Karizmaticima crkvenost, župama prokrvljenost

Ovo će biti članak o karizmaticima. Što u karizmatskoj obnovi kod ostatka Crkve izaziva toliko kovitlanja prašine? Odakle ta za neke pozitivna, za neke ne – glasovitost? Što to uzbibava duhove? Što ‘talasa’? Kakva je to uopće pojava? Mislim da mogu ponuditi neke poglede i osobne dojmove. Neću pisati o nastanku i karakteru samog ovog gibanja unutar Crkve, o tome je već dovoljno napisano i čitalac će lako drugdje naći odgovore na ta pitanja. Mogu samo dati jednu važnu opću natuknicu – a to je da je karizmatska obnova legitiman pokret unutar Crkve, odobren od Svete Stolice, i jedan od 60-ak crkvenih pokreta. No zašto on na mnogim područjima teško ako uopće zaživljuje? To je također još jedno (stalno se mogu redati) pitanje koja se sama otvaraju. Ni jedan drugi pokret unutar Crkve s možda izuzetkom Neokatekumena, nema toliko ili izrazitih pobornika ili izrazitih protivnika. Rijetko kad ima ‘srednjih’, neutralnih mišljenja o njemu. To još više intrigira pitanje kakvi su karizmatici, što se to događa oko njih?

Pobornici i protivnici

Pogledajmo prvo najčešće skupine pobornika i protivnika, pa ćemo za početak dobiti izoštreniju vizuru, za ako ne konačne odgovore onda bar koji korak prema njima. Najveći pobornici karizmatske obnove (KO) su bivši ateisti ili običajni vjernici koji su pomoću KO ili zadobili vjeru ili ju tako obnovili da je ona sada stil a ne naličje, dekor života. Tu već moramo primjetiti prvu važnu značajku KO, a to je evangelizacija. Da li izrazitu direktnu evangelizaciju, dakle uglavnom uspješnu možemo susresti još ponegdje u Crkvi? Odgovor možda možemo potražiti kod najčešće grupe protivnika KO, a to su po mom mišljenju svećenici najredovitijeg crkvenog pastorala, naime župnici. Župnici vrlo rijetko imaju i nalaze modele uspješne (re)evangelizacije¹, pa tu možda leži jedan od jačih razloga protivljenja karizmaticima, a ne toliko u onom za što ih najčešće prozivaju i u čemu i ima istine – ekskluzivizam, protestantizacija, liturgijske egzibicije, polu-hereze, mimockvenost i drugo. Ogroman je problem kada se ne radi ono što je Crkvi primarno. Crkva, hrvatska Crkva ne zna evangelizirati. I točka. Da zna, povećavala bi se, bila bi privlačna. Ovako, to je Crkva žena, uglavnom starica. Načelno i na papiru govori se i događa se nešto – da treba evangelizirati, da treba zahvaćati u sve slojeve društva i sl. Kažu da predstojnik Katehetskog ureda Ivica Pažin ima kovanicu za to – ‘kapilarni pastoral’. To znači, zaći u svaku kapilaru, pristupiti ama baš svakom čovjeku i donositi Evanđelje. Rezultati? Prema trudu i praksi i onoj s riječi na djela – bolje ne pitajte.

Dnevna praksa..

‘Klasični’ svećenik karizmatik tako najčešće želi biti evangelizator i donositi Krista gdje god ga put nanese, a ‘klasični’ župnik najčešće ne želi biti (re)evangelizator već najčešće administrativni djelitelj sakramenata, isto tako blagoslovina (najčešće kršćanskih ukopa i blagoslova obitelji), obični homiletičar o nedjeljama i blagdanima (čitaj, drži se bogomolje, župnog stana i rijetko u njih pridružuje nove vjernike [bebe novokrštenici su isključeni iz ove teze]).²
U najčešća župska gibanja pored nabrojanih, tu se još vozočašća. Ali sve u svemu – vjera uvijek cirkulira u istome krugu onih koji dolaze u crkvenu zgradu i ne iznosi se nikamo van u evangelizaciju i svjedočenje. Moram priznati da sve češće primjećujem i da je Tijelovska procesija kratka molitvena šetnjica oko crkvene zgrade, ne toliko put grada, sela i slično.

