Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Pravoslavni i Papa – sv. Lav I.

Kategorija: Autoritet Crkve
U odnosima između pravoslavaca i katolika, pitanje Pape je doista vrhunskog značaja: za katolike, Papi pripada – u njegovoj službi vrhovnog učitelja i upravitelja vjernika – prerogativ da kontrolira svaki dio života Crkve1. Papa može – kada o nekom vjerskom ili moralnom pitanju progovara „ex cathedra“, dakle u vrlo svečanoj i vrlo rijetko korištenoj formi – proglašavati dogme2. Pri tome može u stvarima vjere proglašavati čak i one dogme o kojima još nije raspravljao koncil. Tu je ovlast, tako, koristio Papa Pio XII., proglasivši 1950. godine dogmu da je Marija tijelom uznesena u Nebo3 (zbog čega Crkva nema niti jedne jedine relikvije njenog tijela, niti je tijekom dvadeset stoljeća zabilježen neki izvještaj da su takve relikvije igdje čuvane; zapravo se blagdan Marijinog Uznesenja slavi već mnogo stoljeća i na Zapadu, i na Istoku – samo nije „ex cathedra“ bio proglašen dogmom)4.
 
Pogled na prigovore pravoslavaca na ovo naše katoličko poimanje uloge biskupa Rima možemo dobiti u jednom lijepom i vrlo dostojnom izvoru: u književnoj ostavštini Abe Justina Popovića, duhovnika manastira Ćelije (ranije, profesora bogoslovije u Beogradu, dok ga komunističke vlasti nisu odatle uklonile), kojega je Srpska pravoslavna crkva proglasila svetim 2010. godine.
 
Osobito ćemo pogledati što Aba Justin piše o sv. Lavu I., Papi čiju ikonu vidimo uz ovaj članak.
 
 
Justin Popović, značajni pravoslavni "svetosavski" teolog progovara o ovoj temi (o kojoj je poslije dosta pisao) u djelu „O suštini pravoslavne aksiologije i kriteriologije“5. U tom "Pristupnom predavanju dr-a Justina Popovića, univerzitetskog docenta, održanom na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu 16. januara 1935.", mladi (22 godine) i daroviti Justin Popović iznosi mišljenje, da je glavna zabluda kršćanskog Zapada, što je u renesansnom humanizmu stavljen čovjek u centar – ali ne Bogočovjek Isus Krist. Iz takve zablude, misli Popović, proizlazi i dogma o nezabludivosti Pape, te naposljetku i protestantizam – kao svojevrsna dogma o nezabludivosti svakog pojedinog kršćanina koji tumači Sveto Pismo.
 
Kada bi ovo što Aba Justin govori bilo točno, onda bismo mi katolici (sa Papom na čelu) bili heretici. 
 
Katolici, ipak, nisu heretici. Misliti da možda jesu, potrebno je međutim savjesti svakog pravoslavca – u suprotnom bi on morao zaključiti da je on u raskolu od „jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve“. A znamo da kršćanin ne smije biti u raskolu. 
 
Razmotriti ćemo u nastavku ovoga članka odakle potječu teze Abe Justina, i koji su prigovori takvim njegovim idejama.
 
Sadržaj:
 
1. Teze Abe Justina
 
2. Žitije svetog oca našeg Lava, pape Rimskog
 
3. Još nešto o sv. Leonu I. i ekumenskim koncilima
 
4. Što nedostaje „žitiju“
 
5. Umjesto zaključka
 
 
1. Teze Abe Justina
 
U opreci doktrini o nezabludivosti Pape (i, potom, nezabludivosti svakog pojedinog protestanta – što J. Popović vidi kao daljnji razvoj iste doktrine), nudi Aba Justin Popović sabornost, koju nalazi u Pravoslavnoj crkvi: "Kako Pravoslavna crkva čuva svoju najveću dragocenost, presvetu ličnost Bogočoveka Hrista? Čuva je svojom jedinstvenom, svetom, sabornom i apostolskom verom. Jedinstvom vere … Jedino živeći sa svima svetima u sabornom jedinstvu vere, čovek može biti pravi hrišćanin, pravi sledbenik Bogočoveka Hrista. U stvari, život u Crkvi je uvek saboran, uvek u zajednici sa svima svetima… samo stvarno življenje u Crkvi stvara u čoveku osećanje sabornosti vere, istine i života sa svima članovima Crkve svih vremena."
 
U takvoj viziji sabornosti, smatra Justin Popović, jedan nezabludivi Papa nije potreban.
 
