Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Izvan Crkve nema spasenja

Kategorija: Autoritet Crkve

Ostvarenje spasenja u Crkvi

Tradicionalno je u teološkom govoru nastao stav kako se kod pravila ‘Izvan Crkve nema spasenja’ (extra Ecclesiam nulla salus) radi o najstarijoj dogmi. Ovo uvjerenje potječe iz prvih kršćanskih vremena, posebno izoštreno u susretu s kompromiserima u vrijeme progona (tzv. ‘lapsima’), kao i drugim religijama – židovstvom i poganstvom, gnostičkim sljedbama, te potom različitim (pseudo)kršćanskim krivovjerjima. Kršćanski autoriteti – crkveni oci i pisci, jednodušno su ispovijedali kako izvan okvira kršćanstva odnosno Katoličke crkve, nije moguće postići spasenje. U prilog tome donosimo najznačajnije izvatke iz njihovih svjedočanstava.

Istovremeno, postavlja se pitanje načina pripadnosti Crkvi. Kao ispunjenje starozavjetnog tipa obrezanja, od samih početaka prepoznaje se krštenje  kao sakrament kojime se pritjelovljuje Crkvi – daje oproštenje grijeha, uvodi u stanje posvetne milosti, i čini živim udom Crkve, tj. to je novo rođenje, ne od tijela, nego od vode i Duha. U tom smislu, krštenje je nužno za spasenje1 jer narav koju čovjek ima rođenjem od tijela ne može ući u kraljevstvo Božje [Iv 3,5-6] i upravo u toj nužnosti za novim rođenjem se manifestira dogma da izvan Crkve nema spasenja. No s druge strane, javlja se i potreba dubljeg teološkog promišljanja o načinu primanja krsne milosti. Tako je već u samim počecima kršćanstva prisutno uvjerenje da krsnu milost primaju ne samo oni koji su primili pravi sakrament krštenja (vodom), nego i katekumeni koji su ili podnijeli mučeništvo za vjeru, ili preminuli prije primanja samog sakramenta. Tome nam svjedoči štovanje mučenika (među koje se ubraja i katekumene2), te, eminentno, tekst sv. Ambrozija povodom smrti cara Valentinijana3. Također, Sv. Augustin u primjeru dobrog razbojnika kojem je Krist obećao da će biti s njim raju prepoznaje primjer krštenja željom4. Ove dvije kategorije kasnije će dobiti naziv krštenja krvlju i krštenja željom –  pojmova koji označuju stanje primanja krsne milosti bez primanja samog sakramenta, te zbog toga ovo nisu pravi sakramenti5 i nazivaju se krštenjem samo u analognom smislu.
 
Samo izričita ili i uključna želja za krštenjem?
 
Time ipak još ne možemo reći da smo u bitnome razjasnili ovu problematiku. Naime, kad govorimo o krštenju željom, postavlja se pitanje o naravi te želje. U slučaju katekumena i osobe kojoj je poznata katolička vjera i želi pristupiti Crkvi krštenjem, govorimo o izričitoj ili eksplicitnoj želji. No dalje dolazi pitanje, što imamo misliti o situacijama gdje nikako nije bio dostupan navještaj katoličke vjere? Tri su stvari koje ovdje trebamo uzeti u obzir. Prvo je Božja svemoć, konkretno ovdje u podjeljivanju milosti, koja iako jest određena sakramentima kao redovnim sredstvima, ipak, kao što vidimo u slučaju krštenja krvlju i izričite želje za krštenjem, nije njima isključivo ograničena. Drugo je Božje milosrđe, koje želi spasenje svih ljudi (1 Tim 2,4) i a priori nikoga ne isključuje (iako o čovjeku ovisi u kojoj će mjeri, uz pomoć Božje milosti, odgovoriti na Božju ponudu, i hoće li na njega biti primijenjeni otkupiteljske zasluge Kristove muke). I treće Božja pravednost, po kojoj Bog neće kazniti čovjeka bez njegove osobne krivice (ovdje, kao što će biti vidljivo iz cijele argumentacije, nikako ne smećemo s uma činjenicu da je čovjek istočnim grijehom isključen iz zajedništva s Bogom). Odatle se razvio pojam uključne ili implicitne želje za krštenjem.

