Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Moderni čovjek i grijeh

Kategorija: Kateheza

(…) Ova ravnodušnost spram grijeha sve više zahvaća i nas kršćane. Mi o grijehu, doduše, mnogo govorimo. U svojim pobožnostima i molitvama izgovaramo tu riječ, ali praksa pokazuje da je uvelike izgubila ozbiljnost one stvarnosti kod koje se radi o životu i smrti. Premalo ga se užasavamo, štoviše, često ga opravdavamo i druge potičemo na nj. Sve sebi dopuštamo, često s preuzetnom tvrdnjom: “Bog je ionako milostiv, sve će oprostiti”. Ne volimo kad nas se kori s propovjedaonice, volimo samo slušati ono što godi našim ušima. Ionako su propovijedi o đavlu, grijehu, sudu i paklu sve rjeđe. Nije li i to jasan pokazatelj? Radije smo “dobra Božja djeca” (bez obzira na način života) nego “pokajani grešnici”. (…)

Ta je borba dojmljivo opisana u grčkim tragedijama: zlo je mračna tajna pred kojom je čovjek često bespomoćan i nemoćan. Nalazi se u labirintu, traži izlaz, ali se stalno vrti u začaranom krugu. U svim religijama postoji ozbiljno sučeljavanje s ovom stvarnošću. I poganske religije poznaju pokorničke žrtve i rituale kojima se nastoji umilostiviti bogove i skinuti anatemu krivnje s klana, plemena ili naroda. Tome se pridaje velika ozbiljnost, jer postoji jasno izražena svijest o štetnosti i pogubnosti počinjenog zla. Pokora i ispaštanje neka su vrst štita od njegovih posljedica.

Skidanje vela

Tek je kršćanska objava skinula veo s ove opasne stvarnosti ljudskoga života. Grijeh potječe iz slobodne odluke svakog čovjeka, ali nije moć kojoj on nužno mora podleći nego joj se može suprotstaviti. Moć, kojom se opire moći zla, jest moć koja dolazi od Boga, a zove se milost. Riječju “milost” označavamo božansku snagu kojom Bog podupire slabog i grijehu sklonog čovjeka. Ako je traži i prihvaća, u stanju je prevladati grijeh i živjeti sveto, posvetiti se, a to je u konačnici Božje određenje za sve: “Budite sveti kao što sam ja svet”. Isus je došao osuditi grijeh, ali ne i grešnika. Njegova je smrt na križu bila najjasniji iskaz o grijehu: ako Sin Božji mora umrijeti za grijeh, onda je grijeh smrtonosna moć. Ako je njegova patnja bila tako strašna, onda ona razotkriva nezamislivu katastrofu čovjekove krivnje. Kristov križ jasno pokazuje da nema veće nevolje ni dublje bijede od grijeha. Poznate su riječi sv. Anzelma: ”Nondum considerasti quanti ponderis sit peccatum” (Još nisi promislio kolika je težina grijeha, Cur Deus homo I, 21). I sveti se Augustin suočio s problemom grijeha. U svojim Ispovijestima napisao je: “I pitao sam se što je zlo, i otkrih da nije biće, nego da je izopačenost volje koja se od najvišeg bića, od tebe Boga, odvratila k nižim bićima”. Da je pobuna protiv Boga i odvraćanje od njega bit grijeha, ističe R. Guardini riječima: “U konačnici grijehom se ponavlja sotonin stari napad: to je besmislen, a ipak do srži uzbudljiv pokušaj da se svrgne Boga i uništi ga”.

No, Isus Krist nije došao da samo izrekne tvrdnje o grijehu, nego je došao i kao otkupitelj od grijeha, kao odgovor neba na čovjekove molbe za očišćenje srca. Svoje djelovanje započinje pozivom na obraćenje i opraštanjem grijeha. Izričito izjavljuje da njegova smrt ima snagu brisanja grijeha: “Ovo je krv koja se prolijeva za mnoge, za oproštenje grijeha”. Otada se čovjek u svojoj nevolji privija uz Isusa. Križ mu je posvijestio njegov grijeh, nije ga poštedio ničega, jasno mu je rekao: “To i to si učinio. Ti si grešnik”. Ali nije izrekao samo riječ osude, nego i riječ smilovanja, darovao je blaženo oproštenje. Od dana prve Crkve, preko srednjega vijeka do danas, kršćanin živi u blagoslovljenoj napetosti: s jedne strane živi sa sviješću da je grešnik, a s druge u povjerenju i znanju da je Bog milosrdan i milostiv.

