jedini slučaj u kome bi se ovaj argument mogao upotrijebiti, a da nema ovakve eugeničke posljedice, jeste kada bi mu se dodala druga premisa – “embriji/fetus nije ljudsko biće/osoba”. Ali vidjeli smo da:

1. Embrij/fetus je ljudsko biće, jer je začeće trenutak početka života
2. Embriji/fetus ima jednako pravo biti nazvano „osobom“ kao i svaki drugi čovjek

6. Ali što ako si roditelji neće moći priuštiti još jedno dijete?
Ako je istina da su financijske poteškoće okolnosti koje čine abortus prihvatljivim, onda također slijedi da roditelji s financijskom poteškoćama mogu ubiti svog petogodišnjeg sina ili dvanaestogodišnju kćerku. Ako nam nečije siromaštvo daje opravdanje za ubojstvo, onda bismo trebali izvršiti genocid nad 2/3 svjetskog stanovništva, koje je prema standardima zapada siromašno. Argument je, kao i prijašnji, valjan jedino uz neizrečenu pretpostavku da nerođeno dijete nije čovjek ili osoba, što je znanstveno, filozofski i praktično neopravdano.

7. Što ako bi dijete bilo deformirano? Što ako bi patilo od Downovog sindroma ili neke slične bolesti?
Ako mentalna ili fizička hendikepiranost opravdava ubojstvo, onda bi smo mogli smaknuti svu rođenu djecu s takvim stanjem ili sve odrasle osobe koje pate od poremećaja kao što je Downov. Ovakva barbarska pomisao bi trebala uznemiriti svakog razumnog čovjeka. Otvoreni naziv za ovakav sustav djelovanja jeste eugeničko pročišćavanje rase. Zvuči poznato? Hitlerovi kampovi smrti su bili poznati po oduzimanju “života nevrijednog življenja”. Opet, argument pretpostavlja netočnu premisu zajedničku prijašnjim.

U istoj struji kao i prethodno, nastavljamo s pregledom argumenata za pobačaj, te otkrivanjem njihovih ključnih pogrešaka.

8. Što ako je žena silovana? Zar biste ju vi prisilili da nosi, rodi i odgaja dijete svoga silovatelja? Kako možete zabraniti pobačaj kada se to tako često događa? Kako možete biti tako okrutni?
Ovo je vjerojatno najčešći prigovor osobi koja pokuša pristupiti pobačaju sa strane zastupanja života nerođenog djeteta. Budući da je to vrlo osjetljivo pitanje, bitno je odmah reći da je silovanje strašan zločin, u kome je žrtva vrlo intimno i duboko povrijeđena, te da je takav čin jedan od vrhunaca nasilja čovjeka nad čovjekom.

Pitanje koje slučaj začeća pod silovanjem podiže je u osnovi: treba li žena imati pravo pobaciti dijete koje nije začeto u slobodnom odnosu muškarca i žene?

Predlažem vam misaoni eksperiment: recimo da žena zaista odluči roditi dijete koje je začeto u tim okolnostima. Nakon sedam godina borbe sa životom i osjećajima, odluči da  se jednostavno ne može skrbiti za dijete koje ju podsjeća na tako bolno iskustvo. Ima li u tom slučaju majka pravo ubiti svoje sedmogodišnje dijete?

Ne, naravno da ne. Nitko nema pravo oduzeti drugome život, bez obzira okolnosti u kojima je osoba začeta. Abortus nije rješenje za silovanje. Pobačaj neće ukloniti taj čin nasilja, već će ga produžiti na nerođeno dijete, koje je potpuno nevino od postupaka svoga oca.

Ako je nerođeno dijete zaista ljudska osoba, kako smo utvrdili, onda je abortus jednako nedopušten kao i ubojstvo sedmogodišnjeg djeteta koje je začeto pri silovanju.

Uz to, jednostavno nije istina da je začeće pod silovanjem čest događaj. Znanstvene procjene otkrivaju da se začeće događa u jednom ili dva slučaja silovanja od tisuću13, dok manje od 1% od svih žena koje su imale abortus, su pobacile zbog silovanja. Ovakvi slučajevi su jednostavno statistički rijetki.

Naravno, osobi koja je doživjela takvi iskustvo se zasigurno ne čini tako, i važno je pristupiti ovom pitanju sa suosjećanjem za žrtvu i istinskim nastojanjem pomoći toj osobi.

