Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Kristerosi – katolički borci protiv agresivnog sekularizma

Na fotografiji uz ovaj članak imamo kamerom zabilježen trenutak mučeništva svećenika imenom Francisco Vera. Njega su bezbožničke („sekularističke“) državne vlasti u meksičkoj državi Jalisco strijeljale 1927. godine zbog bavljenja protudržavnom djelatnošću: naime se usudio služiti Misu.

Pažljivo kadriranu fotografiju pogubljenja starog svećenika iz župe Tijela i Krvi Isusove u gradiću Jalostotitlan poslao je ponosni zapovjednik lokalnih „snaga reda“ Plutarcu Eliasu Callesu, predsjedniku Sjedinjenih Država Meksika; tijelo svećenika je bačeno na lokalno smetlište.

Bio je to korak kojim su „revolucionarni“ režimi (njihovi protivnici su ih radije zvali „korumpirani političari“) nastavljali provoditi svoju težnju da što prije i što radikalnije dekristijaniziraju zemlju.

Ne znamo da li je otac Francisco Vera po uzoru na bl. Noëla Pinota – francuskog svećenika kojega su tamošnje revolucionarne vlasti 1794. godine također dovele na stratište odjevenog za misu (i on zbog „antidržavnog i kontrarevolucionarnog zlodjela“ držanja katoličkog bogoslužja) – izgovarao dolazeći na mjesto svoje smrti riječi sa početka tradicionalne katoličke mise:

„Pristupit ću k Božjem žrtveniku; k Bogu koji razveseljuje moju mladost; Sudi mi, Bože, i prosudi parbu moju protiv bezbožnoga naroda; od zla i prijevarna čovjeka izbavi mene …Ne pogubi s bezbožnima, Gospodine, dušu moju, niti s krvnicima život moj; jer u njihovim rukama je bezakonje, a desnica im je puna mita; A ja u nedužnosti svojoj uđoh; otkupi me i smiluj se meni; Noga mi stoji na pravu putu; u zboru ću Te blagoslivljati, Gospodine.“ 

Prema položaju tijela i ruku meksičkog svećenika, izgleda da on čini baš ono, što je u svoje vrijeme činio bl. Noël.

Težnje sekularističkih vlastodržaca

Na početku 1920. godine je meksički sekularistički režim krenuo „pitomijim“ mjerama poput raspuštanja svih samostana i zabrane vjerskih škola, promjenom geografskih naziva (npr. je značajni grad Vera Cruz [Istiniti Križ] preimenovan u Veracruz; glavni grad Tobasca San Juan Bautista [Sv. Ivan Krstitelj], preimenovan je u Villahermosa). Potom je zabranjeno služenje sakramenata, osim ako svećenik nije imao posebnu dozvolu države (a državna administracija te dozvole uglavnom i nije izdavala). Na koncu je nasilje eskaliralo do ubijanja svećenika i silovanja časnih sestara. Oni svećenici koji se nisu osjećali sposobnima za opasni život „u ilegali“, morali su napustiti državu.

Umjesto katoličanstva – koje je za meksičke „revolucionare“ tih 1920-ih godina bilo istovjetno sa praznovjerjem, mračnjaštvom, zadrtošću, neukošću i sličnim mrskim pojavama – nudila se za široke narodne mase svojevrsna „vjera“ u državu i progres. Za pripadnike elite je „u ponudi“ također bila masonska mistika, još od Napoleonovog doba dosta raširena među građanstvom. Meksička revolucija (kao „revolucionarno“ uzima se čitavo razdoblje 1910–1920. god.) je snažni položaj masonerije dodatno ojačalo – predsjednik Calles je bio mason, a sa njime i praktično cjelokupno državno vodstvo. Zapravo je masonerija i danas u Meksiku snažna i iznimno utjecajna.[1][2] [3]

Antisekularističkodjelovanje katolika

Znajući za međunarodne masonske veze svoje antikatoličke „socijalističke“ vlade, potrudili su se meksički katolici da popune redove katoličke bratovštine „Kolumbovi vitezovi“, koju su katolici u SAD-u bili osnovali baši imajući u vidu potrebu da se na društvenom polju parira djelovanju masonskih loža. U razdoblju od 1918. do 1923. godine članstvo je „Kolumbovih vitezova“  u Meksiku poraslo sa 400 na čak 6000: velik porast ako znamo da je pripadnost toj udruzi čovjeka svrstavala među „antidržavne elemente“.[4][5]

