Pod ekumenizmom se općenito shvaćaju djelatnosti, koje su usmjerene na promicanje jedinstva među kršćanima. U ekumenski pokret je uključena Katolička crkva i druge vjerske zajednice koje prihvaćaju trojedinoga Boga i priznaju Isusa za Boga. U dekretu o ekumenizmu kada se govori o crkvenim zajednicama odijeljenim od Rimske stolice posebno se spominju pravoslavne crkve i protestantske denominacije. U ovom kratkom osvrtu na ekumenizam i njegovo djelovanje nećemo ulaziti u povijest ekumenizma niti u dostignuća u nastojanjima oko zbližavanja svih kršćana, već ćemo samo ukazati na zamke, u koje, ako katolik nije oprezan, može lako upasti. Dekret o ekumenizmu ‘Unitatis redintegratio‘ potpisan od Pape Pavla VI. 1964. godine, kao i drugi dokumenti o ekumenizmu, iako jasno ističu puninu istine sadržane jedino u Katoličkoj crkvi, nažalost ostavljaju dosta prostora za krivo tumačenja ekumenizma i njegove uloge u zbližavanju kršćana.
U trećem broju Dekreta o ekumenizmu: ‘Odnosi odijeljene braće s Katoličkom crkvom’ jasno piše da se ,,samo po Katoličkoj Kristovoj crkvi, koja je opće pomagalo spasenja, može postići sva punina spasonosnih sredstava. Vjerujemo, naime, da je samo apostolskome zboru na čelu s Petrom Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza radi uspostave jednoga Kristova tijela na zemlji”.1 No i pored toga, kao što smo već ranije rekli, ostaje dosta nedoumica oko načina, sadržaja i cilja ekumenskog djelovanja. Najviše citiran, i najviše krivo tumačen, odlomak iz Biblije, koji se pojavljuje u gotovo svim tekstovima o ekumenizmu, je onaj u kome Isus moli da svi budu jedno: ,,Neka svi budu jedno; kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!” (Iv 17, 21). Iz krivog tumačenja ovih riječi Isusa Krista proizlazi onda i krivo tumačenje svrhe ekumenskog pokreta, a posljedice takvog ekumenizma su katastrofalne (odliv katolika u protestantske sljedbe). Mnogi misle da se Isus ovdje moli da svi kršćani, dakle sve one sljedbe koje priznaju Presveto Trojstvo i Isusovo božanstvo, a takvih sljedbi ima preko 40.000, budu jedno, tj. da se ujedine. Ako se ova rečenica uzme iz konteksta, možda bi se i mogla tako protumačiti, međutim, značenje ovih Isusovih riječi u sklopu konteksta postaje nedvojbeno. Isus se moli da članovi njegove Crkve budu jedno. Kada kaže ‘svi’ ovdje Isus nedvojbeno misli na sve one ljude koji su pristupili i koji će u budućnosti pristupiti Crkvi koju je On osnovao. Jer u prethodnom retku Isus kaže: ,,Ne molim te samo za ove nego i za sve koji će povjerovati [u budućnosti] u mene zbog njihova svjedočanstva”. U devetom retku istog poglavlja Isus jasno kaže: ,,Moja molitva nije za svijet, već za one koje si mi dao jer tebi pripadaju.” Oni ,,nisu više od ovoga svijeta, kao što ni ja nisam od svijeta” (16). ,,Kao što si mene poslao u svijet, tako i ja njih [apostole] šaljem” (18). I sada tek dolazi taj 21. redak u kome se Isus moli da ‘svi’ – njegovi učenici (dakle, katolici), što je sada iz konteksta sasvim jasno, budu ‘jedno’.
U šestom poglavlju Ivanovog evanđelja Isus govoreći o euharistiji objašnjava kako se može postići to jedinstvo: ,,Tko jede moje tijelo i tko pije moju krv, ostaje u meni i ja ostajem u njemu” (56). Bio je to tvrd govor (60). ,,Mnogi se učenici tada povuku i nisu ga više slijedili” (66). No, Isus ih nije zaustavljao, naprotiv, okrenuo se apostolima i upitao ih: ,,Hoćete li i vi otići?” (67). Od onih učenika koji su se povukli nastali su gnostici i razne druge sekte toga vremena, a kasnije i protestanti. Oni i danas kažu isto: tvrd je to govor, tko će to povjerovati (60), a sv. Petar i katolici kažu: mi vjerujemo (69). Bilo bi sasvim nelogično i Bogu neprimjereno da danas kaže kako jedinstvo s Bogom može postići samo onaj tko jede Tijelo i pije Njegovu krv, a sutra da se moli da svi, pa i oni koji ne jedu Njegovo tijelo, ‘budu jedno’. Doduše, protestanti mogu postati ‘jedno’, ali samo ako se obrate i pristupe Katoličkoj crkvi. Drugačijeg jedinstva nema. U podužem govoru na Qeen’s Sveučilištu u Ontariju (Kanada) 6. ožujka 2010. kardinal William Levada, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, govoreći o prihvaćanju obraćenih anglikanaca u krilo majke Crkve, naglasio je kako ,,sjedinjenje s Katoličkom crkvom jest cilj ekumenizma”.2
Isus je svoju Crkvu sagradio na Stijeni, tako da je ni sve sile pakla neće moći nadvladati (Mt 16,18). A kad su ga napadali da đavle izgoni uz pomoć Belzebula, on im je odgovorio: ,,Svako podijeljeno kraljevstvo propada. Grad ili dom ne može opstati ako je iznutra razjedinjen. Ako dakle Sotona izgoni Sotonu, njegovo je kraljevstvo razjedinjeno. Kako će se onda održati?” (Mt 12,25-26). Zato se Isus moli da Njegova Crkva bude jedno, jer podijeljena ne bi opstala. A Isus kada se za nešto moli, onda mu to Otac odmah i usliša. Tako je i u ovom slučaju, Isusova molitva je istog trena uslišana (nemojmo zaboraviti da je On sam Bog), te je od samog početka Njegova Crkva jedno, uvijek je bila i uvijek će biti, do svršetka svijeta.