Riječ ‘anđeoskog naučitelja’ – sv. Tome Akvinskoga

Sv. Toma postavlja izričite teološke osnove iz kojih proizlazi dotični nauk. Pravi jasnu distinkciju između pojmova sakramentalnog pečata i posvetne milosti – dok je sakramentalni pečat posljedica primanja sakramenta krštenja6, on ipak nije i isključivi znak djelovanja posvetne milosti, koja se može, kaže sv. Toma, primiti i mimo stvarnog sakramenta7 (ali iz njega proizlazi). Drugim riječima, dok snaga sakramenta krštenja proizlazi iz zasluga Kristove muke, ona nije samim sakramentom ograničena te ga nadilazi: ,,posljedično tome, čovjek može, bez krštenja vodom, primiti sakramentalni učinak Kristove muke ukoliko je suobličen Kristu po svom trpljenju… Na jednak način čovjek prima učinak krštenja snagom Duha Svetoga, ne samo mimo krštenja vodom, nego i mimo krštenja krvlju: ukoliko je njegovo srce potaknuto Duhom Svetim da vjeruje u Boga, ljubi ga i kaje se za svoje grijehe. Odatle se ono naziva i krštenje pokore.’’ 8. Osobito istaknimo važnost sljedećih elemenata: vjere u Boga, ljubavi i kajanja za grijehe, koji su nužno povezani s pravom željom za krštenjem, i bez kojih ne možemo govoriti o želji za krštenjem.
 
Toliko u vezi krštenja krvlju i izričitog krštenja željom, odnosno pokorom9. A što sv. Toma ima reći o implicitnom krštenju željom? Ovdje je dobro započeti razmatranje uočavanjem činjenice da je sv. Toma Akvinski vjerovao da je Kornelije, kojem je Bog poslao Petra da ga krsti (Dj 10), primio krsnu milost i prije samog čina krštenja:

„Kao što je rečeno prije, čovjek prima oproštenje grijeha prije krštenja utoliko što ima krštenje željom, eksplicitno ili implicitno; a ipak kad on stvarno primi krštenje, prima potpunije oproštenje, što se tiče oproštenja čitave kazne. Tako su također prije krštenja i Kornelije i drugi poput njega primili milost i kreposti po njihovoj vjeri u Krista i želji za krštenjem, implicitnoj ili eksplicitnoj; ali nakon toga, pošto su kršteni, primili su još veću puninu milosti i kreposti. Stoga u Psalmu 22,2: ,,Na vrutke me tihane vodi i krijepi me’’, glosa kaže: ,,On nas je okrijepio povećanjem kreposti i dobrih djela u krštenju’’  10

Prema sv. Tomi, krsna milost koju je primio i prije samog čina krštenja je posljedica njegove vjere u Krista i želje za krštenjem, implicitne ili eksplicitne. 

„Nevjera ne uništava u nevjernicima naravni razum u potpunosti, već u njima ostaje neka spoznaja istine, čime su u mogućnosti da čine djela koja su izvorno dobra. Ipak, u vezi Kornelija, treba primijetiti da on nije bio nevjernik, inače njegova djela ne bi bila prihvatljiva Bogu, kome se nitko ne može svidjeti bez vjere. Tako je on imao implicitno vjeru, budući da mu istina evanđelja još nije očitovana: stoga mu je Petar poslan da ga potpunije uputi u vjeru.“  1

1No, ovdje se radi o slučaju čovjeka koji je preko misionara pretvorio svoju implicitnu vjeru u eksplicitnu. A što je s osobama koje nisu imale prigodu čuti evanđelje, za razliku od Kornelija koji je imao priliku? Sv. Toma daje izravan odgovor i na ovo pitanje:

,,Prihvativši da je svatko dužan nešto vjerovati eksplicitno, iz toga ne slijedi neodrživ zaključak čak i ako je netko odrastao u šumi ili među pljim životinjama. Jer,  Božanskoj providnosti priliči da hrani svakoga s onim što mu je nužno za spasenje, ukoliko s čovjekove strane nema zapreka. Stoga, ako je netko tako odrastao da slijedi uputu naravnog zakona u traženju dobra i izbjegavanju zla, mi moramo držati sigurnim da će mu Bog otkriti unutarnjom objavom ono što mora vjerovati, ili će mu poslati misionara kao što je poslao Petra Korneliju (Dj 10,20)’’. 12

Ovdje je potrebno uočiti da su premise u silogizmu sv. Tome:

1) Postoji razina vjere koju svatko mora vjerovati eksplicitno

2) Božanskoj providnosti priliči da svakoga hrani s onim što mu je nužno za spasenje, ukoliko sa čovjekove strane nema zapreka.

Zaključak koji iz toga slijedi je: tko slijedi uputu naravnog zakona da slijedi dobro i izbjegava zlo, Bog će mu otkriti ono što je nužno za spasenje bilo unutarnjom objavom bilo slanjem misionara. Primjer Kornelija opisuje ovaj drugi slučaj kad Bog šalje misionara. No, kad to nije moguće, sv. Toma govori da će Bog u tom slučaju unutarnjom objavom dati čovjeku onu razinu eksplicitne vjere koja mu je potrebna za spasenje. Ovdje je potrebno primijetiti da taj čovjek do kojega ne bi došao misionar, a koji bi ipak primio krsnu milost (kao što je i Kornelije primio krsnu milost i prije samog čina krštenja), i dalje ne bi bio dio vidljivog tijela Crkve, ali bi bio spojen s dušom Crkve. Također, ovaj stav proizlazi iz prethodno utvrđene činjenice da postoje različiti stupnjevi obvezatnosti vjere za različite osobe u različitim životnim situacijama ili staležima13, te tako i različita odgovornost u skladu s ‘primljenim talentima’.

Stoga cijelu problematiku možemo grafički prikazati na sljedeći način, gdje zelena polja označavaju istinitu tvrdnju i vjeru, a crvena pogrešnu:  
 
Nauk u ovom pitanju, kao i kompletna teologija sv. Tome, nesumnjivo je izraz predane vjere te će postati normativan za kasniju teologiju.
 
Glas Učiteljstva
 
Pregled dogmatskih izjava Učiteljstva započet ćemo s navođenjem tekstova koji djeluju najrestriktivnije u pogledu spasenja onih koji nisu formalni članovi Crkve, konkretno, oni pape Inocenta III., IV. Lateranskog sabora, zatim pape Bonifacija VIII. iz bule ‘Unam sanctam’ i Firentinskog sabora. Svi oni doduše ne spominju ni izričitu želju za krštenjem ni krštenje krvlju, pa znači li to da su i ti oblici isključeni? Nipošto, Tridentski će sabor izričito priznati valjanost želje za krštenjem odnosno pokorom14, a kao što i ukazuje slijed naše argumentacije, glavni ‘dokaz’ u prilog koherentnosti nauka Crkve jest nauk sv. Tome, najeminentnijeg autoriteta na pojedinačnoj teološkoj razini. Posve je sigurno, nijedan se od ovih učiteljskih proglasa nije ‘konfrontirao’ sa sv. Tomom. Naprotiv, jednostavan je zaključak, koji se uviđa iz pažljivog iščitavanja, da se nijedan od ovih proglasa nije želio upuštati u konkretnu razradu nauka, nego da se radi o utvrđivanju općenitog načela da nitko tko stvarno ne pripada Crkvi ne može biti spašen. To je tim jasnije jer su sve ove odluke doista i upućene na one koji su upoznati s naukom Crkve – na svjetovne vladare koji su odbijali poslušnost Crkvi, kao i  odijeljene (raskolničke) crkve i zajednice. A daljnja objašnjenja možemo pročitati u nauku sv. Tome.

