Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Krugovalni odgovori

Kategorija: Kateheza

U današnje vrijeme nude se mnoga instant – rješenja za sretan i uspješan život. U izlozima knjižara, novinskim ili televizijskim reklamama, ističu se ponude ekskluzivnih sadržaja, i nameću kao laka i jednostavna rješenja za ona pitanja koja dotiču najdublje težnje ljudskoga bića. Pa ipak, mnogi od njih, nakon početnog dojma izvanjskog blještavila, dosežu samo razinu prolazne, potrošne robe, koja ubrzo odlazi u zaborav, i ostavlja stari poticaj za novim konzumacijama.

Razlozi tome lako su razvidni. Sve što pripada, i ograničava se na svijet prolaznoga, ne može imati drukčiji karakter od prolaznosti. Vrijednosti koje ne mogu nadići stvorenjsku ograničenost ovoga svijeta, uvijek se i nanovo pokazuje – ne mogu pružiti ni adekvatno zadovoljenje težnji čovjekove nutrine. Pa ipak, sama intencija podrazumijeva, i mora pronaći svoj konačni cilj. Prema njemu je suštinski upravljena, i samo takva može održati svoju opstojnost.

Serija krugovalnih odgovora nema namjere otkriti išta novo i nepoznato. Naprotiv, poput čovjeka upućenog u tajne Apsoluta (Mt 13,52), donosi ono za čime teži svako duhom obdareno biće, a očitovano je u Osobi središta čitave ljudske povijesti. Iako nastali prije 70-ak godina, unatoč tehnološkim iskoracima civilizacije, nisu ni danas manje aktualni. Njihova trajna vrijednost proizlazi iz samog utemeljenja na kojem stoje, čvrste Stijene koja je ista jučer, danas i sutra, iz čijeg nepresušnog izvora struji voda za vječni život. Ujedno i razlog koji izdvaja ovaj ekskluzivni naslov iz mora drugih, propagandno atraktivnih sadržaja:

,,Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada.’’ (Iv 4, 13-14)

Ove spoznaje jedinstvene su utoliko što proizlaze iz nadnaravne zbilje, odakle pokazuju put zadovoljstva, sreće i radosti za ovaj, a još više za budući, vječni i neprolazni život. Njegov predokus pruža nam više od ikoje ljudske mudrosti – konačni odgovor o smislu svega stvorenja, ,,a to si ti Gospode, Bože moj’’  (Anzelmo, Proslogion, 3).

U tijeku je rad oko prvog sveska iz serije Krugovalnih odgovora, odakle donosimo određeni dio materije. Projekt je otvoren za Vašu pomoć u prevođenju, koja može biti od velike važnosti za njegovu što skoriju realizaciju. Ukoliko posjedujete kompetencije i voljni ste aktivno se uključiti, možete se obratiti na kontakt adresu Udruge.

Goran Kovačević


SADRŽAJ:

Predgovor nadbiskupa Fultona Sheena

Prvo poglavlje: Bog

Spoznaja Božje opstojnosti razumskim putem (1-7)

Božja narav (8-12)

Dobrota Božja i pitanje zla u svijetu (13-24)

Drugo poglavlje: čovjek

Čovjekova narav (25)

Postojanje i narav duše (26-32)

Besmrtnost duše (33-45)

Sudbina duše (46-48)

Čovjekova slobodna volja (49-56)

Treće poglavlje: religija

Narav religije (57)

Potrebitost religije (58-84)

Četvrto poglavlje: Biblijska religija

Naravna religija (85)

Objavljena religija (86-87)

Otajstva vjere (88-96)

Čudesa (97-102)

Vrijednost evanđelja (103-107)

Nadahnuće Biblije (108-115)

Pitanja 116-202 >


Predgovor

U SAD-u nema ni stotinu ljudi koji mrze Katoličku crkvu. Ipak, postoje milijuni koji mrze svoju pogrešnu predodžbu Katoličke crkve – što je, naravno, nešto posve različito. Te ljude teško možemo kriviti zbog mržnje prema katolicima jer ovi ,,obožavaju kipove’’, ,,izjednačuju Djevicu Mariju s Bogom’’, vjeruju da je ,,oprost dopuštenje da bi se griješilo’’, jer je ,,papa fašist’’, jer je ,,Crkva braniteljica kapitalizma’’. Ukoliko bi Crkva učila ili vjerovala išta navedeno, s pravom bi je trebalo mrziti, no činjenica je da Crkva ne uči niti vjeruje išta od toga. Odatle pak slijedi da je mržnja milijuna upravljena naspram zablude, ne istine. Zapravo, da mi katolici vjerujemo sve neistine i laži koje se govore protiv Crkve, vjerojatno bismo je mrzili tisuću puta više od njih.

Da nisam katolik, i da tražim istinsku Crkvu u današnjem svijetu, tražio bih onu Crkvu koja se ne slaže sa svijetom; drugim riječima, tražio bih Crkvu koju svijet mrzi. Razlog za to bio bi sljedeći: ako je Krist prisutan u ikojoj Crkvi u današnjem svijetu, ljudi će ga mrziti kao za zemaljskog života. Ako danas tražiš Krista, potraži ga u Crkvi koja se ne slaže sa svijetom. Potraži onu Crkvu koju svijet mrzi, kao što je mrzio i Krista. Potraži Crkvu koju se optužuje za nazadnost, kao što je i Gospodin bio optuživan neznalicom koja se ne daje opametiti. Potraži Crkvu koju svijet promatra podrugljivo, kao nižu klasu, kao što je Gospodin odbačen jer dolazi iz Nazareta. Potraži Crkvu koju optužuju da je đavolska, kao što je Gospodin optužen da djeluje u ime Beelzebula, poglavice đavolskog. Potraži Crkvu za koju, u razdobljima zaslijepljenosti, govore da je u ime Božje treba uništiti, kao što su razapeli Krista s uvjerenjem da Bogu čine uslugu. Potraži Crkvu koju svijet odbacuje zato što tvrdi da je nezabludiva, kao što je Pilat odbacio Krista jer se nazvao Istinom. Potraži Crkvu koju svijet odbacuje kao što su ljudi odbacivali Gospodina. Potraži Crkvu koju usred zbrke suprotstavljenih mišljenja njezini članovi ljube kao što ljube Krista, i poštuju njezin glas kao glas samog Utemeljitelja. I slutnja će rasti, da ako Crkva nije popularna u svijetu, nije od svijeta, a ako nije od svijeta, ona je od drugoga svijeta. Budući da je od drugog svijeta, neizmjerno je ljubljena i neizmjerno prezrena kao što je bio i sam Krist. A samo ono što je božansko može se neizmjerno prezirati i neizmjerno voljeti. Stoga je Crkva božanska.

Ako se dakle mržnja prema Crkvi temelji na neznanju, slijedi osnovna potreba pouke. Ljubav ovisi o spoznaji, jer ne možemo željeti niti čeznuti za nečim nepoznatim. Naša velika zemlja prepuna je onih koje bismo mogli nazvati marginalnim kršćanima, tj. onih koji žive na rubu vjere i potomci su kršćanskih roditelja, ali su kršćani samo na papiru. Zadržali su svega nekoliko ideala iz nemara i silom prilika; veličanstvenu povijest kršćanstva poznaju samo kroz određene razvodnjene oblike, te su vezali svoje srce za duh vremena pa zajedno s njime i umiru. O katoličanstvu i njegovim sakramentima, oprostima, milosti, sigurnosti i spokoju, ne znaju ništa izuzev nekoliko nasljednih predrasuda. Pa ipak, radi se o dobrim ljudima koji žele činiti dobro, ali za to nemaju  jasan svjetonazor. Svoju djecu odgajaju bez vjere, ali su ipak razočarani njihovim kompromitirajućim moralom. Uvrijedili bi se da im kažete da nisu kršćani, a ipak ne vjeruju da je Krist Bog. Zamjerili bi se i da ih nazovete poganima, pa ipak nikad nisu praktično uzeli u obzir da Bog postoji. Uvjereni su samo u jedno, a to je da stvarnost nije dobra kao što bi trebala biti. Upravo to uvjerenje čini ih nečim što bismo mogli nazvati velikim „potencijalima“, jer su otvoreni da ih se povuče u jedan od dvaju smjerova. Zakratko moraju odlučiti: ili da se pridruže Kristu, ili da se rasprše; biti s Njime ili protiv Njega; biti na križu kao drugi Kristi ili ispod njega s ostalim krvnicima. Kojim će se putem ovi marginalni kršćani odvažiti? Odgovor ovisi o onima koji vjeruju. Poput mnoštva koje je slijedilo Gospodina u pustinju, nalik su ovcama bez pastira. Čekaju da ih pastir povede zajedno s ovcama i jarcima. Barem u to možemo biti uvjereni. Budući da su ljudska bića sa srcem, teže za nečim višim od društvenog položaja ili ekonomske boljitka; oni žele Život; žele Istinu; žele Ljubav. Jednom riječju, žele Krista.

I upravo tim milijunima koji pogrešno vjeruju o Crkvi, i upravo tim marginalnim kršćanima, namijenjena je ova knjižica. Ne zato da bismo dokazali kako su oni ,,u krivu“; niti da bi se vidjelo kako smo mi „u pravu“; nego da se predstavi istina, kako bi milošću Božjom istina pobijedila. Kad čovjek gladuje, nitko ga ne treba uputiti da izbjegava otrov; niti da jede kruh jer sadrži vitamine. Treba mu samo posvijestiti da gladuje, i da je kruh pri ruci, a prirodni zakoni će učiniti ostalo. Ova knjiga „Krugovalnih odgovora“ sa 1588 pitanja i odgovora ima sličan zadatak. Njezin prvotni zadatak nije poniziti netočnosti, niti uzvisiti Katoličku crkvu kao intelektualno nadmoćnu i samopravednu, nego predstaviti istinu na pristojan i jasan način, kako bi milošću Božjom duše pristigle sretnom prihvaćanju Krista.

Svrha Krugovalnih odgovora nije samo dokazati da je Katolička crkva jedina danas postojeća Crkva koja potpuno ispunjava dušu; već i ukazati da je Katolička crkva jedina danas postojeća Crkva koja seže sve do Krista. Povijest je ovdje toliko jasna, da je neobično koliko umova ne opaža tu očiglednost. Kada stoga Vi, čitatelji Krugovalnih odgovora u 20.st., želite znati o Kristu, Njegovoj prvoj Crkvi, i Njegovim Otajstvima, molimo Vas da se uputite ne samo pisanim izvorima, nego i živoj Crkvi koju je utemeljio sam Krist. Ta Crkva ili to Mistično Tijelo koje živi sva ova stoljeća temelj je naše vjere i nama katolicima progovara na sljedeći način: „Ja živim sa Kristom. Vidjeh njegovu Majku, i poznajem je kao Djevicu, najljepšu i najčišću među svim ženama na nebu i zemlji; vidjeh Krista u Cezareji Filipovoj, kada, promijenivši Šimunovo ime u Stijena, reče da je on stijena na kojoj će sagraditi svoju Crkvu, koja će trajati do svršetka svijeta. Vidjeh Krista kako visi na križu i ustaje iz groba; vidjeh Magdalenu kako hiti k Njegovim nogama; vidjeh anđele zaogrnute bjelinom kraj velika kamena; bijah u sobi Posljednje večere kada je nevjerni Toma stavio svoje prste u Njegove rane; bijah na Maslinskoj gori kada je uzašao na Nebo i obećao poslati svoga Duha apostolima da ih učini temeljem svojeg novog Mističnog Tijela na zemlji. Nazočih kamenovanju Stjepana, i vidjeh Savla kako čuva haljine njegovih ubojica, a potom slušah Savla kao Pavla kako propovijeda Krista Raspetoga; svjedočih glavosijeku Petra i Pavla u Rimu i vlastitim očima vidjeh desetke tisuća mučenika kako svojom krvlju natapaju zemlju, radije nego da zaniječu vjeru koju su im propovijedali Petar i Pavao; življah kada je Bonifacije poslan u Njemačku; kada se Augustin zaputio u Englesku; Ćiril i Metod među Slavene; Patrik u Irsku; iz početka 9.st. sjećam se krunidbe Karla Velikog za kralja u vremenitoj oblasti, kao što je Petrov nasljednik prihvaćan prvakom u duhovnoj; u 13.st. vidjeh počasne poklike golemog kamenja koje uzdiže gotičke katedrale; u sjeni istih zidova vidjeh uzdizanje ogromnih misaonih katedrala u djelima Akvinskog i Bonaventure, te u Danteovoj poeziji; u 16.st. vidjeh svoju djecu opijenu duhom svijeta kako napuštaju Očevu kuću i reformiraju vjeru umjesto reformiranju discipline koja bi ih privela natrag u moj zagrljaj; u prošlom stoljeću i na početku ovoga slušam svijet koji govori da me ne može primiti jer sam zaostala u vremenu. Nisam zaostala u vremenu, nego vrijeme nadilazim. Prilagodila sam se svakoj vrsti vladavine koju je svijet ikad vidio; živjela sam sa carevima i kraljevima, tiranima i diktatorima, parlamentima i predsjednicima, monarhijama i republikama. Srdačno sam prihvatila svaki napredak znanosti; da nije mene veliki zapisi poganskog svijeta ne bi bili očuvani. Istina je da nisam mijenjala svoj nauk, ali to je zato što taj nauk nije moj već „Onoga koji me posla“. Mijenjala sam svoju odjeću koja pripada vremenu, ali ne i svoj Duh koji pripada vječnosti. U tijeku svog dugog života vidjela sam toliko modernih ideja koje postaju nemoderne, i znam da ću poživjeti da ispjevam rekvijem nad modernim idejama današnjice, kao što sam ispjevala onima prošlog stoljeća. Proslavila sam i 1900. obljetnicu od smrti mog Otkupitelja, a ipak nisam starija negoli onda, jer moj Duh je vječan, a Vječno nikad ne stari. Ja sam trajna Prisutnost svih stoljeća. Suvremenik sam svih civilizacija. Nikad nisam staromodna, jer ne starim; nikad iza vremena, jer sam bezvremenska. Imam četiri velike oznake: Jedna sam, jer imam istu Dušu kao u početku; Sveta sam, jer je ta Duša Duh Svetosti; Katolička sam, jer taj Duh prožima svaku stanicu moga Tijela; Apostolska sam, jer sam porijeklom iz Nazareta, Galileje i Jeruzalema. Oslabjet ću kada moji članovi postanu bogati i prestanu moliti, ali nikad neću umrijeti. Progonit će me kao danas u Meksiku i Rusiji; razapet će me kao na Kalvariji, ali ću ponovno uskrsnuti, i na koncu, kad više ne bude vremena, i kada povratim puninu svoje snage, tada ću uzaći na Nebo kao zaručnica svoje Glave, Krista, na slavlje nebeske svadbe, gdje će Bog biti sve u svemu jer Njegov Duh je Ljubav, a Ljubav je Nebo’’.

