Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Veliki raskol – tko se odcijepio?

Kategorija: Autoritet Crkve

Jedan od najtragičnijih momenata za jedinstvo Crkve zasigurno predstavlja raskol između Zapada i Istoka, današnjih entiteta Katoličke i Pravoslavne crkve, stanja formalno nastalog, kako se uzima, uzajamnim činima ekskomunikacije iz 1054. god. Unatoč nekim značajnijim pokušajima (ponajprije tzv. ,,sabora jedinstva” – II. lionskog iz 1274. i Firentinskog (1439. – 1445.), ova podjela ostaje nezacjeljenom sve do danas. U dosadašnjem ekumenskom dijalogu značajnih pomaka na doktrinarnom planu zasad nema i pozicije ostaju nepromijenjene: obje strane predbacuju drugoj raskolnički čin i zapreke za uspostavom punog jedinstva ostaju neriješene. Kroz povijest su se, nažalost, u prvi plan kao uzrok razjedinjenja (u većoj mjeri podsvjesno) isticali politički, društveni, kulturni i običajni razlozi. Zato je zadaća ekumenskog dijaloga bolje međusobno upoznavanje, spoznaja zajedničkih vrijednosti, te uklanjanje svih neteoloških zapreka i nadilaženje povijesnih napetosti proizašlih iz krivice ljudskog faktora. Istovremeno, nameće se nužnost ozbiljnog razmatranja svih doktrinarnih razlika, radi postizanja jedinstva unutar potpunog suglasja o sadržajima objave – definiranim vjerskim istinama.

Katolička crkva na svojoj učiteljskoj razini i teološka znanost uvijek su prihvaćale pluralnost istočnih liturgijskih i vjerskih tradicija, te se one danas na jednoj ozbiljnoj teološkoj razini ne mogu smatrati zaprekom za jedinstvo. Ta svijest nije uvijek dopirala do one pučke razine, uvjetovane nečasnim postupcima s obje strane, na kojoj je stvorena jedna kulturna barijera. Takav stav zasigurno ne može biti predmet rasprave, nego zahtijeva evanđeosko obraćenje koje će takve razlike prihvatiti kao legitimne. Prave zapreke nalaze se na teološkoj razini, i tiče se spora oko vrijednosti nekoliko objavljenih istina. Prva i najznačajnija je nauk o papinom primatu i nezabludivosti. Dok katolička vjera punu učiteljsku i pastirsku vlast rimskog biskupa, te njegovu nezabludivost u proglašenju konačnih istina vjere, smatra objavljenom istinom, dotle pravoslavni uvažavaju samo simboličnu, počasnu vrijednost papinske službe – kao prvog među jednakima, te katolički nauk odbacuju. Druga se sporna pitanja tiču nauka o čistilištu, čuvenog ‘filioque’ (umetka u Nicejsko-carigradsko vjerovanje), te dogmi o Marijinom bezgrešnom začeću i uznesenju, gdje situacija u pravoslavlju (ponajprije zbog deficita univerzalnog učiteljstva) nije do kraja jasna – dok se poveći dio teologa odlučno protivi katoličkim definicijama kao naspojivim s pravoslavljem, drugi imaju pozitivnije mišljenje, sve do (uglavnom manjinskog) stava da se radi samo o razlikama u načinu govora.

Dok se nadamo da će baština zajedničke povijesti i predaje omogućiti takav konsenzus, s naše katoličke strane jasno je da potpunog ujedinjenja ne može biti bez prihvaćanja prethodno navedenih objavljenih vjerski istina, odnosno dogmi. Bez toga, pravoslavna strana nalazi se u stanju krivovjerja i raskola, potencijalno opasnog za osobno spasenje svakog vjernika koji u tom stanju svjesno ustraje. Isti je stav i pravoslavnih naspram katoličkoj poziciji – svi nespojivi elementi jesu po njima također krivi nauci te bi po tome Katolička crkva zapala u krivovjerje i raskol. Stoga, jedini uvjet ujedinjenja, sveukupno gledajući, može biti samo odricanje od pogrešnih nauka i sjedinjenje sa stranom od koje se doktrinarno zastranilo i odcijepilo. Argumenti o spornim pitanjima mogu se na našoj stranici drugdje pronaći, i tu problematiku ovdje ćemo ostaviti po strani. Uvjerenja smo da je katolička vjera potpuno istinita i objektivna, utemeljena na Božjoj objavi, i da ima u prilog sve argumente na temelju kojih svatko otvoren istini može nju kao takvu i spoznati. U ovom tekstu analizirat ćemo s formalno-logičke strane katoličke i pravoslavne kriterije o autoritetu na temelju kojeg se donose zaključci da se druga strana odcijepila, i da je baš ta određena strana u pravu. Na temelju toga doći ćemo do odgovora na pitanje, ne ima li, nego koja strana uopće može imati valjano utemeljenje da o pitanju raskola određuje.

Za Katoličku crkvu, konačna instanca koja određuje ispravnost nauka jest crkveno Učiteljstvo – biskupi u zajedništvu s papom, ili papa kao apostolski prvak osobno. Ona određuje koji je ispravan nauk, i koja strana ga se drži, a koja od njega odstupa; tko je u zajedništvu s Crkvom, a tko je upao u raskol ili šizmu. Niže instance – lokalne sinode, pa čak i opći sabori koji bi se okupili bez papinog odobrenja i potvrde (a kakvih je u povijesti bilo), nemaju tu vlast i ukoliko se protive volji vrhovnog Učiteljstva, njihove su odluke ništavne.