Stoga, koje je rješenje za ovakve slučajeve? Ukoliko se majka ne može nositi s emocionalnom boli odgajanja djeteta (premda mnoge majke, nakon što se odluče roditi to dijete, otkriju neizmjernu ljubav za njega te ga odluče zadržati), onda ga uvijek može dati na posvajanje. Postoje stotine supružnika u Hrvatskoj koji bi s radošću posvojili dijete. Jedina prepreka tome je beskrajna birokracija i zastarjeli zakoni koji reguliraju posvajanje djece. Potrebno je reformirati pravni postupak posvajanja, a ne eliminirati nevinu djecu.

9. Ako biste zabranili legalne pobačaje, onda bi žene samo vršile ilegalne i medicinski opasne pobačaje. Radi očuvanja njihovih života, moramo im omogućiti sigurne medicinske uvjete.
Čini se da ovaj argument slijedi jednaku liniju razmišljanja kao:

Ako biste zabranili legalna naručena ubojstva, onda bi unajmljeni ubojice morali vršiti ilegalna i opasna ubojstva. Ovako ih možemo očuvati sigurnim, stoga im moramo omogućiti sigurne uvjete za njihov posao.

Argument pretpostavlja trivijalnost pobačaja, pretpostavlja da je pobačaj moralno dopustiv ili neutralan, ili da nerođeno dijete nema jednaka prava kao rođeno – sve premise koje su pokazane apsurdnima i neispravnima.

Također, nije istina da su legalni pobačaji medicinski sigurni. Neke od mogućih posljedica pobačaja su14: oštećenje maternice, ozlijede mjehura, ozlijede crijeva, povećan rizik raka dojke, povećan rizik krvarenja u prva tri mjeseca sljedeće trudnoće, povećan rizik spontanog pobačaja, povećan rizik zdravstvenih komplikacija sljedećih trudnoća, sterilnost i drugi.

Prosjek smrtnosti prilikom legalnih pobačaja u SAD-u iznosi otprilike 10-11 žena godišnje, dok prosjek smrtnosti prilikom ilegalnih pobačaja je otprilike 20-21 žena godišnje. Razlika nije ni približno velika koliku bi ju zagovornik pobačaja želio napuhati. Statistički, s obzirom na broj nerođenih koji se abortiraju na godinu, razlika je zanemariva15.



10. Ali svijet je prenapučen! Gdje bismo smjestili sve te dodatne ljude?
Prvo pitanje koje trebamo postaviti jeste: je li nasilna kontrola populacije moralno dopustiva? Zamislite da UN donese deklaraciju kojom proglašava 1/3 afričke populacije, 2/3 populacije Kine i 2/3 populacije Indije suviškom, te ih jednostavno poubija u masovnim valovima nasilja. Ukoliko mislite da je ovo monstruozno, onda argument pada.

Drugo, svijet nije prenapučen, već:

1) Populacija je nerazmjerno raspoređena
2) Bogatstvo u svijetu je nerazmjerno raspoređeno. oko 87% svjetskog bogatstva leži u rukama zapadnih zemalja, uz Japan i Australiju. 13% otpada na ostatak svijeta.

Ukoliko se suočavamo s problemima siromaštva i lokalne prenapučenosti, problem se ne rješava genocidom, već ekonomskim i socio-poltičkim mjerama.

11. Dobro, dobro! Vi mislite da sve znate, u svemu ste dogmatični! Vi mislite da znate kada život počinje, da su svi osobe, sve! Što ako ne znamo? Što ako ne znamo je li fetus osoba ili ne. To nitko ne može sa potpunom sigurnošću znati.
Ovaj prigovor je odličan uvod u sljedeći argument, koga možemo nazvati „skeptični argument protiv pobačaja“, te ćemo ga iznijeti u nastavku.

Prošli dio završen je s izazovom skepse: što ako ne znamo je li fetus osoba ili ne? Odakle nama pravo tvrditi apsolutno znanje?

Odgovor je dvojak: prvo – argument ne mora dokazati apsolutnu sigurnost u nešto. Sve što je nužno pokazati da bi argument uspio je da je vjerojatniji od njegove negacije – drugim riječima, dok god argument daje 51% sigurnosti znanja, onda je dobar argument. Tražiti apsolutno znanje za kriteriji prihvaćanja nekog prijedloga kao valjanog je praktično nemoguće i, naspram popularnog uvjerenja, neznanstveno.