Nakon dugogodišnjeg antikatoličkog djelovanja meksičkih vlasti –  znamo, primjerice, da je blaženi Miguel Augustin Pro morao kao sjemeništarac slijediti izgon svojega sjemeništa iz Meksika već 1914. godine[6] – otvoreni antikatolički teror počela je vlada Plutarca Callesa provoditi donošenjem reforme kaznenog zakona 1926. godine: svećenik koji bi na bilo koji način komentirao rad državnih vlasti mogao je dobiti pet godina zatvora, nošenje svećeničke i redovničke  odjeće izvan crkvenih zgrada bilo je kažnjivo oštrim globama, a krunice, križeve i svete slike nije se smjelo isticati čak ni po privatnim kućama. Država je nacionalizirala cjelokupnu imovinu Crkve. Savezne države su određivale koliko svećenika treba da bi se „zadovoljile religiozne potrebe vjernika“ – te je u zemlji od petnaestak milijuna stanovnika bilo predviđeno da svega tristotinjak svećenika (od njih četiri i pol tisuće, što su služili Bogu i narodu u Meksiku) dobije dozvolu da služi  Misu. Već spomenuti pater Miguel Augustin Pro je među brojnim katoličkim svećenicima koji su zbog „protuzakonitog“ dijeljenja sakramenata pogubljeni: plotun streljačkog voda primio je bl. Miguel Pro stiščući u ruci krunicu, uz usklik „Viva Cristo Rey!“ – „Živio Krist Kralj!“. Kamera novinskog reportera je zabilježila trenutak strijeljanja – to je fotografija uz ovaj odlomak. Isusovac bl. Miguel Pro ne nosi kleričku odjeću, jer je sakramente građanima Ciudad de Méxica nosio kao ilegalac – oblačeći se čak kao vodoinstalater.

Sve su te svoje aktivnosti „protiv katoličkog mračnjaštva“ vlastodršci, naravno, sagledavali kao borbu za napredak meksičkog naroda.

Nacionalna liga za obranu vjerske slobode prikuplja dva milijuna potpisa za „protudržavnu“ peticiju kojom se traži sloboda za katoličku vjeru. Katolička organizacija „Narodni savez“ („Union Popular“, meksički ogranak „Katoličke akcije“ u kojoj je otprilike u isto vrijeme djelovao i naš bl. Ivan Merz) predvodi mnogobrojne demonstracije i bojkote.

Prema građanskom ratu

Ništa od svega toga nije pokolebalo Callesa i njegove poslušnike u namjeri da prognaju katoličanstvo iz meksičkog naroda. Dapače je režimski antikatolicizam bio to otvoreniji i drskiji, što su katolici više „cvilili“ da su diskriminirani.

U zaštitu slobode Katoličke crkve i života svojih svećenika diglo se ukolovozu 1926. godine oko 400 katolika, koji su puškama branili crkvu Naše Gospe od Guadalupea u Gaudalajari. Predali su se vojsci, nakon što su u puškaranju ostali bez streljiva: pobijeno je dvadesetak ljudi. Suočavanje sa očigledno uznemirenim vjernicima širom države, potaknulo je državne službe sigurnosti na još žešće „razračunavanje sa idejnim neprijateljem“ – svećenici i vjernici laici su hapšeni, mučeni i strijeljani diljem zemlje. Papa Pio XI. izdaje 1926. godine encikliku „Iniquis Afflictisque“, govoreći o kršćanskim mučenicima koji su „spremni da trpe zatvor, bičevanje i čak smrt za svetu slobodu Crkve“; Papa u toj enciklici nalazi da Ustav Meksika iz 1917. ugrožava slobodu vjere, a državne vlasti koriste svaku priliku za provođenje antikatoličkih progona.[7] U dogovoru sa Papom, meksički biskupi su krajem srpnja 1926. otišli u egzil iz Meksika, izuzev trojice koji suostali u Meksiku skrivajući se „u ilegali“: dana 1. kolovoza 1926. godine niti jedan katolički svećenik u Meksiku nije se popeo „Ad altare Dei“ da služi Misu.