Kako rekosmo, nauk sv. Tome postat će mjerodavan na teološkoj razini te će dobiti svoj odraz i u kasnijim učiteljskim izjavama. Tu su prije svega izričaji pape bl. Pija IX. u npr. enciklici Quanto conficiamur moerore:

,,Isto tako treba spomenuti i odbaciti najtežu zabludu u kojoj se neki katolici jadno nalaze, a koji misle da vječni život mogu postići ljudi koji žive u zabludama i koji su izvan prave vjere i katoličkog jedinstva. A to se naime najviše protivi katoličkom učenju.”

“Poznato je nama i vama, da oni koji se nalaze u nesavlapom neznanju oko naše presvete religije, i koji revno obdržavaju naravni zakon i njegove zapovijedi koje je Bog upisao u srca svih ljudi, i koji su spremni pokoravati se Bogu, koji provode pošten i ispravan život, mogu snagom božanskog svjetla i uz pomoć milosti, postići vječni život, jer Bog koji u potpunosti vidi, istražuje i pozna duh, duše, misli i sklonosti svih, po svojoj najvećoj dobroti i milosrđu ne može nikako trpjeti, da itko bude kažnjen vječnim mukama tko nema krivnje slobodno počinjenog grijeha.’’ (QCM 7)

Kao i sv. Toma, papa bl. Pio IX. jasno razumije da Bog milost može udijeliti i bez vidljivog sakramenta, ako se radi o osobi koja je u nesavlapom neznanju o našoj najsvetijoj vjeri, te stoga nema eksplicitnu želju za krštenjem, nego samo implicitnu. Isto to ponavlja u svom Katekizmu i papa sv. Pio X.:

P. Može li odsutnost krštenja biti nadomještena na bilo koji drugi način?
O. Odsustvo krštenja može biti nadomješteno mučeničkom smrću, što se naziva krštenje krvlju, ili činom savršene ljubavi prema Bogu, ili pokajanja, skupa sa željom, makar implicitnom, za krštenjem, i to se naziva krštenje željom“  15

I sukladno tome:

171. P. Ako bi se tkogod bez svoje krivnje našao izvan Crkve, da li bi se mogao spasiti?
O. Ako se tkogod bez svoje krivnje nalazi izvan Crkve, a u dobroj je vjeri, pa je primio krštenje, ili je barem tu želju na neki način u sebi imao, ako je iskreno tražio istinu i vršio Božju volju kako je najbolje znao i umio iako je odvojen od tijela Crkve, bio bi sjedinjen s njezinom dušom i prema tome na putu spasenja“  16

I napose ističemo intervent Svetog oficija17 iz 1949. god., koji je na sustavan način izložio cijelu problematiku. Iz cijele izjave smatramo važnim izdvojiti nekoliko stvari. Prije svega, nasuprot nekim suvremenim shvaćanjima koji ga relativiziraju, izjava naglašava kako nauk da izvan Crkve nema spasenja predstavlja dogmu, a zatim i objašnjava ono što je najspornije u cijeloj stvari, a to je pojam implicitne želje povezan uz nesavlapo neznanje. Citirat ćemo tu ključnu točku u cijelosti:

,,I ne smije se naime misliti da je dovoljna bilo kakva želja za ulazak u Crkvu, da se čovjek spasi. Potrebno je naime da želja, kojom je netko upravljen prema Crkvi, bude prožeta savršenom ljubavlju; a uključna želja ne može imati učinak ako čovjek nema nadnaravnu vjeru’’.

