Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

„Životno partnerstvo“ u RH – drugo ime za „homoseksualni brak“

Kategorija: Aktualno

Na internetskim stranicama ministarstva uprave[1] javnost može pregledavati cjelokupni tekst Nacrta prijedloga Zakona o životnoj zajednici partnerstvu. Studiranje Nacrta opsega 84 članka otkriva: vladajuća (tzv.) elita namjerava u Republici Hrvatskoj uvesti – tzv. „homoseksualni brak“; nedavnom ustavnom referendumu u prkos.

Ne trebaju nam nikakve komplicirane argumentacije, tek savjesni usporedni pregled odredaba o braku iz Obiteljskog zakona, sa onima o tzv. „životnoj zajednici“ iz Nacrta.

Lako možemo uočiti kako se na dosta mjesta u Nacrtu predviđa da će se na odnose „životnih partnera“ primjenjivati odredbe Obiteljskog zakona (članci 39., 40., 41., 42., 43., gdje se govori o odnosima sa djecom; čl. 54., gdje se govori o imovinskim odnosima „partnera“), a da se riječ „obitelj“ u Nacrtu ponavlja čak 31 put. Za početak, u odredbi načelnog karaktera sadržanoj u čl. 2. Nacrta:

Članak 2.

Životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dvije osobe istog spola koje su sklopile životno partnerski odnos pred nadležnim tijelom u skladu s odredbama ovoga Zakona.

Međutim, proizlazi li iz toga da je „životno partnerstvo“ posve ekvivalentno braku, za kojega Ustav u članku 62. sada izrijekom propisuje da ga smije sklopiti jedino par koji se sastoji od muškarca i žene?

 

„Nije šija, nego vrat“

Pogledajmo podrobnije: evo o pretpostavkama za postojanje braka, iz Obiteljskog zakona[2]:

Članak 24.

(1) Za postojanje braka potrebno je:

1. da su nevjesta i ženik osobe različita spola,

2. da su nevjesta i ženik izjavili svoj pristanak za sklapanje braka,

3. da je brak u građanskom obliku sklopljen pred matičarom ili da je brak u vjerskom

obliku sklopljen prema odredbi članka 8. i članka 20. stavka 1. i 4. ovoga Zakona.

(2) Ako u vrijeme sklapanja braka nije bila ispunjena koja od pretpostavki iz stavka 1.

ovoga članka, ne nastaju pravni učinci braka.

Nacrt prijedloga Zakona o životnim zajednicama, o pretpostavkama za sklapanje tzv. „životne zajednice“ predviđa ovako:

 

Članak 7.

(1)Za sklapanje životnog partnerstva potrebno je:

1. da su osobe koje namjeravaju sklopiti životno partnerstvo istog spola

2.da su osobe izjavile svoj pristanak za sklapanje životnog partnerstva

3.da je životno partnerstvo sklopljeno pred matičarom.

(2) Ako u vrijeme sklapanja životnog partnerstva nije ispunjena koja od pretpostavki iz stavka

1. ovoga članka životno partnerstvo nije sklopljeno.

(3) Pravo na tužbu radi utvrđenja postojanja ili nepostojanja životnog partnerstva ima svaka

osoba koja za to ima pravni interes i centar za socijalnu skrb.

U ovom članku 7. Nacrta, možemo vidjeti i stavak (3), kojega u čl. 24. Obiteljskog zakona nema. Nije to, međutim posljedica razlike u suštini, nego stvar pukog tehničkog uređivanja teksta. Naime je taj stavak (3) prepisan iz čl. 25. Obiteljskog zakona:

Članak 25.

Pravo na tužbu radi utvrđivanja postoji li brak ili ne, ima svaka osoba koja za to ima pravni interes i centar za socijalnu skrb.

Naredne odredbe o „pretpostavkama za valjanost životnog partnerstva“ sadržane u čl. 8. -12. Nacrta, i opet su plod potpunog preuzimanja pravnih rješenja iz čl. 26. – 30. Obiteljskog zakona. Tako „istospolni brak“ (alias „životna zajednica“) ne mogu npr. sklopiti osobe koje su bliski rođaci. Činjenicu da su prepisivanje obavili pravnici možemo prepoznati u „elegantnijem“ propisivanju da „životnu zajednicu“ ne bi mogli, uz srodnike u pravnoj liniji (to bi bili preci i potomci) sklopiti srodnici „u pobočnoj lozi do četvrtog stupnja“. Čl. 28. Obiteljskog zakona je malo narodskije formuliran, prema njemu „brak ne mogu međusobno sklopiti krvni srodnici u ravnoj lozi, a u pobočnoj lozi sestra i brat, polusestra i polubrat, dijete sa sestrom ili polusestrom ili bratom ili polubratom svojega roditelja, djeca sestara i braće te polusestara i polubraće“. Naravno, „djeca sestara i braće i polustestara i polubraće“ su ono što studenti druge godine pravnog studija nauče detektirati kao „srodnici četvrtog stupnja pobočne loze“.