Dana 1. siječnja 1927. godine, mladi laik René Capistrán Garza – predsjednik Meksičkog udruženja katoličke mladeži[8]– potpisuje manifest naslovljen „Naciji“ („A la Nación), gdje se poziva na oružanu pobunu. Prepoznajući raspoloženje svojega članstva, pridružuje se toj inicijativi – nevoljko, kažu njegovi suradnici – i predsjednik „Narodnog saveza“ Jose Anacleto Gonzáles Flores. Taj je kršćanski narodni vođa, kršćanski mučenik i danas blaženik svojim suradnicima pregnantno rekao da su se uputili na put za Kalvariju: „Ako me netko pita koju žrtvu tražim od vas da zapečatimo dogovor kojega proslavljamo, reći ću vam u dvije riječi: vašu krv. Ako želite nastaviti, prestanite sanjariti o mjestima časti, vojnim trijumfima, odlikovanjima, slavi, pobjedama i zapovijedanju drugima. Meksiko traži predaju krvi kako bi popločao put slobodnom životu u sutrašnjici.“[9]

Gerila

U organiziranje oružane  pobune bilo je uloženo mnogo predanog rada, ali premalo novca i vojne stručnosti: glavninu pobunjenika činio je sloj seljaka sa malim posjedima, ili čak bez zemlje; iz redova sitnih seljaka regrutirana je i glavnina zapovjednog kadra kod „Cristerosa“[10] – kako su prozvani pobunjenici koji su na meksičku zastavu prišili lik Gospe od Guadalupea. Oružja je uvijek bilo manje nego ljudi.

Pogled u stanje prvih mjeseci 1927. godine možemo dobiti iz okolnosti u kojima je ubijen sveti Mateo Corre Magellanes (rođ. 1866. – u. 1927.). Taj je župnik u Valparaisu, glavnom gradu savezne države Zacatecas u središnjem Meksiku, bio blizak obitelji Pro – Juarez, te je blaženi Miguel Pro bio prvopričesnik kod vlč. Matea, a mlađeg Miguelovog brata Humberta (koji je strijeljan u studenom 1927., kada i blaženi pater Miguel Pro) je sv. Mateo Corre Magellanes krstio. Sv. Mateo, svećenik koji se odlikovao osobitom blagošću karaktera, uhićen je kada je bio na putu bolesniku što je tražio sakramente. U zatvoru je svećenik ispovijedao suuznike, među kojima je bilo i kristerosa; zato ga je general Eulogio Ortiz zatražio da mu otkrije što su mu ti zatvorenici povjerili u ispovijedi. General je svoj bezbožni zahtjev „iznosio“ držeći pištolj uperen u glavu sv. Matea; svećenik nije popustio. Potom je general Ortiz naredio da se sv. Mateo pogubi: čuvari su ga 16. veljače 1927. godine odveli u polje i ubili ga metkom u glavu.

Sličan slučaj imamo i u susjednoj pokrajini Jalisco: svetac iz gradića Tototlán zove se Sabas Reyes Salazar (1883. – 1927.). Makar svjestan opasnosti, 44 – godišnji svećenik (rodom iz iznimno siromašne obitelji, zapamćena je njegova odanost molitvi Svete krunice) je odbio napustiti svoju župu: „Ovdje mi je određeno mjesto, i tu ću služiti. Vidjeti ćemo što je odredio Bog.“ Početkom Velikog tjedna 1927. godine vojnici su ga uhvatili, zavezali ga za stup u župnoj crkvi i mučili ga tri dana i noći. Nisu mu davali ni jesti, ni piti. Palili su njegove Bogu posvećene ruke. Dana 13. travnja 1927., na Čistu srijedu, odveli su ga na mjesno groblje i ustrijelili. Više snagom duha, nego snagom izmučenog tijela, uskliknuo je pred strijeljanje: „Živio Krist Kralj!“