Na ovaj način dolazi do napetosti između ove dvije grupe svećenika. Jednoj se lakomoguće prikrada pritajena zavist (župnicima)³, drugi (karizmatici) su gluhi za njihove bratske prigovore o zapuštanju, npr., upravo temeljnih župničkih zadaća, jer su i mnogi svećenici karizmatici od biskupa najprije zaduženi nekom župom. Dakako da se pri vidljivim rezultatima svećenicima karizmaticima lakše prikradaju duhovne boljke kao duhovna oholost, duhovna nadutost, samodostatnost i sl. Rijetki su karizmatici oslobođeni župnikovanja i potvrđeni za specifičnu evanglizatorsku zadaću kao što to ima npr. fra Zvjezdan Linić vodeći kuću susreta (čitaj reevangelizacijsku) „Tabor“, ili prof. Tomislav Ivančić koji je raširio po čitavoj Europi i dalje mrežu nove teološko-znanstvene discipline, hagioterapije ili ‘liječenja svetim’.

“Imperija uzvraća udarac”

Župnici dalje prijavljuju greške kolega karizmatika biskupima, nekada ih i ismijavaju,⁴  i zaborave izreći njihove i zasluge, a karizmatici se znaju i znali su se oglušivati na prigovore i kolega župnika i samih duhovnih očeva – biskupa, i također prijavljivati kolege župnike za pasivnost, indolentnost i statičnost, naročito oko evangelizacije. Obzirom da je to prva zadaća Crkve u svijetu, itekako na to imaju pravo, međutim problem nastaje ako je i sam biskup sklon neevangelizaciji, tj. pasivnosti u pastoralu, ako njemu neevangelizacija župnika koje postavlja ne smeta. Kome ćemo dakle ‘prijaviti’ samog biskupa za isto? Paše li njemu takvo stanje? Zašto mu paše? Je li uopće moćan ili nemoćan nešto pomaknuti i promjeniti? Što kad / ako je sama institucija teško oslabila i okoštala?⁵ Ovisi li to o široj situaciji u čitavom hrvatskom društvu i općoj Crkvi i svijetu?⁶ Pitanja se redaju i redaju kao što vidimo i nema lakih odgovora.

Zbog učmalosti u župama⁷ vjernicima karizmaticima (to su oni koji žele upoznati, biti blizu, ili dobiti karizme ili posebne milosti kako ih naziva Katekizam) je teško do kraja u svojoj župi prodrijeti u divotu i srž samih sakramenata jer je nama svima kao ljudima važna i pojavnost, dakle izričaj istih sakramenata i sveg javnog djelovanja Crkve. Nije isto kada je ozračje podjele sakramenta svečano, sakralno, u znanju i upućenosti, duhovno i veličanstveno, ili banalno, profanirano, ‘napamet’, rutinski i antropocentrično. Onda se dogodi jedna devijacija – da se na karizmatskim susretima i okupljanjima naglasak da na prevelike emocije, na supervedrinu, na što veću iskazivost, na aktivizam tijela, pa se u tom ozračju teško ukroćuje naša grešna i stalnoratoborna ljudska narav. Na karizmatskim susretima (i pretače se sve više u župe) dominira duhovna glazba koja zabavlja, a to je upravo suprotno onome što crkvena glazba treba ponuditi, a to je pobožnost, čak i vjerski odgoj. Teško se u tom ozračju vjernika potakne, kamoli odgoji za duh pokore, žrtve, skrušenosti, zadovoljštine i svete ozbiljnosti.