Daljnji tekst Nacrta Zakona o životnim partnerstvima napreskokce preuzima one članke Obiteljskog zakona koji se odnose na brak. I dalje sve kao i kod braka, evo npr. o činu sklapanja „istospolnog braka/životne zajednice“:

Članak 21.

(1) Na dan i u vrijeme određeno za sklapanje životnog partnerstva matičar će objaviti da su osobno prisutne obje osobe koje namjeravaju sklopiti životno partnerstvo i svjedoci te da nema zapreka za sklapanje životnog partnerstva.

(2) Matičar će prigodnim govorom upoznati osobe koje namjeravaju sklopiti životno partnerstvo s odredbama ovoga Zakona, o njihovim pravima i dužnostima i istaknuti značenje sklapanja životnog partnerstva.

 

Tekst je, „naravno“, i opet sasvim nalik na onaj koji Obiteljski zakon predviđa za brak:

Članak 18.

(1) Na dan i u vrijeme određeno za sklapanje braka matičar će objaviti da su osobno nazočni nevjesta, ženik i svjedoci, te da nema zapreka za sklapanje braka.

(2) Matičar će prigodnim govorom upoznati nevjestu i ženika s odredbama ovoga Zakona o njihovim pravima i dužnostima i istaknuti značenje braka, a posebice da je skladan brak od najveće važnosti za obiteljski život.

(3) Nevjestu i ženika matičar će poimence upitati pristaju li međusobno sklopiti brak.

Pravničku promućurnost pisaca Nacrta možemo i ovdje prepoznati: stavak (3) iz čl. 18. Obiteljskog zakona očito nisu smatrali potrebnom – jer odredbu da će „životna zajednica“ biti valjana „ako su osobe izjavile svoj pristanak za sklapanje životnog partnerstva“ ionako vidimo u gore citiranom članku (7) (stavak 1. točka 2.) Nacrta. (Doduše bi moglo ispasti da i nisu baš toliko promućurni; što recimo ako ljudima matičar samo gurne knjigu da se u nju potpišu; hoće li se onda uzeti da su samim potpisivanjem „osobe“ doista „izjavile svoj pristanak“? A ne recimo, u svrhu potvrđivanja svoje nazočnosti ceremoniji? Hoće li se u knjige morati upisati odredba, kakve obično imamo na kraju raznih ugovora: „Strane potpisuju ovaj ugovor u znak prihvata njegovih odredbi.“ U pravu, procedura znade biti zastrašujuće važna stvar.)

 

„Tzv. promućurnost“

 „Promućurnosti“ imamo i dalje: npr. ljudi prepoznaju da je odredba kako su bračni drugovi dužni biti jedan drugome vjerni (čl. 32. Obiteljskog zakona) u pravnom smislu „bezveze“ (ako ste pravnik pozitivističkog, tj. ateističkog tipa – takav za kojega pravo nije pitanje poštenja, nego korisnosti) – jer njeno kršenje ne proizvodi nikakve pravne posljedice. Zato Nacrt Zakona o životnim zajednicama takve suvišne odredbe nema – istospolni zajedničari neće biti dužni biti vjerni jedni drugima. Možda je razlog i nekakav drugačiji: moguće je primjerice da pisci nacrta imaju saznanja kako osobe istospolnih sklonosti i ne žele biti vjerne jedne drugima.

I to je onda doista jedna velika razlika: možda „istospolni brak“ doista nije isto što i „heteroseksualni brak“, jer „partneri“ ne obećaju vjernost jedno drugome? Ali rekosmo da ni podsjećanje na obvezu uzajamne vjernosti iz Obiteljskog zakona ne proizvodi pravne učinke, nego je to naprosto – podsjećanje na moralna stajališta o bračnom životu koja su općeprihvaćena u Hrvatskoj.