Nakon što su ozbiljnije borbe sa Vladinom vojskom počele u travnju 1927. godine, u drugoj polovici godine se redovima pobunjenika pridružio i manji broj školovanih vojnih časnika iz redova „liberala“ (tj., one grupe ljudi koje je narod zvao „masoni“) na čelu sa generalom Enriqueom Gorostietom; to su bili ljudi koji se nisu odlikovali pobožnošću, ali nisu podržavali korupciju režima i nisu se slagali sa progonom katoličanstva. Državna vojska – koja je brojila oko 80.000 profesionalnih vojnika dobro obaružanih topovima, minobacačima, mitraljezima i oklopnim vozilima – počela je gubiti inicijativu pod udarcima vojske seljaka koji su oskudijevali čak i u streljivu za puške. Mnogobrojna dezerterstva iz državne vojske i policije uspijevala su se nadoknaditi tek opsežnom mobilizacijom u obilno plaćene vojne postrojbe, koje su bile regularno pojene alkoholom, te su po volji pljačkale i silovale po selima. Iz slabo hranjenje i slabo naoružane vojske kristerosa, začudo, dezertiranja nije bilo: kada im je bilo teško, molili bi krunicu, a slabu ishranu su voljeli gledati kao post – njihovi zapovjednici su se trudili da održe među vojnicima duh molitve i predanja Bogu kojega obično smatramo prikladnim za ljude na hodočašću.

Zanimljivo je da kristerosi nisu isticali nikakve osobite političke zahtjeve, izuzev što su tražili smjenu Vlade koja progoni Crkvu: čitav je sadržaj njihove borbe bio – borba za slobodu svoje vjere.

Na diplomatskom polju je režim bio uspješniji, nego na vojnom; dapače je njihov diplomatski trijumf bio potpun. Obećavši dramatične ustupke krupnom američkom kapitalu (najvažniji su bili ustupci vezani uz eksploataciju meksičkih naftnih polja), osigurala je Vlada izdašnu financijsku i vojnu pomoć jedinog sjevernog susjeda. Katoličke veze kristerosa u SAD-u su bile od slabe ili nikakve pomoći, a nije pomogla niti činjenica da se Callesova vlada 1924. godine bila teško zavadila sa američkom diplomacijom zbog neprijateljskog stava prema američkim investitorima u Meksiku – tada su Callesa Amerikanci zvali „komunistom“. Zahvaljujući Callesovom dogovoru sa vlastima SAD-a, bila je američko – meksička granica zatvorena za dopremanje opreme ili streljiva kristerosima, jednako kao i plovni putovi prema Meksiku. Vladina vojska je nemilice pljačkala urode sa sela. Bez težeg naoružanja i potrebnog streljiva, izgledalo je posve neizvedivim da kristerosi zauzmu bilo koji veći grad, ili da ugroze rudarska područja i naftna polja koja su režimu osiguravale prihode potrebne za financiranje rata. Oružje koje je vlada dobivala iz SAD bilo je, pak, sve suvremenije i moćnije: teško je na konju protiv neprijatelja koji te mitraljira iz aviona.

Primirje vjerolomstvo sekularističkog režima

Do sredine 1929. godine rat je odnio već mnogo tisuća žrtava – poslije je Vlada priznala 56.882 žrtava samo na „svojoj“ strani oružanog konflikta (onoj, koja je poslije dobivala odlikovanja, unaprjeđenja i vojne mirovine); izgleda da je ukupni broj žrtava veći od četvrt milijuna[11][12]. Makar se broj kristerosa – prema procjenama – popeo na oko 50.000, kraj krvavog građanskog rata nije izgledao blizu. U srpnju 1929. godine, uz posredovanje diplomacije SAD-a i Svete Stolice, sklopljen je ipak sporazum („arreglos“) o okončanju građanskog rata. Određeno je da će se po župama u Meksiku opet smjeti služiti Misa i održavati vjeronauk (ne i u  školama), da se biskupi i svećenici smiju vratiti u zemlju (do 1934. godine broj katoličkih svećenika u Meksiku se popeo na „čak“ 334, jedan na 40 tisuća katolika). Svi se mogu vratiti svojim kućama i poslovima, parlament će proglasiti opću amnestiju za kristerose.

Većina kristerosa pohitala se vratiti kućama, na što su ih ohrabrivali i svećenici kojima se žurilo okončati bratoubilački rat. Neki kristerosi nisu odmah poslušali: činili su im se „arreglos“ jadnim postignućem i nisu vjerovali bezbožničkom režimu. Njima su meksički biskupi čak zaprijetili ekskomunikacijom, ako ne polože oružje.