Zapitajmo se: što možemo znati s apsolutnom sigurnošću?

Možemo li s apsolutnom sigurnošću tvrditi postojanje vanjskog svijeta? Ukoliko promislite o ovom problemu, shvatiti ćete da ne postoji nikakav način ili metoda kojom biste mogli pokazati da niste mozak u laboratoriju kojeg neki ludi znanstvenik stimulira da bi imao doživljaj realnosti vanjskog svijeta. Također je nemoguće s apsolutnom sigurnošću dokazati opstojnost prošlosti – nemoguće je sa stopostotnom sigurnošću pokazati da svijet nije stvoren prije 5 minuta s prividom starosti, s engramima u našim mozgovima i hranom u našim želudcima. Vjerojatno jedina stvar u koju se može biti apsolutno siguran jeste opstojnost vlastitog uma.

Dobro, izleti u epistemologiju na stranu, još želimo na ovaj argument odgovoriti ovako:

“U redu. Neću biti dogmatičan oko toga je li fetus osoba ili ne. Recimo da ne znamo. Postoje dvije mogućnosti: fetus je osoba ili fetus nije osoba. Jedna od tih mogućnosti je istinita, objektivna činjenica. S obzirom na to, imamo još dvije mogućnosti: ili to znamo ili to ne znamo. Pogledajmo koje rezultate možemo dobiti.”

Ukoliko je fetus osoba i to znamo, onda je abortus hotimično ubojstvo nevine osobe.

Ukoliko je fetus osoba i to ne znamo, onda je abortus ubojstvo iz nehaja. Zamislite ovaj scenariji: vozite se po noći kroz grad i primijetite da se u daljini nešto kreće po cesti. Recimo da je magla, tako da ne možete točno vidjeti što to je. Možda je to samo nakupina lišća koje vjetar nosi preko ceste, ili možda je to nečiji stari kaput, odbačen i nošen vjetrom.
No, možda je pijanac koji puže preko ceste. Ili možda je izgubljeno dijete koje pokušava četveronoške prijeći na drugu stranu.
Ukoliko pregazite to štogod je bilo na cesti i ispadne da to zaista jeste bio pijanac ili dijete, onda ste upravo počinili ubojstvo iz nehaja. Nije moguće tvrditi neznanje – zaista, niste znali da je čovjek na cesti, ali niste ni znali da nije.
Ili zamislite ovaj scenariji: dvojica prijatelja love jelene u šumi, te se razdvoje. Jedan primijeti da se nešto miče u obližnjem grmu. Možda je jelen. No, možda je njegov prijatelj. Treba li pucati? Naravno da ne. Ako puca, i to je njegov prijatelj, upravo je počinio ubojstvo iz nehaja.

Ukoliko fetus nije osoba i to ne znamo, onda je abortus kriminalni nemar. Recimo da u obližnjoj školi ima štakora, i ravnatelj pozove istrebljivače da ispune zgradu otrovom koji će ubiti neugodne stanare. Istrebljivači dolaze pred školu i nisu sigurni ima li još koga unutra ili ne. Možda je škola prazna, no možda još ima učenika unutra. Ukoliko bi zaprašili školu u tom slučaju, bili bi krivi za kriminalni nemar.
Posrećilo im se. Nije nikoga bilo unutra. No, svejedno, nisu provjerili. Jednako je lako moglo biti da je unutra netko ostao i da su sa štakorima ubili i dijete.
Ili prijašnji scenariji s dva prijatelja u lovu – jedan je pucao, iako nije znao što se nalazi u grmu. Posrećilo mu se – bio je jelen, a ne njegov prijatelj. Ali on to nije znao. Slučaj kriminalnog nemara.

Ukoliko fetus nije osoba i to znamo, onda je abortus opravdan i dopušten. Samo ako znaš da ono na cesti nije osoba, možeš se slobodno prevesti preko toga. Samo ako znaš da u grmu nije drugi lovac, možeš pucati. Dakle, ono što opravdava abortus u ovom slučaju nije samo da fetus nije osoba, već i znanje toga – stoga, za ovu tvrdnju je nužno za zagovornika pobačaja prekinuti biti skeptikom. Poziv na neznanje je zapravo argument protiv, a ne za pobačaj.

