Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Mogli ili morali (evangelizirati)?

Kategorija: Evangelizacija

U Glasu koncila od 3. travnja o.g., strana 10, čitam članak „Katehetsko vrednovanje Velikoga tjedna“, autora Vlč. Milana Šimunovića. Dopustite nekoliko izvadaka: „Od Cvjetnice, Velikog četvrtka, Velikog petka pa do Vazmenog bdjenja, ulazimo u sržno liturgijsko slavlje cijele crkvene godine. (…) Međutim, u nemalom broju sredina primjećuje se zabrinjavajuća pojava da u vjerničkoj svijesti opada važnost Velikoga tjedna.

To se vidi i po relativnom manjem broju prisutnih u slavljima Svetoga trodnevlja, počevši od Velikoga četvrtka. A na Veliki petak, na dan kada slavimo vrhunski čin Kristove ljubavi prema nama, kao da nestaje svete ii radosne ozbiljnosti. Nekad se, ako se nije moralo, taj dan nije radilo, masovnije se išlo na obrede, na poklon Križu. Danas se to zapušta, a mladi, kojima roditelji ne uspiju ništa reći niti rastumačiti, slave rođendane ili organiziraju neke druge zabave i izlete, što im i omogućuju proljetni školski praznici. (…) Nema sumnje da bi cijela župna zajednica, najprije župnik, trebala učiniti pojačane napore da se vrati dostojanstvo Velikome tjednu. Da budemo konkretniji, ako se to već  nije dogodilo, evo prilike da se prije Cvijetnice ostvari katehetski susret, barem zauzetijih vjernika, koji bi trebao smjerati prema dubljem shvaćanju događanja i poruka Velikoga tjedna. Štoviše, ako se slučajno župnik u svojoj zauzetosti toga i ne sjeti, ili misli da se ljudi ne bi odazvali, svjesniji vjernici pozvani su to predložiti i druge animirati. (…) Istini za volju, to su sržna događanja u Isusovu životu i potom u životu njegove Crkve, pa se nije čuditi što nam nisu uvijek prisutna značenja pojedinih otajstava. Uzmimo samo primjer kako bi vjernici mogli biti misionari kada bi svojim prijateljima i susjedima protumačili istnsko značenje i poruku Isusova mesijanskog ulaska u Jeruzalem i navještaja Muke (Cvjetnica), njegove Posljednje ili oproštajne večere te ustanovljenja euharistije (Veliki četvrtak), njegove muke i smrti na križu (Veliki petak), i, konačno, najsvetije noći u godini, vezmene noći (Vazmeno bdjenje). (…) Veliki tjedan je vrijeme ispita zrelosti našega kršćanstva. Jer činjenica je da nam sve teže uspijeva položiti ispit o smislu križa i patnje, odnosno zašto do proslave treba tolika patnja. (…) Jer to treba planirati i stvarati atmosferu u obitelji, u susjedstvu i među prijateljima, da barem te dane dođu u crkvu. Nadati se da će u toj atmosferi djeca i mladi shvatiti da sva svoja okupljanja podrede Svetom trodnevlju. Kršćani su dužni konačno svjedočiti.“

Uvijek želim pisati o (re)evangelizaciji. Zato me ovi izvadci iz konteksta od koga se pak ne udaljuju, i inspiriraju. Puno puta sam i sam zamjetio ista primjećivanja autora. Tekst na mene ostavlja tragove nade, ali i tragove sjete zbog sadašnjeg stanja. Kao mjesna Crkva smo i svagdje i nigdje. Ako već zađemo u EU, bilo bi lijepo da imamo svoj brand – sačuvanu i življenu katoličku vjeru, neka ona živi u nama ako je se već Europljani lišavaju kad ju ni u EU Ustavu ne žele. A crkve prodaju, pretvaraju u muzeje i galerije. Tko kaže da mi Hrvati možda sa očuvanom vjerom u budućnosti nećemo biti i njeno novo rasadište za buduću (zdravu) Europu? Zašto ne?! Kod nas, i gdjegdje, katolici zapravo nisu „dužni svjedočiti“ kako kaže autor. Načelno, na papiru, u crkvenim dokumentima, crkvenim smjernicama jesu, ali ne i praktično. Nitko ih ne traži da donesu, pokažu, prepričaju neke vidljive rezultate svjedočenja, kojih ponegdje i ima – kao što sam već spomenuo u jednom tekstu, npr. u Koreji, gdje onaj koji želi primiti sakramenat Potvrde, mora do sakramenata inicijacije dovesti i još nekog ili sam ne može primiti Sakramenat.  U strogom smislu nitko ne može ‘zaslužiti’ sakramenat koji je čista milost, ali u praktičnom življenom obliku to na neki način treba biti tako – „da dostojni postanemo obećanja Kristovih“. Svatko tko je primio sakramenat Krizme, jače se osnažio Duhom Svetim te postaje misionar i apologet, ili kako to kaže Katekizam za sakramenat Potvrde: „priopćuje nam  osobitu snagu Duha Svetog, da kao pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru.“1