U redu, svi mi kršćani ispovijedamo da vjerujemo „u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu“. Dirljivo je da jedan mladi pravoslavac uspije vidjeti katolicitet („sabornost“) pravoslavlja u nevidljivom jedinstvu, kada vidljivog sabora (koncila) nisu pravoslavni organizirali evo već tisuću godina. 
 
Na sličan način, uostalom, o katolicitetu (hrvatski „općinstvu“, srpski „sabornosti“) pravoslavnih crkava progovara i Katekizam Katoličke Crkve: „Što je Crkva ako ne zbor svetih? Crkva je upravo općinstvo svetih. Budući da svi vjernici tvore samo jedno tijelo, dobra se jednih priopćuju drugima… A najvažniji je član Krist, jer je glava… Izričaj 'općinstvo svetih' ima stoga dva, usko povezana značenja 'zajedništvo u svetim stvarima' i 'zajedništvo između svetih osoba… 'I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi' (1Kor 12,26-27) … I najmanji čin koji vršimo u ljubavi donosi korist svima, po toj solidarnosti sa svim ljudima, živima i mrtvima, koja se temelji na općinstvu svetih. Svaki grijeh škodi tom općinstvu …S pravoslavnim Crkvama to je općinstvo tako duboko 'da mu nedostaje sasvim malo da dosegne puninu koja bi omogućila zajedničko slavlje Gospodnje euharistije'“.6 
 
Eto, ne samo slično, nego baš identično: pravoslavno sagledavanje katoliciteta Crkve je doista „ortodoksno“. Drugim riječima, baš je „katoličansko“.
 
Ovo naše igranje riječima je zapravo baš dosljedno misli Abe Justina; evo gdje on koristi riječ „katoličanski“ gdje bi ga iole neukiji pravoslavac lako mogao krivo razumjeti: “Vera naša je sav katoličanski, saborni, svecelosni odnos naš prema Bogu, a preko Njega i prema svima stvorenjima Njegovim. Veri tvojoj Bog kaže sebe tebi, ali i sebe tebi samom. Jer tek kad Bogom i iz Boga pogledaš sebe, ti ugledaš pravoga sebe, i poznaš pravoga sebe. Isto tako, kad Bogom i iz Boga pogledaš tvorevinu Božju, ti tek onda poznaš tajnu njenu i smisao i vrednost, jer ti Bog otkriva unutrašnju logosnu tajnu svake tvari, otkriva je veri tvojoj, veri koja je dušu tvoju poverila Gospodu kao Tvorcu i Domaćinu sveta…Zato hrišćaninovom usavršavanju nema mere: jedina je mera bezmerje, jedini je kraj – beskraj…Duhovna čula kojima mi to neprestano osećamo jesu svete bogočovečanske vrline: vera, ljubav, nada, molitva, post, smirenost, celomudrenost (=zdravoumlje) i ostale."7 
 
Tako, Aba Justin je učen, kulturan i pristojan kritičar Katoličke Crkve. 
 
E sada, jedan uvježbani katolički apologeta bi trebao biti u stanju prepoznati, kako zadovoljava (i) ovaj Justinov citat sve kriterije da bismo ga smatrali katoličkim. Sve to možemo (i opet) čitati u KKC, i u "Sumi" od sv. Tome Akvinskog, ili – na najpoetičniji način – u Tominom himu "Divnoj dakle", koju pjevaju i u mojoj župi:
 
Divnoj dakle Tajni ovoj
Klanjajmo se smjerno svi,
Stari zakon žrtvi novoj,
Nek se sada ukloni,
Vjera duši čovjekovoj
Nek spoznanje dopuni.
 
Bogu Ocu, Bogu Sinu
Hvala s pjesmom radosnom,
Slavimo im veličinu,
Častimo ih dušom svom,
K Duhu Svetom nek se vinu
Glasi s dikom jednakom. Amen.
 
To nastojanje oko mistične sabornosti možemo promatrati u dugogodišnjem pisanju Justina Popovića o svetima, u zajednici sa njemu bliskim teolozima vladikom Nikolajem Velimirovićem8 9 („sv. Nikolaj Žički“, njega je SPC proglasila svetim 2003. godine10, v. žitija svetih objavljena pod naslovom „Ohridski prolog11) i Ivanom Maksimovičem („sv. vladika Jovan Sanfranciskanski i Šangajski čudotvorac“, „st. John the Wonderworker“, „svetac koji je štovao sve svete“ kanoniziran 1994. od strane Ruske zagranične crkve, kanonizacija potvrđena od Moskovskog patrijarhata 2008. godine12 13 14).
 