Fulton J. Sheen


Prvo poglavlje: BOG

I.I. SPOZNAJA BOŽJE OPSTOJNOSTI RAZUMSKIM PUTEM

1. Molim Vas, pružite mi dokaz o Božjoj opstojnosti . Nikad nisam imao bilo kakav dokaz, stoga ne prihvaćam Bibliju.

Što podrazumijevate pod dokazom? Neki ljudi smatraju da dokaz mora biti vidljiv i opipljiv, kao što životinja vidi busen trave, pa ga potom pojede. No čovjek nije puka životinja. Čovjek posjeduje razum, te može izvesti dokaz razumskim putem. Primjerice, dokaz o ljepoti u glazbi ili umjetnosti uviđamo razumom, a ne osjetilima. Životinja može čuti iste zvukove, ili vidjeti iste boje, ali nema dojma o njihovom skladu i vrijednosti. Posve neovisno o Bibliji, razum može otkriti dostatne razloge kako bi jamčio Božju opstojnost.

2. Neovisno o Bibliji, koji su to dokazi o Božjoj opstojnosti?

Postoje mnoge naznake, od kojih ću ukratko iznijeti glavne. Prva je uzročnost. Čitav svemir, ograničen u svim svojim značajkama, ne može biti uzrok samome sebi. Sa svim svojim regulirajućim zakonitostima, ne bi mogao nastati sam od sebe, kao što ne bi mogao ni Harbor Bridge u San Franciscu , ili kao što se ni sat ne bi mogao sam sastaviti i pokazivati točno vrijeme bez urara. Po istom principu, da Bog ne postoji, ne bi bilo ni Vas da osporavate Njegovu opstojnost. Drugu možemo izvesti iz sveopćeg rasuđivanja, ili drugim riječima, iz ljudske intuicije. Ssveopća prosudba ljudskog roda o tako ključnom pitanju ne može biti više pogrešna, nego li je to intuicija djeteta, da se hrana mora staviti u usta. Žig Božje tvorevine je tako jasno otisnut na stvorenom svijetu, a ponajviše na čovjeku, da je svim narodima urođeno vjerovanje da Bog postoji. Istinu naprosto posjedujemo. Čovjek ne treba sebe uvjeravati da Bog postoji. On se treba pokušati uvjeriti da Bog ne postoji. Pa ipak još nitko, ako je i pristigao do takvog prolaznog uvjerenja, nije za nj pronašao dostatnog razloga. Spoznaju da Bog postoji čovjek ne stječe naknadno, jedino može težiti da je u sebi zatomi i odbaci.

To potvrđuje i osjećaj moralne odgovornosti. U svakome od nas postoji osjećaj za dobro i zlo. Čovjek u svojoj nutrini raspoznaje kada čini zlo. Nešto naprosto prekorava njegove postupke, i zna da djeluje protivno unutarnjem glasu. To je glas savjesti, čija je zadaća ukazivati na pravila ponašanja koja nitko od nas nije odredio, jer nam progovara i kad drugima nisu poznati naši postupci. Taj glas često progovara sasvim protiv onoga što želimo činiti, unaprijed nas upozorava, osuđuje nas ako djelujemo protiv njeg. Zakon po kojem djeluje glas savjesti pretpostavlja zakonodavca koji ga je upisao u naša srca. A budući da to može samo Bog, sigurno je da On postoji.

Konačno, Božju opstojnost pretpostavlja pojam pravednosti. Puka težnja za pravednošću u ovome svijetu, pretpostavlja pravednog Boga. Težnja za pravednošću ne proizlazi iz  nas samih, nego od onoga koji nas je stvorio, a nitko nam ne može dati ono što i sam ne posjeduje. Ipak, pravednost ne može biti uvijek zadovoljena u ovome svijetu, gdje često biva da dobri pate, a zli imaju sreće. Iako ljudska pravda ne uspijeva uvijek postići potpuno izravnanje računa, jednog dana će ih izravnati pravedni Bog, koji sasvim sigurno mora postojati.

3. Vi, kao svećenik, iznosite prethodni argument o uraru. Ja Vas, kao racionalist, pitam: ‘’Tko je stvorio Vašeg nestvorenog urara?’’

Ovo nije racionalno pitanje. Tvrdim da je svemir očito stvoren, i da stvoreno pretpostavlja Stvoritelja koji nije stvoren, jer se u protivnom problem proteže u nedogled, u beskonačni lanac ovisnih bića za koje  kao zasebne dijelove lanca nije moguće dati adekvatno objašnjenje. Racionalno je stoga postaviti argument o uraru koji nije stvoren. Ali nije racionalno postaviti pitanje: ”Tko je stvorio urara koji nije stvoren”? Bog nije stvoren. Da jest, bio bi stvorenje i imao bi stvoritelja. On bi tada za stvoritelja imao Boga, a ne samoga sebe. Bog je uvijek postojao. Nema početka i nikad neće prestati postojati. On je vječan.

4. Govorite o sveopćem uvjerenju. Nekad su ljudi vjerovali da je svijet ravna ploča!

Razlog ove pogreške je očit, a to je nedostatak bitnih podataka, i činjenice da su se ljudi oslanjali na svoja osjetila, koja su prividno upućivala na to da je Zemlja ravna ploča. Tu nije riječ o čisto razumskom prosuđivanju. Osjetila nisu pružila izravne manifestacije moguće Božje opstojnosti kao što su upućivale na to da bi zemlja mogla biti ravna ploča. Slučajevi ne spadaju u istu kategoriju, i prijelaz iz prosudbe na temelju osjetila u prosudbu na temelju čistog razuma, nije valjan. U svakom slučaju, znanstveni i metafizički dokazi opravdavaju vjeru u Boga posve neovisno o ovom psihološkim rasuđivanju. Njihova bi valjanost bila neupitna sve da i samo jedan od milijun ljudi vjeruje u Božju opstojnost. Ipak, potonja se postavka nikad neće verificirati s obzirom da će po općem razumskom prosuđivanju velika većina intuitivno uvijek spoznati istinu.

5. Nema smisla govoriti u budućem izravnanju računa. U ovome životu vrlina  je nagrada samoj sebi, pa i onda kada zli trpe grižnju savjesti.

Neće ići. Vrline nisu od nikakve koristi nevinom čovjeku koji je nepravedno osuđen na smrt te mu je prikraćeno uživati ih. Isto tako, ni zla djela ne donose uvijek odgovarajuće pokajanje. Srca mnogih ljudi previše su kruta da bi iskusili duboko pokajanje. Izravnanje će se dogoditi jednoga dana, nakon ovog života, i to od Boga.

6. Joseph McCabe vjerovao je u Boga, ali se odrekao zadrtosti i postao agnostik.

Mnogi su se ljudi poput Josepha McCabea odrekli vjere u Boga, ali ne zato što bi im agnosticizam nudio plemenitiji i svetiji život. Ustanovili su da je agnosticizam manje zamoran, bilo zbog oslobođenja od moralnih zakona, ili zbog ograničenja u sferi istine i logike. I nije uputno da spominjete zadrtost. Mnogi agnostici imaju daleko gore predrasude od onih koje pripisuju vjernicima, iskrivljujući činjenice i izokrećući dokaze bez imalo grizodušja koje bi zasigurno iskusio svaki istinski vjernik.

7. Vjerujem li iskreno da Boga nema, a naposljetku se pokaže suprotno, neće li me opravdati nesavladivo neznanje?

Takvo neznanje nije nesavladivo. Možete ga lako nadići. Obezvrijedili ste svoj razum potiskivanjem spontanog pojma o Bogu, i uvjeravajući sebe da je vjera laž. Ukoliko biste uklonili predrasude iz svog uma i dopustili mu da se vine prema Prvom Uzroku njegovog postojanja, um bi mu se privukao kao igla prema magnetu. Pascal je u pravu kad kaže da postoje dvije vrste ljudi: jedni koji se boje izgubiti Boga, i drugi koji se boje da bi ga mogli pronaći.


I. II. BOŽJA NARAV

8. Što podrazumijevate pod pojmom Boga?

Bog je duhovno, zbiljsko, osobno biće, neizmjernog intelekta i volje, potpuno savršeno, potpuno jedinstveno odnosno nesastavljeno, nepromjenjivo, sretno u sebi i po sebi, i biće koje neizmjerno nadvisuje sve što jest, ili što se može pojmiti, osim Njega . Nemoguće ga je spoznajno obuhvatiti u Njegovom neizmjernom savršenstvu od strane niže inteligencije, iako možemo spoznati činjenicu Njegove opstojnosti kao živućeg Stvoritelja i Gospodara neba i zemlje, svemogućeg, vječnog, neizmjernog, i različitog od svega stvorenog. To je ono što podrazumijevam pod pojmom Boga.

9. Odakle znate da je Bog vječan, odnosno da je uvijek bio, jest i bit će?

Odatle jer, da je Bog imao početak, prije Njega ne bi bilo ničega. A ništavilo, sa potpunim nepostojanjem stvarateljskog materijala i sposobnosti, ne bi nikad moglo svoje nepostojanje pretvoriti u nešto što postoji. Ali očito je da nešto postoji, i stoga ne može postojati vrijeme kada nije bilo ničega. Bog je barem uvijek morao postojati, i ako Njegov početak nije ovisan ni o čemu, onda ne postoji išta što bi moglo okončati Njegovu egzistenciju . Boga će uvijek biti. Bog se s pravom proglasio vječno egzistirajućim Bićem  objavivši se Mojsiju kao ”Ja sam koji jesam” (Izl 3,14).

10. Spinoza tvrdi da ukoliko je Bog stvorio svijet kao objekt, onda je izrazio želju za nečim što ne posjeduje, što poriče Njegovo neizmjerno savršenstvo.

Spinozina primjedba nije valjana. Zanemaruje razliku između osnovnih odrednica Božje biti, nužnih za Boga kao biće, i Njegovog slobodnog djelovanja čija je posljedica stvoreni svijet. Da je Božje stvoriteljsko djelovanje nužno, Spinoza bi bio u pravu. Međutim, Bog ne stvara kako bi postigao svoje nužno savršenstvo. Stvara zato da bi savršenstva podario drugima. Ako mi djelujemo da bismo nešto postigli, tada nam ono za čime težimo nedostaje. Ako li pak nešto darujemo drugome, to ne ukazuje na nedostatak, nego izobilje.

11. Mogu li ljudi u svojoj zemaljskoj ograničenosti spoznati djelovanje Božanskog Uma?

Božanski Um ne ‘’djeluje’’. Bog ne treba poput ljudi rasuđivati sporo i mukotrpno kako bi pristigao do zaključaka. Njegov Božanski Um je trajni i istodobni čin savršenog znanja koje obuhvaća sve stvari u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ne možemo u potpunosti spoznati Božju bit, znanje i nakane. Ipak, sv. Pavao s pravom tvrdi da rimski pogani nemaju isprike što nisu razabrali moć i božanstvo pravoga Boga u vidljivima stvarima, te mu nisu iskazivali slavu ni zahvalnost. Da takva razina spoznaje nadilazi ljudski razum, ne bi se moglo reći da nemaju isprike.

12. Jesmo li dosegli potpunu spoznaju Boga, ili napredujemo prema punini istine?

Punina objave koju je Bog naumio obznaniti ljudskome rodu ostvarena je što se tiče ovog života. Predao nam ju je Krist, kao što ćemo kasnije vidjeti. Nitko još nije uspio proniknuti u svu dubinu istine koju nam je Krist otkrio, i kako napredujemo u spoznaji Njegovog nauka približavamo se toj punini istine koja je moguća za našeg zemaljskog života. Govorim o individualnoj razini spoznaje. Punina istine sadržana je u pokladu vjere koji čuva Katolička crkva. Savršena punina spoznaje moguća je samo u nebeskom gledanju Boga.


I. III. DOBROTA BOŽJA I PITANJE ZLA U SVIJETU

13. Što preostaje od Boga kad uzmemo u obzir svu bijedu i jad u svijetu?

Kao što smo već uvidjeli, Bog postoji. Nemogućnost da se potpuno razumije svaka pojedinost u ustroju svemira ne dokazuje da Boga nema, nego tek ograničeni kapacitet ograničenog ljudskog uma. Ipak, ljudski um može spoznati određena načela koja doprinose bitnom otklanjanju ovih poteškoća.

Ponajprije, zlo je negacija ili nedostatak dobra, i ako postoji zlo u svijetu, postoji i mnogo dobra što se može objasniti jedino Božjom opstojnošću.

Kao drugo, nestalnosti ovog promjenjivog svijeta ne mogu utjecati na činjenicu Božje opstojnosti. Naime, ne može se govoriti da Bog postoji kada promatramo dobro, a to poricati kad promatramo ono loše. Ukoliko Bog postoji prije pojavka zla, postoji i dalje unatoč individualnim patnjama. I obratite posebnu pažnju na značajku individualnosti. Promatrajući čovječanstvo generalno, otkrivamo da se život sastoji podjednako od ugode i neugode. Dok mi uživamo sreću, drugi pate. Dok mi patimo, drugi uživaju sreću. Stoga ne možemo reći da Bog postoji za sretne, a u isto vrijeme ne postoji za patnike. Ne smijemo zauzeti djelomičan i individualan stav, nego univerzalnu perspektivu.

I treće, osobito što se tiče neravnomjerne raspodjele zemaljskih dobara, s posljedicama gladi i siromaštva, Božja providnost nipošto nije zakazala. Krivnja leži na ljudskoj raspodjeli dobara. Dok pojedinci trpe oskudicu, znamo da svijet proizvodi dovoljno žita, voća, mesa i vune da nahrani i odjene sve ljude. Bog nije propustio providjeti dovoljno dobara. No, ovaj svijet je prepustio na upravljanje čovjeku, i umjesto da čovjek  okrivljuje Boga, treba korigirati pogrešno upravljanje dobrima. To bi ga barem trebalo podučiti spasonosnoj milosti poniznosti.

14. Gdje je tada Božja pravednost, ako dopušta ovako nejednaku raspodjelu dobara?

Kada bi ovaj život bio sve što postoji, teško bismo moglo pronaći zadovoljavajuće objašnjenje. Ali nije tako. Bog to dopušta samo zato jer zna da postoji budući život u kojem će ispraviti i nadoknaditi sve nepravde. U međuvremenu On izvlači dobro iz bijede, koja poučava ljude da ne polažu svoje nade posvema u ovaj svijet, kao da drugoga ne bi bilo, te pomaže da se okaju grijesi ljudskog roda. Budući da potpunu sreću ne možemo postići u ovom, nastojmo je stoga osigurati za idući život.