Nadalje, bio bi apsurd da Isus, svemoćni Bog, uzalud nešto moli. Takvih primjera nema nigdje u Bibliji, niti u svetoj predaji, zašto bi u ovom slučaju bilo drugačije? Da će se svi kršćani (preko 40.000 denominacija) ujediniti s Katoličkom crkvom i postati jedno, obična je utopija. Protestanti su danas dalje od Katoličke crkve nego ikada. Još do 1930. god. su držali da je kontracepcija grijeh, a danas ne samo da dozvoljavaju kontracepciju, već čak imaju i savjetnike za kontracepciju za nove bračne parove, a ništa nije bolje ni na području drugih moralnih zakona do kojih drži Katolička crkva, a o drugim dogmatskim razlikama da i ne govorimo. Isus se nikada nije molio za nešto neostvarivo. Kada se Isus za nešto molio, to je bilo istog trena i uslišano. Obzirom da je Bog udijelio čovjeku slobodnu volju, neće sada valjda na silu sve ujediniti u vjeri, time bi proturječio sam sebi.
I na kraju, ipak recimo hipotetski, kada bi ovu Isusovu molitvu tumačili u smislu da se moli i za sve protestante, gnostike i sl. da budu jedno, onda bi morali ustanoviti da Njegova molitva nije uslišana. Prošlo je već 2000 godina, i ona nije uslišana. Ali ako ta Isusova molitva nije uslišana, zašto bi bila onda ona druga u kojoj Isus moli za Petra: ,,Ali molio sam se za tebe da ti vjera ne malakše” (Lk 22,32).3 A ako ni ova molitva nije uslišana, onda ne možemo tvrditi da je papa nezabludiv, onda ne možemo ni vjerovati da Crvku sile pakla neće nadvladati (Mt 16,18), ili da je nisu već nadvladale, onda je katolička vjera ista kao i sve druge koje su ustanovljene od čovjeka, a ne od Boga živoga, onda je Katolička crkva samo još jedna sljedba, onda su apostoli i svi mučenici jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve dali svoj život uzalud, onda je svejedno što vjerujemo, onda je svejedno da li uopće vjerujemo.
Vjerovanje da se Isus u ovom slučaju molio za ‘sve kršćane’ može ekumenizam u samom startu staviti na krive osnove. A iz takvog onda ekumenizma, u kojem je Katolička crkva samo jedna od mnogih kršćanskih denominacija, može proizići samo otpadništvo od Kristove Crkve. Kao uvod u molitvu o jedinstvu možemo uzeti 15. poglavlje Ivanovog evanđelja: ,,Ja sam pravi trs, a moj je Otac vinogradar. Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! Jer mladica ne može donijeti rod sama od sebe, otkinuta od trsa” (Iv 15, 1,4). Nažalost danas smo svjedoci mnogih otpadništava od Trsa, a koje je prouzrokovano upravo promoviranjem krivo shvaćenog ekumenizma. Kolumbijac Marino Restrepo u svojoj knjizi Katolici, probudite se svjedoči o stotinama katolika u Južnoj Americi, pripadnika ekumenskih zajednica, koji su prihvatili ,,evangeličke obrede i pentekostalne kultove, a nijedan evangelik ni pentekostalac, od kojih su 90 % nekad bili katolici, nije se vratio u Katoličku crkvu. Dakle, te ‘posebne ekumenske zajednice’ postale su područje novačenja i jezero pecanja onim sektama koje su u Latinskoj Americi ekstremno nasilne prema Katoličkoj Crkvi”.4 U Europi je još gore, uzmimo samo primjer Austrije gdje su 338 katoličkih svećenika potpisali deklaraciju o neposluhu Crkvi, jer su uvjereni da Katolička crkva treba zarediti žene za svećenice i da svećenici trebaju dozvoliti pričest svakom kršćaninu, bez obzira iz koje sljedbe dolazio.5 Takvo shvaćanje ekumenizma, u kojem se traži kompromis Katoličke crkve po pitanjima vjere s protestantskim sljedbama, kako bi postali ‘jedno’, jest ekumenski put – do hereze.
Ivan Poljaković