S druge strane, pravoslavne crkve drže se sljedećeg načela: vrhovni učiteljski i upravni autoritet jest opći sabor na kojem su (ne nužno faktično, dovoljna je samo moralna zastupljenost) okupljeni svi biskupi. Taj opći sabor odlučuje o pitanju ispravnosti vjere ili zajedništva s Crkvom, i njihove odluke odnose se na sve niže instance. Svaka lokalna crkva (uključujući i rimsku, te papu kao rimskog biskupa) pritom ima jednaka prava i dužna je prihvatiti koncilske odredbe. Svi drugi sabori, koji nemaju potrebnu univerzalnu zastupljenost, samo su lokalnog karaktera i njihove odluke nemaju opću vrijednosti.

I upravo tu dolazimo do ključne točke u analizi konkretnog problema. Postavlja se pitanje: na kojim osnovama ove dvije strane donose prosudbe o tome tko je u spornom incidentu otpao od vjere i isključio se iz Crkve, a tko je u njoj ostao, tj. zadržao isti crkveni identitet? Odgovor Katoličke crkve je sljedeći: kardinal Humbert je kao papin izaslanik izvršio čin iza kojeg stoji papinska vlast1, kojoj je podložna čitava Crkva, te ova odluka nedvojbeno nadjačava i poništava protivni čin carigradskog patrijarha Cerularija. Osim toga, papinska služba je i jamac ispravnosti vjerskog nauka, od kojeg se pravoslavna strana udaljila. Stoga, današnji entitet Katoličke crkve je onaj koji zadržava bit Kristove Crkve, dok su pravoslavne crkve u raskolu i krivovjerju. Neovisno o materijalnoj vrijednosti ovog načela – neovisno o tome priznavao netko papin primat ili ne, ova teza je potpuno logički koherentna. Papa kao nasljednik sv. Petra posjeduje vrhovni autoritet, i njemu pripada konačna odluka o ispravnosti vjere i pripadnosti Crkvi. Odluka pravoslavne strane ima niži stupanj autoriteta, i podložna je papinom – te stoga u slučaju konflikta gubi ikakvu vrijednost. Pitanje je riješeno na formalno valjani način.

Međutim, kod pravoslavne stane, situacija je drukčija. Tu se polazi od teze da rimski patrijarh (odnosno njegov izaslanik) kao i carigradski, imaju iste ovlasti. Kao što rekosmo u početku, ne želimo ulaziti u ocjenu materijalne ispravnosti tvrdnji, već samo formalne, i ulazimo s pretpostavkom da je ova teza ispravna. U tom slučaju, što se dogodilo? Obje strane, koje imaju jednake ovlasti, izrekle su međusobne osude. Gdje je konačan kriterij koja je u pravu? Nema ga! Pravoslavni argument da se zapadna Crkva otcijepila, jednako je vrijedan (prihvativši početnu tezu) kao i katolički da se otcijepio Istok. Odnosno, nevaljan, i nemoguće je na formalnim temeljima donijeti ikakvu konačnu ocjenu. Isti bi slučaj bio da se, hipotetski govoreći, danas javi spor između dvije polovice u Pravoslavnoj crkvi. Da ustane podjednaki broj patrijaršija jedni protiv drugih (npr. carigradska, grčka, bugarska, rumunjska crkva protiv ruske, srpske i ostalih) u nekom važnom doktrinarnom pitanju, a da nije moguće sazvati opći sabor – nitko ne bi mogao donijeti konačnu odluku koja strana je u pravu. Ostaje samo materijalna razina, gdje je svakako moguće iznositi argumente, ali oni nemaju konačnu vrijednost bez formalne potvrde mjerodavnog crkvenog autoriteta. Stoga – Pravoslavna crkva ne može uopće dati odgovor na ovo pitanje. A budući da je praktično nemoguće da jedno tako vitalno pitanje ostaje nerazrješenim gotovo jedno tisućljeće, to znači da se njihov stav odbacivanja papinog primata u praksi definitivno potvrđuje kao pogrešan. Nemoguće je da bi Crkva ostala cijelo vrijemo u tako velikom kolapsu koji bitno narušuje njezin identitet. Tvrditi protivno značilo bi odbacivati trajnu pomoć Duha Svetoga koji jamči da će voditi Crkvu u svu istinu i čuvati njezino jedinstvo nepovrjeđenim. Katolička načela autoriteta su se potvrdila u praksi sve do dana današnjeg, i tako očuvala svoju istinitost. Pravoslavna su kolabirala pred skoro čitavo tisućljeće, bez ikakve mogućnosti oporavka (osim prihvaćanja od Boga objavljenog, katoličkog nauka), i potvrdila svoju pogrešnost.

Umjesto zaključka: ponekad nije potrebno raspravljati jesu li pojedina vjerovanja utemeljena na Božjoj objavi. Dovoljno je pogledati jesu li funkcionalna u stvarnosti.

Goran Kovačević


1 Povijesne studije postavljaju dvojbu je li papa Lav IX. u vrijeme izricanja ekskomunikacije bio živ ili je u međuvremenu umro. U bilo kojem slučaju, činjenice pokazuje da se, prema katoličkim mjerilima, nedvojbeno radi o raskolničkom činu sa pravoslavne strane, koja je prekinula zajedništvo s rimskim biskupom. Takvo stanje ostaje aktualnim i unatoč uzajamnom povlačenju ekskomunikacije sa strane pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore, s obzirom na razlike u nauku i odijeljenosti pastirske uprave.

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.