Neki se i pod tom prijetnjom nisu vraćali kućama – te nisu bili među žrtvama iznenadne kampanje vlasti u kojoj je pobijeno oko pet tisuća njihovih drugova po oružju; ljudi su hvatani na spavanju u svojim kućama i često ubijani pred očima vlastitih žena i djece.

Konstatirajući vjerolomnost meksičkih državnih vlasti, Pio XI. je ogorčenost Crkve na progone svojih vjernika i klera u Meksiku izrazio u enciklici „Acerba Animi“ iz 1932. godine. Tu se iznosi da se progoni u Meksiku ne razlikuju mnogo od „onih koji bijesne unutar nesretnih granica Rusije“ iz tog doba.[13]

Priča kristerosima, danas

Duboku priču o kristerosima ispričao je u svojem filmu „Los ultimos cristeros“ iz 2011. god. Matias Meyer. U traileru za film „Zadnji kristerosi“ ima na 1:05 minuta lijepa izvedba narodne pjesme “El martes me fusilan”, “Strijeljat će me u utorak”:

El martes me fusilan                                       U utorak će me strijeljati
Alas 6 de la mañana.                                     U šest izjutra uzet će mi srce za metu
Por creer en Dios eterno                                Zbog vjere u Boga vječnoga
Y en la gran Guadalupana                             I u Gospu Guadalupansku svetu

Me encontraron una estampa                         Našli su mi sličicu
De Jesús enel sombrero                                 Isusovu što krio je moj sombrero
Por eso me sentenciaron                               Zato su mi presudili
Por que yo soy un cristero                             Zato što sam kristero

Ova se pjesma u Meksiku i danas pjeva: evo na Youtube i moderne izvedbe. Vrijedi pogledati – nemamo često prilike vidjeti fotografske prikaze kršćanskih mučenika, kao ovdje.

Taj se dio meksičke povijesti do prije nekoliko desetljeća prepričavao šapćući: zapravo se pripremajući svoj doktorat mladi povjesničar iz Francuske Jean Meyer suočio 1965. godine sa posve neistraženim područjem: postojali su očevici, postojale su fotografije raspršene u privatnim kolekcijama, postojali su članci u novinskim arhivama, postojalo je nekoliko papinskih enciklika –  i postojali su crkveni i državni arhivi zatvoreni za javnost. Danas je Meyer (70 mu je godina već) glavni znanstveni autoritet u ovoj oblasti[14]– ugledan je meksički povjesničar i meksički je državljanin. Zašto je uopće proučavao kristerose? Evo njegovih riječi: „Dolazim iz jedne katoličke obitelji iz Alzasa u Francuskoj, pokrajini koja je oduvijek vrlo pobožna, slično Bretanji ili Baskiji. I evo, zapravo, vrlo čudne priče: kada sam odlazio iz Francuske 1965. godine, otišao sam u Alzas pozdraviti djedove i bake. I tako, sa mojim djedom, posjetili smo njegovog brata i sestre u malom alzaškom selu i enom Itterwiller, ljudima koji su tamo ostali, koji nikad nisu otišli sa zemlje. Bili su seljaci, nisu govorili francuski. Govorili su alzaški. I jedna od gospođa, moja pratetka – svi su je se plašili jer je bila matrijarh i autoritarna majka. I ona kaže:’ Hej mali, ti ideš u Meksiko? Meksiko! Predsjednik Calles! Pater Pro!’ I otišla je po svoj molitvenik, gdje je imala fotografiju patera (Miguela) Proa.… Kao povjesničar, bio sam marksist; i tako sam agrarni problem vidio kao ključ za sve, i došao sam sa idejom (u Meksiko), sukladno onome što se govorilo, da su oni bili puke marionete u rukama zemljoposjednika koji su htjeli spriječiti agrarnu reformu. Ubrzo sam otkrio da to nije bila istina. Tako sam napustio svoje marksističke ideje… I duboka kršćanska vjera Meksičkog naroda učvrstila je moju vlastitu katoličku vjeru… Razgovarao sam sa tristo, možda četiristo kristerosa… velika većina su bili siromašni proleteri. Neki u Ciudad de México su bili bogati, ali ti su se obogatili svojim radom. Napustili su svoja sela kako ih ne bi ubili iz osvete ili represalija nakon rata.“ [15]

