Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Homoseksualnost: pitanja i odgovori

Kategorija: Moral i etika

Potaknuti upitima koji su nam uputili neki čitatelji, ali i općom klimom u društvu koja često miješa „kruške i jabuke“, odlučili smo sastaviti mali kompendij koji ima za cilj kratko i jasno odgovoriti na mnoga pitanja s kojima se nužno susrećemo ako pokušamo o homoseksualnosti odgovoriti iz katoličke perspektive.

Odgovori će biti sažeti i kratki, ponekad popraćeni jednostavnim primjerima. Za dublja i detaljnija objašnjenja, čitatelj je upućen potražiti odgovor u referencama koje su priložene uz pojedini odgovor.

P. Što je homoseksualnost?

O. „Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola.“[1]

P. Je li homoseksualnost grijeh?

O. Katolička Crkva je, „oslanjajući se na Sveto pismo i sv. Predaju, oduvijek tvrdila da su homoseksualni čini u sebi neuredni.“[2] Prema tome, homoseksualni čin predstavlja težak grijeh za one koji u njemu sudjeluju.

P. Znači li to da se svi homoseksualci nalaze u stanju teškog grijeha?

O. Homoseksualac je osoba koja ima homoseksualne sklonosti. Posjedovanje same sklonosti nije grijeh, grijeh nastaje u trenutku kada osoba slobodno odluči svoju sklonost pretvoriti u čin. Na primjer, biti kleptoman (osoba koja osjeća snažnu želju za otuđivanjem stvari koje joj ne pripadaju) nije grijeh – grijeh nastaje tek u trenutku kada se osoba odluči na krađu.

P. Kako bi se onda homoseksualac trebao ponašati?

O. Kao i svaki drugi kršćanin koji je pozvan svojim životom ostvariti Božju volju. „Ako su kršćani, oni poteškoće uzrokovane svojim stanjem mogu sjediniti s žrtvom Gospodinova Križa.“[3]  „Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu.“[4]

P. Kako bismo se trebali ponašati prema homoseksualcima?

O. Homoseksualce „treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću, te prema njima izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije.“[5] S druge strane, svako ponašanje koje nije u skladu sa naravnim zakonom treba bezrezervno osuditi i na njega upozoriti. Ljubav prema osobama ne isključuje mržnju prema grijehu – dapače, prvo bez drugoga nije ostvarivo.

P. U Levitskom zakoniku stoji: „Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih.“ (Lev 20,13) Nije li ovo u proturječju s ovim što je upravo rečeno?

O. U Starom Zavjetu težina nekog grijeha izricala se težinom kazne za taj grijeh. Za najteže grijehe bila je predviđena i najteža kazna. Iz Talmuda znamo da se te kazne nisu gotovo nikada doslovno provodile, ali to je ovdje od sekundarnog značaja. Ono što je bitno jest da nam Sveto pismo iz ovih redaka jasno kaže da je homoseksualni čin po sebi težak grijeh.

P. Zašto kažete „nepravedna diskriminacija“? Zar nije svaka diskriminacija nepravedna?

O. Ne. Diskriminirati znači po nekoj osnovi napraviti razliku između osoba. Pravedna diskriminacija događa se stalno; na primjer, na ulasku u kino ili kazalište stoji osoba koja ima zadatak provoditi diskriminaciju na osnovi toga tko ima ulaznicu za predstavu. Samo one osobe koje imaju ulaznicu mogu ući – oni koji ju nemaju ne mogu. To je primjer pravedne diskriminacije.

P. Navedite jedan primjer pravedne i nepravedne diskriminacije prema homoseksualnim osobama.

O. Nepravedna diskriminacija nastupa onda kada se osobi koja osjeća homoseksualne težnje uskrati ostvarenje onih djelatnosti čije vršenje nije povezano s njihovim stanjem. Na primjer, ako bi se homoseksualcu uskratilo pravo upisa na sekularni fakultet. Pravedna diskriminacija nastupa onda kada se homoseksualcu uskrati zahtjev za nečim na što on ne polaže naravno pravo: na primjer, ređenje za svećenika, posao vjeroučitelja, institucionaliziranje homoseksualnih zajednica, itd.

P. Treba li država legalizirati homoseksualni brak?

O. Ne postoji „homoseksualni brak“, to je oksimoron. Brak je po definiciji doživotna i neraskidiva zajednica jednog muškarca i jedne žene sa ciljem rađanja i odgajanja potomstva. Tako biva utemeljena obitelj – prirodna i temeljna jedinica društva.

P. Preformulirajmo onda pitanje. Treba li država pravno priznati istospolne zajednice i dati im ista prava i povlastice kao što ih ima brak?

O. Ne. Država nije ni na koji način dužna javno priznati istospolne zajednice, niti im omogućiti ikakav pravni okvir. Štoviše, izjednačavanje istospolne zajednice, koja se po svojoj naravi temelji na teškom moralnom neredu, sa naravnom institucijom braka, predstavljao bi težak grijeh protiv pravednosti.