Vrlo jasno objašnjenje koje isključuje svaku mogućnost zastranjenja jer i uključna želja mora biti popraćena nadnaravnom vjerom. Na teološkoj razini postavljalo se jedino pitanje koji je točan sadržaj nadnaravne vjere. Sv. Toma je držao da je nakon Kristove smrti minimalno potrebna razina eksplicitne vjere ona u Krista i sv. Trojstvo i da će Bog, na bilo koji način, dati tu vjeru prije smrti onome tko ga iskreno traži, makar živio u šumi ili među pljim životinjama. Drugi teolozi smatraju da bi za takve slučajeve dovoljna bila i vjera dostupna naravnim ljudskim nastojanjem18. Za slučajeve kada je pak pojedincu dostupan navještaj objavljene istine, kao što je to prije istaknuto a i ova izjava naglašava – traži se pristanak na cjelovitu katoličku vjeru.

Redovni slučajevi

Pošto smo prethodno izložili točne kriterije za izvanredne slučajeve oko primjene dogme ‘Izvan Crkve nema spasenje’ – za tzv. nesavlapo neznanje, ovdje prelazimo na nešto ‘težu hranu’, na redovne slučajeve kod ovog nauka. Prelazimo na pravilo koje većina katolika zbog krivog shvaćanja vjere, utemeljenog na sentimentalnim razlozima, više i ne prihvaća.

Kako smo razmatranje o tome da se učinak krštenja može postići i bez da čovjek bude kršten vodom (uz prisutnost eksplicitne ili implicitne želje za krštenjem) započeli sa sv. Tomom Akvinskim, priliči da u njegovom djelu ukažemo i na još neke misli koje onemogućuju olako shvaćanje „implicitne želje“. U istom poglavlju gdje sv. Toma govori o tome da se može spasiti i onaj tko je odgojen u šumi ili među pljim životinjama i do kojega nikad nije došao misionar, također naglašava da i čovjek mora izbjeći krivu vjeru19. Tj. jedna je stvar imati nepotpunu ali ispravnu vjeru za koju možemo reći da implicitno sadržava i ostatak katoličke vjere. No nešto je sasvim drugo kad čovjek ima krivu vjeru, npr. Bog je jedan i nije trojedin. U ovom drugom slučaju se ni na koji način ne može reći da se u toj vjeri implicitno nalazi i ostatak katoličkog učenja. Stoga kad razmišljamo o konkretnim primjerima i kad si postavimo pitanje: može li se spasiti onaj tko negira sv. Trojstvo, odgovor na to pitanje je: ne, jer takva vjera eksplicitno naučava da Bog nije trojedin. Stoga, ona postaje čovjeku zapreka za spasenje a ne pomoć u spasenju. Jer, iako je točno da sadržava dio istine u sebi (razne vjere sadrže različitu količinu istine), također je točno da su pomiješane s laži i da je ta laž onaj otrov koji ubija ljude. Upravo je to razlog zašto sv. Pio X. u svom Katekizmu piše:

6. O onima što se nalaze izvan Crkve”

■224. P. Tko su oni koji ne pripadaju općinstvu svetih?
O. Općinstvu svetih ne pripadaju u drugom životu oni koji su osuđeni, a u ovom životu oni koji su izvan prave Crkve.

■225. P. Tko su oni koji su izvan prave Crkve?
O. Izvan prave Crkve su: nevjernici, Židovi, krivovjernici, odmetnici, raskolnici i izopćenici.

Naravno, mi možemo i okrenuti situaciju i reći da i kriva vjera može biti put prema pravoj vjeri utoliko što se i u njoj nalazi nešto od istine. Tako, npr. možemo reći da monoteistička ali kriva religija može pomoći čovjeku ateistu utoliko što ga odvrati od misli da Bog ne postoji i nauči ga da je Bog jedan. No, kad ga zajedno s tom parcijalnom istinom krivo nauči i da Bog nije trojedin, onda ponovo upropaštava tog čovjeka. Naravno, ako bivši ateist, koji preko te religije nauči da je Bog jedan, pa se na tome ne zadrži i shvati da je Krist Božji Sin, te se prikloni Crkvi, tada i samo u tom smislu možemo govoriti o takvoj religiji kao o putu k spasenju. U bilo kojem drugom kontekstu, sve navedene krive vjere vode u propast.Također, kako bismo izbjegli krivo poimanje ostalih zajednica koje ispovijedaju Presveto Trojstvo i koje primaju sakrament krštenja, pogledat ćemo odgovor pape sv. Pija X.:„

■154. P. Pripadaju li Kristovoj Crkvi mnoge zajednice ljudi koji su kršteni, ali ne priznaju Papu za svog poglavara?
O.Ne, oni koji ne priznaju Papu za svog poglavara ne pripadaju Isusovoj Crkvi.