15. Ako je Bog svemoguć, mogao bi spriječiti vulkane, potrese, i sl., od čega stradavaju kako zli, tako i nevini.

Kad On ne bi bio svemoguć, ne bi bilo ni vulkana koji izbacuju lavu,  niti ljudi koji mogu biti ozlijeđeni ili ubijeni. Ove se fizičke radnje  odvijaju po prirodnim zakonima koje je ustanovio Bog, po djelovanjima za koja nije dužan intervenirati jer iznenađuju ograničeni ljudski um. Niti pak ljudska smrt okončava zbiljsku egzistenciju . Prijelaz iz zemaljskog stanja u ono buduće naravan  je poput prijelaza iz djetinjstva u adolescenciju. Smrt je sveopći prirodni zakon, i Bog joj dopušta da zahvati različite ljude na različite načine.

16. Ako je Bog svemoguć, te sama ljubav i pravednost, zašto dopušta moralno zlo ili grijeh?

Zato jer je Bog sama ljubav, traži od čovjeka slobodno iskazanu ljubav, a ne prisilnu. Zato jer je pravedan, neće mu uskratiti slobodnu volju koja je u skladu s čovjekovom racionalnom  naravi . Niti je to u suprotnosti s Božjom svemoći, jer čak ni Njegova moć ne obuhvaća suprotnosti . Čovjek ne može imati slobodu da ljubi Boga i služi mu, a nemati slobodu da se pobuni i odbaci ga . Ne možemo imati ovce i novce . Čak ni Bog, ako želi da ljudi budu slobodni, ne može im oduzeti mogućnost za odabir zla. Ako nametne dobrotu, oduzima slobodu. Ostavi li slobodu, mora dopustiti zlo, iako ga zabranjuje. Čovjekovo dostojanstvo počiva u tome da je gospodar vlastite sudbine, čiji se razvitak razlikuje od drveta koje nužno slijedi zakone prirode. Čovjek je, zapravo, zloupotrijebio slobodu, i posljedica toga su grijeh i nasilje. No, nemoguće je čovjeku darovati slobodu i dostojanstvo da gospoduje vlastitom sudbinom, bez mogućnosti za takve pogreške.

17. Budući da je Bog svemoguć, sama pravednost i ljubav, barem bi trebao svakome dati mogućnost  za postizanjem blagodati ovoga svijeta.

Budući da je Bog svemoguć, ne postoji razlog zašto bi trebao udovoljavati našim prohtjevima, kao da smo mi svemogući.
Budući da je sama pravednost, neće nam pružiti ispraznost i navesti nas na pomisao da se radi o istinskoj vrijednosti, ako to nije.
Budući da je sama ljubav, obično neće dopustiti čovjeku da posjeduje ona dobra koja bi mu predstavljala zapreku na putu spasenja. Ne bismo željeli na koncu čuti: „Zaista, zaista, kažem vam, primili ste svoju plaću“. Kao kršćani, mi smo učenici raspetog Učitelja. Stoga se nemamo prava žaliti ako, poput njega, moramo proći putem patnje.

18.  Želite li reći da dobri Bog dopušta deformacije kod djece, kojima predstoji život prepun jadi?

Bog je apsolutno dobar i ako dopušta ikakvo zlo to je stoga jer zna da na koncu može iz njega izvući  veće dobro. Ljudi su zloupotrijebili svoju slobodu, napustili Boga i našli ne sreću, nego nesreću. Budući da je pravednost dobra, stoga i Božja pravda dopušta ovu bijedu. Također, u svojoj mudrosti, Bog može dopustiti rođenje deformiranog djeteta, koje bi se u protivnom – da je jako i zdravo, prepustilo požudama i tako zaputilo prema vječnoj propasti. Nadalje, duševno ograničene osobe nisu u stanju počiniti grijeh, i često nam se čini kao milost, ako bi neke posve zdrave osobe bile rođene kao slaboumnici . Osobe koje su hendikepirane, bilo duševno ili tjelesno, ne provedu čitav život u jadu i patnji. Ne smijemo ih prosuđivati isključivo po vlastitim iskustvima. Isto tako, trebamo uzeti u obzir da ono što nazivamo ”čitav život” nije ograničen samo na zemaljsko , već se proteže u vječnost, gdje će biti ispravljene sve nepravde.

Mogli bismo se zapitati „Ako je Bog dobar, zašto je dopustio da njegov Sin podnese gorku muku?“. No, istinsko zlo je grijeh, ne trpljenje. Krist je s radošću iskazao svoju ljubav kroz patnju, i postigao veću vrijednost od pukog tjelesnog zdravlja. A jadi ovoga svijeta, zbog naravne nerješivosti problema trpljenja, privele su Bogu na tisuće ljudi, koji bi inače bili nezavisni i samodostatni . Već samo taj razlog dovoljan je da možemo razabrati Božju dobrotu u trpljenju.

19. Je li onda to Božja volja da ljudi pate od tako strašnih bolesti kao što su rak ili sušica?

Trebamo razlikovati Božju pozitivnu volju od dopusne volje . U Božjoj pozitivnoj volji je svako dobro koje se zbiva u svijetu. Patnju dopušta, i to samo onda kad providi da iz nje može proizaći veće dobro. Božja je pozitivna volja da bih trebao postati svet. Ako predvidi da ću iskoristiti svoje dobro zdravlje kako bih počinio grijeh i izgubio dušu, može milostivo dopustiti da mi zdravlje bude narušeno, kako bi me priveo k sebi, dok bi me u protivnom izgubio. Ne bi bilo bolesti, da čovjek nije sagriješio. Bog nije želio grijeh, ali budući da je načinio čovjeka slobodnim, dopustio ga je sa svim njegovim posljedicama. To dopuštenje od manjeg je značenja, negoli da nam je uskratio slobodu.

20. Moje siromaštvo posljedica je kapitalističkog ugnjetavanja, a ne Božje volje prepune ljubavi.

Bog je takvo stanje dopustio, ali je ono posljedica: kao prvo, lošeg upravljanja za koje uza svu dobru volju, odgovornost snosi čovjek; kao drugo, uzajamnih propusta i pogrešaka, kako nekih kapitalista, tako i radnika; i kao treće, stjecaja okolnosti. Nije protivno Božjoj pozitivnoj volji da pokuša ovakvo stanje ispraviti. Međutim, trenutnog stanja ne bi bilo, da ono ne proizlazi iz Božje dopusne volje.

21. Nije li Bog barem mogao život učiniti puno lakšim, umjesto ovako teškim?

Nije sve teško. Neke stvari jesu. Stvari koje su teške, postaju lakše milošću koje se mnogi ljudi svojevoljno odriču. Sve teškoće ne mogu se otkloniti, jer Bog ima pravo tražiti od nas da sami nadvladamo samouzrokovane loše navike, grijehe, i druge nespravde. Ljudski prigovori često su toliko razumni koliko i žalopojka čovjeka koji se posiječe , a potom krivi liječnika zbog boli pri šivanju rane.

22. Ali čini se da život postaje sve težim i bolnijim.

U tijeku povijesti neprestano se izmjenjuju globalne krize i oporavci. U svakom slučaju, trenutne poteškoće ne znače da život postaje gorim. Mogu biti put za ostvarenjem većeg dobra. Lako je slijediti požudu; teško je protiv nje boriti se. Onaj čiji je životni moto ići linijom manjeg otpora, nikad se neće izdići iznad prosječnosti. Krist se pojavio da ljude učini boljima, i nudi nam svoju milost i pomoć kad god predstoje teški i mukotrpni zahtjevi za našu slabu narav i osjetljivost. Nudi posebnu milost onima, koji se odvaže zatražiti je u molitvi.

23. Zašto dopušta da Njegovi vjernici žive u bijedi, dok bezbožnici imaju lagan životni put?

Nije uvijek tako. No, kada jest, nije teško dokučiti zašto. Bezbožnici ne zaslužuju biti pozvani s Kristom dijeliti životne patnje. Također, svatko u životu čini poneko dobro. Nitko nije posve iskvaren. Božja pravednost nagradit će naravno dobro i, po zakonu naravnog prosperiteta to može biti sve što će ti ljudi primiti . ”Primili ste nagradu, prema onoliko dobra koliko ste učinili” možda će čuti na konačnom sudu, ”a sada odgovarajte za zla svog nevjerničkog života“. S druge strane, onima koji Boga ljube ne daju se bezvrijedne i propadljive nagrade, nego će primiti najvišu nagradu u nadnaravnoj sreći, jedinoj koja je istinska. Da je Krist obećao sreću u ovome svijetu, tada bismo mogli mrmljati vidjevši prosperitet nevjernika. Nego, što je obećao? Obećao je što je i sam prihvatio: patnju ovdje, a sreću u vječnosti. Učenik nije nad svojim Učiteljem.

24. U svim ovim odgovorima na poteškoće pretpostavljate slobodnu volju, čovjekovo grešno stanje, Kristovo otkupljenje, milost i vječno određenje čovjeka!

Tako je. To su činjenice, a nijedan problem ne može se potpuno riješiti osim u svjetlu svih relevantnih činjenica. Posve sam spreman opravdati ih. U protivnom, bez njih ne može se pronaći nijedno razumno rješenje za poteškoće oko Božje providnosti; sa njima, rješenje, premda nesavršeno, barem je razumno i shvatljivo. Svijet sa svojim nevoljama možda je  teško pomiriti sa Božjom opstojnošću, ali taj isti svijet bez Boga daleko je veći problem, ostavljen u istim nevoljama u beznadnom očaju. Kršćanstvo ne poriče postojanje patnje, već može ponuditi sreću i usred patnje, te ovo praktično rješenje jest ujedno istinsko rješenje koje Bog pruža ljudima dobre volje.


Drugo poglavlje: ČOVJEK

II. I. ČOVJEKOVA  NARAV

25. Što je čovjek?

Čovjek je živo biće, obdareno čuvstenim materijalnim tijelom, i duhovnom dušom koja je u svojoj biti besmrtna, i koje uživa dvije duhovne sposobnosti – inteligenciju i slobodnu volju.


II. II. POSTOJANJE I NARAV DUŠE

26. Možemo li reći da čovjek ima dušu?

Možemo tako reći. Striktno govoreći, čovjek je složeno biće sastavljeno od duše i tijela gdje je duša, naravno, plemenitija sastavnica.

27. Dokažite da u čovjeku postoji duša

Živuće ljudsko tijelo nije isto što i truplo. Razliku između trupla i živog bića čini upravo duša. Mrtvo tijelo se ne može micati, jesti, misliti, izraziti se, uživati, ili biti nesretan. Može se samo raspasti i vratiti u prah. Ima nešto što sprječava takva zbivanja u živom tijelu. To je čovjekova duša. Iza svake aktivnost stoji operativni princip. Princip u čovjeku koji razmišlja i voli, koji je sretan ili nesretan, jest posve stvaran. To nije nešto manje od samog tijela koje pokreće. Niti je to kemijska supstanca. Ni jedan liječnik koji ispituje truplo, ne može vam reći koja kemijska supstanca nedostaje da bi tijelo živjelo. Ako ne postoji ništa mimo kemijskih supstanci, neka liječnici i znanstvenici skupe neophodne supstance i reknu tijelu: ”Oživi!”. Ništa takvo ne mogu učiniti. Postoji nešto što kemija ne može doseći: to je duša ili duh. Pogledajte bilo koga u lice, i iza životnih očitovanja, iza tih promijenjivih izraza, u samim očima, vidjet ćete dušu.

28. Ako duša čini razliku između živog bića i trupla, tada i životinje, pa i biljke moraju imati dušu.

Tako je. Zdrava filozofija prepoznaje vegetativnu dušu, osjetilnu životinjsku dušu, i besmrtnu, duhovnu, inteligentnu ljudsku dušu.

29. Čovjek ne posjeduje dušu. Čovjek jest duša. Biblija govori da je Bog u tijelo udahnuo dah životni, i ono je postalo živa duša.

Taj životni dah bio je ili nešto određeno, ili ništa. Ali ne možemo reći da je ništavilo oživjelo tijelo. Bilo je to nešto određeno, i to stvorena, inteligentna ljudska duša.

I opet, ako čovjek ne posjeduje dušu, onda umjesto da je sazdan od duše i tijela, on je tijelo. I ako je to tijelo duša, tada duša nosi čizme! Vi, pak, citirate Bibliju, čiji autoritet ćemo kasnije razmotriti. U međuvremenu, budući da ju uvažavate, primijetit ćete da Krist jasno pokazuje razliku između materijalnog tijela i duhovne duše kada kaže, „Opipajte me i vidite, jer duh tijela ni kostiju kao što vidite da ja imam“ (Lk 24,39). Tijelo od mesa i kostiju ne bi nikad moglo postati živa duša. Čovjek je tako prozvan po višem dijelu svoga bića.

30. Imaju li riječi ”duh” i ”duša” isto značenje?

Riječ ”duh” može imati vrlo široko značenje. Izvedena je od latinske riječi ”spiritus”, što znači dah. Zato jer je čovječja duša tjelesnim očima nevidljiva poput daha, a i jer se njezina prisutnost očituje disanjem živog tijela, riječ ”duh” zadobila je preneseno značenje, i postala zamjenom za riječ ”duša”. Ako stoga izrazom ”duh” podrazumijevamo životvorni princip u čovjeku, onaj princip koji mu omogućava da živi, da zna i voli, da bude sretan ili tužan, onda duh jest duša.

I nadalje, budući da čovjekove sklonosti ovisi o njegovoj duši, riječ ”duh” koristimo i za karakter, i tako govorimo o čovjekovom duhu. Ali to je samo očitovanje duše u čovjekovom izvanjskom ponašanju. Duša je, stoga, životvorni princip koji čini razliku između živog čovjeka i mrtvog, a duh i duša u tom smislu imaju isto značenje.

31. Nije li duša Božji dah?

Ne, jer Bog je duh, čisto duhovno bivstvo, koje ne diše. Izraz je samo ljudski način poimanja stvari. Duša je duh i naziva se dahom Božjim samo zato jer je uzrokovana ili stvorena od Boga na duhovan način, nalik udisaju.

32. Je li duša postojala prije začeća?

Ne. Bog stvara svaku dušu usporedno s nastankom tijela. Teško je odrediti točan trenutak, no uopćeno je mišljenje da se to zbiva čim nastane embrij2.

