Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

‘Sekundarni spasitelji’ u Bibliji

Kategorija: Marija i sveci

Mnogi protestantski prigovori na račun katoličkih učenja često zapravo i nisu plod, logički gledano, pogrešnog postupka u tumačenju Biblije, već onog što mu prethodi – a to je pogrešna filozofska koncepcija o funkcioniranju poretka stvorenog svijeta. Tada držeći se takvog poimanja, unaprijed se onemogućuje ispravno rezoniranje stvari. Postavljajući pogrešnu premisu, nužno se dolazi do pogrešne konkluzije, a da je pritom sam postupak zaključivanja ispravan.

Takav je slučaj kada razmatramo pitanje štovanja Majke Božje, svetaca, svetih slika, relikvija, i općenito bilo kakvog posredništva između Boga i čovjeka osim onoga koje je izravno Kristovo – ne prihvaća se da može postoji ikakav drugotni, ‘posredni’ posrednik između Boga i čovjeka. U pozadini svega, pod krinkom odbacivanja ikakve ‘filozofije ljudske’, stoji zapravo ta ista filozofija ljudska – to je nominalistička koncepcija stvarnosti pod čijim je utjecajem bio Martin Luther te upravo po njoj stvorio novu viziju vjerske stvarnosti. Sve ono konkretno i osjetilima dohvatljivo, prema univerzalnom i osjetilima nedohvatljivom (transcendentnom i nadnaravnom), stoji ne više u realnoj, nego samo u nominalnoj povezanosti – svi naši pojmovi o Bogu stoga nisu nešto što ga uistinu označuje, nego kao pojam koji se od svih ostalih razlikuje samo na jezičnoj (nominalnoj), a ne i zbiljski utemeljenoj razini, i nisu ništa više od našeg uzajamnog dogovora. Prenesemo li takav svjetonazor na poimanje kršćanstva, isto će se dogoditi i s vjerskim istinama i stvarnostima. Čovjekovo opravdanje neće se više sastojati od stvarnog brisanja grijeha i stvarnog posvećenja, nego samo nominalnog (Bog će naše grijehe prekriti kao plaštem, kako bi to Luther izrazio, a čovjek će ispod te površine ostati i dalje grešnik), ljudska djela prestat će igrati ulogu u spasenju nakon početnog opravdanja, sakramenti će biti samo prazni znakovi koji ne sadrže i ne prenose milost, zaređeni svećenik samo odabrani službenik bez stvarno većih ovlasti od laika, i svi mogući posrednici, bilo osobe bilo predmeti, izgubit će vrijednost dotle da, u katoličkoj praksi, postaju činovi idolopoklonstva.

I to bi bili, strogo logički gledano, potpuno razumski zaključci. Potpuno je ispravno, štoviše i samo po sebi slijedi, iz koncepcije o nominalističkom poimanju stvarnosti, zaključiti da ne može postojati stvarno ljudsko posredništvo između Boga iz čovjeka. Stoga se ovdje nećemo baviti pitanjem je li postupak zaključivanja bio ispravan. Da bismo provjerili jesu li zaključci ispravni, razmotrit ćemo same premise. Postavit ćemo pitanje, izlazeći u susret protestantskoj perspektivi: kako stvari stoje iz gledišta sv. Pisma? Promatra li sv. Pismo ljudske posrednike samo kao neke nominalne faktore, bez stvarne vrijednosti, ili im ipak pripisuje aktivnu ulogu u Božjem planu spasenja?