Ova izjava Pape sv. Pija X. je samo ponavljanje izjave pape Bonifacija VIII.:

,,Nadalje, izjavljujemo, kažemo i definiramo da je u potpunosti potrebno za spasenje, da svako ljudsko stvorenje bude podložno Rimskom prvosvećeniku.’’ (Bonifacije VIII., Unam sanctam, 1302. god., DH 875)

Stoga, kad govorimo o pripadnosti Isusovoj Crkvi treba razlikovati dvije stvari:

1) Nijedna zajednica koja ne priznaje papu za svog poglavara ne pripada Isusovoj Crkvi.

2) S druge strane, kad govorimo o pojedincima, ako se tkogod bez svoje krivnje nalazi izvan vidljivog tijela Crkve, u određenim uvjetima bi mogao biti pricijepljen duši Crkve, ako taj pojedinac ne odbija Petrov primat (što može biti budući da je minimalni uvjet za primanje krštenja u izvanrednim situacijama vjera u Krista i presveto Trojstvo, i taj minimum ne uključuje eksplicitno poznavanje nauka o Papinom primatu).

Upravo u razlikovanju tih detalja se sastoji ispravno razumijevanje dogme: „Izvan Crkve nema spasenja“. Neosporna je činjenica da tradicionalna i univerzalna vjera Crkve govori s najvećim oprezom o spasenju onih izvan vidljivog zajedništva sa katoličkom Crkvom. Takav krajnji oprez, kao što je ranije pokazano, nije iz razloga što je to nemoguće, nego što je to teško ostvarivo. Jer, u promišljanju ne treba zaboraviti palu ljudsku narav koja je sklona grijehu i otpadu od Boga. Krsna milost koju čovjek može primiti i izvan vidljive strukture Crkve obično nije dovoljna za čovjekovo spasenje. Ovdje je dovoljno razmisliti o tome koliko mi sami trebamo sva ponuđena sredstva na putu prema spasenju, da spomenemo samo dva: ispovijed i pričest. Osim toga, govoriti o nesavlapom neznanju o Crkvi, u našem okruženju gdje u svakom mjestu čovjek ima prigodu upoznati katoličko učenje, je mogućnost koja ima tendenciju da se kaže da je samo teoretske naravi. Pogotovo u današnje vrijeme interneta kad čovjek može saznati skoro sve što ga zanima („tko traži, naći će“ (Lk 10,11)).

Izloživši tradicionalan nauk, postavlja se neizbježno pitanje njegova odnosa prema izjavama Drugog vatikanskog sabora20. U praksi se često događa da se koncilski tekstovi ili famozni ‘koncilski duh’ koristi kao sredstvo za zanemarivanje ili pak odbacivanje tradicionalnog nauka – bilo djelomično, bilo u cijelosti, i iznošenje posve oprečnih stavova21. Smatramo da po teološkim kriterijima takvo što naprosto nije dopustivo. Jednostavno se ne može smatrati katoličkim stavom ono što je protivno dogmatskom, autoritativnom nauku koji je Crkva konstantno naučavala. Stoga, pristup posljednjem koncilu treba biti uvijek utemeljen na dosljednom poštivanju tradicionalnog nauka Crkve, odakle treba polaziti i nastojanje za svakim daljnjim napretkom.