Ja bih zaključke vlč. Šimunovića „zabrinjavajuće pojave pada vjerničke svijesti – važnosti Velikog tjedna“ primjenio i na ukupno stanje svijesti vjernika o naravi i ulozi svih sakramenata, Crkve kao sveopćeg sakramenta, zapravo njenih glavnih značajki, djelatnosti i uloge. Kriza svijesti Velikoga tjedna samo je eufemizam krize cijelog pastorala i crkvenog života kao takvog. Obzirom da se do sakramenata pa i sakramentala (blagoslov obitelji, crkveni sprovod), (pre?)lako stiže, nije neobično da se isti ne samo ne poznaju, nego i jer su uvijek superdostupni, ‘na pladnju’, do njih ni ne drži previše, tj. ne cijene se, postaju preobični, primaju neki okus trivijalnosti. Što se pak ne pozna, što se ne cijeni, ne može se ni voljeti. Župnik će zapravo često procjeniti „da se ljudi ne bi odazvali.“ Osobno bih se radije susreo u čvršćem zajedništvu s ostalim župljanima pod šatorom, nego pod novom velikom župnom crkvom na kojoj se župnik iscrpljuje gradeći je godinama. Nisam protiv reevangelizacije samim sakramentima i sakramentalima, ali nisam ni za nesagledno ‘štancanje’ istima. Nije mi drago kad župnik ima „brojne zauzetosti“ kao ta, koje ga mogu odvajati od prve službe dušebrižništva. Također bih radije s njime išao misionariti ljudima, nego dolazio na druge sadržaje u crkvi koje on organizira ili pripušta kao koncerti klasične glazbe,  akademije, priredbe, itd. Dakako da nije lako organizirati i pospješivati crkveni život, ali ne vidim da će on bujati tako da se norme sve više i više oslabljuju, već da se propisane drže, ako se već ne postrožuju. „Novi Red krštenja djece trudi se da roditeljima, koji svoje dijete prijavljuju za krst, posvijesti njihovu obvezu daljnjeg kršćanskog odgoja. To bi se moralo dogoditi prije svega u pretkrsnom razgovoru. Ako pak roditelji, koje treba sigurno smatrati nekršćanima, odbijaju ponudu krsnog razgovora ili se kod krsnog razgovora distanciraju od budućeg kršćanskog odgoja, ‘župnikova je dužnost da, imajući u vidu odredbe biskupske konferencije, odredi vrijeme kad će se krstiti djeca’“ (…) Treba izbjegavati sve što bi taj krst moglo učiniti praznim hodom, sadnjom bez daljnje njege i izgleda za život.“2

Nije mi baš lako shvatiti kako se provjerava „njihova daljnja obveza kršćanskog odgoja“? Obveza je obveza, ako nije provjeravana prestaje biti obveza. Sigurno da je takva obveza u savjesti i pred Bogom, ali je dana pred vidljivom Crkvom, pa i provjera treba biti takva – „daljnja“ i „vidljiva“. Mojim očima su u crkvama rijetko viđene cijele obitelji. Obično u crkvu idu ili samo djeca ili samo roditelji, ili ni jedni ni drugi, a u svjedočenje koje smo „dužni“, ne ide gotovo nitko. U sva tri slučaja „kršćanski odgoj“ je zakazao zato jer je najvjerojatnije izostao. Zašto je izostao? To se svi pitamo. Ipak, neke primisli su dopuštene.

 Kada je nešto norminarno, i podesivo, češće se u podešavanju ide na manje, a ne na više. „Trajanje katekumenata (odraslih) ravna se posvema prema prilikama katekumena. U pravilu će se tražiti najmanje jedna godina.“3. „U Rimskom obredu inicijacija se nastavlja godinama kateheze da se dovrši kasnije potvrdom i euharistijom, vrhuncem kršćanske inicijacije.“4 – Godine kateheze? Gdje to? Pokažite mi. Ako i da, kakva je, kakvi su rezultati..? Nemam takva iskustava na ostalim područjima života da se sa manje rada dobije više rezultata.