2 S obzirom na napredak znanstvenih istraživanja, Učiteljstvo Crkve je konačnu potvrdu ovoj činjenici dalo naknadno. Vidi: Instrukcija Kongregacije za nauk vjere ,,Donum vitae”, 5 (DH 4792), 1987. god.; Ivan Pavao II., Evangelium vitae, 60, 1995. god.; Pontifikalno vijeće za obitelj, Obitelj i ljudska prokreacija, 5, 2006. god.


II. II. BESMRTNOST DUŠE

33. Rekli ste da je duša besmrtna?

Da. Tijelo je po naravi smrtno; duša je po svojoj naravi besmrtna.

34. Što ukazuje da je duša besmrtna?

Da duša hoće, i da doista mora nadživjeti smrt tijela, dokazivo je iz više točki gledišta.

Najprije, njezina bitna struktura onemogućava utrnuće usred smrti. Smrt znači raspadanje dijelova. Samo složene stvari mogu umrijeti. Duša, međutim, nije složena. Njezina moć da proizvodi čistu nematerijalnu misao dokazuje neovisnost o materiji. Obdarena je duhovnim sposobnostima, te je duhovna kao i sposobnosti koje posjeduje, što će joj omogućiti da živi i djeluje kada se odvoji od tijela. Kako nije materijalna, nikada ne može biti uništena ili se raspasti u dijelove poput materije. Niti bi je Bog obdario naravi bitno određenom da živi tek jedan hiroviti trenutak, i s namjerom da je naposljetku uništi.

Drugo, svaki pojedinac iskustveno doživljava osjećaj moralne obveze, a svaka obveza zahtijeva propisanu sankciju. Ukoliko bi država rekla: „To je zakon“, a ja odgovorio: „Što ako ga ne poštujem“, bilo bi smiješno da država odgovori: „Ah, ništa se neće dogoditi. Samo kažem da je to zakon. Ako ga prekršiš, prekršio si ga, predmnijevam“. To bi bila šala, a ne zakon. Znam da ću jednog dana morati odgovarati za svoje ophođenje prema unutarnjem osjetu moralne obveze. Mogu proći ovim životom a da ne susretnem ikoga sposobnog da me o njemu sudi. Pravi odgovor mora postojati na Sudu Božjem, pred kojim će se moja duša morati pojaviti. Prema tome, ona mora živjeti.

Treće, jedan općenitiji pogled na ljudski život pokazuje nam mnoge nejednakosti koje povrjeđuju osjećaj pravde. Znamo da će pravda naposljetku biti zadovoljena, a pošto se to ne događa uvijek u ovom životu, bit će dovršeno u sljedećem. To podrazumijeva našu prisutnost, odnosno naš život nakon smrti.

Četvrto, svaka duša po naravi nezasitno žudi za srećom, i to trajnom srećom. Nikakvo zemaljsko ili vremenito dobro ne može zadovoljiti tu čežnju. Ipak, ta urođena naravna težnja ne može postojati bez svog pravog objekta. Isto kao da pokušamo zamisliti postojanje ljudskog oka, savršeno prilagođenog da vidi, ali bez mogućnosti postojanja svjetla koje bi mu omogućilo da vidi.

Tako, promišljanje nad jednostavnom strukturom duše, nad predstojećim izvršenjem obveza koje proizlaze iz moralnog zakona, nad ispravljanjem općeraširenih neravnopravnosti i nad svrhovitošću težnje prema trajnom i savršenom dobru, pokazuje nam da nijekati preživljavanje duše znači povredu razuma.

35. Zamisao o sankcijama sukladnim pojedinačnom osjećaju moralne obveze ima mnogo manje utjecaja na ljude negoli vi religiozni ljudi mislite.

Priznajem da ima mnogo manje utjecaja nego bi trebala, ali to što ljudi ne misle na sankcije, ne mijenja činjenicu o njihovom postojanju.

36. Ovo pitanje nije od važnosti za moralnost, i zapravo bi moglo utjecati negativno, čineći ljude kukavicama.

Obzirom da budući život postoji, on ima velike veze s moralnošću. Čovjek je obdaren razumom i dužan je biti predostrožan. Budućnost, kako ovom svijetu, tako i ona nadolazeća, predstavlja razuman razlog za aktualno ponašanje. Danas se suzdržavam od konzumiranja određene hrane, jer mi razum govori da bi zbog takvog jela mogle u budućnosti nastupiti probavne smetnje. To je razumno ponašanje. Nastojim se suzdržati od moralno pogrešnog ponašanja stoga što je ono pogrešno; vrijeđa Boga; predstavlja sramotu; i upropastiti će mi cjelokupno buduće postojanje ukoliko u njemu ustrajem, i umrem bez pokajanja. Svi su ti motivi dobri. Ukoliko plemenitiji motivi ne budu djelotvorni u određenom iskušenju, možda će me zaustaviti pomisao o paklu.

Vi ćete reći: „Dakle, Vi se bojite pakla?“. Ja odgovaram: „Naravno!“. Znajući da je pakao stvarnost, svaki normalan čovjek živjeti će tako da ondje ne završi. To nije kukavičluk, nego obična razboritost. Ukoliko čovjek skoči s pruge da bi spasio život u trenutku kad brzi vlak nailazi prema mjestu gdje stoji, nećete mu prići, potapšati ga po ramenu i reći: „Kukavice jedna, skočio si jer si se preplašio vlaka!“. Bog nam je dao razum da ga možemo koristiti za svoju dobrobit, i razumno je odvagnuti prednosti i kazne koje proizlaze iz moralnog zakona.

I vjerojatno taj utjecaj nije loš. Znanje da će kazna slijediti nakon kršenja moralnog zakona čini taj zakon pravim zakonom. Možemo li reći da su sve kazne koje proizlaze iz državnih zakona loše? Građani se odupiru mnogim iskušenjima od počinjenja kaznenih djela zato što misle na buduće kazne. Nije pritom tako važno hoće li kazna uslijediti nakon nekoliko tjedana u ovom životu, ili za više godina, u narednom životu. Princip je isti.

37. Dobro je dobro, a zlo je zlo, neovisno o tome jesmo li smrtni ili besmrtni.

To je istina. Ali teško je natjerati ljude da čine dobro zato što je dobro, i da izbjegavaju zlo zato što je zlo. Moramo biti uvježbavani da postupamo pravilno od djetinjstva, i samo to uvježbavanje zahtijeva nagrađivanje i kažnjavanje. ”Štedi šibu i iskvari dijete“, je živa istina. Moramo uzeti ispravan psihološki pogled na ljudsku narav, i shvatiti da dobro, zato što je dobro, nije uvijek najprimamljivija stvar u praksi. Prednosti koje proizlaze iz zlog ponašanja, često se mnogim ljudima čine boljom opcijom.

38. Naš moralni zakon mora biti utemeljen na jedinom životu o kojem imamo ikakvu spoznaju – ovom zemaljskom.

Ovaj život nije jedini o kojemu imamo spoznaju. Možemo spoznavati na dva načina – putem iskustva ili oslanjajući se na razum i autoritet. Ja imam iskustvo Amerike jer sam bio u Americi, ali nemam iskustvenu spoznaju Afrike. Ne možete, međutim, reći da ja nemam nikakvu spoznaju o Africi. Svakako znam da ona postoji. Sada imamo iskustvenu spoznaju ovozemnog života. Znamo, međutim, oslanjajući se na razumska načela i Božji autoritet, da ćemo nastaviti postojati kada ovozemni život dođe kraju. Ne možemo očekivati da sada imamo iskustvenu spoznaju o stanju koje pripada budućnosti. Moralni zakon, međutim, treba upravljati našom osobnošću tijekom čitavog postojanja, gradeći moralno savršenstvo kao trajnu osobinu naše osobnosti, dokle god postojimo. Ukoliko moralnost traje koliko i čitav život, ne može biti ograničena na ovaj njegov kratki odsječak.

39. Vaš argument iz pravednosti slabi moralnost. Ako ne bi postojala mogućnost da se stvari poprave u sljedećem životu, ljudi bi imali više razloga da nepravde isprave već u ovom.

To bi se doista moglo učiniti kao razlog zašto bi bilo bolje da nema budućeg života i ispravka nepravdi. Međutim, znamo da postoji takav budući život, te se apriorne mogućnosti (”što bi bilo, kad bi bilo”) ne mogu suprotstavljati činjenicama. Također je činjenica da ljudi koji napuste vjeru u budući život nisu obuzeti strašću za ispravljanjem nepravde u ovom svijetu. Naprotiv, oni koji provode zao život imaju dobar razlog da sami sebe uvjeravaju kako nema budućeg života. Postoje časni izuzeci po naravi dobrih ljudi koji nemaju sve podatke neophodne za donošenje ispravne prosudbe, ili onih kojima nije skrenuta pozornost na snagu dokaza o besmrtnosti. Ali takvih je slučajeva malo. Ljudi nemaju potrebu sami sebe uvjeravati o postojanju budućeg života, ali mnogi osjećaju potrebu sami sebe uvjeravati kako budući život ne postoji – slično kao što sljedbenik scijentologije mora sebe uvjeravati da ne postoje bol i patnja.

40. Zašto bi se zamarali sa pravdom ovdje, ako će sva nepravda biti ispravljena i nadoknađena u budućem svijetu?

Zaboravljate vlastite principe. Moramo uvijek činiti dobro, jer dobro je dobro. Ukoliko tako ne činimo, Bog će nas kazniti upravo stoga što je dobro bilo dobro, i trebali smo ga činiti. Bogu je vlastito ispravljanje svih nejednakosti u budućem svijetu, ali time čovjek nikako nije oslobađen od sadašnjih obveza. Ljudi moraju prepoznati dobra koja su primili od Boga, i ispuniti svoje obveze prema Bogu, jednako kao što ih moraju ispuniti prema bližnjemu. To je stroga obveza. Neće to svi ljudi ispuniti u praksi, no Bog će im za to suditi prije ili kasnije, i pružiti zadovoljštinu onima koji su od bližnjih trpjeli nepravdu.

41. Možemo li reći da će biti pravde u drugom svijetu zato što je ona očito odsutna u ovom?

Da, jer ne biste skretali pažnju na nedostatak pravde, da nemate osjećaj pravednosti. Relativni i slabiji osjećaj pravednosti kojega imaju ljudi pretpostavlja apsolutnu pravednost, i ta će apsolutna pravičnost osigurati – jednog dana – apsolutnu ravnotežu koju sama zahtijeva. Činjenica da apsolutna pravda ne prevladava u ovom životu, dovoljna je naznaka da će se to dogoditi u budućem.

42. Nepravde ovog života zahtijevaju postojanje drugog, ali ja vjerujem u reinkarnaciju.

Pravda doista kazuje da ovaj život ne može biti sve. Ali vaša ideja o reinkarnaciji je pogrešno poimanje utemeljeno na shvaćanju da je život moguć samo na ovoj zemlji. Ne postoji, međutim, potreba za drugim životom na Zemlji, koji bi sa sobom donio daljnje nepravde. Postoji bolji život nego ovaj, koji dolazi nakon njega i drugdje. Reinkarnacija je mit.

43.  Vaš nauk o besmrtnosti pretpostavlja svjesnost nakon smrti. Ne vjerujem u to, jer bi inače duša morala biti svjesna i pod utjecajem kloroforma ili kada se tijelo sruši i ostane nepomično usred nesreće.

Ova činjenica ne obeskrepljuje već dane razloge, i može se, uostalom, lako objasniti. Dok je duša u stanju sjedinjenosti s tijelom, djeluje tako što koristi sposobnosti tog tijela. Ukoliko su tjelesni osjeti onesposobljeni, duša ne može više djelovati na odgovarajući način, sve dok je sjedinjena s tijelom. Ali pošto se jednom odijeli od tijela, odmah joj se vraća moć inteligencije, volje i ljubavi. Vodik i kisik se sjedinjuju da bi stvorili kap vode. Mogu djelovati kao voda samo ako su sjedinjeni. Vodik je prisutan, ali ne može djelovati kao vodik dok nije oslobođen iz takvog stanja. Duša i tijelo čine ljudsko biće. Oba elementa moraju biti prikladni kako bi surađivati u djelatnostima tjelesnog ljudskog bića. Duša ne može djelovati odvojeno kao zasebna jedinka dok je još sjedinjena. No pošto se odijeli, može djelovati isto tako neovisno, kao vodik nakon što se odijeli od bitnog sjedinjenja s kisikom koje čini vodu.

44. Jesu li duše životinja također besmrtne?

One nisu besmrtne. Životinje nisu sposobne za ikakve djelatnosti koje nadilaze materijalnu osnovu, i ne mogu nadići osjetilni, te doći do razumskog stupnja percepcije. Također, lišene su moralne intuicije. Životinjske duše su stoga ovisne o materiji, kako u pogledu svojega postojanja, tako i djelovanja, te smrću prestaju postojati.

45. Zašto nam činjenica da smo rođeni daje pravo da postojimo zauvijek?

Nije to tek činjenica da smo rođeni, nego da smo rođeni s takvom naravi. Duša je po samoj svojoj naravi predodređena da živi zauvijek, jer se duhovna jedinka ne može raspasti i umrijeti. Zašto smo bili obdareni takvom naravi? Zato što nam je Onaj, koji nas je stvorio, odlučio takvu narav dati. Kako nismo stvorili sami sebe, nismo ni dali prava samima sebi. Ista proizlaze od Onoga koji je odgovoran za naše postojanje. Da umjetnik naslika lik djevojke na platnu, i da je taj lik obdaren sposobnošću govorenja, djevojka bi mogla reći: ”Koje je tvoje pravo da mi dadeš smeđu kosu?”. Umjetnik bi s pravom odgovorio: ”Budući da sam te stvorio, imam ti pravo dati boju kose koju poželim“. Bog je imao pravo stvoriti neuništive duše, ako je tako htio. Tako je i učinio. I naše pravo vječnog života utemeljeno je na Njegovoj volji da nas obdari besmrtnom naravi.


II. III. SUDBINA DUŠE

46. Koja je svrha ovozemaljskog života?

Čovjek je stvoren da slavi, ljubi i služi Bogu u ovom životu, i da čineći tako potom postigne vječni život s Bogom. Ovo nije naš čitav život. To je samo njegov beskrajno mali djelić.

47. Ne mogu predočiti kako bi taj budući život mogao izgledati.

Ogromna je razlika između predodžbe budućeg života i njegovog poimanja. To je razlika između slikovnog i pojmovnog mišljenja. Ne mogu predočiti sliku budućeg života ništa više od Vas. Jedine slike koje bismo mogli oblikovati bile bi izvedene iz ovoga života, i odgovarale bi ovom životu, a ne sljedećem. Premda si ne možemo predočiti kakav će biti sljedeći život, ipak možemo pojmiti činjenicu da će biti zbiljski, kao i spoznatljive principe po kojima će biti ustrojen.

