Ekumenski put – do istine

Jedini ispravni ekumenski dijalog je onaj koji otvara mogućnost za sve sudionike da dođu do istine. Ako pak znamo da se punina istine nalazi u Katoličkoj crkvi, onda bi prethodnu rečenicu mogli parafrazirati i reći, da je svrha i krajnji cilj ekumenskog dijaloga potpuno zajedništvo s Katoličkom crkvom.[1] Ovakvo definiranje svrhe ekumenizma je ne samo ispravnije i korektnije, već i poštenije prema odijeljenoj braći u Kristu, od onoga gdje se tvrdi da je svrha ekumenizma jedinstvo svih kršćana. Zašto? Kada kažemo da je svrha ekumenskog dijaloga jedinstvo svih kršćana onda ostavljamo mogućnost višestrukog, a time i krivog, interpretiranja pojma ‘jedinstva kršćana’. S protestantskog gledišta jedinstvo kršćana bi moglo podrazumijevati i jedan teološki kompromis kojim bi se postiglo to jedinstvo. Međutim, s katoličke strane gledano, bilo bi u najmanju ruku nepošteno, ulaziti u dijalog s protestantima dajući im nadu kako bi Katolička crkva mogla načiniti neki kompromis po pitanjima vjere ili morala. Možda bi modernistički teolozi to još i htjeli, ali Crkva kao takva to nikada neće, niti može učiniti, iz jednostavnog razloga jer ju vodi i štiti Duh Sveti.

Dakle, poštenije je reći, evo hajdemo razgovarati o svemu, ali od početka trebate znati da Crkva nema ‘mandat’ mijenjati polog vjere koji smo primili od apostola, tj. da je Crkva pod zaštitom Duha Svetoga i stoga, čak i kada bi htjela, ne bi mogla promijeniti niti jednu dogmu. S druge strane protestanti ne samo da mogu mijenjati dogme, oni to neprestano i čine, pa stoga onda dijalog ima smisla, ako se u njega krene od samog početka s ispravno postavljenim okvirom, jer u konačnici protestantske crkve mogu promijeniti svoje uvjerenje i pripojiti se Katoličkoj crkvi, što obrnuto nikako nije moguće.

Kada se kaže da Crkva sadrži puninu istine to ne znači da drugi ne posjeduju ništa od istine, naprotiv, to znači da i drugi imaju nešto od istine, ali ne istinu u svojoj punini. Tako su i pogani još prije Kristovog rođenja na osnovu promatranja naravnog zakona dolazili do određenih spoznaja, na primjer, vjerovali su u zagrobni život, raj, pakao, besmrtnost duše, itd. Protestanti, za razliku od pogana, imaju jedan viši stupanj istine, jer vjeruju u Presveto Trojstvo i Isusa Krista; dok pravoslavcima nedostaje još samo da prihvate vrhovni primat pape pa da uđu u puno zajedništva s Katoličkom crkvom, tj. točnije rečeno, da se vrate majci Crkvi u čijem su okrilju proveli više od 1000 godina. Tako možemo govoriti o raznim stupnjevima posjedovanja istine, što je netko bliži punini istine, bliži je Katoličkoj crkvi.

Analogno tome možemo reći, što je netko bliži punini istine, bliži je i jedinstvu s Crkvom. Tako i Katekizam govori da ,,se mnoge zasade posvećenja i istine nalaze izvan vidljivih granica Katoličke Crkve: pisana Božja riječ, život milosti, vjera, nada i ljubav i drugi nutarnji darovi Duha Svetoga i vidljivi elementi. Duh Sveti se tim crkvama i crkvenim zajednicama služi kao sredstvima spasenja, kojima snaga dolazi od punine milosti i istine koju je Krist dao Katoličkoj crkvi. Sva ta dobra proizlaze iz Krista, i k njemu vode i po sebi potiču na katoličko jedinstvo” (KKC 819).

A to katoličko jedinstvo, za koje se Isus molio (Iv 17,21) postoji od samog početka unutar Kristove Crkve: ,,Od početka je Krist svojoj Crkvi podario jedinstvo, koje kako vjerujemo, neizgubivo postoji u Katoličkoj crkvi i nadamo se da će danomice rasti sve do svršetka svijeta. Krist daje uvijek Crkvi dar jedinstva, ali Crkva mora uvijek moliti i raditi da bi sačuvala, učvrstila i usavršila jedinstvo koje joj Krist želi. Za to je sâm Krist u času svoje muke molio i ne prestaje moliti za jedinstvo svojih učenika: ‘(…) da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno, da svijet uzvjeruje da si me ti poslao’ (Iv 17,21). Želja da ponovno dođe do jedinstva svih kršćana Kristov je dar i poziv Duha Svetoga” (KKC 820).

Dakle, važno je razlučiti dvije stvari: prvo, jedinstvo Crkve, za što se Isus molio, postoji od samog početka; drugo, želja da dođe do jedinstva svih kršćana, ne može se nikako miješati s Isusovom molitvom da njegova Crkva bude jedno (Iv 17,21). Za ono što se Isus molio to je istog trena i ostvareno, a naša želja da dođe do jedinstva svih kršćana, tj. do ulaska naše braće protestanata u puninu istine, podudara se i s Božjom željom. No, čovjek ne bi imao svoju slobodu, kada bi Božja želja za nj značila i prisilu.

Doduše, ,,svi su ljudi pozvani na katoličko jedinstvo Božjega naroda (…) i na razne mu načine pripadaju ili su na nj upućeni bilo vjerni katolici bilo drugi koji vjeruju u Krista, bilo napokon svi ljudi, milošću Božjom pozvani na spasenje” (KKC 836), ali koliko će se njih odazvati tom pozivu to je stvar slobodne volje svakog pojedinca. ,,Potpuno se crkvenom društvu pritjelovljuju oni koji, imajući Kristov Duh, prihvaćaju cjelovito njezino uređenje i sva sredstva spasenja u njoj ustanovljena te se u njezinu vidljivu ustrojstvu združuju s Kristom koji njome upravlja po Vrhovnom svećeniku i biskupima (…).” (KKC 837).

No, protestanti iako nisu u jedinstvu s Crkvom, oni su ipak povezani s njom jer su ,,kršteni te se rese kršćanskim imenom, ali ne ispovijedaju potpunu vjeru ili ne drže jedinstvo zajedništva pod Petrovim nasljednikom. Oni koji vjeruju u Krista i koji su valjano primili krštenje, nalaze se u nekom, premda ne savršenom, zajedništvu s Katoličkom crkvom. S pravoslavnim crkvamato je općinstvo tako duboko da mu nedostaje sasvim malo da dosegne puninu koja bi omogućila zajedničko slavlje Gospodnje euharistije” (KKC 838).

Na kraju možemo zaključiti, da se u Crkvi nalazi punina istine, da u Crkvi od samog početka vlada jedinstvo (za koje se Isus molio), da je ono neupitno i Duhom Svetim zajamčeno, da su i odijeljena braća u Kristu pozvana k tom jedinstvu, koje se u svojoj punini može dogoditi jedino pripojenjem Katoličkoj crkvi. Ekumenski dijalog, postavljen na ispravnim temeljima, može odijeljenim crkvama pripraviti put k tom zajedništvu. Ekumenizam baš zato ima smisla što širom otvara vrata onima koji u poniznosti svoga srca teže k punini istine. A ako ekumenski put uvede makar i jednu dušu u tu puninu istine, tj. u Katoličku crkvu, on se već isplatio.

Ivan Poljaković

(Foto: glorybebanners)