Zašto se šaptalo? Mnogo desetljeća je Meksikom vladala „Institucionalna revolucionarna partija“ („Partido Revolucionario Institucional“, PRI), baš ona snaga protiv koje su se kristerosi borili 1920.- ih. Čak i nakon što su 2000. godine izgubili vlast na federalnoj razini, drže „revolucionari“ vlast u mnogim saveznim državama. S vremenom se grubost njihove vladavine umanjivala, ali je peruanski književnik i nobelovac Mario Vargas Llosa ipak našao ispravnim da još i 1990. godine okarakterizirao tadašnju vladavinu PRI-ja u Meksiku kao „potpunu diktaturu“ („la dictadura perfecta“)[16][17].

Režiser gore spomenutog filma (ovdje možete pogledati film) o kristerosima iz 2011. godine je Jeanov sin Matias Meyer: Matiasu su ovi sveti ratnici također ušli u srce. I valja o  njima pisati, i snimati i pjevati: u meksičkim školama se o toj značajnoj stranici nacionalne povijesti uopće ne govori; i ne vole o kristerosima govoriti u medijima. Ali se moli: znamo da jedino molitva vjernika može osobu umrlu na glasu svetosti dovesti do časti oltara, a tek izmoljena čuda do naslova „sveti“. A mnogo je već u Rimu svetih kršćanskih mučenika iz Meksika.

Jer nekako, vlasti su nakon tog rata sa kristerosima posustale u najgrubljim oblicima progona: kao da su zaključili da su im bogatstvo i moć dovoljni – a narod neka vjeruje što hoće (slično je sa elitama i narodima i u drugim latinoameričkim zemljama, uostalom). I vjerni puk je našao razloga i načina da vjeruje u Krista i da vjeruje Kristu, sve ako i danas ima u Meksiku tek jedan svećenik na 9.000 vjernika (čisti prosjek, kada je Latinska Amerika posrijedi).
 
Naposljetku su 1992. godine čak i ukinute protuvjerske odredbe meksičkog Ustava iz 1917. godine.
 
Za kraj, evo liste svetaca i blaženika – mučenika za slobodu Crkve u Meksiku, koje su molitve vjernih dovele na čast oltara:
 
Sv. Agustín Caloca 
Sv. Atilano Cruz Alvarado 
Sv. Cristobal Magallanes 
Sv. David Galván Bermudes 
Sv. David Roldán Lara 
Sv. David Uribe Velasco 
Sv. Jenaro Sánchez Delgadillo 
Sv. Jesús Méndez Montoya 
Sv. José Isabel Flores Varela
Sv. José Maria Robles Hurtado 
Sv. Jóven Salvador Lara Puente 
Sv. Julio Álvarez Mendoza 
Sv. Justino Orona Madrigal 
Sv. Luis Batiz Sáinz
Sv. Manuel Morales 
Sv. Margarito Flores García 
Sv. Mateo Correa Magallanes
Sv. Miguel De La Mora
Sv. Pedro de Jesús Maldonado Lucero
Sv. Pedro Esqueda Ramírez 
Sv. Rodrigo Aguilar Alemán
Sv. Román Adame Rosales 
Sv. Sabas Reyes Salazar 
Sv. Tranquilino Ubiarco 
Sv. Toribio Romo González 
Blaženi Anacleto González Flores 
Blaženi Andrés Solá Molist
Blaženi Ángel Darío Acosta Zurita 
Blaženi Ezequiel Huerta Gutiérrez 
Blaženi Jorge Vargas González 
Blaženi José Sánchez del Río 
Blaženi José Trinidad Rangel Montaño 
Blaženi Leonardo Pérez Larios  
Blaženi Luis Magaña Servín 
Blaženi Luis Padilla Gómez 
Blaženi Miguel Gómez Loza 
Blaženi Mateo Elías del Socorro Nieves 
Blaženi Miguel Agustin Pro Juárez 
Blaženi Ramón Vargas González 
Blaženi Salvador Huerta Gutiérrez.[18] 

Većina njih je umrla kličući: „Živio Krist Kralj! Živjela Naša Gospa od Guadalupea!“

Koga dovoljno zanima, može pogledati i intervju sa jednim od preživjelih: Juan Guiterrez govori: „Ja sam bio … Ja jesam. Bio sam… jesam, dok Bog i moja Blažena Sveta Majka ne uzmu moju dušu i dok ne budem više postojao na ovoj Zemlji … ja neću prestati biti kristero.“

Intervju je iz 2006. godine, Juan Guiterrez valjda više i nije na ovoj Zemlji – nego u Nebu, sa drugim kristerosima.