Ali, budući da zagovornik pobačaja ne može dokazati da fetus nije osoba, abortus je neopravdan zločin – u najboljem slučaju kriminalni nemar, a u najgorem hotimično ubojstvo.

Lakše orijentacije radi, možemo prikazati ovaj argument kao kvadrilemu – četiri moguće opcije s obzirom na dvije varijable: 1) fetus je osoba/nije osoba i 2) to znamo/to ne znamo.

Varijabla Fetus je osoba
Fetus nije osoba
To znamo Hotimično ubojstvo Odstranjenje tkiva
To ne znamo Ubojstvo iz nehaja Kriminalni nemar


S ovim grafičkim prikazom (lakim za pamćenje) neopravdanost abortusa iz perspektive skeptika lako je uočljiva.

Stoga, zagovornik života nerođenih vrlo lako na optužbu dogmatičnosti može odgovoriti: “U redu. Ako se možemo dogovoriti biti skeptični, to je najsnažniji mogući argument protiv pobačaja.”

U nastavku vidjet ćemo još dva analoška argumenta za abortus, te njihovo demantiranje.

Budući da su dosadašnji članci obuhvatili dva argumenta protiv abortusa, te najčešće prigovore/protuargumente istima, sada je moguće pregledati dva formalna, premda ne tako česta, analoška argumenta za abortus, te vidjeti zašto ga ne uspijevaju opravdati.

Prvi je često tituliran kao “Analogija violinista”, te dolazi u više oblika, premda im je osnovna jezgra zajednička. Najčešće dolazi u ovakvoj formi:

Zamislite ženu, možda usred važnog posla, možda najvažnijeg u svom životu, koju jednu večer otme skupina nepoznatih ljudi. Probudivši se u mračnom i vlažnom podrumu, odmah uoči da je privezana na veliki i bučni uređaj u neposrednoj blizini, te štoviše, čini se da dijeli uređaj s još jednom osobom – muškarcem koji izgleda kao da je u vrlo lošem zdravstvenom stanju. Tada joj pristupi jedan od otmičara i kaže: „Ispričavam se što smo vas morali na ovakav način ovdje dovesti, ali nismo smjeli riskirati da nas odbijete. Ovaj muškarac s kojim ste privezani na stroj najbolji je violinist na svijetu. On boluje od neizlječive bolesti. Samo ga vaša krv može izliječiti. Morat ćete ostati priključeni s njim na ovom stroju s njim godinu dana, i onda ćete biti slobodni.

Zatim slijedi konstatacija:

Svakako mislim da ova žena ima u bilo kojem trenutku pravo prekinuti ovu terapiju i otići, a time dopustiti violinistu da umre. Ako to mislimo, kako onda ne bismo omogućili ženama pravo na abortus, kada je situacija ista ili slična?

No, argument pada iz više razloga:

1. Argument je lažna analogija:
a) Pretpostavlja paralelu otmice trudnoći. Za razliku od otmice, trudnoća se ne događa (osim u manje od 1% slučajeva silovanja) bez namjernog spolnog kontakta. Ukoliko zagovornici ovog argumenta još nisu shvatili, biološka svrha seksualnog kontakta jeste reprodukcija.
b) Pretpostavlja paralelu stanja trudnoće sa zatočeništvom u neugodnom prostoru, te ograničenom slobodom. Za razliku od slučaja u priči, trudna žena ima potpunu slobodu kretanja, te uz iznimku manjih fizičkih ograničenja, sposobna je obavljati sve zadatke kao i svi ostali ljudi.
c) Pretpostavlja da je stranac kao violinist paralelan ženinom vlastitom (nerođenom) djetetu, koje je dobilo pola svog genetičkog materijala od nje. Emocionalna veza je također različita.

2. Argument je moralno neopravdan:
Ukoliko biste se i našli u sličnoj situaciji, ne bi li bilo moralno za očekivati da žrtvujete svoje vrijeme za spašavanje ljudskog života? Nije li ljudski život vrjedniji od bilo kakve osobne preokupacije?