Pa pogledajmo u jedno od njih.
 
2. Žitije svetog oca našeg Lava, pape Rimskog
 
Evo, kako piše Aba Justin Ćelijski u žitiju sv. Pape Lava I.15, Pape čiji je pontifikat trajao od 440 do 461. godine: „U vreme Lavova episkopovanja pojaviše se, posle Nestorijeve jeresi, bestidni bogohulnici: Evtihije, arhimandrit carigradski, i Dioskor, patrijarh aleksandrijski. Oni su dve prirode u Gospodu našem Hristu, božansku i čovečansku, stapali u jednu. I ovom svojom jeresi izazvaše silnu pometnju u Crkvi Božjoj. A sazvaše u Efesu svoj bezakoni sabor (449 g.), na kome nepravedno osudiše i ubiše svetog Flavijana, patrijarha carigradskog, zaštitnika Pravoslavlja. I mnoga zla činjahu pravovernima.
 
Tada sveti Lav papa pokaza veliku revnost, da bi utišao i uklonio pometnju, izazvanu od jeretika u Crkvi. On pisa prvo caru Teodosiju, zatim caru Markijanu, da ustroje Vaseljenski sabor. I u vreme cara Markijana i Pulherije sastade se 451. godine u Halkidonu sveti Četvrti Vaselenski Sabor … Na Sabor nije mogao lično doći presveti papa Lav, jedno zbog starosti i daljine puta… sveti Lav posla svoje izaslanike: episkopa Pashazija i Lukencija, i prezvitere Bonifacija i Vasilija. I kad na Saboru nastade veliki spor, i velike nesuglasice kod mnogih, sveti Oci narediše da se pročita poslanica ovog svetog Lava, episkopa rimskog, upućena ranijem patrijarhu Carigradskom svetom Flavijanu…Kada ova poslanica svetog Lava pape bi na Četvrtom Vaseljenskom Saboru pročitana, svi sveti Oci povikaše: Apostol Petar govori kroz usta Lava! Ipak, Sveti Oci saborski proveriše ovu poslanicu, i nađoše da se ona slaže sa učenjem svetog Kirila Aleksandrijskog. Tako sveti Sabor potvrdi ovu poslanicu svetog Lava, posramivši jeretike, i tražaše da je svi potpišu, što i bi.
 
Ali ne samo tada, nego i docnije ova poslanica, koja utvrđuje Pravoslavlje a zapušuje usta jereticima, beše u velikom poštovanju kod svetih Otaca…
 
Pošto presveti papa Lav zađe u duboku starost, i približi se svojoj končini, on bi obavešten da su mu gresi oprošteni. Jer je četrdeset dana proveo u postu i molitvi na grobu svetog apostola Petra, moleći svetog apostola da umoli Boga da mu grehe oprosti. I pošto se navrši četrdeset dana, javi mu se sveti apostol Petar, i reče: Molih za tebe, i oprošteni su ti svi gresi osim grehova u rukopolaganju sveštenika, jer ćeš o tome odgovarati da li si po zakonu i dostojne rukopolagao, ili nisi.
 
Posle ovog obaveštenja sveti Lav udvostruči svoje molitve, pošćenje i milostinje, skrušenim srcem vapijući, dok ne bi izvešten da su mu i ti gresi oprošteni. I pošto se tako, kao što treba, pripremi za odlazak, on predade svoju svetu dušu u ruke Božje, i pridruži se k svetim ranijim velikim jerarsima i učiteljima, pretstavši s njima prestolu Hrista Boga našeg, slavljenog i obožavanog sa Ocem i Svetim Duhom vavek.
 
Lijepo, nema šta. Onaj podebljani dio naglasio je autor ovoga članka. Ali je znao i aba Justin što piše (izvorni tekst „žitija“ sadrži reference na vrlo ozbiljne izvore, koje je taj vrsni teolog konzultirao). A znali su i oci IV. ekumenskog koncila u Kalcedonu 451. godine što govore, kada su uzviknuli „kroz Leona, Petar je progovorio!16.
 
Da li nam to Justin Popović na ovaj način potvrđuje koje je mjesto Pape u Crkvi? U svakom slučaju potvrđuje, kakvu je ulogu imao sv. Papa Leon I. sredinom V. stoljeća.
 