Negiranje grijeha

Ako iskoračimo iz ovoga svijeta snažne svijesti o grijehu i ogledamo se u svom vremenu, potrest će nas ravnodušnost modernog čovjeka spram grijeha. Netko je proširio glas da grijeh više nije grijeh. F. Nietzsche ljudima je uputio apel: “Uklonimo pojam grijeha iz svijeta!”. O tome svjedoči i kratak pogled u književnost. Andre Gide u svojim Nourritures: “Natanaele, ja više ne vjerujem u grijeh”. Kafka u Procesu: gospodin Josef K. više ne nalazi grijeha za koji ga optužuje nepoznata moć. Ili mlađi pisci: Georghiu u svom romanu 25 sati piše: “Čak su i grijeh zapadnjaci sveli na jednu jedinu dimenziju, na ništicu. Mogao bih čak reći: oni više ništa ne znaju o njemu”. Ili pak Nizozemac Ouwendijk u romanu Osramoćeno lice: liječnik nevjernik govori svome bratu koji je ostao kršćanin: “Vi ste malo po malo obezvrijedili grijeh”. Riječ “grijeh” čini privlačnim knjige i filmove. Postala je moderna, ali u drugom smislu. Ona više ne označava jednu opasnu stvarnost, nego jeftin mamac koji obećava senzacije erotske i seksualne naravi. Grijeh više nije nešto nepoželjno, nego poželjno. Pojam grijeha izgubio je svoj izvorni smisao, svoje duboko teološko značenje. Moderni čovjek ima sve manje sluha za nj, briše ga iz svoga rječnika. Riječ “grijeh” smatra se sredstvom religijskog zastrašivanja što ga Crkva koristi, strašilo s kojim bi htjela zatvoriti vrata u zemaljski raj, kako bi ljudi išli putem prema nebeskom raju. Tako ta riječ sve više poprima obilježje komičnoga, postaje prevladan zaostatak prošlosti, “srednjovjekovna oznaka za izlet na kraju tjedna s glumicom s kojom nismo oženjeni”, kako pisac Marshall ironizira ovo poimanje.
Istinski strah od grijeha i nevolje koju sa sobom donosi, današnji čovjek gotovo da više i ne poznaje. Užas i jeza pred grijehom gotovo da su mu nepoznati. Grijeh mu više ne predstavlja muku. Tu zbilju više ne dovodi u vezu s Bogom, ona više nije bitni dio njegova religioznog čina. Koliko je još prisutna praksa “ispitivanja savjesti” na kraju svakoga dana? Dakako, i današnji čovjek zna za stvari “koje se ne čini”: ne smije se prekršiti policijske, carinske, pa ni religiozne propise. To se ne pristoji i samo šteti. To čovjeka dovodi u nesklad sa samim sobom, sa zakonom ili naslijeđenim kodeksom u kojem smo odgojeni. Sve to zna i poznaje današnji čovjek, ali su to sve sekularizirani zaostaci grijeha. To se više ne naziva grijehom nego “pogreškom”, “glupošću”, “nekorektnošću” i “nespretnošću”. Nepoznat mu je grijeh kao mysterium iniquitatis, kao opreka i proturječje svetome Bogu, kao užas i prljanje duše koje čovjeka čini necjelovitim, nespašenim i nesvetim.

Puno priče o grijehu

Ova ravnodušnost spram grijeha sve više zahvaća i nas kršćane. Mi o grijehu, doduše, mnogo govorimo. U svojim pobožnostima i molitvama izgovaramo tu riječ, ali praksa pokazuje da je uvelike izgubila ozbiljnost one stvarnosti kod koje se radi o životu i smrti. Premalo ga se užasavamo, štoviše, često ga opravdavamo i druge potičemo na nj. Sve sebi dopuštamo, često s preuzetnom tvrdnjom: “Bog je ionako milostiv, sve će oprostiti”. Ne volimo kad nas se kori s propovjedaonice, volimo samo slušati ono što godi našim ušima. Ionako su propovijedi o đavlu, grijehu, sudu i paklu sve rjeđe. Nije li i to jasan pokazatelj? Radije smo “dobra Božja djeca” (bez obzira na način života) nego “pokajani grešnici”.

Izgubili smo nutarnju snagu da osobni grijeh sagledamo onakvim kakav jest – u odnosu na Boga, sebe i bližnjega. Pod utjecajem modernog relativizma, razvodnili smo njegovo značenje, pa griješiti više “nije tako strašno’; “griješiti je ljudski”. Grijeh više ne donosimo pred Božje lice. Samo u susretu sa živim Bogom spoznajemo grijeh onakvim kakav uistinu jest. Kad oslabi život vjere, kad čovjek više ne ulazi u duboki susret s Bogom, Božje lice iščezava, a s njim i osjećaj za grijeh i grešnost. Grijeh tada nije više povreda Božje ljubavi i svetosti, nego samo prekoračenje propisa i zakona. Dolazi do racionalnog pojednostavijenja i okoštavanja grijeha. On više nije opasan, jer je racionalno prevladan.