 Ako je stvar proizvoljna, ako se može ali i ne mora nešto poduzimati „kako bi vjernici mogli biti misionari kada bi svojim prijateljima i susjedima protumačili istnsko značenje i poruku“ onda po slabosti ljudske naravi neće biti onoga što se priželjkuje. Katolici su najslabiji reevangelizatori. Od njih su samo slabiji pravoslavci, ali zato jer je i trend njihovog klera sličan – nema puno misionarenja. Njihov se gotovo sav pastoral iscrpljuje u kultu što je nedostatno za puninu poziva koju primiše svi krštenici. Mnogi protestanti su poučeni da treba evangelizirati i podučeni kako to činiti. U mom mjestu, u lokalnoj bolnici uvijek vidim na stolovima i sjedalima raznih čekaonica adventističke časopise. Nije ih ostavio adventistički pastor, ostavili su ih vjernici adventisti. Imaju svijest da je to potrebno da svi čuju Radosnu vijest. Pitam se, kada će katolici postati u tom smislu agilniji i maštovitiji?5

Još je teža stvar imati laičku evangelizacijsku inicijativu, obzirom da su naši vjernici laici nekako sami sebe navikli na prezbiterocentričnost. Od župnika se očekuje svaka inicijativa. Čak i ono što nije potrebno, pita se i traži, pa tako postaje ‘normativno’. Nerijetko ako sam imaš inicijativu, kao da to suptilno i bez riječi kori one koji nemaju nikakvu inicijativu, pa možeš čuti da „radiš više nego što treba“ (ostaje pitanje kol’ko treba?..), „praviš se važan“, čak možeš biti optužen da si „papskiji od pape“, „neponizan“ i sl.

 Nikada ne čujem na Misi poziv na evangelizaciju rubnih kršćana – istih tih naših susjeda, i prijatelja. Čujem nekad na dan misija, općenit poziv, „mi bi svi trebali biti apostoli“ i sl. A ogromna je razlika između „trebati“ i „morati“, ogromna je razlika između “trebali bi” i “hajde da se nađemo tad i tad i dogovorimo kako da to učinimo”. Ipak, kako rekoh, kako su naša župska bivovanja uglavnom prezbiterocentrična, – ovo da su „svjesniji vjernici pozvani to predložiti (kome?) i druge animirati (koga?)“ jako često otpada.

 U mojoj biskupiji na seminaru za voditelje župske kateheze kojem sam nazočio postoje razne vrste aktivnosti za one malobrojne koji su uključeni u neku od ovih skupina: lektori, caritasovi volonteri, voditelji mladih, ministranati, Djela za zvanja, voditelji mladih, orguljaši, ali nigdje grupe za reevangelizaciju rubnih kršćana, nigdje skupine za otići onima koji ne idu u crkvu! Nigdje ideje da se posjeti i reevangelizira one koji su se na razne načine odalečili od Crkve i crkve, ili u nju nikada čak nisu ni zašli! Zbog čega to nije stvar redovitog pastorala? Zbog čega to rade samo crkveni pokreti kao Marijina legija ili u jednoj etapi Neokatekumeni? Zašto se tako rijetko čuje za tečajeve gdje se može naučiti kako (re)evangelizirati kao tečaj Filip6 , tečaj Pavao, Alfa tečaj i slično? Ako je Crkva u nas bila u komunizmu pokušavana biti stjerana u sakristiju, sada kada je iz nje izišla, sama se boji otići izvan same crkvene zgrade, a u tome joj i svijet ‘pomaže’ docirajući je neodrživim tezama odvojenosti Crkve i države.7 Oni kao da priželjkuju nešto tipa „budite vi samo u crkvama da vas imamo na oku, al ni korak dalje!“… Ja ne strahujem ako nas na ovom (2011.) popisu stanovništva katolika bude manje. Dapače, možda je to baš dobro. Možda ako padne kvantiteta dođe kvaliteta.

Uslijed ovih raznih nedaća, koje traju godinama, nije jako neobično kad piše jedan svećenik forumaš: „ja mislim da je došlo vrijeme da stavimo “ključ u butigu” – zatvorimo crkve, matične knjige stavimo u muzej. A svećenici počnu okupljati male bazične zajednice, onih koji hoće vjerovati i živjeti po vjeri. Pa katekumenat pa krštenje… evo danas pitam jednu bakicu pred crkvom a što danas (9.rujna) slavimo: a ona kao iz topa (malo uvrijeđeno) pa slavimo kad je “Gospe bila dite!” A ja: a na Veliku Gospu? “A bome kad je naresla!” I to nakon slušanja propovijedi i molitava koje govore o rođenju Gospinom.“

 Ne mislim da ovim ‘revolucionarnim’ duhom, ovaj svećenik poziva na doslovno zatvaranje naših crkava, već radije na zatvaranje razno raznih vrsta nezdravih kompromisa koji nisu polučili življu i istinskiju vjeru u puku.