48. Ima li budući duhovni svijet odgojni karakter?

Ne u smislu kako vjerojatno zamišljate. Trenutno napredujemo prema našem krajnjem cilju. Ondje ćemo ga postići. Jedini izuzetak je za duše koje odlaze u čistilište, gdje će biti podvrgnute postupnom čišćenju kako bi postale dostojne gledanja Boga. To ne može biti nazvano odgojem u strogom smislu riječi, ali ipak predstavlja duhovni razvoj prema savršenoj svetosti.


II. IV. ČOVJEKOVA SLOBODNA VOLJA

49. Podrazumijevaju li nauci o moralnoj obvezi, sankcijama te budućem životu slobodu čovjekove volje?

Podrazumijevaju, jer da čovjek nije slobodan ne bi mogao biti odgovoran za svoje ponašanje, i ne bi mogao primiti zaslugu za dobra djela niti osudu za zla.

50. Dokažite da je čovjek obdaren slobodnom voljom.

To neizbježno proizlazi iz svega što je dosad rečeno. Ako čovjek ne bi bio slobodan, od njega se ne bi očekivalo da poštuje zakone, i ne bi mogao biti kažnjen za njihovo kršenje. Ne može postojati obaveza poštivanja zakona ako ga se nije moguće poštivati. To je jednostavan zdravorazumski uvid. Ako čovjek nije odgovoran za svoje ponašanje, sudska i kaznena primjena ljudskog zakonodavstva je izopačena. Teoretičari koji govore o determinizmu i ne sanjaju o primjeni svog nauka u praksi.

Svijest uvijek nanovo pruža dostatan dokaz svakom normalnom čovjeku. Prije djelovanja nemamo samo svijest o postojanju različitih mogućnosti, nego i to da možemo odustati od puta kojim smo već krenuli, a nakon djelovanja dobivamo svijest samopohvale ili samoprijekora, shvaćajući da nismo bili prisiljeni djelovati na taj način.

Konačno, nemoguće je posjedovati razum ili inteligenciju bez slobode volje. Slobodna volja proizlazi iz sposobnosti rasuđivanja koje može pojmiti konačne stvari pod različitim vidicima. Naprimjer, stjecanje tuđeg novca može se postići krađom, kao moralno zlim činom, ili razmjenom vlastitih dobara za gotovinu. Sam objekt dopušta čovjeku da se usredotoči na jedan vidik ili drugi, prosuđujući o motivima za dobar ili zao izbor.

51. Iako  obdaren slobodom, čovjek nije slobodan u potpunosti, nego samo unutar određenih granica.

Priznajemo da ambijent i nasljeđe mogu oslabiti snagu volje, a ludilo čovjeka potpuno lišiti samokontrole. Ali to nisu uobičajni slučajevi i Bog će to uzeti kao olakotnu okolnost što se tiče spasenja. Okrivit će ljude samo za one stvari za koje su zaista odgovorni, i u onom stupnju u kojem su odgovorni. Bog zna da je ljudima s nepotpunom sviješću odgovornost smanjena. Onaj tko je rođen slabouman nikad neće biti kažnjen za grijehe koje nije kadar počiniti. Ali pitanje kako će sve to biti usklađeno, ne utječe na činjenicu da je ljudska volja inače i po samoj svojoj naravi obdarena slobodom.

52. Ako Bog ima predznanje o čitavoj budućnosti, nije li to kraj naše slobode?

Nije. Božje znanje nas ne primorava u skladu s njime djelovati. Astronom bi mogao reći: ,,Bit će pomrčina sunca”. Kad pomrčina nastupi, nitko ne kaže da se morala zbiti zato što je astronom tako rekao. Znanje astronoma je uzrokovano činjenicom da će ona nastati; pomrčina nije uzrokovana činjenicom da ju je predvidio.

53. Ako sam slobodan, zašto nisam mogao birati između mogućnosti da postojim ili ne?

Čovjek treba postojati prije da bi ga se moglo konzultirati, a tada je već kasno konzultirati ga u vezi s onim što se već zbilo. Zato nismo imali izbora u ovom konkretnom pitanju.  Niti smo mogli razumski željeti mogućnost odabira. Ako će mi nešto nužno štetiti, logično je da bih htio imati priliku za odbiti. Ali ako mi želite poslati 1000 $, ne morate se konzultirati sa mnom. Moglo bi se reći da život za sobom povlači veliki rizik. Doista je tako. Ali nema opasnosti ako prihvatimo određena sredstva koja su svakome dostupna. Bog je na ovu zemlju smjestio sve nas i znamo da, ako slušamo svoju savjest, ne možemo zastraniti. A nitko nas ne može primorati da slušamo savjest. Ako nas netko prisiljava protivno našoj volji da činimo ono što savjest zabranjuje, ne snosimo krivicu ukoliko se iskreno protivimo učincima takvog čina.

54. Je li onda nužno da budemo na zemlji?

Nužno je ukoliko je Bog odlučio da budemo ovdje. Nijedno biće nema apsolutnu nužnost postojanja osim Boga. Sva ostala bića ovise o Božjoj volji. Ali Bog želi da imamo mogućnost slaviti ga, voljeti i služiti mu u ovome životu i biti sretni s Njime zauvijek. Uistinu divna sudbina. Tajna života je sadržana u tri rečenice – dolazim od Boga; moram živjeti za Boga i vratit ću se Bogu.

55. Neprestano govorite o nekoj vrsti odnosa između Boga i čovjeka.

Tako je. Postoji osobni Bog. Postoje inteligentna ljudska bića. Ta ljudska bića sve što imaju duguju osobnom Bogu koji ih je stvorio, i budući da su inteligentna, sposobna su prepoznati tu činjenicu. Razum nalaže da je prepoznaju, i da je na prikladan, praktičan način priznaju Bogu.

56. Kakav će oblik imati to praktično priznanje?

Ono mora biti izraženo u religijskim dužnostima, koje će uključivati poštovanje prema Božjoj osobi i poslušnost uputama koje On prema svojem nahođenju izdaje za nas.


Treće poglavlje: RELIGIJA

III. I. NARAV RELIGIJE

57. Što podrazumijevate pod religijom?

Pod religijom podrazumijevam čin pravednosti kojim iskazujemo Bogu, oboje privatno kao pojedinci, i javno kao društvena bića: čast, zahvalnost i poslušnost koje mu dugujemo na način kako nam je sam propisao.


III. II. POTREBITOST RELIGIJE

58. Je li potrebno prakticirati religiju?

Da. Bog ima određena prava i nijedan čovjek neće biti opravdan ako ih bude zanemarivao. Štoviše, Bog nam jasno zapovijeda da mu se klanjamo i služimo. ,,Ljubi Gospodina Boga svoga… to je prva i najveća zapovijed’’. Čovjek bez religije, koji nikad ne iskazuje čast Bogu, koji mu ne prikazuje svoje molitve, daleko je od ispunjenja ove zapovijedi ljubavi. Nije dovoljno naprosto priznati da Bog postoji, a nakon toga odbaciti Njegove jasne zahtjeve.

59. Pretpostavljate da je On postavio točno određene zahtjeve.

Da, i u svoje vrijeme opravdat ću tu tvrdnju kao definitivnu činjenicu.

60. Ne vidim zašto bi se čovjek ikome trebao moliti i klanjati.

Shvaćate li da mora postojati Bog? Uviđate li da ste jedno od Njegovih stvorenja? Molitva je razgovor s Bogom, religiozni čin. Odbacujući molitvu ignoriramo Boga i niječemo Njegova prava. To što je muškarac odrastao ne znači da je oslobođen od ove dužnosti. Muškarci nisu manje stvorenja Božja negoli žene i djeca. Niti će nebo biti manje vrijedno, niti pakao podnošljiviji za muškarce.

Ili mislite da ste iznad svega toga? Pred Bogom ste samo dijete. Nema povlaštenih staleža u prisutnosti Beskrajne Mudrosti; nema izuzetaka pred Vječnim Bogom; nema sile pred Svemoći. Svi smo mi djeca pred Bogom.

Ili je to zbog toga što se stidite pokloniti? Umjesto da se stidite pokloniti, trebali bi biti postiđeni što tako ne činite jer to je jedini stav koji dolikuje stvorenju i grješniku pred Svemogućim Bogom. Ljudi često mole gotovo mahnito u trenutku smrti, strah čini tada ono što ljubav i velikodušnost ne mogu sada. Je li Bog manje vrijedan služenja sada zato jer daje zdravlje i snagu, nego što će biti tada?

61. Ako postoji dobri Bog, sigurno želi da pokušamo učiniti ovaj svijet veoma lijepim.

Postoji dobri Bog i On to želi. Ali ne želi da naša pažnja u potpunosti bude posvećena stvorenjima, a da Stvoritelj bude zanemaren. Moramo ga prepoznati i voljeti. Ne može nas od toga osloboditi više no što bi mogao osloboditi djecu od njihove povlastice i dužnosti čašćenja i poštivanja svojih roditelja.

62.  Ne želimo religiju posvetne pobožnosti, nego milosrđa.

Izgleda da držite kako mora biti ili jedno ili drugo. Oboje je potrebno. Nema stvarne pobožnosti koja posvećuje, ako ne nadahnjuje religiju milosrđa. Ako nema milosrđa, nema ni pobožnosti ni posvećenja, nego samoobmana i licemjerje. Izbacimo li posvetnu pobožnost, puko milosrđe ili dobrota umah prestaju biti dio religije. To može biti filantropija ili humanitarizam, ali nije religija. Religija u svojoj suštini podrazumijeva da moramo voljeti Boga, i da se naša ljubav prema Bogu mora prelijevati na ostalu Božju djecu.

63. Može li nam religija dati kruh naš svagdašnji?

Na isti bih Vas način mogao pitati možemo li dobiti mlijeko iz lokomotive. No, religija potiče snabdijevanje bezbrojnih ljudi kruhom našim svagdašnjim kroz tisuće dobrotvornih društava.

64.  Ne propuštam puno time što ne pripadam nijednoj religiji.

Religija je krepost pravednosti kojom iskazujemo Bogu pripadajuću slavu i čast. Vaša je primjedba kao da ste rekli: ,,Ne propuštam puno odbijajući priznati svoje dugove”. No, doista propuštate, i više no što mislite.

65. Ja sam poznat i cijenjen.

Možda Vas Vaši bližnji dobro poznaju i cijene, ali Vas poznaje i Bog. I nije mu drago što zanemarujete svoje očigledne vjerske dužnosti.

66. Pošto sam se odrekao religije, u mome se životu ništa nije promijenilo na bolje ili gore, na žalost ili radost.

Ako ste ikad imali vjeru, i ona na Vas nije vršila nikakav utjecaj, tada ne biste osjetiti ikakvu promjenu pošto je napustite. Da ste postali pravi katolik, itekako biste primijetili razliku u prilog svakog dobra i radosti. Tada biste upoznali mir koji nam daje Krist – mir koji svijet ne može dati.

67. Zakoni prirode upravljaju svime i bogoslužje vršim samo na njezinim oltarima.

Zakoni ne lebde okolo bez zakonodavca. Ako priroda ima zakone, oni su postavljeni od zakonodavca. Svako zakonodavstvo pretpostavlja zakonodavca. I tko je Vama dao pravo da odredite taj konkretni oblik religije? Jedino onaj kojeg treba štovati ima pravo odrediti način bogoslužja.

68. Vi kažete da je religija potrebna. Ja kažem da je ona nešto loše i degradirajuće. Religija sputava našu slobodu.

Prava religija oslobađa od slobode – slobode od poroka, od svake nepravde i nedostatka milosrđa. Ne postoji apsolutna sloboda. Morate biti slobodni od poroka, a podložni  krepostima, ili biti slobodni od kreposti, a podložni porocima.

69. Ipak, religija degradira čovjeka, stvarajući kompleks Boga ili kompleks manje vrijednosti s podsvjesnom aluzijom da neki natprirodni autoritet upravlja svime.

Životom vjernika upravlja ne podsvjesno, nego svjesno poštivanje Božjeg autoriteta. Vaša terminologija je utemeljena na pogrešnoj ideji prema kojoj je Bog neka vrsta psihološke abnormalnosti uvjetovana prirodnim pojavama. Istina je da čovjek s ispravnom slikom Boga jest potpuno svjestan da je njegova osobnost inferiorna u odnosu na Boga, i stoga posjeduje spasonosnu milost poniznosti.

70. Gdje su ideali čovjeka koji ne može činiti dobro poradi dobra samoga, već treba nebeskog policajca koji će ga čuvati da ne skrene sa pravoga puta?

Činiti dobro poradi dobra podrazumijeva da treba činiti dobro. Zašto? Kada kažemo da nešto trebamo ili moramo, to pretpostavlja neku vrstu zakona. Snaga zakona proizlazi od zakonodavca koji određuje što je ispravno. Činiti dobro poradi dobra vraća nas k tome da činimo dobro radi Vrhovnog autora svega dobroga. Nitko ne može činiti dobro poradi dobra ako niječe Boga, jer bez Boga ne može dokazati da je dobro ono što on smatra dobrim, niti da to ima ikakvu obvezujuću snagu. Također, u državi imamo zakone i policiju. No apsurdno je govoriti da nijedan građanin nije dobar osim zbog straha pred zakonom i da je policija potrebna kako bi očuvala svakog pojedinca na putu dužnosti. Vjerski čovjek zna da je Bog njegov Otac te mu služi iz ljubavi kao dijete Božje, iz ljubavi koja izgoni svaki strah bez da umanjuje njegovo sinovsko poštovanje.

71.  Takav čovjek se ne može samostalno suočiti sa životom, oslanjanje na Boga potkopava mu samopouzdanje i odlučnost, te stvara od njega slabića.

Vjernik zna da ne može ići životom bez pomoći, ali to nije na njegovu štetu. Ne rugamo se djetetu u školi koje ne zna riješiti zadatak iz matematike bez pomoći učitelja. Da je Bogu potrebna pomoć tada bi bio nesavršen. Ali čovjek nije Bog. Svjestan je svojih ograničenja, a ako se želi ponašati kao da je Bog – posve samodostatno, i kao da je sposoban za sve, niječe istinu o svojim ograničenjima. Onaj čovjek koji shvaća da nije on stvorio svemir, kojeg inače ne može zaustaviti ili preurediti, bliže je istini, i ponaša se razumno kada moli savršeno Biće, koje ga je stvorilo, da ga sačuva od pogrešaka i slabosti vlastite nesavršenosti. Nesavršeno stvorenje se treba ponašati kao ograničeno, a ne kao potpuno savršeno. Vjera ne potkopava čovjekovo samopouzdanje i odlučnost. On ih koristi u potpunosti, a zatim traži dodatnu pomoć od Boga. Ako čovjek zatraži pomoć u svojem poslu, potkopava li time svoje samopouzdanje? Mora li sve učiniti samostalno? Nijedan čovjek ne može sve. Bog pomaže onima koji pomažu sebi, ali očekuje da mu se čovjek obrati kada si sam ne može pomoći. To osigurava punu osobnu inicijativu i pomoć od Boga kako bi pokrio bitne nedostatke. A što se tiče stvaranja slabića, pročitajte povijest ranog kršćanstva u danima cara Nerona i rimskih progonitelja. Radi ljubavi Božje i uz Božju pomoć, djeca su se suočila s mučenjima i patnjama pred kojima bi i snažan čovjek drhtao. Nevjernici su slabi, izbjegavajući dužnost da se podlože i da predaju Bogu ono što mu pripada, izbjegavajući ponizno priznati da su nesavršeni, izbjegavajući najveću stvarnost života.

