Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Krist Kralj

Kategorija: Propovijedi

Danas slavimo blagdan Krista Kralja, koji je jedan od mlađih blagdana u liturgijskom kalendaru, stoga ćemo kazati najprije nekoliko riječi o povijesnom kontekstu njegovog nastanka. Blagdan Krista Kralja ustanovio je papa Pio XI. 1925. god.. To je bilo vrijeme između dva svjetska rata, vrijeme nastanka i širenja totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Zatim, tu je bio povod 1700. obljetnice Nicejskog sabora, prvog općeg sabora Crkve, gdje je nasuprot Arijevog krivovjerja utvrđena vjera u Kristovo božanstvo. Taj sabor donio je članak vjere koji ispovijedamo svake nedjelje: ,,i njegovu kraljevstvu neće biti kraja’’. Stoga je papa na proročki način iskoristio tu prigodu da aktualizira značaj naše vjere u Isusa kao pravoga Boga, kao kralja nad nebom i zemljom, na društvene prilike, i da im dade spasonosni lijek i pomoć.

Što točno mislimo kad kažemo da je Krist kralj? To znači da njemu kao bogočovjeku pripada vlast nad cjelokupnim stvorenim poretkom: nad anđelima, ljudskim rodom, i čitavim stvorenjem. O tome nam govori već Stari zavjet. Već praotac Jakov proriče o budućem Mesiji: ,,Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada – kome će se narodi pokoriti.’’(Post 49, 10). Zatim, Gospodin Bog objavljuje kralju Davidu u 2. psalmu: ,,Ta ja kralja svog postavih nad Sionom, svojom svetom gorom… Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske.’’. Zatim o Kristu proriče Izaija: ,,Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim… od sada i dovijeka’’ (Iz 9,7), i naposljetku, čuli smo kod proroka Daniela: ,,Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.” (Dn 7,14). Isto to naviješta arkanđeo Gabriel Blaženoj Djevici Mariji: ,,Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.”(Lk 1, 32-33). Te na koncu, slušamo iz samih Isusovih usta, pred Pilatom, zemaljskim vlastodršcem: ,,ja sam kralj’’.

Daljnje pitanje koje si moramo postaviti jest: kakvo je to kraljevstvo? Čuli smo da je Bog obećao, i predao Isusu Davidovo prijestolje. No, u razgovoru s farizejima Isus ističe da obećani Mesija nije samo njegov potomak, već ga sam David naziva Gospodinom (usp. Lk 20, 41-44). Davidovo kraljevstvo bilo je veliko i slavno, no Kristovo kraljevstvo mora biti više i savršenije od onog samo zemaljskog. I doista, čuli smo u evanđelju: ,,kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta’’. Mnogi Židovi onog vremena zamišljali su Mesiju kao slavnog vojskovođu koji će protjerati Rimljane i obnoviti slavno Izraelovo kraljevstvo, no Isus odbacuje svaku pomisao da bi on bio politički osloboditelj. Naprotiv, njegovo je kraljevstvo eminentno duhovno. Temelji se na sjedinjenju njegove božanske i ljudske naravi, on ima trostruku kraljevsku vlast: Krist je vrhovni zakonodavac, sudac, i vladar nad čitavim svijetom i svim stvorenjima, a napose, on treba biti vladar u ljudskim dušama i ljudskim voljama. Zastanimo na čas i dobro razmotrimo ovo posljednje. Da bi Isus Krist mogao kraljevati u našim životima, mi smo ga dužni u njih prihvatiti. Da li samo pojedinci? Kazali smo, Krist je kralj svega stvorenoga, a to znači – ne samo pojedinaca, nego i obitelji, i čitavih društava. Svi smo podložni njegovom slatkom jarmu i lakom bremenu, i obvezni smo ga prihvatiti – pojedinci, obitelji i čitava društva; prihvatiti zakon njegovog evanđelja koji će nas voditi prema najvišem cilju našeg života – vječnom spasenju naših duša. O pojedinačnom spasenju govorili smo više puta, i za to postoje brojne prigode, no ovom prigodom želimo se zaustaviti na društvenoj dimenziji.