P. Zašto je pravno priznavanje istospolnih zajednica grijeh protiv pravednosti? Na koncu, nitko nije prisiljen stupiti u takvu zajednicu protiv svoje volje.

O. Odgovor na ovo pitanje možemo potražiti u Kompendiju socijalnog nauka Crkve: „Ako bi se sa zakonskog stajališta brak između dvije osobe različitog spola smatrao tek jednim od mogućih brakova, koncept braka pretrpio bi radikalnu promjenu, s teškom štetom za opće dobro. Stavljajući homoseksualnu vezu na pravni plan sličan onom braka ili obitelji, država djeluje svojevoljno i ulazi u proturječje s vlastitim obvezama.“[6] Napomenimo još i to da brak između muškarca i žene, kao prirodna i temeljna društvena jedinica, ima pravo na zaštitu društva i države, što je potvrdila i Opća deklaracija o ljudskim pravima.[7] Time se izriče i činjenica da država ima obvezu štititi i promicati brak.

P. Dakle, legalizacijom istospolnih zajednica država implicitno zanemaruje svoje dužnosti i obveze koje ima prema naravno sklopljenom braku?

O. Upravo tako.

P. A gdje je nestala definicija slobode prema kojoj je čovjek „ovlašten“ činiti ono što želi ukoliko time ne ugrožava integritet drugih?

O. Prije svega, treba reći da je ovo antropocentrična definicija slobode, koja potpuno ignorira Boga i čovjekovo djelovanje mjeri samo po čovjeku. Ovakva definicija je proizašla iz ideja koje su pokrenule Francusku revoluciju, i nipošto nije dio kršćanske baštine. Iz ove definicije slijedilo bi da čovjek ima potpunu slobodu raditi bilo koji grijeh i vrijeđati Boga koliko mu drago, dok god ne ugrožava integritet drugih. A to se protivi moralnoj teologiji koja u središte svake ljudske stvarnosti stavlja Boga i čovjekov odnos prema Bogu. Osim toga, gore smo pokazali da izjednačavanje istospolnih zajednica sa naravnim brakom upravo ugrožava integritet bračne zajednice, jer bi sam koncept braka doživio radikalnu promjenu, što bi prouzrokovalo neizmjernu štetu za čitavo društvo.

P. Je li homoseksualnost bolest?

O. Kada govorimo o bolesti, onda treba razlikovati psihosomatsku bolest od bolesti duše. Dušu koja se ne može oduprijeti sklonosti da počini teški grijeh, ili koja za tim osjeća snažan poriv, smatramo bolesnom. Jedini učinkoviti lijek za bolest duše je milost Našega Gospodina, koja nam je dostupna putem redovitog primanja sakramenata. U tom smislu, homoseksualnost je jedna vrsta bolesti duše. Pitanje o tome je li homoseksualnost psihosomatski poremećaj ne spada u područje teologije, ali na ovom mjestu treba reći da mnogi znanstvenici, psiholozi i liječnici smatraju da homoseksualnost uistinu jest psihosomatska bolest koja se može i treba liječiti.[8] Dosadašnja psihoterapeutska praksa u tom smislu pokazala je visoku uspješnost takvog liječenja.[9]

P. Zar se čovjek ne rađa kao homoseksualac?

O. Ova tvrdnja, iako se može često i na puno mjesta čuti, je rezultat čiste propagande. O tome svjedoče mnogobrojna znanstvena istraživanja[10], kao i nebrojeni slučajevi onih koji su promijenili svoju homoseksualnu orijentaciju i postali heteroseksualni. Zbog toga bi fenomenu homoseksualnosti trebalo pristupiti znanstveno i istraživati uzroke koji dovode do tog stanja. Nekima takva istraživanja ne odgovaraju, pa su a priori odlučili da ti uzroci zapravo i ne postoje, već se osoba kao takva rađa. Nažalost, i znanost i Crkva se slažu da psihički nastanak homoseksualnosti ostaje velikim djelom neprotumačiv[11], što je djelomična krivnja i onih koji takva istraživanja žele potisnuti ili marginalizirati.

P. Nisu li homoseksualci također djeca Božja? A budući da „Bog ne gleda tko je tko“ (Gal 2,6), odakle nam onda pravo da ih osuđujemo?

O. Kao što je već rečeno, Crkva ne osuđuje homoseksualce kao osobe, već isključivo homoseksualni čin, koji je intrinsično moralno zlo. Po ovom rezoniranju mogli bismo reći i da su pedofili djeca Božja – znači li to da ne smijemo osuđivati pedofiliju?

P. Nije li neprimjereno usporediti homoseksualca koji slobodnom voljom ulazi u odnos sa drugom odraslom osobom, i pedofila koji vrši nasilje nad nezrelim djetetom koje nije kadro slobodno odlučivati?