Svakako treba dodati i da tvrdnja kako izvan Crkve nema spasenja, još ne znači da će svatko tko je u Crkvi biti spašen. Formalni članovi Crkve, da bi se spasili, moraju živjeti u skladu s vjerom i paziti da ne izgube posvetnu milost. Pripadnost Crkvi sama po sebi ne garantira spasenje, kako i sv. Pavao govori: ,,sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja” (Fil 2,12).

Zaključno, možemo samo ukazati na veliku važnost koju sa sobom nosi ovaj nauk (naročito u današnje vrijeme), a odnosi se na jednu od najvažnijih kršćanskih zadaća, a to je misionarsko poslanje. Učiniti sve ljude Isusovim učenicima, i to ne u nekom neodređenom smislu, nego upravo katolicima, naša je odgovorna i neizbježna zadaća. Ostvarenju te svrhe gotovo da nema boljeg poticaja od svijesti velike opasnosti koje nosi odijeljenost od Crkve22.

,,Nema sudbonosnije pogreške od omekšavanja, liberaliziranja ili proširivanja pojma te užasno važne dogme ‘izvan Crkve nema spasenja’… Ako želimo obratiti protestante i nevjernike moramo propovijedati čistu dogmu u svoj njezinoj strogoći. Dajte im najtanju slamčicu, ili ono što se takvim može činiti, ne vama, nego njima; najmanju slamčicu za koju će se uhvatiti kada govore o spasenju za koje nije potrebno biti u Crkvi ili stvarno pomireni s Crkvom po sakramentu pokore, i svi argumenti koje im možete uputiti da biste dokazali nužnost pripadanja Crkvi poradi spasenja, bit će potpuno bezuspješni.’’ 23

 

Davor Matijević

 


 