Budući da moderni čovjek sve manje osjeća grijeh u religioznom smislu kao ne-svetost, sve je manje sklon ići putem pokajanja, pokore i ispovijedanja grijeha. I kad to još čini, čini to površno i necjelovito, često i neiskreno. Pokušava zaobići tvrdoću takvoga zahtjeva. On to želi činiti drukčije, na lakši način. Isus je od izgubljenog sina zahtijevao da uniđe u sebe, da se suoči s grijehom, da ga spozna i prizna kao svoj grijeh. Upravo to izbjegava moderni čovjek, upravo tome on izmiče. On ne želi ništa znati o grijehu kao grijehu. On pokušava dokinuti grijeh. On izlijeva na nj kiselinu racionalnog mišljenja i pokušava ukloniti njegovo postojanje. Moderni ga čovjek na sve moguće načine umanjuje, opravdava i otupljuje njegovu oštricu. Ismijava ga i izruguje sve do stupnja kad ga više uopće ne shvaća ozbiljno. Nakon svih tih pokušaja grijeh postaje u najboljem slučaju “slabost” koju treba žaliti, ali ne i tragično shvaćati. Oduzima mu njegov žalac. Štoviše, ukrašava ga i uzdiže, čini ga zamamnim i privlačnim. Polaže na nj pravo kao na ono štu mu pripada, jer njegov život čini napetim, zanimljivim i ugodnim. Čak tvrdi da je nužan kao prijelazni stadij u razvoju ličnosti. Nakon ovog krivotvorenja grijeha kao “životnog eliksira” koji mu je potreban poput vitamina, čovjek misli da može svome grijehu pristupiti bezbrižnije, da mučni osjećaj krivnje može svesti na “utjecaj pogrešnog odgoja” ili “religioznog pretjerivanja”. Pokušava ga se osloboditi tako što ga jednostavno gura u stranu. Skriva ga, pokriva, zaboravlja i potiskuje. Na taj mu način može uspjeti da grijeh iščezne iz njegove svijesti, da doista više ništa o njemu ne zna, kao što gospodin Josef K. u Kafkinu Procesu ništa više ne zna o svome grijehu. Moderni čovjek poduzima velike napore da se razračuna s grijehom. U službu te zadaće stavlja čitavu industriju: rado konzumira knjige, časopise, filmove i predstave koji grijehu uvijek oduzmu nešto od njegove pogibeljnosti. Ovdje spomenimo samo tzv. “sapunice”. Spreman je priznati se “Božjim djetetom” jer to zvuči dobro i ne uključuje neke daljnje posebne napore. Sve drugo bilo bi odskliznuće u srednji, “mračni” vijek, koji je toliko naglašavao grijeh. Možda je spreman vratiti se kući, učiniti i ponešto drugo, ali ne i izići iz grešnoga stanja. On bi htio sjesti za Očev stol kao da se ništa nije dogodilo.

Jesmo li grešnici?

Što čini čovjek kako bi se prikazao nedužnim pred Bogom? On otklanja od sebe odgovornost za grijeh. Nemali je broj kršćana koji idu ovim putem. I nikad nije teško naći žrtvenog jarca: to je situacija u kojoj živi, u braku je to uvijek bračni drug, u crkvenom životu to je svećenik. On je – kaže se – otuđen od svijeta, od njegove zbilje, ne razumije modernog čovjeka i prosuđuje ga bez poznavanja pravog stanja stvari. Čak se i Crkvu može učiniti žrtvenim jarcem. Ona premalo pokazuje duh Kristove ljubavi, postavlja tvrde i krute zakone, postavlja bezobzirne zahtjeve ljudskoj naravi, zahtijeva nemoguće.

Isus ne ulazi ni u kakve kompromise s grijehom. On traži iskreno priznanje pred Ocem: “Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom, nisam dostojan zvati se sinom tvojim”. Moderni će čovjek reći: “Da, pogriješio sam, to ne osporavam. Ali – nismo li svi mi grešnici? Ne pripada li grijeh našem čovještvu na ovome svijetu, našem kršćanskom staležu u vremenu?” Ali upravo je u tomu bit svega: da grijeh ne mora imati zadnju i odlučujuću riječ u našem životu, nego Božje milosrđe i oproštenje – ako ga tražimo. Naša krivnja može biti ne znam koliko velika, Božje je milosrđe uvijek veće. Štoviše, što je čovjek bjedniji grešniji, to Božje milosrđe slavi veću pobjedu. Uklanjanje Božjeg milosrđa “grijeh je protiv Duha Svetoga”, najteži, neoprostivi grijeh. To milosrđe daruje nam se tek u činu metanoje našega srca. Čovjek hoće uzeti iz Očeve ruke haljinu djeteta i sam je staviti na se, ne moleći Očevo oproštenje i ne čekajući njegov odgovor. U tome je “grijeh nad grijesima” ovog “pokvarenog naraštaja”.

dr. fra Ivan Ivanda

(ovaj tekst, neznatno prerađen ušao je u zbirku članaka u knjizi “Pričaj mi o Bogu“, KS, 2008., fra Ivan Ivanda)

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.