Svi sveti kristerosi, molite za nas!

Dario C.

Foto:Mon tfort


[1]              Oliver Lelibre, „The Cristeros: 20th century Mexico’s Catholic uprising“, sa „The Angelus“ Jan. 2002. Vol XXV. No 1, prema http://www.storialibera.it/epoca_contemporanea/messico_1926-1929/articolo.php?id=508
[2]              usp. Web stranice „Muy respetable Gran logia Velle de Mexico“ http://www.mrglvm.org/Radioliberal.html, sa linkovima na njihove radio i televizijske programe „Radio liberal“ i „Liberal TV“
[3]              Catholic News Agency 9.8.2007., „MexicanmasonslamentdeclineofinfluenceandlaunchnewattackontheChurch“ http://www.catholicnewsagency.com/news/mexican_masons_lament_decline_of_influence_and_launch_new_attack_on_the_church/
[4]              „History oft he Knights of Columbus Mexican Martyrs“, službene stranice „Knights of Columbus“ sa podacima o 8 mučenika proglašenih blaženim, iz redova mladih svećenika koji su 1920.- godina pobijeni u progonima meksičkog režima. http://www.kofc.org/en/news/releases/detail/27808.html#g
[5]              U meksiku djeluju „Kolumbovi vitezovi“ pod imenom „CaballerosdeColón“:http://www.caballerosdecolon.org.mx/porqueunirsealaorden, http://www.caballerosdecolon-consejo3338.org/
[6]              „Bl. Miguel Pro“, životopis http://www.catholic.org/saints/saint.php?saint_id=86
[7]              Enciklika „Iniquis Afflictisque“, 18.11.1926., http://www.vatican.va/holy_father/pius_xi/encyclicals/documents/hf_p-xi_enc_18111926_iniquis-afflictisque_en.html (v. osobito toč. 4., 16. i 23.)
[8]              Kratke biografije osam blaženika iz redova te organizacije mogu se čitati na http://www.vatican.va/news_services/liturgy/saints/ns_lit_doc_20051120_anacleto-gonzalez_en.html
[9]              „Viva Cristo Rey, The Cristeros versus the Mexican“, Cristopher Check za „This Rock“ magazine, Vol. 18, No. 7, Sept. 2007, str. 12. – 19, citat na str. 14, http://archive.catholic.com/thisrock/2007/0709_final.pdf
[10]             „Inquiries into the Cristero Insurrection against the Mexican Revolution“ Ramon Jrade za „Latin American Research Reviev, Vol. 20, Issue 1 (1985), str. 53 – 69, v. osobito str. 59 – 62 http://www.latinamericanstudies.org/mexico/cristero.pdf
[11]             William A. Borst ,The Mexican Kulturkampf“, „MIndszenty Report“, Vol. 46. No 8., August 2012, http://www.mindszenty.org/PDFs/2012/REVISED%20August%202012.pdf
[12]             Matthew Cullinan Hoffman, „The History Behind ‘For Greater Glory“, „National Catholic Register“ 29.05.2012. http://www.ncregister.com/site/article/the-history-behind-for-greater-glory/
[14]            usp.JeanMeyer,„LaCristada“,„Sigloventiunoeditores“,Mexico,D.F.1973,str.80– 81http://books.google.cl/books?id=xqhbJ3GZ8X4C&printsec=frontcover&hl=es#v=onepage&q&f=false
[15]             Matthew Cullinan Hoffman, op. cit.
[16]             „El Pais“ 01.09.1990. „Vargas Llosa: ‘Mexico es la dictadura perfecta’“, http://elpais.com/diario/1990/09/01/cultura/652140001_850215.html
[17]             Simon Gardner i Daniel Trotta za „Reuters“ 28.06.2012., „Party of ‘perfect dictatorship set for comeback in Mexico“
[18]             prema Kathleen Naab: „The Cristero War: The story behind the cover up“, ZENIT 30.05.2012.: http://www.zenit.org/article-34874?l=english

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.