1 Usp. KKC 1257; Tridentski sabor, Dekret o sakramentima, kan. 4
2 Najistaknutiji primjeri: sv. Emerencijana, sv. Genezije iz Arlesa, sv. Viktor od Brage, sv. Rogacijan (http://iteadthomam.blogspot.com/2008/01/s-emerentiana-patroness-of-feenyites.html)
3 ,,Ali čujem da tugujete jer nije primio sakrament krštenja. Recite mi, što je drugo u nama, ako ne volja, ako ne želja? On je, uistinu, imao tu želju da, prije nego stigne u Italiju, bude prihvaćen u Crkvu, i naznačio mi je da bi želio da ga krstim vrlo uskoro, te je zbog toga smatrao da prije svega treba pozvati mene. Nije li on primio milost koju je želio? Nije li primio ono što je tražio? Sigurno, budući da je tražio, zadobio je. ‘Ali pravedan čovjek, bude li spriječen smrću, bit će u miru’ [Mudr 4,7]… Ali ako tko može biti odriješen u vlastitoj krvi, onda su i ovog čovjeka odriješile njegova pobožnost i želja.’’ (Ambrozije, De obitu Valentiniani, 51-53)
4 „33.Prema svim ovim razmatranjima dokazano je da je sakrament krštenja jedno, a obraćenje srca drugo; ali da je čovjekovo spasenje dovršeno  kroz sjedinjenje oba. Ne trebamo pretpostaviti da ako jedno od to dvoje fali, da nužno slijedi da fali i ono drugo; jer sakrament može postojati i u djeteta bez obraćenja srca; a pronašli smo mogućim i bez primljenog sakramenta u slučaju razbojnika; Bog u oba slučaja nadomješta ono što nedragovoljno nedostaje.“ (O Krštenju, Protiv Donatista, Knjiga IV, poglavlje 25)
5  Usp. KKC 1258
6  Usp. Summa theologiae, IIIa, q. 63
7  Usp. Summa theologiae, IIIa, q. 72
Summa theologiae, IIIa, q. 66
9  Neki tomistički interpretatori ističu veću prikladnost ovog izraza, zbog mogućnosti pogrešnog tumačenja pojma želje – koji bi se, u svrhu postizanja učinaka spasenja, mogao protumačiti kao samostojeći, neovisan o vjeri u Boga, savršenom kajanju i ljubavi. Usp. D. P. Goodman, The Thomistic Salvation, 26. str.
10  Summa theologiae, IIIa, q. 69, odgovor na 2. prigovor
11  Summa theologiae, IIb, q. 10, odgovor na 3. prigovor
12  ,,Prihvativši da je svatko dužan nešto vjerovati eksplicitno, iz toga ne slijedi neodrživ zaključak čak i ako je netko odrastao u šumi ili među pljim životinjama. Jer,  Božanskoj providnosti priliči da hrani svakoga s onim što mu je nužno za spasenje, ukoliko s čovjekove strane nema zapreka. Stoga, ako je netko tako odrastao da slijedi uputu naravnog zakona u traženju dobra i izbjegavanju zla, mi moramo držati sigurnim da će mu Bog otkriti unutarnjom objavom ono što mora vjerovati, ili će mu poslati misionara kao što je poslao Petra Korneliju (Dj 10,20)’’ (De veritate, q. 14, art. 11, ad 1)
13  ,,Moramo primijetiti, u skladu s time, da postoje neka pitanja (istine) vjere u koja je svatko dužan vjerovati izričito u svako doba. U druga pitanja (istine) vjere treba vjerovati izričito u svako doba ali ne svatko. Još neka pitanja (istine) treba vjerovati izričito, ali ne u svako doba. I konačno, ima pitanja (istina) koje ne treba vjerovati izričito ni od svakoga ni u svako doba.’’ (De veritate, q. 14, art. 11)
14  ,,Kan. 4. Tko kaže da sakramenti Novog zavjeta nisu potrebni za spasenje, nego da su suvišni, te da bez njih, ili bez želje za njima, ljudi samom vjerom dobivaju od Boga milost opravdanja, premda oni nisu svi potrebni svima, neka bude kažnjen anatemom.’’ (Dekret o sakramentima)
,,Osim toga (ovaj sabor) uči da, to pokajanje, premda katkad usavršeno ljubavlju, čovjeka pomiruje s Bogom prije nego li on stvarno primi taj sakrament, ipak samom pokajanju ne treba pripisati pomirenje bez želje za sakramentom koja je uključena u pokajanje.’’ (Dekret o sakramentu pokore i bolesničkog pomazanja)
15  Katekizam sv. Pija X., Sakramenti, Krštenje, pitanje 6.
16  Katekizam sv. Pija X, pitanje 171
17  Danas Kongregacija za nauk vjere
18  Usp. De Aldama, Gonzales, Sagues, Solano, Sacrae Theologiae Summa (BAC), sv. III., 1961., 804.-805. str.
19  Usp. De veritate, q. 14, art. 11
20  Kao što vidimo iz izričaja koje donosimo u prilogu, ni u kom slučaju se ne može reći da Drugi vatikanski sabor govori nešto protivno tradicionalnom nauku o ovom pitanju, odnosno stavovima Pija IX., Pija X. i Svetog oficija, već se radi o ‘pastoralnom’, odnosno narativno koncipiranom govoru kojemu nedostaje preciznosti karakteristične za prethodne izričaje. Tu činjenicu onda modernistički teolozi koriste da bi provukli zablude koje odstupaju od trajnog i definiranog nauka Crkve, što je jednostavan logički ‘non sequitur’. Isti itričaji preuzimaju se u Ispovijest Pavla VI. i Katekizam Katoličke crkve [846-848]. Neka daljnja razjašnjenja na tom tragu nudi deklaracija ‘Dominus Iesus’, posebno u br. 9, 10, 12, 15, gdje odbacuje one najočiglednije progresivističke zablude.
21  http://www.bitno.net/zanimljivi-clanci/da-sam-musliman-hinduist-budist/
22  Kako je to izraženo i u posvetnoj molitvi Srcu Isusovom pape Lava XIII.: ,,Učini da se u kuću očinsku povrate, da od bijede i glada ne poginu’’
23  Answer to Objection, Brownson’s Quarterly Review, July 1874, pp.413,414; Works, Vol. XX.

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.