Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Marija – kovčeg Novoga saveza

Kategorija: Marija i sveci

,,Najprije je prethodila sjena, slijedila ju je slika, a doći će istina: sjena u zakonu, slika pak u evanđelju, istina u nebesima’’1

Ovaj izraz sv. Ambrozija daje nam vrlo ilustrativni sažetak osnovnog principa o razvoju Božje objave kroz povijest spasenja. Nakon istočnog grijeha praroditelja, kada je čovjek istjeran iz raja zemaljskog i isključen iz zajedništva s Bogom, Bog iz svoje ljubavi postupno pripravlja konačni čin čovjekovog otkupljenja, kada će mu postati omogućeno da povrati svoje izvorno dostojanstvo, i još više, bude uveden u nebesko zajedništvo s Bogom. Tu konačnu objavu Bog pripravlja putem različitih slika i tipova (ono što sv. Ambrozije naziva ‘sjenama’) – stvarnosti koje po svojim karakteristikama predoznačuju bolju i savršeniju stvarnost, tj. konačnu objavu koju nam je predao Isus Krist (kod sv. Ambrozija ‘slika’ koja nas pripravlja, i omogućuje nam ulazak u ‘istinu’ – buduće konačno spasenje u nebesima).

Neki od tih tipova ili predznakova objašnjeni su izričito od Isusa, ili novozavjetnih autora. Tako Isus u svom poznatom govoru o kruhu života otkriva da je nebeska mana koju su Izraelci jeli u pustinji predznak Euharistije (Iv 6, 31-51) – nove i uzvišenije hrane, koja je Isusovo tijelo i krv. Tumači zatim predznak zmije u pustinji, koja navješćuje novo i savršenije sredstvo spasenja, njegovu smrt na križu (Iv 3, 14-15). Sv. Pavao otkriva nam da je stijena iz koje je potekla voda tip Krista (1 Kor 10,4), a sv. Petar tumači nam da Noina korablja predoznačuje krštenje, koje spašava ljudske duše od grijeha (1 Pt 3, 20-21). Osim ovakvih izričitih objašnjenja koja nalazimo u novozavjetnim spisima, nalazimo i druge predznakove čija poveznica nije doduše izričito istaknuta od samih autora, ali se ipak lako i s potpunom sigurnošću prepoznaje. Tako u Abrahamovom žrtvovanju Izakova prepoznajemo savršenu žrtvu Isusa Krista koji je prinosi poslan od Oca nebeskog, u Šatoru sastanka, i kasnije jeruzalemskom Hramu, u Svetinji nad svetinjama prepoznajemo zemaljsku sliku nebeskog Božjeg prebivališta, u izlazu iz Egipta izraelski robovi su simbol grijeha, faraon je simbol đavla, Mojsije Krista, prijelaz preko Crvenog mora krštenja, ulazak u obećanu zemlju konačnog spasenja koje nas iščekuje. Ploče sa zapovijedima predoznačuju Krista kao božanskog zakonodavca, zlatno tele označuje ljudsko odvraćanje od Boga da bi se služilo svojim strastima i stvorenjima, očišćenje vode u jezeru Mari po drvetu (Izl 15, 23-25) predoznačuje spasonosno drvo križa. Zatim proroci donose tipove Gospodnjeg sluge-patnika (Iz 42., 49., 50., 53. pogl.), mirotvorca (Iz 11, 1-9) koji ocrtavaju lik Krista, Jeruzalem se prikazuje kao simbol nebeskog grada.

Sve su ovo jasne i nedvojbene poveznice, kao takve prepoznatljive od svih koji se nazivaju kršćanima. Ipak, postoji jedan predznak koji jasnoćom aluzija nadmašuje brojne navedene primjere, a da nije prihvaćen i vrednovan, i to kod protestanata. Radi se o predznaku starozavjetnog kovčega saveza, koji svoje ispunjenje nalazi u Mariji, Isusovoj majci. Razlog za to neprihvaćanje jesu idejne predrasude koje po automatskom principu odbacuju distinktivne katoličke svjetonazore. Sustav posredništva kako ga na temelju sv. Pisma i teološke predaje poznaje katoličanstvo, ne uklapa se u protestantski nominalistički svjetonazor, o čemu smo opširnije pisali prije. Ovdje ćemo, ne ulazeći u daljnje teološke konzekvence, predočiti očite tipološke poveznice o upućenosti starozavjetnog kovčega saveza na Mariju, koje svakog kršćanina nužno obvezuju da prepozna i vrednuje ovu tipologiju. Tri su momenta u kojima tu poveznicu pronalazimo:

1. Obratimo najprije pozornost na sam značaj starozavjetnog kovčega saveza. Njegova je uloga bila u tome da pohranjuje ploče sa zapovijedima, zlatnu posudu s manom nebeskom i Aronov štap (Pnz 10, 3-5; Heb 9,4). Ova tri elementa predoznačuju Isusa Krista kao utjelovljenu Božju riječ, kruh nebeski i velikog svećenika. Marijina je uloga bila da u svojoj utrobi na svijet donese ostvarenje svih ovih predznakova – utrobi koja izvršava istu ulogu i pohranjuje isti sadržaj kao starozavjetni kovčeg.