Stoga protivnici KO pokušavaju lako poentirati svoje animozitete govoreći da je katolička KO potekla iz protestantizma krajem 60-ih g. prošlog stoljeća na američkim sveučilištima, jer je sam protestantizam obzirom da je neskaramentalan sav takav – u ‘izmišljanju’ raznih drugih aktivizama. Mislim da ni to ne odgovara istini, niti konkretnoj, a kamoli onoj načelnoj. Tako konkretno govoreći, koordinator talijanske KO Salvatore Martinez razmišlja: „Potaknut blaženom Helenom Guerrom, papa Leon XIII, napisao je encikliku o Duhu Svetomu i godine 1901. Posvetio XX. Stoljeće i cijeli kršćanski svijet Duhu Svetomeu. Taj isti Duh – koji možda zbog tvrdoće srdaca katoličkih vjernika – podiže u Evangeličkim zajednicama rađanje pentekostalnog duhovskog pokreta, ali zapravo kao odgovor na svečani ekumenski zaziv Duha Svetoga, od strane pape Leona na čitavu Crkvu“⁸

Načelno govoreći, naš prof. Tomislav Ivančić, utemeljitelj  hrvatske KO još jasnije na pitanje da li KO vuče korijen iz protestantizma kaže: „Ja ne vidim da bismo smjeli uopće tako razmišljati. Moramo znati da s ostalim kršćanima, sa protestantima i pravoslavnima, imamo zajedničke temelje: Isus Krist, Duh Sveti, Sveto pismo, neki sakramenti. Nije istina da je karizmatski pokret nastao u protestantizmu. Protestantizam je bio poticaj da se i u Katoličkoj crkvi, u određenom vremenu, ponovo razvije takav pokret. Drugim riječima, nije to sada neki Duh Sveti protestanata pa da je sada prešao na katolike. Nego, to je isti Duh Sveti. Konačno, to što imaju protestanti, to su oni uzeli iz Katoličke crkve, jer je sve to od početaka Crkve.“⁹

Još malo pogleda na dnevnu praksu

Koji bi dakle bili glavni lomovi? Karizmatici su često preemotivni, mimocrkveni, nekad neposlušni, nesposobni (i bez vremena!) odgojiti vjernike nakon kerigme, župe su često učmale, ocvale, neuvjerljive. Koji su lijekovi i putevi sklada? Načelno – da karizmatici otkriju divotu crkvenosti, a župe da ožive. Konkretno, da se karizmatike pusti dalje reevangelizirati jer drugi nema tko (nek se ne uvrijede primjerice neokatekumeni, Marijina legija ili pokoji župnik ili angažirani laik evangelizator), a potom da se reevangelizirane vjernike dalje brine i odgaja u mistagogiji župe i kroz župski vjeronauk za odrasle koji je najčešći kao i mistagogija – nepostojeći. To bi bila odgovornost biskupa – da ‘pritisnu’ svoje svećenike da moraju ustanoviti vjeronaučne sastanke, da moraju župljane ‘pretresati’ što znaju, da li znaju, koliko znaju i učiti ih, a ne podrazumjevati i ‘šopati’ sakramentima („učinak sakramenta ovisi i o raspoloženju kojim se saskramenat prima“ KKC). Vjernici karizmatici koji imaju iskustvo živoga Boga na karizmatskim susretima i grupama (često to zovu krštenje u Duhu) trebaju odgojiti svoju infantiliziranu vjeru i pokrpati svoje neznanje. Nije isto imati iskustvo Boga i razumski priopćiti nekome što katolička Crkva vjeruje – a ljudi stalno traže te odgovore i nekoga tko će im to kvalitetno objasniti. Da bi čovjek bio spašen – on treba znati što vjeruje, ne vjerovati napamet, govoriti samo ‘osjećam u srcu’, ‘Duh Sveti mi je rekao’ i sl.
Dakle, odgovornost je velika, a dosadašnje neispunjene odgovornosti kako vidimo nisu samo stvar jedne strane, već svih strana.