No, također možemo odgovoriti vlastitom analogijom:

Zamislite sljedeću situaciju:

Vozite se u automobilu kroz planinsko područje – idete na vrlo važan poslovni sastanak ili morate iz vrlo važnih osobnih razloga stići na svoje odredište što prije. Vani je zaista hladno – snijeg, poledica i sve što dolazi u paketu s tim. Odjednom ugledate nešto pokraj ceste. Znatiželjni, zaustavite se i izađete iz auta kako biste istražili. Prišavši predmetu, shvatite da je to dijete u košari, ostavljeno tu. Još je relativno toplo, stoga mora da je ostavljeno nedavno, što znači kako još ima šanse preživjeti ako ga ugrijete, ali ako ga samo ostavite ovdje vani, sigurno će umrijeti. Recimo također da ste jako udaljeni od civilizacije. Recimo da biste se morali skrbiti o tome djetetu neodređen vremenski period – možda čak i godinu dana! Recimo također da biste, ako spasite ovo dijete, propustili svoj važni sastanak.

Biste li spasili dijete? Više od toga, biste li imali moralnu obvezu spasiti dijete?

Vjerujem da je intuitivnom jasnoćom odgovor da.

Drugi argument, nazvan „Analogija požara u reproduktivnoj klinici“ ili varijacija na to, koji također dolazi u više oblika, ide u osnovi ovako:

Recimo, nalazite se  u reproduktivnoj klinici – centru koji se bavi umjetnom oplodnjom (možda ste došli na tretman za neplodnost, možda samo se informirati, možda ste tu s prijateljicom ili prijateljem). Iznenada izbije i nekontrolirano se razbukta požar. U svojoj potrazi za najbližim izlazom, uđete u sobu gdje se čuva genetički materijal. Pred vama se na medicinskom pladnju nalazi tisuću zamrznutih embrija, no netko je u sobi ostavio i svoje dvomjesečno dijete. Možete spasiti samo jedno. Koje biste izabrali?

Potom slijedi:

Bez sumnje biste izabrali dvomjesečno dijete. Ali zašto? Ako je embriji moralni ekvivalent ljudske osobe u bilo kojem razvojnom stadiju, ne bi li bilo logično spasiti tisuću embrija? Bi li situacija bila drugačija da je riječ o deset ili stotinu tisuća embrija? Ako ne, onda ne mislite da su embriji zaista moralni ekvivalent rođene djece – stoga je abortus valjana praksa ženinih reproduktivnih prava.


No, odgovorimo ponovno vlastitom protu-analogijom:


Recimo da se zgrada u kojoj živite se odjednom zapali i u potrazi za najbližim izlazom uđete u sobu u kojoj se nalazi pet osoba: jedan doktor znanosti koji je na rubu velikog znanstvenog otkrića i četvorica pedesetosmogodišnjih ovisnika o heroinu koji imaju kriminalnu povijest te će vjerojatno nastaviti s takvim životom.

Recimo da izaberete spasiti znanstvenika – bi li to značilo da četvorica ovisnika nisu imala jednako pravo biti ne-ubijeni kao i znanstvenik? Naravno, ne. Analogija goruće klinike ne uspijeva opravdati abortus više nego što bi neka policijska država uspjela na temelju ove analogije opravdati masovna smaknuća svih ovisnika o drogi, jer bi „poboljšalo kvalitetu života drugih građana“.

Čini se da bismo u takvim situacijama izabrali onoga tko ima veće šanse za preživljavanje ili tko ima veću funkcionalnu ulogu. No, to ne znači da je jedan manje vrijedan od drugoga, već da za svrhe konkretne situacije izabiremo onaj za koga imamo veće šanse spasiti, tj. ostvariti svoju ulogu u takvim okolnostima.

Dvomjesečno dijete popunjava ove kriterije s većim uspjehom:

1) Moguće bi bilo pronaći roditelje, koji bi osigurali preživljavanje djeteta
2) Dvomjesečno dijete, u usporedbi sa zamrznutim embrijima, ima prihvaćenije mjesto u društvu – tj. ima dom, ima pripadnost, ima (bar potencijalne) skrbnike, za razliku od zamrznutih embrija koji, u kontekstu proabortivne kulture koga argument prešutno pretpostavlja, nemaju zadane skrbnike, dom niti okolinu u kojoj bi se mogli razviti.