72. Ne vjerujem u Boga i dobro mi je; čini se da jadnici koji prakticiraju vjeru nemaju puno koristi od toga.

Vjera nije lagani put do privremenog bogatstva koje smrt uzima onima koji ga imaju. To je, ne uvijek lagan, put k neprolaznoj i vječnoj sreći. Ne očekujemo da nam vjera donosi zemaljski napredak. Da donosi, čovjek bi trčao za njom kao kakvom dobrom poslovnom ponudom i njegova odanost Bogu tada bi bila prilično bezvrijedna. Vremenite stvari su podložne prirodnom toku zbivanja. Vi niste imućni zato što niste vjernik. Tisuće i tisuće ljudi nisu vjernici pa opet nisu imućni. Isto tako, siromasi nisu siromašni zašto što žive svoju vjeru. S druge strane, i mnogi vjernici su materijalno imućni. I ako bi se siromašni odrekli svoje vjere ne bi istog trena postali bogati. U međuvremenu vi ste uspješni zbog određenih okolnosti ili sposobnosti, ili zato što vam je Bog dao vremenitu nagradu za dobro koje činite. Svatko katkada učini neko dobro djelo. Za siromašne Bog često čuva veliku nagradu za idući život.

73. Ja sam savršeno sretan. Vaša vjera, koja ubija radost, učiniti će od Vas strašnu budalu kada shvatite da smrću sve završava.

Ako ste Vi savršeno sretni, onda ste jedini na zemlji. Zar stvarno nema ničega što biste htjeli, a da još nemate? Inače, vjera ne ubija radost. Jedan od najsretnijih ljudi koji je ikad živio bio je sv. Franjo Asiški, rođen i odgojen u katoličkom duhu. Najjednostavniji svećenik pronalazi više radosti u služenju jedne mise, i najmanji katolik u jednoj svetoj pričesti, nego što ste Vi ikada iskusili u cijelom životu. Zatim, već sam prije dokazao da smrću ne može sve završiti. Da može, vjernik bi se teško mogao osjećati budalom. Ali ako nije tako, kao što i nije, Vi ćete teško uživati u susretu s Bogom kojeg ste neprestano ignorirali. Ideja da je smrt kraj svega nije posljedica razmišljanja. Ona je posljedica odbijanja da se razmišlja.

74. Vjera ulijeva strah od smrti koji ja nemam.

Ako se vjernik boji smrti, to nije zato što je vjernik, nego zato što ne živi iskreno svoju vjeru. Tada ima potrebu bojati se smrti. Ni od koga se ne traži da se boji smrti, nego samo da bude na nju pripravan.

75. Ako je vjera nešto tako divno, iako ne osigurava čovjekovo vremenito blagostanje, trebala bi ga činiti boljim. Ali ne čini. Nitko iskreno ne vjeruje da će vjernik manje varati ili biti manje okrutan nego nevjernik.

Čak i da je to istina, ne opravdava ateiste za odbacivanje javnog priznanja Boga. No, to nije istina. Ako je deklarirani vjernik kriv za takvo što, kod ljudi nastaje određena ozlojeđenost, i puno se govori o tome upravo zato što je vijest iznenađujuća. Većina ljudi zna da je manja vjerojatnost da će otkriti zlo kod bogobojaznih, nego kod drugih ljudi.

76. Svi znaju da vjera nema nikakve veze sa ponašanjem. Vjernici griješe i licemjeri su.

Ne znaju svi da vjera nema veze sa ponašanjem. Zapravo, nitko ne zna točno što je čovjeka potaknulo na određeni čin. Samo Bog može vidjeti što je u čovjekovom srcu. Mi nemamo nikakva iskustva izuzev onoga što je u našoj naravi. Vjernici mogu griješiti. Ali za njih porok nije vrlina. Svjesni su svojih grijeha. No, grijeh ih ne oslobađa dužnosti da nastave častiti Boga. Poznajem porezne obveznike koji su pijanci, no to ih ne oslobađa od plaćanja poreza. Ako je netko licemjer, to nema veze sa vjerskim naukom. Problem je u čovjeku, ne religiji. On se mora odreći onoga što je zlo – licemjerja, a ne onoga što je dobro – vjere.

77. Ja sam pošten iako nisam religiozan. Ali poznajem mnogo ljudi koji su nepošteni iako su religiozni.

Sada uzimate vlastitu vrlinu kao mjerilo i potom tražite ljude koji će po njemu imati nedostataka. Često se događa da oni koji nisu vjernici, postavljaju sebe kao primjer savršenstva, a vjernike smatraju grešnicima i licemjerima. Ali onima koji idu u crkvu neprestano se nepominju njihove slabosti i kako ne smiju suditi druge. Za Vas bi bilo bolje da prihvatite svoje vjerske dužnosti. Zapravo, nemoguće je biti uistinu pošten bez vjere. Vjera je najviši oblik iskrenosti, stroge dužnosti prema Bogu. Uzmimo primjer da Ivan jednome čovjeku duguje 100 kuna  a drugome 1 kunu. I nakon nekog vremena vrati jednu kunu ali ne i onih stotinu.  Luka  također duguje 100 kuna jednom čovjeku i 1 kunu drugome. Ali vrati 100 kuna a zanemari onu jednu kunu duga. Čije nepoštenje je veće? Svaki čovjek ima ogroman dug prema Bogu i mnogo manji dug prema bližnjemu. Možete platiti manji dug, ali zanemarujete veći. Vaš bližnji, koji ispunjava svoje vjerske dužnosti, barem pokušava platiti veći dug, iako vam se može činiti da zanemaruje manji. Vjernik je bolji barem utoliko što nastoji platiti veći dug. Čovjek koji brine za svoje bližnje a zanemaruje vjerske dužnosti je poput onoga koji pekaru plaća za kruh koji hrani tijelo, ali ništa Bogu za tijelo koje se hrani kruhom. Vjera je stroga dužnost pravednosti prema Bogu, kojom mu priznajemo svoju zaduženost. Ako su vjernici ponekad nepošteni prema svojima bližnjima, to ne opravdavam. Ali njihovi vjerovnici su beznačajni u usporedbi s Vjerovnikom koji Vas je opskrbio sa svime što imate, a od Vas ne prima nikakvu zahvalu. Oboje ste u krivu, ali radije nih bio na mjestu onih koje osuđujete. Vjera može spasiti vjernika unatoč njegovim pogreškama. Vaše poštenje neće Vas spasiti.

78. Ja vjerujem u Boga, ali nisam praktičan vjernik.

Takva rasterećenja ustupaju mjesto izgovorima. Vjerovati u Boga nešto znači. Ali kako Vi promatrate Boga? Vjerujete u postojanje svojih roditelja i siguran sam da im posvećujete mnogo više pažnje nego što ste ikada posvetili Bogu, u kojeg, kako kažete, također vjerujete.

79. Ne samo da vjerujem u Boga, već i živim urednim životom. Nije li to dovoljno?

Pod jednim uvjetom – da iskreno vjerujete kako više od toga nije potrebno i da nikada niste imali prilike otkriti pravu istinu. Ali ako ste, npr., ikada čuli stavove Katoličke crkve i odbili ih pobliže istražiti, ne mogu jamčiti za Vas. Ako jeste istraživali, pa shvatili da trebate postati katolik, i odbili, imali biste još manje izgleda, zbog očite neiskrenosti.

80. Tko je po Vama dobar čovjek?

Onaj koji je prije svega pravedan prema svima drugima, uključujući Boga. Njegova prva dužnost je dati Bogu ono što mu pripada. A kao druga, za ljubav Božju činiti sve potrebno za bližnjega. Uz to, mora raditi na osobnom životu, odvažno nadvladavati poteškoće na putu ispravnog djelovanja, i vježbati se u umjerenosti obuzdavajući požudu i druge niske strasti.

81. Ali to sigurno mogu postići i bez prihvaćanja određenog oblika religije. Ako postanem član određene crkve izazivam neprijateljstvo bližnjih, tako da ću radije ostati neutralan i nikome se ne zamjerati.

Jednom kada otkrijete da je Bog objavio određeni oblik religije, obvezni ste je prihvatiti. Ne trebate ići s pretpostavkom da ćete se obavezno nekome zamjeriti. Naprotiv, imat ćete dodatnu obavezu da to izbjegavate. Ali to što biste se zamjerili bližnjima nije opravdavanje da se određeni oblik religije odbije prihvatiti. Ako biste se zamjerili drugima, to nije Vaša krivnja, već njihova nesreća. Nikada ne smijemo dopustiti da nam bude važnije ono što misle o nama  ljudi negoli Bog. Naposljetku, sudit će nam Bog, a ne naši bližnji.

82. Smatram se religioznom osobom, slijedim istinu kuda god me vodi, ne bojim se bogova, đavola, svećenika. Je li to grijeh?

Vi slijedite ono što smatrate istinom, ali odakle znate da je to istina? Ako li odatle što tako mislite, ne postoji li tu mogućnost pogreške? Ako li prihvaćate ideje jer potječu od pametnih ljudi, primijetite da su ih jednako pametni zanijekali. Ako iskreno tražite istinu, ne trebate se bojati bogova, đavola, ili svećenika. Ali se trebate bojati svojih mentalnih ograničenja. I najpametniji filozofi počinili su najapsurdnije pogreške, naročito u vjerskim pitanjima. Dotle, Vi stojite kao dužnik naspram Bogu, a dug mu ne vraćate na način kako On s pravom zahtijeva. Ako odbijete platiti zemaljske račune, uhitit će Vas  i morat ćete odgovarati pred sudom. Bog nije nerazuman. Ne daje zapovijedi bez razloga. Ne može ga se izbjeći. Smrt čeka svakog čovjeka i tko zanemaruje Božje pravedne zahtjeve da ga štujemo i priznajemo, morat će odgovarati za svoje ponašanje.

83. Ima mnogo inteligentnih ljudi koji ne mare za vjeru.

U kojem su smislu oni inteligentni i pametni? Neki su učeni u matematici, drugi u pravu, ali u isto vrijeme mogu biti velike neznalice u razumijevanju religije. Katolički školarac mogao bi puno njih prilično toga poučiti o vjeri. Vaš argument imao bi vrijednosti da su oni dobro poučeni u vjerskim istinama. Ali besmisleno je reći: „Znam jako pametnog liječnika, no on nikada nije studirao glazbu, tako da ne vidim nikakvu korist od glazbe“. Liječnikovo medicinsko znanje nije nikakav argument protiv glazbe, i svo njihovo znanje iz matematike, prirodnih znanosti, fizike, astronomije ne može biti argument protiv vjere. Njihovo znanje ne čini raj nimalo manje vrijednim, niti pakao ugodnijim. Stoga trebamo služiti Bogu, za koga je sva ljudska mudrost kao dječje naklapanje, i koji nam u svojoj beskonačnoj mudrosti govori da je vjera potrebna ne samo kao neki dodatak iskrenosti i dobroti, nego kao izvor iskrenosti i dobrote.

84. Neprestano sugerirate kako Bog traži ne samo da mu se klanjamo, nego je zapravo odredio način na koji mu trebamo iskazati takvo štovanje. Mislite li reći da je Bog zapravo priopćio čovjeku svoje zahtjev, i objasnio njegove propise?

Da. Bog je vrlo jasno objavio čovječanstvu zašto je stvorio čovjeka, koja je čovjekova sudbina i što čovjek mora činiti kako bi je postigao. Poslao je proroke da pouče ljude Božjoj volji; potom i svog Božanskog Sina, Isusa Krista; Krist je poslao Katoličku Crkvu – Crkvu koja u našoj sredini i dan danas poučava s Božjim nepogrešivim autoritetom.


Četvrto poglavlja: Biblijska religija

IV. I. NARAVNA RELIGIJA

85. Što podrazumijevamo pod naravnom religijom i zašto ona nije dostatna?

Naravna religija je naprosto religija koju bi čovjek bio dužan prakticirati čak i kad ne bi primio objavu od Boga. Samim razumom, čovjek može spoznati da postoji Bog i da ga je dužan priznavati bogoštovljem na način kako mu nalaže razum, te poslušnošću naravnom moralnom zakonu koji se očituje u savjesti. No, naravna religija je nedostatna u trenutnom stanju ljudskog roda. Bog je za čovječanstvo predvidio nadnaravnu sudbinu, višu od ikoje naravne, a to zahtijeva objavu spoznaje koja nadilazi onu, koja bismo mogli steći čisto naravnim razumom.


IV. II. OBJAVLJENA RELIGIJA

86. Uvažavajući besmrtnost duše i potrebu naravne religije, možemo li dokazati da bi nešto više trebalo biti objavljeno?

Čak i kad je u pitanju naravna religija, nedostatak sposobnosti i vremena za proučavanje među širokim slojevima ljudi, kao i razlika u mišljenjima i apsurdne zablude čak i među filozofima kad su u pitanju prirodni principi religije i morala, uvjerili bi nas u potrebu određene pomoći putem objave. No, ne možemo dokazati da bi morale biti objavljene istine koje nadilaze naravni red, jer takva objava pretpostavlja nadnaravnu sudbinu za čovjeka, sudbinu u potpunosti ovisnu o Božjoj dobroj volji. Jednostavno moramo prihvatiti činjenicu da je Bog objavio nadnaravne istine koje nadilaze razinu čisto naravne religije. Jednom kad imamo povijesnu činjenicu, nema više mjesta za spekulaciju oko toga što bi ili ne bi trebalo biti. Bog je objavio sasvim određen nauk i moralne obveze. Na nama je da ih prihvatimo i ispunimo ako nam je imalo stalo do poštovanja prema Bogu i spasenja duše.