Sažeto rečeno, karizmatici su dobri samo za početak vjere bez kojega nema ništa. Taj samo nije mali samo, no za dalje karizmatici i nisu tako dobri, mada izgleda oni koji prate karizmatske vođe očekuju od njih razvoj čitave njihove vjerske fizionomije: „Molitvena grupa, poput karizmatskog pokreta, daje prvi impuls iskustva Duha. Poslije toga je bitno da molitvena grupa prijeđe u neku vrstu, da tako kažem, neokatekumenata. To znači da oni moraju znati što su postali, temeljito proučiti katekizam, moraju učiti nove elemente molitve, biti ugrađeni i surađivati u svojoj župnoj zajednici. Bez toga sve to skupa nema smisla. Poneki ljudi u molitvenim grupama uvijek žele ono početno iskustvo, koje je, da se razumijemo, lijepo i korisno. Ali, moramo ići dalje da doživimo nešto novo, pratiti dinamiku duhovnoga života. Možda bismo im mi svećenici u tome trebali više pomoći.“¹⁰

Karizmatske obnove su dakle nešto temeljno u vjeri, udarno, poslije to ne funkcionira, treba nešto drugo:

„Jer, kada bi taj elemenat bio nešto što trajno pripada Crkvi, onda bi on i ostao u Crkvi. Ali meni je jasno ovo: da je to bio samo početak u Crkvi. To je bio početak Crkve. Zato, karizmatski pokret i svi oni koji rade u karizmatskom pokretu ne smiju ostavljati ljude na toj početnoj fazi. Ljudi ne napreduju, niti iz vjeronauka, a ostaju i bez osnovnoga teološkog nauka, pa čak niti u molitvi ne rastu. Oni stalno traže ono početno iskustvo. To je pomalo dječije. Želite reći da je karizmatski pokret tek jedna prolazna faza u životu vjernika? Samo početna faza. I meni je žao da karizmatski pokret ni u svijetu ni kod nas nije dovoljno iskorišten. Potrebno je da se nakon te početne faze vjernici uče i odgajaju u liturgiji, zajedništvu, svetosti u tradiciji Crkve.“¹¹ Župe su dobre za odgoj vjere ako za to imaju postavljen sustav. U suprotnom su administrativne stanice za servis sakramentima i blagoslovinama. Biskupi su istinski oci učitelji i upravitelji Božjih otajstava ako dobro postave i usklade stvari i u slobodnim nežupskim gibanjima ali naročito u samim župama. Marino Restrepo dramatično apelira „da je ovo najgore razdoblje Katoličke crkve“ u njenoj povijesti. Zato se ubuduće ne smije više događati da neki župnik ‘vedri i oblači’, ali i svatko tko je odgovoran da ne donosi umjesto duhovnih dobara duhovnu štetu. Sv. Pavao kaže „nismo gospodari vaše vjere, već suradnici vaše radosti“. Ja jesam za to da je svaki župnik prva figura svake župe, ali nisam za to da njegovih nahođenja ima nebrojeno, već da recimo ima normiran pastoral tamo gdje je situacija najkritičnija, kao vjeronauk odraslih. Sve se mora poduzeti za spas duša. Već imamo previše propusta. Ne želimo više ni jednu izgubljenu dušu, niti želimo pred Bogom odgovarati zbog nemara za tuđe spasenje. Svi su crkveni pokreti i postojeće strukture (župe) dobrodošle. Svi se spomenuti stalno moraju obraćati i priznavati greške („doista svi mnogo griješimo“ [sv. Jakov]) i to ne samo sakramentalno, već i uzajamno i javno – braći i sestrama. To neobično snažno odgaja poniznost i čuva u istini. Nadalje, svi se moraju pomiriti, usukati jezike i ponizno dopuštati uzajamno provjeravanje, biti ‘transparentni’. Trvenja moraju prestati, ali radije i ona nego mlakost. Sve je bolje od mlakosti ili odigravanja vjerničkog života, farse – puno nekog gibanja a od njega mala korist. Što vrijedi sve ako u crkvu uglavnom dolaze iste osobe, i to one stare i to ženske? Što kada u Uskrsnoj noći nemamo nijednog katekumena? Zar su baš svi ljudi oko nas kršteni? To nešto govori, zar ne? Osim ove ‘trebaologije’ (moramo ovo, trebamo ono) i neću donijeti neki zaključak jer ga je teško ili nemoguće izreći. Ovdje se dovoljno zabrinuti, i već je puno, a rješenja će se nalaziti kao kada negdje gori, ne da se beskonačno o ‘vatri’ vijeća i lamentira. Ovo je bio samo dijagnostičan tekst.

Foto

N. T.,  Zagreb