Naposljetku valja nam znati također, kako je Aleksandrijski patrijarh Dioskur, zbog činjenice da rimski biskup osuđuje sabor kojim je predsjedao u Efezu odlučio ekskomunicirati samog sv. Papu Leona. Taj njegov čin opisuju zaključci kalcedonskog koncila ovako: „u nastavku svih njegovih drugih zlodjela on je proširio svoju ludost protiv onoga kome je povjerena briga za Vinograd Spasiteljev17 . Doiskur je osoba koja je do danas kamen spoticanja u odnosima sa Koptima; oni tog začetnika svojega raskola štuju kao sveca 18 19.   
 
3. Što nedostaje „žitiju“
 
Može se uočiti da nije spomenuo J. Popović kako je "razbojnički sabor" u Efezu bio sazvan na posve uredan način: predložili su ga carigradski patrijarh sv. Flavijan i bizantski car; Papa sv. Lav I. se sa sazivanjem bio suglasio i poslao na njega svojega legata. Aleksandrijski patrijarh je predsjedao saboru, izbjegao pročitati poslanicu sv. Pape Lava I., a sv. patrijarh Flavijan i papin legat sv. Hilarije bili su nadglasani. Papa sv. Lav I. je odmah proglasio nevažećim zaključke "razbojničkog koncila" (na kojem su, inače, monofiziti potpomognuti vojskom prijetili prisutnim biskupima smrću), te je otpočeo aktivnosti radi sazivanja novog (Kalcedonskog) koncila.
 
Nije to Justin Popović propustio napomenuti sa nekom zlom namjerom, naprosto je možda mislio da nije važno za jedno "žitije".
 
Ima još jedna važna stvar koja nedostaje: ne spominje se u žitiju Lava I. činjenica da je taj sveti Papa odbio potvrditi Kanon 28 Kalcedonskog koncila. Taj je kanon htio propisati, da bude da patrijaršijska stolica u Carigradu ("Novom Rimu") bude stavljena u isti rang sa Rimom (te bismo onda zapravo imali dvojicu Papa).20 21   
 
Kako zapravo pomiriti činjenicu, da je Leon I. svetac – čiji su „lik i djelo“ na dobrom glasu kod pravoslavaca sve do danas) – i da je odbio potvrditi jedan važan zaključaka (tj. kanon) posve validnog koncila? Možda na način, da je Leon I. imao prerogativ tako učiniti, i da zaključci koncila postaju obvezni tek kada ih potvrdi Papa. Slično kao što sve do danas zakoni koje donose parlamentima u modernim monarhijama vrijede, tek nakon što ih supotpiše monarh? 
 
A dobro, ne mora ta teologija baš u jedno „žitije“. Valjda je negdje drugdje Aba Justin razriješio to teološko pitanje. Jer, nije on okolišao da napadne katolička naučavanja o ulozi Pape kao nepravovjerna.
 
4. Umjesto zaključka
  
Eto, meni je očito milo citirati J. Popovića. Kada bismo samo u ovoj našoj apologetici imali na "protivničkoj strani" same svete i kreposne ljude!  Pa da se onda u molitvi možemo osjećati kako nas sa njima "jednovremeno prožima jedna ista bogočovečanska sila, jedan isti bogočovečanski život, jedna ista bogočovečanska istina".
 
Naposljetku na određeni način svi kršćani (i heretici, i šizmatici) sudjeluju u Općinstvu svetih; naprosto je svaki kršćanin "naš", jer je on krštenjem postao dio Tijela Kristovog. Riječima Katekizma Katoličke Crkve: „Oni koji se danas rađaju u zajednicama koje su proistekle iz takvih raskola a koji Žive vjeru u Krista, ne mogu se okriviti za grijeh podjele, i Katolička ih Crkva grli bratskim poštovanjem i ljubavlju (…). Vjerom opravdani u krštenju, oni su pritjelovljeni Kristu, pa se zato s pravom rese kršćanskim imenom, a sinovi ih Katoličke Crkve opravdano priznaju za braću u Gospodinu…mnoge se zasade posvećenja i istine nalaze izvan vidljivih granica Katoličke Crkve …Sva ta dobra proizlaze iz Krista, i k njemu vode i po sebi potiču na 'katoličko jedinstvo'.“22 
 
Pri tome nam valja znati, da nema izgleda da će se pravoslavni pomiriti sa katolicima na način da se započnu odricati svetaca sa svojih ikona. 
 