 Na istoj strani 10, istog GK, samo drugi članak („Župnici kao kateheti samih kateheta“) o prvom pastoralno katehetskom kolokviju za svećenike,  istog autora, vlč. Milana Šimunovića stoji: „Shvaćanje župne zajednice i ostvarivanje kateheze u novim okolnostima“ bio je naziv predavanja dr. Milana Šimunovića kojim je nakon molitve otvoren drugi dan kolokvija. Govoreći o ‘tihoj, negativnoj evangelizaciji’, dr. Šimunović istaknuo je nekoliko trendova: rapidan rast Crkve izvan Crkve putem društvenih mreža umjesto osobnog kontakta, življenje vjere više turizmom i hodočašćima (uz udaljavanje vjernika mlađe i srednje dobi) te svijet koji je postao ‘nepovratno pluralan’, što dovodi do individualiziranja vjere. ‘Bez impulsa od kateheze neće biti promjena župne zajednice’.“

 Mislim da u ovim dvama postavkama, ove dvojice svećenika, ‘forumaša’ i Vlč. Šimunovića, postoji stanovita analogija. Sviđa mi se od svećenika forumaša ovo „zatvorimo crkve“ – ne više kvaniteta pošto poto, vratara kao nekad u crkvama na vrata! Mnoge mladenke na vjenčanjima treba pokriti! Obavezni vratari na svakoj župi, nema više ulaza nedolično odjevenima! Kažu da službu vratara danas možemo smatrati službom sakristana. On se danas uglavnom bavi radom kićenja crkve, opremanja sakristije, milodarima i sl. Ako se bude pričalo za vrijeme Mise, zaustavimo Misu, upozorimo one koji tada imaju ‘važnijeg’ posla da ušute! Na ponovljeno upozorenje, neka ih vratar ili redar zamoli da nas ne ometaju i izvede van! Reda mora biti, zato ga i želimo!

 Sličnih iskustava ima i u tuđim mjesnim Crkvama, npr. Njemačkoj.8

Doista, „kamo vodi ovaj put?“ Ne znam, ali za manje paradnog katolicizma, sigurno neće biti zgorega ako se krunice s retrovizora premjeste u ruke, s Biblija otpuhne prašina i spusti ih se na ruci dohvatljivije police, ako susjedima kažemo što mi o vjeri znamo, i priznamo što o vjeri ne znamo – pa skupa potražimo, ako se u općini potraže liste socijalno ugroženih obitelji pa im se pomogne i slično. Tek su onda moguće da tako kažem ‘jasne’ molitve, tek je onda poželjan sakramentalni nektar – kada znamo što vjerujemo, i Kome u sakramentima idemo.

 „Kako se događa da mladi ljudi provedu desetak i više godina na vjeronauku, i da nakon toga velika većina ne postaje praktični vjernička? To je glavno pitanje. Ja ne napadam vjeronauk“.

 “(…) ima ljudi koji prihvaćaju činjenicu Boga, no ova Crkva možda im ne zna progovoriti  Bogu na njihov način. To je kriza kroz koju Crkva mora proći. Crkva danas mora pronaći način kako progovoriti o Bogu da se ljudi prepoznaju. To je grč današnje Crkve: progovoriti o Bogu a da se to ne doživi kao formula već kao život sam. Možda mi, teolozi i svećenici, ne znamo jasno, do kraja naviještati.“9

Jako lijep iskaz jezgrovitosti onoga o čemu se govori, kao i iskrenosti. Nije baš istovjetno imati homiliju i naviještati. Nije baš istovjetno propovijedati i svjedočiti. Uglavnom, treba nam neki zaokret. Treba nam biti u narodu, zaći u narod, biti jedni s drugima. Nekad smo imali pučke misije, danas trebamo možda nešto drugo, ali također ‘ljudujuće’, blisko, s puno osobnog kontakta.

Mirko Horvat


1 KKC 1302
2 Adolf Adam, Uvod u Liturgiju, 1985., Hrvatski institut za liturgijski pastoral, 1993  str. 127
3 isto, str.138
4 KKC 1233
5 http://www.catholic.com/library/12_ways.as
6 http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=107077
7 http://tuespetrus.blog.hr/2009/08/index.htmlk
8 http://www.donivica.net/index.php?option=com_content&view=article&id=335:katolika-crkva-u-zemlji-obeshrabrenih&catid=56:opca-crkva&Itemid=58
9 don Živko Kustić, Glas Koncila, 17. 4. 2011., 9. str.

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.