Jasno nam je i bez toga da ustanove braka i "homoseksualnog braka" ponešto naliče jedna drugoj – kao što primjerice u stanovitoj mjeri jedna drugoj nalikuju policijska stanica i vojarna. U nekim zemljam (npr. u Francuskoj) dio vojarni ima policijske ovlasti i bavi se policijskim poslovima (žandarmerija), pa možemo reći da u Francuskoj taj dio vojske JEST policija, jer taj dio vojske ima ovlasti i dužnosti koje ima policija; u Hrvatskoj takvo što nije predviđeno (vojska nema prava i dužnosti policije) i stoga bi bilo protuzakonito da vojska naokolo provodi kriminalističke istrage i legitimira ljude po cesti. Slično, u nekim zemljama (eto i opet naprimjer u Francuskoj) odnedavna dio homoseksualnih parova pred zakonom ima ista prava i obveze kao i svaki drugi brak; u Hrvatskoj bi to bilo protuzakonito/protuustavno.

Tu smo na daljnjem pitanju: pisci Nacrta nisu baš temeljito obrazložili razloge pravnih novotarija koje predlažu. Kako bi i mogli; da napišu: „Želimo da istospolci mogu sklopiti brak, ali ne želimo da se to zove 'brak' kako bismo se mogli izmotavati sa ustavnom odredbom koja propisuje da brak mora biti zajednica muškarca i žene“? Tzv. „obrazloženje“ koje su oni primijenili za javnu raspravu uglavnom nabraja razne presude Europskog suda za ljudska prava, u kojima je redom taj sud presuđivao da „istospolni brak“ ne predstavlja ljudskog pravo, ali je u obrazloženju konstatirano da u rastućem broju europskih zemalja postoje propisi koji reguliraju istospolne zajednice (negdje i sa pravnim statusom koji ih izjednačuje sa heteroseksualnim brakom), te da europske institucije tu i tamo spominju istospolne zajednice – baveći se na obodu svojih aktivnosti za koje su nadležne (npr. uređivanjem prava izbjeglica) također i obiteljskopravnim pitanjima (za što europske institucije u principu nisu nadležne), uključivo tu i istospolne zajednice. Onda se tvrdi da postepeno "raste europski konsenzus" o priznavanju pravnog statusa, prava i obveze koje istospolne zajednice uživaju prema nacionalnim zakonodavstvima država članica EU iz kojih potječu. "To konkretno znači da Republika Hrvatska ima obvezu osobama, koje su u istospolnim zajednicama i svoj su status (brak, izvanbračna zajednica, registrirano partnerstvo itd.) na zakoniti način ostvarile u državama članica EU iz kojih dolaze, za vrijeme zakonitog boravka u Republici Hrvatskoj osigurati iste koristi koje je osigurala država iz koje dolaze“, kažu iz Ministarstva uprave RH, u čijem je okrilju Nacrt nastao.

E sada, tu je malo previše informacija za čitatelja koji nije osobito verziran u čitanju pravnih tekstova. Opazimo da se tvrdi „da Republika Hrvatska ima obvezu osobama, koje su u istospolnim zajednicama i svoj su status (brak, izvanbračna zajednica, registrirano partnerstvo itd.) na zakoniti način ostvarile u državama članica EU … osigurati iste koristi koje je osigurala država iz koje dolaze“.

Ovi termini „brak, izvanbračna zajednica, registrirano partnerstvo“ znamo, nisu termini iz francuskog ili španjolskog jezika – nego predstavljaju hrvatsku pravnu terminologiju, iz Obiteljskog zakona i važećeg Zakona o istospolnim zajednicama iz 2003. godine. I „prevedimo“ si onda lijepo, kako autori Nacrta objašnjavaju da bi se prema njihovim prijedlozima, Zakonom o životnom partnerstvu osobama koje su u drugim zemljama EU sklopile istospolni brak osigurale sva prava koje oni kao bračni partneri imaju u zemljama gdje su sklopile takav istospolni brak.

 

Detaljno preuzimanje prava i dužnosti koje proizlaze iz braka

Vidimo to također i iz činjenice da se Nacrtom prepisuju odredbe o promjeni ili zadržavanje prezimena nakon sklapanja „životnog partnerstva/istospolnog braka“ (čl. 38. Nacrta), kakve imamo u čl. 31. Obiteljskog zakona.

U stanovitom broju stvari imamo raznoraznih „izmotavanja“ sa terminologijom: nesretni termin „razvod“ se zamjenjuje posve jednakovrijednim terminom „raskid“; „posvojenje“ (djeteta) se zamjenjuje terminom „partnerska skrb“ (uz minorne razlike, kakve možemo naći između bilo koja dva zakona koja uređuju materiju posvojenja – npr. između talijanskog i hrvatskog, ili između dva zakona koja u istoj zemlji uzastopno reguliraju takvu pravnu materiju); „izvanbračna zajednica“ se naziva „neformalno životno partnerstvo“, „bračna stečevina“ iz Obiteljskog zakona se prema Nacrtu zove „partnerska stečevina“.