Isto je i sa slučajem znanstvenika i ovisnika – znanstvenik ima veće šanse za preživljavanje, jer ne živi stilom života koji je izložen rizicima droge i bolesti koje se prenose inficiranim iglama. Znanstvenik također ima veću funkcionalnu ulogu – no to ne znači da možemo početi smicati ovisnike jer nam smetaju u životnim navikama.

Prirodna vrijednost i znanstvenika i ovisnika kao čovjeka i čovjeka je jednaka. Obojica imaju jednako prirodno pravo na život. Isto kao i što je prirodna vrijednost djeteta i embrija jednaka.

To što bismo bili prisiljeni izabrati koga bismo spasili u specifičnoj situaciji ni u kojem slučaju ne opravdava abortus.

Na kraju, rekapitulirajmo u formi lakšoj za pamćenje osnove koje su iznesene u ovoj studiji.

Argument u tri premise:

1. Život svakog člana životinjske i ljudske vrste počinje začećem.
a) znanstvena činjenica
b) sve osobine živih bića
c) genetička cjelovitost

2. Svi ljudi imaju pravo na život zato što su ljudi.
a) pravo na život ne ovisi o fizičkim ili mentalnim karakteristikama
b) osnovno pravilo svake razumne etike

3. Zakon mora štititi osnovna ljudska prava.
a) osnovna uloga zakona
b) ako je nešto vrijedno, želimo to zaštititi zakonom

Skeptički argument:

Četiri opcije:
1) Fetus je osoba i to znamo – abortus je namjerno ubojstvo
2) Fetus je osoba i to ne znamo – abortus je ubojstvo iz nehaja
3) Fetus nije osoba i to ne znamo – abortus je kriminalni nemar
4) Fetus nije osoba i to znamo – abortus je obična operacija (ali onda više nismo skeptici)

Varijabla Fetus je osoba
Fetus nije osoba
To znamo Hotimično ubojstvo Odstranjenje tkiva
To ne znamo Ubojstvo iz nehaja Kriminalni nemar


Protuargumenti:

Fetus je čovjek ali ne osoba – pretpostavlja funkcionalizam, prema kojem ljudi u komi, ljudi u dubokom snu ili ljudi koji ne funkcioniraju kao većina nisu osobe.

Osoba mora imati mozak – skriveni funkcionalizam, proizvoljna tvrdnja, osnovnija od mozga je genetička cjelovitost, što fetus ima.

To je moj izbor
– pretpostavlja da nerođeno dijete nije živo – suprotno znanosti – te ubojstvo nije valjan izbor.

Fetus je malen – također su i novorođenčad i ljudi patuljastog rasta, pa nisu manje vrijedni od ostalih.

Fetus je ovisan
– također su i novorođenčad (i biološki), djeca, pa i svi mi.

Fetus je u drugačijem okolišu – okoliš ne određuje vrijednost života – djeca u školi nisu manje vrijedna od djece kod kuće.

Svako dijete treba biti voljeno/željeno – naravno, ali to ne opravdava ubojstvo, inače bi mogli pobiti svu rođenu djecu koja su „neželjena“.

Dijete bi bilo siromašno – siromaštvo ne opravdava ubojstvo, inače bi mogli pobiti svu rođenu djecu koja su siromašna.

Dijete bi bilo bolesno/hendikepirano – hendikep ili bolest ne opravdava ubojstvo, inače bi mogli pobiti sve hendikepirane rođene ljude, te nam ne bi trebale bolnice, jer bismo bolesne ubili(!)

Žena je silovana – grozan zločin ne opravdava nasilje spram nevinog nerođenog djeteta, ako bi emocionalna bol bila prevelika, posvajanje je uvijek opcija.

Ilegalni pobačaji bi bili opasni
– kao što su i legalni. Uz to, ilegalna ubojstva su opasna. Trebamo li njih legalizirati?

Svijet je prenapučen – nije, već su ekonomski faktori neraspoređeni, a da i je, prenapučenost ne opravdava genocid – inače bismo trebali pobiti većinu stanovništva Zemlje.

Analogija violinista
– lažna analogija; postoji moralna obveza spasiti život, jer je život važniji od osobnog vremena.

Analogija goruće klinike – ne opravdava pobačaj kao što analogija spašavanja znanstvenika naspram četiri ovisnika ne bi opravdavao holokaust ovisnika.