87. Smatrate li da Vaša otajstvena Biblija sadrži Božju objavu?

Smatram da sadrži dio cjelovite Božje objave. Sve što je sadržano u Bibliji objavio je Bog, premda su nam i dodatne informacije dostupne drugim putevima. Priznajem da Biblija sadrži učenja koja nije lako razumjeti.


IV. III. OTAJSTVA VJERE

88. Ta otajstva odaju mi dojam da u religiji nema ništa autentičnoga.

Istinu spoznajemo razumom, ne osjećajima. Vi osjećate da je religija nestvarna. To mišljenje treba ispitati na temelju dokaza. Da biste ga održali, morate tvrditi da su dokazi za nestvarnost objavljene religije jači od dokaza u njezin prilog. To znači da morate biti u stanju dokazati da se Bog nije objavio, ili da jest ali ne zna što govori, ili pak da zna ali nas je namjerno prevario. Međutim, ne možete dokazati ništa od toga. Vaš jedini argument je taj da ne možete potpuno shvatiti neke od stvari koje je objavio. Taj argument bio bi valjan kad bi ljudski razum bio neograničen i kad bi mogao očekivati da će sve razumjeti. No činjenice dokazuju da je razum ograničen i da ga mnoge istine, čak i one prirodne, zbunjuju. ,,Ne razumijem, dakle ne vjerujem’’ je argument koji razuman čovjek neće izreći. Valjan argument jest ,,mogu pobiti, dakle ne vjerujem’’.

89. Mi smo materijalna bića i ne možemo vjerovati u duhovne zbilje koje naš um ne može pojmiti.

Ovo je vrlo ekstravagantna tvrdnja. Točno je da smo materijalna bića u pogledu našeg tjelesnog okvira. Međutim, nismo posve materijalni. Naše tijelo i krv ne mogu misliti. No, imamo i razum te vjerujemo umom, a ne tijelom i krvlju. Ne može se očekivati da vjerujemo stvari koje naš um ne može pojmiti, no kad ukazujete da ne možemo pojmiti duhovne zbilje, Vi beznadno miješate imaginaciju koja nam je zajednička sa životinjama, s razumom koji je vlastit čovjeku. Kad biste stajali pored konja, oba para očiju mogla bi vidjeti tragove krede na ploči. No pored toga, vi biste prepoznali i razumljivo značenje napisanog teksta, što životinja nikada ne bi mogla razabrati. Posjedujete višu i plemenitiju sposobnost koja nije tek materijalna. Vi ste zapravo pobili svoju tvrdnju time što ste je napisali. Pojmili ste ideje koje ste napisali. Ideje nisu materijalne stvari. Ne možete ih prepiliti i spaliti poput cjepanica.

90. Svejedno, ne možemo u potpunosti razumjeti otajstva. Kako Bog može očekivati da vjerujemo u njih?

Razlog činjenici da ne možemo u potpunosti razumjeti otajstva leži u ograničenim sposobnostima ljudskog razuma. Prihvatit ćete mnoge prirodne stvari kao činjenice, premda vam je njihova narav vrlo tajanstvena. To nije nerazumno. Jednako je razumno povjerovati u otajstvo koje smo spoznali objavom. Osim toga, ako Bog objavi da je nešto istina, ima svako pravo zahtijevati da to vjerujemo. Nijedan ograničeni razum nema pravo nazivati Boga neupućenim ili neistinitim.

91. Zar se Vaš Bog bavi postavljanjem zagonetki?

Njegova je namjera priopćiti ljudima istinu, i tražiti od njih da mu iskažu povjerenje svojim razumom, tako što će prihvatiti tu istinu, priznavajući time njegovu beskrajnu mudrost i istinoljubivost. Razumnim ljudima je jasno da će istina glede naravi i djelovanja beskonačnog bića u određenoj mjeri zbunjivati ograničen um. No, nisu toliko nepromišljeni da bi odbacili od Boga proglašenu istinu samo zato što je u potpunosti ne razumiju.

92. Poštovanje prema našem razumu! Bolje bi bilo reći: slijepa nerazumna poslušnost.

Radi se o vrlo svjesnoj, razumnoj poslušnosti. Umjesto da je slijep, čovjek mora znati da je Bog progovorio. Mora to utvrditi ispitivanjem dokaza. Jednom kad spozna da je Bog progovorio, razum zahtijeva poslušno prihvaćanje Božjeg nauka, pa bio on ne znam kako tajanstven, a ne suprotstavljanje pogrešivog ljudskog nagađanja takvom nauku.

93. Vi svećenici izmišljate otajstva i pretvarate se da ste upoznati s nepoznatim, da biste dodatno uzdigli svoj nadmoćni položaj.

Bog je definitivno dao objavu. Ona uključuje otajstva jer je ljudski um ograničen. Zar ne postoje tajne i za vas, koji ne priznajete autoritet svećenika? Možete li mi reći koliko točno ima radija na Arkturu po kubičnom metru? Niste u pravu ni u pogledu pretvaranja. Nijedan se katolički svećenik ne pretvara u bilo čemu u ovoj stvari. On priznaje da su otajstva objavljena od Boga jednako tajanstvena njemu koliko i ljudima koje on poučava. Ja sam katolički svećenik i uvjeravam vas da, kad bi se ispostavilo da je pretvaranje jedno od sredstava kojim se služim kao svećenik napustio bih Katoličku crkvu brže nego što sam joj pristupio. Nijedan svećenik ima namjeru uzdizati se. On ispunjava svoju obvezu poučavanja istine koja mu je povjerena od Boga.

94. Nije li uloga svećenika svih religija pretvarati se da razjašnjavaju otajstva?

To nije uloga katoličkih svećenika. Neki takozvani svećenici iz ljudski izmišljenih religija bili su profesionalni trgovci okultnim. Katolički svećenik je posve različito biće. On se ne pretvara da sam potpuno razumije otajstva, već obrazlaže da otajstva postoje u Bogu i u Božjem djelu.

95. Među ostalim otajstvenim stvarima, vjerovanje u Bibliju zahtijeva i vjerovanje u čudesa.

Ono zahtijeva vjerovanje u određene povijesne događaje koji se ne mogu drukčije objasniti osim Božjom intervencijom.

96. Ja sam mehaničar, a vi ste teolog. U mojoj struci nema tajni. Želim činjenice, a ne utvare.

Božja objava je namijenjena svim ljudima i u sebi dovoljno jasna svakome čovjeku, bio on mehaničar ili teolog. I svatko tko je s njome bio suočen odgovarat će Bogu za svoje prihvaćanje ili neprihvaćanje objave. Religija ne pripada domeni Vaše struke i ne može biti prosuđivanja njezinim standardima. U svakom slučaju, i u njoj postoji mnoštvo tajni, kad biste ih samo bili svjesni. A čudesa su činjenice, a ne utvare.


IV. IV. ČUDESA

97. Ja sam materijalist i ne mogu priznati navodna ili bilo kakva druga čudesa.

Niste Vi pravi materijalist. Ni misao ni ljubav nisu materijalne stvari, pa ipak vjerujete u njih. Vaša izjava je također u opreci s razumom. Kad kažete ,,navodna ili bilo kakva druga’’, jedino što možete misliti je ,,navodna ili ne tek navodna nego povijesno točna’’. Čudesa u prilog objavi su povijesno sigurna.

98. Drago mi je da moja religija počiva na svojoj unutrašnjoj vrijednosti, a ne glupavim čudesima.

Odakle je došla Vaša religija? Jeste li je Vi sami izmislili? I jeste li sigurni da je po volji Bogu samo zato što je po volji Vama? Je li Vam On to potvrdio? I kako možete reći da Vam je drago što vaša religija ignorira činjenice? To se ne doima kao stav od velike unutrašnje vrijednosti. Prisjetite se također da objava koju je dao Bog nije zajamčena samo čudesima, nego doista počiva i na čvrstim temeljima vlastite unutrašnje vrijednosti. Sa Vašom religijom, uključujući i poricanje činjenica, nije tako.

99. Zašto je Bog za Židove izveo neshvatljiva čudesa prije tzv. povijesnog razdoblja?

Od ljudi se ne može očekivati prihvaćanje određenog nauka kao Božjega, ako im nije dan jasan znak da to doista Bog govori. No što zapravo smatrate pod neshvatljivim? Ako mislite da ne možemo vjerovati da su se dogodila, onda je cijela povijesna znanost beskorisna. Ako pak mislite da se doista jesu dogodila, ali da nijedan čovjek ne može shvatiti zakone koji ih objašnjavaju, tada ste u pravu. Čudo je događaj koji se događa na naravno neshvatljiv način. Kad bismo ga mogli potpuno objasniti mimo Boga, to bi značilo da ga možemo objasniti redovitim prirodnim zakonima, a tada to ne bi bilo čudo. Konačno, da je Bog izveo čudesa prije tzv. povijesnog razdoblja, tada o njima ne bismo ništa znali. O njima znamo na temelju povijesti.

100. Moram li vjerovati u čudesa koja su zapisana u evanđeljima? Vjerovati u stvari koje je nemoguće dokazati, da bih bio spašen?

Da biste bili spašeni, od Vas se ne traži da vjerujete u išta što nije moguće dokazati. Na koji se onda način mogu dokazati evanđeoska čudesa? Prisegnutom izjavom, ili drugim riječima, pismenom izjavom o prisezi. Ako bih na današnjem sudu ponudio dokumentarni dokaz koji mi je dao prijatelj Ivan, sud bi se želio uvjeriti u pet stvari. (1) Je li autor izjave doista Ivan ili je riječ o krivotvorini? (2) Je li ona upravo onakva kakvu je Ivan napisao, ili su je zainteresirane strane falsificirale? (3) Je li Ivan posjedovao pouzdano znanje ili je mogao biti u zabludi? (4) Prihvatimo li njegovo znanje, je li govorio istinu ili je lagao? (5) Izriče li ovu izjavu pod prisegom Bogu? Dakle, kada predstavljam evanđelja kao dokumentarni dokaz spreman sam utvrditi da su pridruženi autori doista napisali knjige, da knjige nisu falsificirane, da su pisci iz prve ruke imali točne informacije, da nisu lagali, te da su svoje svjedočanstvo dali pod prisegom Bogu.

101. Ako su prije 2000 godina bila potrebna čudesa da bi uvjerila ljude, zašto nisu danas?

Čudesa su bila nužna tijekom pripremnih faza religije i, ponajviše, tijekom najranijih godina kršćanstva kako bi konačna savršenost te religije mogla biti brzo i čvrsto uspostavljena. Jednom nakon što je prava religija čvrsto uspostavljena u obliku Katoličke crkve, više nije bilo potrebe za time. Katolička crkva je dovoljan dokaz sama za sebe svakome tko je spreman bez predrasuda proučiti činjenice. No, čudesa se i dalje događaju u svijetu, kao što će svakome otvorenog uma dokazati proučavanje zbivanja, primjerice, u Lourdesu.

102. Uvijek isto. Čudesa su se dogodila prošli tjedan, prije sto godina, ili će se dogoditi jednom u budućnosti. Nikad se ne događaju danas.

Ovo je sofizam u najčišćem obliku. Zar ne razumijete da vrijeme stalno prolazi? Zar želite da danas ostane zauvijek nepokretno? Da nikada ne prijeđe u sutra? Kad bi se danas dogodilo čudo, onda biste pričekali samo dvadeset i četiri sati i s uzdahom mogli reći: ,,Ah, da! Dogodilo se jučer – nikad danas!’’. Sva čudesa koja su se dogodila, dogodila su se na određeni dan. Bilo je ,,danas’’ onda kad su se dogodila, no ,,danas’’ na koji su se dogodila ne može ostati statičan. A ako je povijesna činjenica da se čudo dogodilo prije sto godina ili prije tjedan dana, činjenica da naš ,,danas’’ nije tjedan dana ranije ni na koji način ne osporava tu činjenicu. Je li ovo preduboko? Dopustite mi da Vam izložim jednostavan argument utemeljen na vašim principima. ,,Kažu da su kraljevi Engleske umirali u prošlosti. Tvrdi se da će umirati u budućnosti. No uzalud sam pretraživao novine ne bih li saznao da je koji umro danas. Stoga mislim da kraljevi Engleske uopće ne umiru!’’.


IV. V. VRIJEDNOST EVANĐELJA

103. Možete li dokazati pouzdanost evanđelja prema pet kriterija koje ste istaknuli u prijašnjem pitanju?

Svakako, iako zbog vremenskog ograničenja ovdje nisam u mogućnosti ulaziti u dubinske analize. No, nastojat ću iznijeti glavne elemente.

Ponajprije recimo da su dotični evanđelisti doista autori knjiga koje su im pripisane. Poznavanje hebrejskog jezika ukazuje da su autori bili Židovi. Povijesne i političke naznake ukazuju da se radi o Židovima iz prvog stoljeća, jer prikazuju stanje u Palestini prije pada Jeruzalema 70. god. U slučaju da su evanđelja nastala naknadno, autori ne bi propustili ukazati da je time ispunjeno Kristovo proročanstvo. Takvo što se ne spominje. Osim toga, svi su opisi tako živopisni da mogu potjecati samo od očevidaca. I kao dodatak ovim unutarnjim dokazima, posjedujemo i čvrste izvanjske dokaze. Tako Papija, učenik sv. Ivana apostola, koji je zasigurno živio u 1. st., u svom djelu spominje da je Matej napisao evanđelje na hebrejskom, i da je Marko napisao ono što je čuo od Petra. Papija takvo što ne bi mogao zapisati da ova dva evanđelja nisu već postojala. Muratorijev fragment, koji potječe iz otprilike 170. god., navodi da je treće evanđelje napisao Luka, a četvrto Ivan. Osim toga, ne postoje oprečna svjedočanstva. Tolike dokaze nemamo za brojna klasična djela, a o njihovom autorstvu ipak nitko ne sumnja. Isto tako, apostoli i njihovi učenici ne bi dopustili da se pod oznakom autentičnih spisa šire krivotvorine. Krivovjercima i poganima bio bi najjači argument da su mogli pokazati kako su osnovni spisi bili krivo pripisivani neposrednim Kristovim učenicima. Četiri evanđelja prihvaćena su u svim područjima. Da nisu bila autentična, i da je jedno područje započelo s podvalom, ostatak bi se ubrzo digao na žestok prosvjed. Četverostruko autorstvo danas ne opovrgava nijedna ozbiljna kritika.