Što znači da ćemo ih mi katolici morati naučiti kako da pomire riječi svojih "svetitelja" protiv katolika, sa Božjom zapovijedi da se sa katolicima pomire. Slično kao što smo mi katolici morali pomiriti činjenicu da vjerujemo u nezabludivost Pape, kada znamo da je Papa Honorije I. (625. – 638. godine) osuđen zbog hereze na III. carigradskom koncilu. Naime, znamo da koncil nije Papu Honorija bio osudio zato što je ispovijedao monoteletsku herezu, nego zato što nije pravodobno poduzeo mjere da se ta hereza suzbije; on je pitanje sa monotelitizmom diplomatski „razriješio“ pomevši ga za svojeg pontifikata pod tepih – te se onda tom herezom morao baviti rečeni koncil iz 680. godine.23 
 
Ovo i nije takva drskost: zapravo to sami pravoslavni na neki način već i čine – kada je posrijedi sv. Augustin. Premda je njegova svetost neupitna, i premda je peti ekumenski koncil iz 553. godine uvrstio njegovo djelo u otačka naučavanja („patrologiju“), danas su pravoslavni uglavnom skloni pronaći raznorazne manjkavosti njegovim teološkim zaključcima (koji jako podupiru „papističke teze“ što ih pravoslavci osporavaju)24. Nama katolicima to nije teško podnositi, jer je sam sv. Augustin pred kraj svojega života pronašao neke greške u svojim spisima, te napisao o tome knjigu koju znamo pod imenom „Retractiones“.25 
 
Pa sada, ako je nezabludivi Papa Honorije mogao nešto sagriješiti, i ako je sv. Augustin mogao nešto pogriješiti,  mogao je i Justin Popović. On sam piše u žitiju „svetog oca našeg Lava, pape Rimskog“ kako je i taj svetac nešto griješio; nije to bilo nešto za pisanje „retrakcija“ (niti je pred smrt potpisao 28. kanon Kalcedonskog koncila), ali se svejedno sv. Lav odlučio da pred smrt, za vječni spas svoje duše, „udvostruči svoje molitve, pošćenja i milostinje, skrušenim srcem vapijući“. 
 
Nije ni Justin Popović napisao svoje „retrakcije“, ali znamo da čovjek nije bio ni bezgrješan, ni nezabludiv. I znamo, da je i sam toga bio svjestan.
 
Dario C.
 

1 http://www.newadvent.org/cathen/12260a.htm

2 http://dictionary.sensagent.com/apostolic+constitution/en-en/

3 Apostolska konstitucije „Munificentissimus Deus“, http://www.ewtn.com/library/papaldoc/p12munif.htm

4 Justin Popović, „Žitija svetih“, „Uspenije Presvete Bogorodice“, http://www.svetosavlje.org/biblioteka/avajustin/zitijasvetih/Lat_ZitijaSvetih0815.htm#note1

5 http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Lat_SustinaPravoslavneAksiologijeIKriteriologijeJustin.htm

6 KKC 946, 947, 948, 838, prema sv. Tomi Akvinskom, Rimskom („Tridentinskom“) Katekizmu i Dogmatskoj konstituciji Pape Pavla VI „Lumen Gentium“ iz 1964, Art. 14

7 http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Lat_PoglavljaHristonosniBogoslov.htm

8 http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%88%D0%BE%D0%B2%D0%B0%D0%BD_%D0%A8%D0%B0%D0%BD%D0%B3%D0%B0%D1%98%D1%81%D0%BA%D0%B8

9 http://orthodoxwiki.org/Justin_Popovich

10 http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:276179-Zvone-zvona-Vladici

11 http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9E%D1%85%D1%80%D0%B8%D0%B4%D1%81%D0%BA%D0%B8_%D0%BF%D1%80%D0%BE%D0%BB%D0%BE%D0%B3

12 http://orthodoxwiki.org/John_Maximovitch

13 http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%88%D0%BE%D0%B2%D0%B0%D0%BD_%D0%A8%D0%B0%D0%BD%D0%B3%D0%B0%D1%98%D1%81%D0%BA%D0%B8

14 http://saintjohnwonderworker.org/menologion.htm

15 http://www.svetosavlje.org/biblioteka/avajustin/zitijasvetih/Lat_ZitijaSvetih0218.htm

16 http://www.newadvent.org/cathen/03555a.htm

17 http://www.newadvent.org/cathen/05495a.htm

18 http://www.copticchurch.net/synaxarium/2_17.html

19 http://www.zeitun-eg.org/Coptic_interpretations_of_the_Fourth_Ecumenical_Council_(Chalcedon).pdf

20 http://orthodoxwiki.org/Fourth_Ecumenical_Council

21 http://www.newadvent.org/cathen/03555a.htm

22 KKC 818

23 http://www.newworldencyclopedia.org/entry/Pope_Honorius_I

24 http://orthodoxwiki.org/Augustine_of_Hippo

25 http://www.augnet.org/?ipageid=272

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.