O. Homoseksualnost se može staviti u isti kontekst kao i pedofilija, zoofilija ili nekrofilija utoliko što svakog od ovih poremećaja karakterizira neuredna želja na području spolnosti. S druge strane, treba imati na umu da npr. pedofilija osim bludnosti sadrži i grijeh nasilja nad djetetom, što pedofilski čin čini objektivno težim grijehom od homoseksualnog čina između odraslih osoba. Također, svi ljudi koji su zahvaćeni tim sklonostima pozvani su da u svom životu ostvare volju Božju, stavljajući razum iznad neurednih poriva zbog kojih nerijetko i sami mnogo trpe.

P. Što je to homoseksualizam?

O. Homoseksualizam je ideologija koja za svoj cilj ima iz društva istisnuti tradicijske obiteljske vrijednosti i zamijeniti ih kvazi-vrijednostima koje bi rezultirale time da homoseksualne veze budu izjednačena s naravnom institucijom braka, kao i integracijom rodne teorije u sve pore društva, počevši od dječjih vrtića i škola.[12]

P. Što je to rodna teorija?

O. Rodna teorija ili dženderizam je teorija koja se temelji na negiranju spola kao temeljne odrednice čovjekova bića. Prema rodnoj teoriji, spol i rod su dvije odvojene datosti – spol je biološka činjenica, a rod tek puki proizvod kulture. Slijedom toga, pojedinac ima pravo više puta tokom života promijeniti rod. Promicatelji dženderizma traže da se njihova teorija prihvati kao općevažeća i da se kao znanstvena činjenica prezentira djeci od najranije dobi. Osim toga, stalni su zahtjevi i za to da se oznaka o spolu ukloni sa svih državnih dokumenata. Ide se čak i dotle da se od države zahtjeva falsifikacija povijesnih dokumenata, kao što je npr. izdavanje novog rodnog lista.[13]

P. Na koji način treba pristupiti rodnoj teoriji?

O. „Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku (…) Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva.“[14] Spolni identitet, prema tome, sadržava Božji poziv na koji treba adekvatno odgovoriti. Zato nas Crkva uči da „svatko, muško i žensko, treba da prepozna i prihvati svoj spolni identitet. Fizička, moralna i duhovna razlika i komplementarnost usmjerene su prema dobrima braka i razvoju obiteljskog života.“[15] Osoba koja odbija prihvatiti svoj spolni identitet i teži time da ga zamijeni nekim drugim identitetom, manifestira ozbiljan poremećaj svoje osobnosti. Kao kršćani, dužni smo takvim osobama pristupati s ljubavlju i sa željom da im pomognemo. Podržavati ih u njihovoj namjeri bilo bi isto kao da nekom narkomanu „iz ljubavi“ omogućujemo da nesmetano nastavi uživati droge koje ga vode u propast.

P. Što je to „homofob“?

O. „Homofob“ i „homofobija“ su izrazi koje su skovali promicatelji homoseksualizma kako bi označili one koji ne prihvaćaju sve postavke te ideologije. Etimološki gledano, riječ „homofobija“ je potpuno besmislena, budući da sufiks „fobija“ označava poremećaj uzrokovan iracionalnim strahom prema nekoj pojavi, često popraćen napadima tjeskobe, panike i depresije. Tako skovanim izrazom implicitno se želi nametnuti stav da svi oni koji zastupaju tradicijske obiteljske vrijednosti pate od neke vrste psihosomatskog poremećaja.[16]

Lucas Ioannes

lucas.ioannes@gmail.com

 


[1] Katekizam Katoličke Crkve (KKC) 2357
[2] KKC 2357
[3] KKC 2358
[4] KKC 2359
[5] KKC 2358
[6] Kompendij socijalnog nauka Crkve, izdaje: Papinsko vijeće „Iustitia et pax“, KS 2005; br. 228 (cf. Kongregacija za nauk vjere, Razmišljanja o planovima zakonskoga priznavanja veza između homoseksualnih osoba, 3. lipnja 2003)
[7] Opća deklaracija o ljudskim pravima (Opća skupština UN-a, 10. prosinca 1948), čl. 16, točka 3
[8] Ivan Poljaković, „Je li homoseksualnost bolest?“ : http://katolik.hr/krscanstvomnu/moralietikamnu/369-je-li-homoseksualnost-bolest
[9] vidi npr. Dr. Gerard J.M. Van Den Aardweg: “The Battle for Normality: A Guide for (Self ) Therapy for Homosexuality.”
[11] KKC 2357
[12] vidi npr. Dario C, „Dženderizam i u hrvatskim školama“: http://katolik.hr/nekatolickeskupinemnu/sekularizammnu/513-denderizam-i-u-hrvatskim-kolama
[14] KKC 2331

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.