Kao drugo, evanđelja nikad nisu iskrivljivana ili bitno izmijenjivana. Umnažala su se prepisivanjem i bila posve poznata prvim kršćanima. Istodobna iskrivljivanja ne bi bila moguća, i promjene bi se brzo otkrile jednostavnom usporedbom. Prvi kršćani bili su veoma oprezni, iskazivajući veliko poštovanje prema evanđeljima. Heretik Marcion je 110. god. prepravio evanđelje kako bi odgovaralo njegovom krivovjerju, i opći prosvjed podigao se u trenu. Svi postojeći rukopisi unatrag do 4. st. donose evanđelja u današnjem obliku. Nikakve bitne promjene nisu se mogle dogoditi od 4. st., a to je bilo još puno manje izgledno za vremensko razdoblje neposredno nakon apostola. Ozbiljni kritičari danas potvrđuju solidnu vjerodostojnost evanđelja, a protivnici kršćanstva svoje napade temelje na drugim pristupima.

Kao treće, evanđelisti su baratali pouzdanim podacima. Racionalisti pribjegavaju tezi da su bili iskreni, ali djelovali pod utjecajem nekih neobičnih iluzija ili halucinacija. Oni nemaju nikakve dokaze za ovaj argument, već sve polažu na unaprijed stvorene predrasude. Praktički govore: ,,Ne vidimo kako bi se to moglo dogoditi, stoga nema smisla uzimati u obzir mogućnost da se doista dogodilo’’. To je tipična predrasuda. Prije nekoliko godina govorilo se: ,,Čovjek ne može komunicirati iz Engleske s Australijom, stoga ne vjerujemo da će to ikad biti moguće’’. No činjenice su to opovrgle. Čovjek s unaprijed stvorenom teorijom može vidjeti svašta, pod uvjetom da to podupire njegovu teoriju, i biti slijep na najočiglednije činjenice ako se čine da opovrgavaju njegovu teoriju. Tzv. racionalistima činjenice o evanđeljima ne idu u prilog, i stoga ih negiraju. Kada treba priznati autorstvo, integritet i vjerodostojnost, dolazi predrasuda: ,,Autori su morali biti pod utjecajem halucinacija’’. No, želi li netko primjerice susjedu odreći pravo vlasništva, mora to na neki način i dokazati. Nije dovoljno samo reći: ,,Čovjek mi se ne sviđa’’. Prema tome, svi dokazi stoje protiv pozicije tzv. racionalista. Moraju priznati točnost u pogledu geografskih, političkih i vjerskih okolnosti tadašnje Palestine. Zašto bi preciznost bila manja kada su u pitanju Isusove riječi i djela? Svi podaci potpuno su razumski utemeljeni. I je li moguće da su pod utjecajem halucinacija bila sva četvorica autora, i to čitavog života? Nema ni traga fanatizmu u njihovim trijeznim zapisima; Krist ih je još prekorio zbog malovjernosti; tadašnji protivnici nisu mogli opovrći čudesa, te mora da su i oni bili pod utjecajem halucinacija; pa ni Židovi nisu pokušavali opovrći činjenice. Evanđelisti su bili veoma pouzdano informirani.

Četvrto je njihova iskrenost. Nisu samo znali činjenice, već su i govorili istinu. Podnijeli su mučeništvo za ovog života, te su se po svojim načelima, morali predodrediti za pakao u budućem životu, u slučaju da u tako važnim stvarima iznose laži. Da su namjeravali lagati, mogli su se prikazati kao junaci, umjesto isticanja vlastitih propusta, ili još više, opisivanja ismijanog, poniženog i raspetog Učitelja, kako bi što lakše zadobili ljudsku čast. Iz raspoloživog materijala židovske baštine, nisu mogli izmisliti Isusov lik Mesije. Pa čak i da jesu htjeli stvoriti izmišljen lik, mogli su ga orisati kao daleko slavnijeg vođu iz svjetovne perspektive. Nijedan ozbiljan mislilac danas ne iznosi optužbu da su evanđelisti koristili lažna svjedočanstva. Konačno, jasno je da izjave stoje pod zakletvom Bogu. Autori se neprestano pozivaju na Boga kao svjedoka za istinu koju iznose. Sv. Ivan piše: ,,Ja svjedočim svakomu tko sluša riječi proroštva u ovoj knjizi’’ (Otk 22,18); ,,Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete’’. Sv. Pavao, također: ,,Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom’’ (Rim 9,1). Nema suda koji bi danas odbacio dokaz, iznesen uvjerljivo poput događaja i riječi pripisanih Kristu.

104. Postoje li izvornici?

Izvornici su davno nestali. Najraniji rukopis potječe iz približno 4. stoljeća, ali razdoblje od 1600 godina ostavilo je svog utjecaja čak i na taj zapis. I pergament se s vremenom istroši.

105. Priznajete da autentični spisi ne postoje, pa stoga nema ni pravih dokaza. Koji su, onda, vaši argumenti?

Nikad nisam izjavio da ne postoje stvarni dokazi, ili autentični spisi. Postoje tisuće autentičnih spisa u optjecaju. Izvornici, čije prijepise mi danas posjedujemo, su nestali. No prijepisi su potpuno pouzdani, kao što je to utvrđeno usporedbom stotine neovisnih prijepisa koji sežu sve do vremena kada su izvornici sasvim sigurno postojali.

106. Zašto Bog nije očuvao izvornike na čudesan način?

To nije bilo nužno da bismo poznavali njihov sadržaj. Posjedujemo pouzdane prijepise. Isto tako, to ne bi poboljšalo stanje stvari. Krist nije utemeljio svoju vjeru na čitanju Pisma. Ustanovio je nezabludivu Katoličku crkvu da poučava u Njegovo ime. I tu Crkvu Isus je doista očuvao na čudesan način.

107. Zašto nijedan ugledni povjesničar ne spominje Krista, i njegova silna djela?

Upravo sam pokazao kako pet uglednih povjesničara zapisuje događaje – to su četiri evanđelista i sv. Pavao. Njihova su djela povijesna kao i svako drugo. Tacit, rimski povjesničar, spominje Krista 70 godina nakon Njegove smrti. Isto tako i Josip Flavije, židovski povjesničar. Također, rimski povjesničari nisu pokazivali osobiti interes za zbivanja u  Palestini, provincijskom dijelu carstva, štoviše osjećali su veliku odbojnost prema Židovima i njihovom djelovanju. A što se tiče židovskih pisaca, očito je da oni ne bi težili zapisivanju događaja koje bi najradije zaboravili. Konačno, nedostatak dokaza kod drugih pisaca kojima dotična tema ne spada u opseg profesije, nipošto ne umanjuje pozitivne dokaze koje su zapisali pouzdani povjesničari.


IV. VI. NADAHNUĆE BIBLIJE

108. Nemam ništa protiv priznanja da su evanđelja povijesna. Ali Vi tvrdite puno više od toga. Želite da prihvatimo dotične knjige kao nadahnutu riječ Božju. A prihvatimo li evanđelja, moramo prihvatiti cijelu Bibliju kao riječ Božju jer se Novi zavjet neprestano poziva na Stari zavjet u maniri Božjeg autoriteta.

Sve što ste iznijeli točno je. Biblija je nadahnuta riječ Božja. Moguće su poteškoće u samom tumačenju Biblije, ali činjenica o njezinom nadahnuću posve je izvjesna.

109. Gdje je dokaz o tome da je Biblija riječ Božja? Ima li u tome išta više istine nego kod svetih knjiga drugih religija?

U različitim biblijskim tekstovima navodi se da su izrečeni ili zapisani pod Božjim autoritetom. No tu je prije riječ o kružnom argumentu, kojim bi se nadahnuće knjige dokazivalo pripisanim autoritetom, a autoritet nadahnućem. Ipak, od knjige koja je nadahnuta riječ Božja očekuje se da to kaže, a Katolička crkva posjeduje daljnje potrebne dokaze, kao što ću pokazati u nastavku.

Činjenica da su Židovi oduvijek prihvaćali Stari zavjet kao nadahnut, a kršćani i Stari i Novi zavjet kroz mnoga stoljeća, također ukazuje na istinu njihova nadahnuća. No ipak, ljudi bi mogli ukazati na sličan fenomen među muslimanima u pogledu Kur’ana, te zato istinski dostatan dokaz možemo pronaći jedino u autoritetu Katoličke crkve. Pođimo najprije od evanđelja.

Trenutno ćemo evanđelja promatrati kao da nisu nadahnuta. Ne niječemo njihovo nadahnuće, ali  trenutno ćemo ga staviti na stranu.

Podvrgnimo evanđelja zakonitostima povijesnog kriticizma – isto što činimo sa svakom drugom knjigom. Pokazuje se da je riječ o pouzdanom povijesnom izvoru – uistinu, ako ovdje nije riječ o autentičnim povijesnim spisima, teško da takvima možemo smatrati ikoji drugi antički spis. Dakle, ovi povijesni spisi govore nam o određenom povijesnom liku koji se proglasio Bogom, opravdavši svoje tvrdnje djelima koja nijedan običan čovjek nije mogao činiti, i obećao je da će uspostaviti nezabludivu Crkvu – Crkvu koja se dan danas nalazi u svijetu.

Tako dokazujemo Kristov život i djela na temelju povijesnih izvora. Iz života i djela dokazujemo Njegovo božanstvo. A nezabludivost Crkve dokazujemo iz obećanja Njegove božanske osobe. No još uvijek ne tvrdimo da je sv. Pismo nadahnuto, iako naravno znamo da jest. Ali razumski temelji za to uvjerenje proizlaze iz činjenice da nezabludiva Kristova Crkva svojim autoritetom uči da je Biblija nadahnuta riječ Božja, te nam govori koje knjige sačinjavaju Bibliju.

Da Biblija neizmjerno nadvisuje svete knjige drugih religija postaje odjednom očito. Najstroži kriticizam pokazuje strogo povijesni karakter Biblije. Bajkovite pripovijesti ne mogu proći takvu provjeru. Nadnaravni karakter Biblije strši kao sušta suprotnost naspram nauka u spisima drugih religija. Katolička crkva, čija se sama egzistencija u današnjem svijetu ne može objasniti naravnim silama, jamči da je Biblija riječ Božja.

110. Mi protestanti znamo da je Biblija nadahnuta, a da ne moramo prihvatiti autoritet Katoličke crkve. Mi osjećamo da je to riječ Božja, što znamo odatle jer sadrži uzvišen nauk.

Vaše uvjerenje je točno, iako ga mnogi protestanti brzo napuštaju. No, argument koji navodite u prilog, teško da pruža dostatno racionalno utemeljenje. Možete osjećati da je Biblija nadahnuta, ali iz samih osjećaja ništa se ne može dokazati, a u svakom slučaju ima drugih koji ne osjećaju da je nadahnuta. I dok mnogi odlomci sadrže uzvišen nauk, drugi pak nisu tako uzvišeni i ovaj argument ne može opravdavati nadahnuće Biblije u cijelosti.

111. Što se mene tiče, ne vjerujem u Bibliju. Vaš dokaz je kružni argument, kojim se nezabludivost Crkve dokazuje iz sv. Pisma, a nadahnuće sv. Pisma iz njezine nezabludivosti.

To nije kružni argument, već zakonit spiralni argument čije se krajnje točke ne preklapaju. Polazeći od sv. Pisma kao čisto povijesnog spisa, Crkva dokazuje povijesnu činjenicu da joj je Krist podario nezabludivost. Potom koristeći tu nezabludivost Crkva na novi način osvjetljava povijesne knjige te utvrđuje da su nadahnute. Započinjemo od čisto povijesnih knjiga. Završavamo na nadahnutim povijesnim knjigama. Ali nismo koristili pojam nadahnuća kao sastavni dio prve premise. Na jednak bismo način mogli dokazati, oslanjajući se samo na povijest, da je aktualni kralj određene zemlje zakonit vladar, da bi ga tek potom promatrali iz aspekta vlasti pokoravajući se njegovim zakonskim aktima. Stoga je sv. Augustin, već u 4. st., s pravom ustvrdio: ,,Ne bih prihvatio evanđelja, da me na to ne prisiljava autoritet Katoličke crkve’’.

112. Smatrate li da nezabludivi autoritet Katoličke crkve pruža dostatne temelje za Vaše uvjerenje?

Tako je. Vi se pouzdajete samo u svoju pogrešivu ljudsku misao kao dokaz da Pismo nije nadahnuto. Ja se držim nezabludivog i dosljednog nauka Katoličke crkve. Osporite njezin autoritet da odlučuje o pitanju koje knjige jesu nadahnute a koje ne, pa će to nešto vrijediti. Sve dotad, Vaše uvjerenje nije ništa drugo negoli mišljenje s vrijednošću proporcionalnom samo Vašem ograničenom znanju i moći rasuđivanja. Da Katolička crkva posjeduje autoritet koji joj pripisujem, pokazat ćemo u drugom navratu.

113. Ingersoll tvrdi da u trenutku kada priznamo da je knjiga sveta u toj mjeri da nadilazi svaku sumnju, postajemo mentalni robovi.

Tako kaže Ingersoll. No pitanje je, što onda? Je li Ingersoll nezabludiv? Posjeduje li veći autoritet od ikog drugog, pa bismo trebali njegovim riječima pripisati čudesnu vrijednost? Ili ovo smatrate svečanom ex cathedra izjavom koja obvezuje sve iracionalne ljude diljem svijeta?

114. Ako je Bog autor Biblije, zašto je dopustio uporabu riječi s nekoliko značenja, znajući da će to na koncu izazvati nedoumice i sumnje?

Napredak i promjena u biti promjenjivog ljudskog jezika neizbježna je. I Bog je znao da će promjena mentaliteta u narednih naraštaja voditi prema nedoumicama. Da bi izbjegao opasnost, mogao je učiniti dvoje. Mogao je ustaliti ljudski razum i tako očuvati pojedince od pogrešaka u otkrivanju izvornog smisla, ili pak uspostaviti određenu skupinu ljudi koja će poučavati u Njegovo ime, i konačno, ako je potrebno, nezabludivu sudsku instancu koja će donositi odluke u vjerskim pitanjima. Odabrao je potonju soluciju, tako te  nije imao imalo namjere da sv. Pismo bude ultimativni vodič u vjerskim pitanjima. Tko ne prihvati Katoličku crkvu, nego ustraje u iznalaženju osobnih tumačenja, sam snosi krivicu upadne li u skepticizam. Uspostavi li vlast informacijsku službu kao vodič za kretanje gradom i stranac odbije njihove usluge, sam snosi krivicu ako se izgubi.

115. Pročitajte Bibliju i ubrzo ćete priznati da Bog nikako ne može biti autor takve knjige.

Pročitao sam je više puta. Ali ništa u Bibliji ne opovrgava činjenicu njezina nadahnuća. Mogu postojati poteškoće oko utvrđivanja ispravnog tumačenja određenih odlomaka ili  razumijevanja njihove poruke, ali poteškoća da baš sve razumijemo, koja je predvidljiva, nikako ne osporava notornu činjenicu da je Biblija riječ Božja.

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.