Konačno, nekoliko linkova za opširniju razradu teme, argumenata, te poveznice s pro-life pokretom:

abort73.com
Peter Kreeft – „Human Personhood Begins at Conception“
Peter Kreeft – „The Apple Argument Against Abortion“
Peter Kreeft – „Pro-Life Philosophy“
Human Life International
Centar za nerođeni život „Betlehem

Ovaj mala studija o pobačaju i kako argumentirati protiv njega, tek je mali dio svega što se može napisati o ovom problemu. Postavljeni cilj je bio dati racionalnu obranu pokreta za život nerođenih, ali gola filozofija, sama logika argumenata, premda je temeljna, neće sama po sebi obratiti liječnike koji vrše abortuse niti će vrlo vjerojatno pokrenuti srca izgubljenih majki koje ne znaju što raditi kada se nađu nenadano trudne. Za ovu borbu, borbu za duše, borbu za spas civilizacije, potrebno je nešto što nadilazi argument na papiru. Potrebno je autentično svjedočanstvo, istinska briga, i iznad svega, potreban je angažman – osobito molitveni, no također i sprema biti odgovor na te molitve. Zato vas sve pozivam da budete lude za Krista. Uključite se, kako god možete, u apostolat za spas života nerođenih. Pomozite savjetom ako znate nekoga tko razmišlja o pobačaju, budite potpora obiteljima koje se odluče, premda su u nezavidnoj situaciji, donijeti svoje dijete na svijet. Činite drugima ono što biste vi željeli da oni vama čine.

Uvijek pamtimo riječi: “Što god učinite jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili”.

Mirko Horvat


1 Keith L. Moore, The Developing Human: Clinically Oriented Embryology, 7th edition. Philadelphia, PA: Saunders, 2003. str. 16
2 Ibid., str. 2
3 T.W. Sadler, Langman’s Medical Embryology, 10th edition. Philadelphia, PA: Lippincott Williams & Wilkins, 2006. str. 11
4 Keith L. Moore, Before We Are Born: Essentials of Embryology, 7th edition. Philadelphia, PA: Saunders, 2008. str 2.
5 William J. Larsen, Essentials of Human Embryology. New York: Churchill Livingstone, 1998. pp. 1, 14.
6 The Biology of Prenatal Develpment, National Geographic, 2006.
7 C. Christopher Hook, M.D.
8 Profesor Micheline Matthews-Roth
9 Dr. Jerome LeJeune
10 O potencijalnost embrija za oblik spontanog nespolnog razmnožavanja, budući da je ovo medicinski složeno pitanje, vidi izvrstan članak Patrica Leea i Roberta P. Georga The First Fourteen Days of Human Life, The New Atlantis, Summer 2006 dostupan na web adresi: http://www.thenewatlantis.com/publications/the-first-fourteen-days-of-human-life
11 Ovakvu praksu eugenike zagovara npr. Peter Singer. No, on sam priznaje da je to nemoguće za živjeti, te da mora biti nedosljedan onome što govori – što je klasična definicija licemjerja.
12 Odgovor na ovo je nešto stručniji utoliko što se moram koristiti medicinskom terminologijom vezanom uz razvoj ljudske osobe prije rođenja, tako da se ispričavam zbog potencijalne težine teksta. Nastojat ću na kraju dati jednostavan sažetak protuargumenata.
13 http://www.abortionfacts.com/online_books/love_them_both/why_cant_we_love_them_both_29.asp#But%20many%20laws%20would%20allow%20for%20this%20exception.
14 Opširnije vidi http://www.abortionfacts.com/literature/literature_928YC.asp
15 Procjene broja pobačaja u svijetu iznose između 36 i 50 milijuna godišnje. Vidi http://www.abortionfacts.com/statistics/world_statistics.asp
http://www.johnstonsarchive.net/policy/abortion/wrjp339.html
Ne tvrdim da je razlika nebitna – život svake osobe, bez obzira na njegove ili njezine čine – jednako je vrijedan. Ali s obzirom na to da bi se ilegalizacijom pobačaja spriječilo 40 milijuna smrti nevine nerođene djece bez direktne kauzalne veze sa smrtnošću pri ilegalnim pobačajima, čini razliku u smrtnosti između legalnih i ilegalnih abortusa impotentnom za argumentiranje.

 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.