2. Primijetimo zatim podudarnost pojedinih elemenata koji uspostavljaju paralelu između dvaju odlomaka – izvještaja o prijenosu kovčega u Jeruzalem (2 Sam 6) i Marijinog pohoda Elizabeti (Lk 1, 39-45). Marija putuje u gorske predijele Judeje (Lk 1, 39), isto kao i kovčeg; pred kovčegom od radosti pleše David (2 Sam 6,14), kao i Ivan Krstitelj u Elizabetinoj utrobi (Lk 1,41); David kliče pred kovčegom kao i Elizabeta (2 Sam 6,15 – Lk 1,42); oboje postavljaju u čuđenju isti upit, zašto k njima dolazi kovčeg starog / novog saveza (2 Sam 6,9 – Lk 1,43); kovčeg ostaje u Obed-Edomovoj kući tri mjeseca isto kao i Marija u Elizabetinoj i oboje bivaju blagoslovljeni (2 Sam 6,11 – Lk 1,56). Vidljivo je, evanđelist ima namjeru ukazati na ostvarenje ovog starozavjetnog predznaka u Mariji, kao kovčegu novoga saveza.

3. U Knjizi otkrivenja u opisu nebeskog Hrama primjećujemo momentalni prijelaz iz opisa starozavjetnog kovčega u ‘Ženu, odjevenu Suncem’ (Otk 11,19 – 12,1sl) koja je majka Gospodaru neba i zemlje (12,5). Paralela se očituje u konstituciji ovih dviju stvarnosti – kovčega koji je izrađen od drva i optočen zlatom, te Žene koja nosi ljudsku narav, a zaodjevena je Suncem. Obje stvarnosti u svojoj su osnovi sastavljene od obične propadljive materije, ali zaodjenute elementom od neprocjenjive vrijednosti. Kovčeg sam po sebi ne bi bio ništa posebno, ali time što u sebi nosi simbole božanske stvarnosti, koji predoznačuju Sina Božjega, i sam postaje svet, a tu svetost simbolizira zlato kao dragocjeni element. Isto tako i Marija, kao ljudski stvor je samo ‘glinena posuda’, no svojom ulogom koju dobiva od Boga – da donese na svijet Sina Božjega, biva sveta kao i starozavjetni kovčeg, jer iznimna svetost dolikuje i samoj utrobi u kojoj je Božja riječ pohranjena. Zato i ona biva ‘zaodjevena Suncem’, simbolom Božje svetosti.

Stoga nepobitno utvrđujemo – Marija je kovčeg Novoga saveza. Kakve to konzekvence donosi za kršćansku vjeru? Prije svega, ovdje se ima smatrati odbačenim marijanski minimalizam koji karakterizira protestantsko, a u novije vrijeme i progresivističko teološko mnijenje. Marija nije samo ‘obična žena koja je rodila Isusa’, primjer vjere koji ni po čemu posebnom ne nadvisuje druge primjere, službenica Božja o kojoj ne vrijedi naročito puno govoriti ni uzvisivati je. Naprotiv, kao što je starozavjetni kovčeg bio najsvetiji od svih predmeta, u toj mjeri da je njegovo doticanje bilo dopušteno samo određenim službenicima dotle da je zbog prekršaja te odredbe Uza bio kažnjen smrću (2 Sam 6, 6-7), tako je i Marija najsvetija od svih stvorenja. Kao što je starozavjetni kovčeg nosio pisanu riječ Božju, da tako novozavjetni nosi utjelovljenu Riječ Božju. I ne samo da je Marija primjer vjere kako se govori kod protestanata (sve i da jest tako, i to bi bio dovoljan razlog za prepoznavanje njezine uloge, jer se radi o primjeru vjere višeg reda2), nego je njezin značaj u tome da je slobodnom voljom omogućila Gospodinovo utjelovljenje i naše spasenje, i da ga je u svojoj utrobi nosila i tjelesno rodila. Kao uvjeti bez kojih, uzevši u obzir Božji plan, naše spasenje ne bi bilo moguće, Marija svakako zaslužuje vrlo posebno, najposebnije mjesto u redu svih stvorenja.

Time smo postavili temelje na kojima mora počivati svaki kršćanski govor o Mariji, kao i utemeljenje svih katoličkih marioloških dogmi, teološkog govora i marijanske pobožnosti, o čemu će biti riječ u zasebnim tekstovima.

Goran Kovačević


1 Ambrozije, In psalm. 38, br. 24-26 (prema: T. Ivančić, Fundamenatalno-teološka ekleziologija, Teovizija, Zagreb, 2004., 162. str.)
2 Da bi se poduprlo ovakvo relativističko poimanje Marije, često se poziva na riječi iz Mt 12, 47-50, koje se naprotiv baš mogu shvatiti tako da se vidi Marijina posebna uloga – jer je vršila Božju volju najsavršenije, i u stvari koja je bila najvažnija za spasenje ljudskog roda.

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.