Da se Katolička crkva, kao Božji narod obdaren autoritetom nepogrešivog naučavanja definiranog nauka, u svojoj viziji stvarnosti, na kojoj se sam definirani nauk temelji, ne vara, jasno nam je iz nekoliko najočitijih biblijskih svjedočanstava:

,,Vama pak, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih.’’ (Rim 11, 13-14)

,,Jer što znaš, ženo, hoceš li spasiti muža? Ili što znaš, mužu, hoceš li spasiti ženu?’’ (1 Kor 7,16)

,,A spasit će se rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom.’’ (1 Tim 2,15)

,,Pripazi na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju.’’ (1 Tim 4,16)

,,I jedne, svadljivce, karajte, druge spasavajte otimajući ih ognju, trećima se pak smilujte sa strahom, mrzeći i haljinu puti okaljanu.’’ (Jd 1, 22-23)

Iz protestantske perspektive, nedopustivo je reći da bi itko drugi mogao biti posrednik osim Isusa Krista. To je, navodno, protivno sv. Pismu: ,,Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus’’ (1 Tim 2,5). No, zašto se onda govori da zemaljski, ograničeni ljudi, ne samo da posreduju, nego čak i spašavaju druge? Nije li to, iz takve perspektive, nešto nečuveno i bogohulno za pomisliti? Svakako bi bilo, i ovdje zapravo vidimo u kakve kontradikcije se ulazi ako se želi ići literalističkim pristupom. Dok smo isprva razmotrili filozofsku stranu protestantskog koncepta, ovo je jedan konkretan prigovor iste naravi, koji se postavlja samo zato jer ‘tako u Bibliji piše’ i jer se ne želi suptilnije razmisliti o cijelom problemu. Iz ovih primjera najjasnije vidimo potvrdu analognog govora o Bogu i njegovom djelovanju. Tako je jasno da se o posredničkoj i spasenjskoj ulozi, s jedne strane Isusa, i s druge ljudskih, kršćanskih posrednika, ne govori u istom smislu. Isus je kao bogočovjek prvi i temeljni posrednik i spasitelj, mimo kojega ne može postojati nijednog drugog spasitelja, ali ta služba nije izolirana i samodostatna, nego u svoje djelovanje uključuje i druge, stvorene i ograničene posrednike. Tako nema nikakve suprotnosti između Isusova kao primarnog posredništva između Boga i čovjeka i sekundarnih posredništava, nego ih baš naprotiv ono uključuje i po njima se izvršava. I stoga vidimo, da je takav prigovor protiv same mogućnosti postojanja svećeničke službe u posvećivanju sakramenata i opraštanju grijeha, protiv zagovora Majke Božje i svetaca, štovanja ikona i relikvija, potpuno besmislen i neutemeljen.

Istovremeno, ukažimo ovdje i na posljedice do kojih vodi takav pristup u protestantizmu i izvan njega. Nijekanje izvršenja Božjeg spasenjskog djelovanja po drugotnim posrednicima, stvara jedno bestjelesno, aformalno i spiritualističko kršćanstvo. Lišeno vidljivih struktura jedinstva – vodi do individualističkog kršćanstva i njegovog rasapa, te ono prestaje biti ‘grad na gori’ i gubi vjerodostojnost u svijetu. Ta vjerodostojnost gubi se i posljedničnim odbacivanjem mogućnosti naravne spoznaje Boga, koja vodi prema fideizmu i gubljenju univerzalnosti kršćanske poruke. Bogoslužje i duhovnost jednako postaju individuaistički, lišeni forme, nestabilni i onemogućeni stvaranja čvrstih temelja za izgradnju vjere. U društvenoj sferi, kršćanstvo se sekularizira i prestaje biti Božji poslanik koji oblikuje javni život. Jednom riječju, sve one negativne značajke koje umanjuju specifične vrijednosti kršćanstva, lišavaju ga njegovih temelja i svode samo na duhovnu razinu, te time umanjuju njegovu vjerodostojnost i efikasnost. Stoga neka nam ovo bude još veći poticaj da prionemo uz ostvarenje katoličkog nauka, morala i životne prakse, koji stoje pod jamačnim vodstvom Duha Svetoga i pružaju nam sigurni put prema spasenju – kako našem osobnom, tako i čitavog čovječanstva.

Goran Kovačević

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.