Od članka 55. pa nadalje, Nacrt sadržava odredbe kojim se „životno partnerstvo“ temeljito izjednačava sa brakom – od pitanja nasljeđivanja, do pitanja mirovinskog osiguranja i raznih poreznih odredbi.

 

Djeca

U čl. 40. – 42. Nacrta – pod naslovom „Ostvarivanje roditeljske skrbi životnog partnera“ predviđa se za isotospolnog partnera (kako onome ispred matičara sklopljene zajednice, tako i „neformalnom životnom partneru“) dati i takva prava koja prema sadašnjem tekstu Obiteljskog zakona bračni i izvanbračni drug nema u odnosu na djecu svojeg bračnog/izvanbračnog druga; evo ovdje odredbe čl. 40. st. (2) Nacrta:

(2) Oba roditelja ili roditelj koji samostalno ostvaruje roditeljsku skrb o djetetu u cijelosti, (ako je drugi roditelj umro ili proglašen umrlim, nepoznatog boravišta, odsutan), mogu ostvarivanje roditeljske skrbi o djetetu djelomično ili u cijelosti privremeno povjeriti životnom partneru ukoliko ispunjava pretpostavke za skrbnika propisane posebnim zakonom koji uređuje obiteljske odnose.

Kako rekosmo, za sada Obiteljski zakon takvo što ne omogućuje kada je posrijedi „običan“ brak: roditelji ne mogu „darovati“ prava na roditeljsku skrb svojem bračnom drugu. Osobito je pravno nemoguće odreći se roditeljske skrbi za korist bračnog ili izvanbračnog druga s kojim je preostali roditelj vašeg djeteta odlučio zasnovati heteroseksualnu zajednicu života. Članak 91. Obiteljskog zakona, naime, sadrži izričitu odredbu:

(2) Roditelj se ne može odreći roditeljske skrbi.

Ta bi odredba Obiteljskog zakona i nadalje vrijedila u skoro svim slučajevima, sukladno dužnosti roditelja iz čl. 63. Ustava RH (Ustav ne propisuje samo ljudska prava, nego također i dužnosti), te pod prijetnjom kazne zatvora do tri godine, kojom se prema čl. 177. Kaznenog zakona može kazniti roditelj koji grubo zanemaruje svoju dužnost podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta. "Skoro svim", jer Nacrt predviđa važnu iznimku: naime se roditelj smije odreći roditeljske skrbi za korist istospolnog partnera iz Zakona o životnom partnerstvu. Roditelji se mogu odreći roditeljske skrbi za korist istospolnog partnera (čak i ukoliko je posrijedi partner iz neformalnog životnog partnerstva, čl. 4. Nacrta) – kako u slučaju da je posrijedi njihov istospolni partner, tako i u slučaju ako bi posrijedi bio istospolni partner drugog djetetovog roditelja. Za razliku od većine važnijih stvari kada je posrijedi briga o djeci (uključivo relativno banalne poslove u raspolaganju ušteđevinom sa štedne knjižice djeteta), za ovakvo "poklanjanje djeteta" se ne traži posebno dopuštenje, tek se u stavku (3) gore spomenutog članka 40. Nacrta predviđa da izjava roditelja koji se odriče roditeljske skrbi mora biti ovjerena kod javnog bilježnika.

Uglavnom nije „šija“ (brak) nego vrat („životno partnerstvo“). Vlada Republike Hrvatske namjerava predložiti Hrvatskom Saboru donošenje zakona koji je u više nego jasnoj opreci sa Ustavom RH: nije tek riječ o zakonskim odredbama koje su neustavne (bilo je takvih i do sada dosta, Ustavni sud ih već godinama izbacuje iz pravnog sustava), nego o donošenju zakona koji ima za cilj da se izruga odredbama o obitelji i braku sadržanima u čl. 62. Ustava. Nije riječ o neustavnim zakonskim rješenjima, nego o fundamentalnoj namjeri Vlade da krši Ustav  i opstruira na nedavnom referendumu jasno izraženu volju državotvornog hrvatskog naroda.

Dario C.

Slika: Till Krech

 


[1] Članak „Nacrt prijedloga Zakona o životnom partnerstvu“, sa linkovima na tekst Nacrta i objašnjenja za javnu raspravu, pristupljeno 7.12.2013.

 

 

 

 

[2] Pročišćeni tekst Obiteljskog zakona, portal „Zakon.hr“

 

 

 

 

 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.