500 godina reformacije i njene katastrofalne posljedice

Nedavno je prošla proslava 500 godina reformacije. Vatikan će čak izdati i poštansku markicu povodom ove obljetnice i time odati počast crkvenim raskolnicima.[1] Trebaju li katolici slaviti ovu obljetnicu? Ne, oni trebaju tugovati, jer reformacija nije donijela ništa dobroga. Obično se za pozitivnu stvar uzima prevođenje Biblije na narodne jezike i tiskanje iste. No, za to raspačavanje Biblije nije zaslužna reformacija, već Katolička crkva i iznalaženje stroja za tiskanje. Katolička crkva je od izuma tiskarskog stroja (1456.) pa do prve protestantske Biblije (1520.) tiskala ovu svetu knjigu u 626 izdanja, od čega su 198 bila na narodnom jeziku. Još prije Lutherovog rođenja Biblija je samo na njemačkom jeziku doživjela 9 izdanja, a njegovoj Bibliji prethodilo je čak 27 izdanja (opširnije vidi ovdje).

Međutim, reformacija je donijela na stotine hereza. Broj protestantskih denominacija je već prešao 40.000 i svaka od njih tumači Krista na drugačiji način. Što u tome može biti dobro!? Sveti Pavao upozorava da ni sami apostoli, pa čak ni anđeli, nemaju pravo naučavati ništa što bi se kosilo s već predanom objavom: ,,Ali, ako bi vam tko – bilo to mi, bio anđeo s neba – navijestio Evanđelje protivno onom koje smo vam navijestili, neka je proklet!” (Gal 1,8-9). Izgleda da sv. Pavao nije patio od sindroma političke korektnosti kojoj su danas nažalost podlegli i mnogi katolici.

Ni Isus se nije nikome dodvoravao. Kada je okupljenom mnoštvu rekao ,,ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi” (Iv 6,53),  mnogi rekoše tvrd je to govor i napustiše Isusa (usp. Iv 6,59.66). To su prethodnici protestanata, oni su protestirali protiv Isusovog govora, protiv njegovog nauka. Isto čine i danas. Oni su Isusa prilagodili svojim željama, Isusa su prilagodili svijetu, svijetu koji njima paše. No, Isus nije od svijeta, kao ni njegovi sljedbenici: ,,Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta” (Iv 17,14). Zato je naivno, lakomisleno i na koncu pogubno poistovjećivati protestante i katolike.

Da su protestanti od svijeta zorno pokazuje njihov nauk. Onu su prihvatili sve novotarije svijeta, isprazne filozofije koje se temelje na počelima ovoga svijeta, a ne na Kristu (usp. Kol 2,8). Za njih su prihvatljiva, što u manjoj što u većoj mjeri, nemoralna ponašanja kao što su kontracepcija, pobačaj, sodomija, homoseksualni ,,brakovi”, razvodi, bludništvo, eutanazija, i sl. Jednom riječju prigrlili su kulturu smrti. Zato je utjecaj protestantizma na društvo u ovih 500 godina više nego katastrofalan. Katoličkog društva više i nema, osim na papiru. Pogledajmo Hrvatsku.  Kompletan političko-društveni život je protestantski, a ne katolički. Doduše ima katolika koji žive svoju vjeru, ali kao društvo mi smo izrazito protestantsko. Većina bračnih parova koristi kontracepciju (inače ne bi bili narod u izumiranju), pobačaj je ozakonjen, istospolnost se promovira i zakonski regulira, razvodi su sve češći (svaki treći brak se razvodi), rodna ideologija se uvodi polako ali sigurno (Zakon o suzbijanju diskriminacije 2008. god., a uskoro će se ratificirati i Istanbulska konvencija), bludništvo i golotinja se slavi u svim medijima, obiteljske vrijednosti se sustavno uništavaju na svakom koraku (Luther je tome uvelike pridonio, vidi njegove osobne bilješke ovdje).

Upravo je protestantska misao vodilja koja odbacuje bilo kakav autoritet, te stavlja individuu iznad svega, temelj ovog novog svjetskog poretka. Ovo novo dženderističko društvo vodi u propast, u istrebljenje, uništenje, ne samo fizičko, već što je još gore, duhovno. Hrvati fizički nestaju, i nikakve demografske obnove neće pomoći sve dok se ne vrate izvornom kršćanstvu, dok ne počnu živjeti kao katolici, tek onda će imati velike i (duhovno) zdrave obitelji. No, ni fizičko nestajanje u krajnjoj liniji nije problem, ali problem je duhovna smrt. Svi oni koji misle da mogu živjeti kako hoće, koji misle da Isusa mogu prilagoditi svojim svjetovnim strastima i željama, svojim vlastitim nadahnućima i filozofijama, svojim vlastitim vjerovanjima, na kraju, neka se ne začude ako u sudbonosnom trenutku čuju glas pravednoga suca: ,,Zaista vam kažem, ne poznajem vas” (Mt 25,12). Jer neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji viče Isuse, Isuse, nego onaj koji vrši volju Božju (usp. Mt 7,21), a volja Božja je slušati Crkvu koju je Isus osnovao jer je ona stup i temelj istine (usp. Lk  10,16; 1 Tim 3,15).

Svi oni koji slave reformaciju, slave iste one raskolnike koji su ostavili Isusa govoreći: Tvrd je to govor. Tko to može slušati!? Posljedice približavanja protestantima i njihovim idejama su katastrofalne kako za pojedince tako i za društvo u cjelini. Nemojte nasjesti na izlizanu frazu kako svi imamo nešto zajedničko. U doslovnom smislu to je točno, ali isto tako i žrtva ima nešto zajedničko s krvnikom koji joj odrubljuje glavu, zar ne?

Ivan Poljaković