,,Ako upravitelji naroda žele sačuvati svoj autoritet, unaprijediti i povećati blagostanje svoje zemlje, ne smiju zapostaviti javnu dužnost poštovanja i poslušnosti Kristovoj vladavini’’, riječi su pape Pija XI., i nasuprot tome, nastavlja isti papa: ,,Ako se Boga i Isusa Krista isključi iz političkog života, rezultat će biti da društvo stremi prema svojoj propasti, jer više nema siguran i čvrst temelj’’. I zato: ,,kada jednom ljudi prepoznaju, u privatnom kao i u javnom životu, Krist kao Kralja, društvo će konačno primiti veliki blagoslov prave slobode, dobro uređene discipline, mira i sloge’’[1]. Pokušajmo precizirati, koje su to obveze državnih upravitelja? Dvije vrste: vjerske i moralne naravi. Javna vlast je dužna iskazati počast Bogu, priznavajući da njezina vlast u konačnom redu dolazi od Boga, i zatim, prema religiji kojoj je Bog objavio, a to je katolička, tako da Crkvu pomaže i štiti. I drugo, vlast je dužna najprije, promicati ispravnu moralnost utemeljenu na Božjem zakonu, i zatim, sprječavati svaku devijaciju od tog zakona. Drugim riječima, ono što je za nas aktualno: država nema pravo promicati nemoral i svaki takav zakon u direktnoj je suprotnosti s onim višim zakonom, koji dolazi od Boga. A koji su to nemoralni zakoni kakvi se danas donose u svijetu? Navest ćemo nekoliko najvažnijih spornih pitanja. To su: pobačaj, eutanazija, kontracepcija, umjetna oplodnja, genetski inženjering, i homoseksualni aktivizam. Država nema pravo zakonski dopuštati nijedan od ovih teških grijeha protiv božanskog zakona. Time bi se dopustilo: čedomorstvo, manipuliranje ljudskim životima, u nebo vapijući sodomski grijeh, i zatiranje obitelji. Takva država pripravljala bi put prema vlastitoj propasti, jer kada se uništi vjersko i moralno tkivo naroda, taj narod izgubio je svoju dušu i ne može opstati. Nasuprot tome, kao što je Krist spasitelj naših ljudskih, pojedinačnih duša, tako je i spasitelj čitavog narodnog bića koji samo u njemu može doživjeti istinski mir, napredak i blagostanje.

Iznijeli smo načelne postavke ovog nauka, a sada pokušajmo pogledati kakva je situacija s našom društvenom stvarnošću, s našim hrvatskim narodom i državom. Imamo veliku čast i milost, da se možemo ponositi svojom vjekovnom odanošću rimskoj, Petrovoj, Apostolskoj stolici i Katoličkoj crkvi – Kristovoj zaručnici, kojoj pripada gotovo čitav hrvatski narod. Ta milost plod je zakletve vjernosti Svetoj Stolici koju je hrvatski narod učinio u 7. st., te blagoslova koji je primio od pape Ivana VIII., 879. god., koji je blagoslovio hrvatski narod i priznao neovisnost hrvatske države. Naš narod kroz sva je stoljeća odolio svim opasnostima te očuvao vjernost Svetoj Stolici, očuvao katoličku vjeru, kao i svoj identitet. Odolio je velikom crkvenom raskolu, protestantizmu, Turcima, te posljednjoj velikoj opasnosti s istoka, kada je u krvi izborena sloboda i neovisnost naše domovine. Hrvatska s ponosom nosi naslov ‘antemurale christianitatis’ – predziđe kršćanstva i diči se tolikim herojima koji su svoje živote utkali u našu domovinu, kao i velikanima i primjerima vjere. To je ono što možemo reći o daljnjoj, vjersko- i političko-društvenoj povijesti, a sada svrnimo pogled na bližu povijest, te moralno-društveno stanje hrvatske države. Što, uistinu, možemo reći o kritičnim moralnim pitanjima koja smo prije naveli; kako se hrvatska država, koja je kao i svaka druga obvezna na poslušnost Kristovoj kraljevskoj vlasti, prema njima odnosi? Ovdje nažalost uočavamo jednu uistinu alarmantnu situaciju. Nakon četrdesetpetogodišnjeg tamnovanja pod komunističkim režimom, kada je neumorno zatirana vjera hrvatskog naroda, nakon oslobođenja od tog bezbožnog jarma, moramo konstatirati da nije učinjeno apsolutno ništa da se dokinu ubilački zakoni kojima su još uvijek legalizirani abortus i kontracepcija. Svake godine u Hrvatskoj se izvrši oko 30 tisuća pobačaja[2], i to je alarmantna stvarnost koja se tiče sviju nas. Ali ne samo da nije dokinuta zla ostavština, nego u posljednjim godinama primjećujemo trend sve većeg promoviranja nemorala, tako da je dozvoljena, i sve više legalizirana umjetna oplodnja, kojom se ljudskim bićima, čiji život počinje začećem, manipulira kao s običnim predmetima, običnom potrošnom robom. Zatim su homoseksualnim parovima dodijeljena određena prava koja upućuju kao da bi se radilo o obiteljskoj zajednici, javno se dozvoljavaju njihove perverzne manifestacije, a donesen je i tzv. Zakon o suzbijanju diskriminacije, kojim se stvara platforma za daljnje promoviranje ovog sodomskog, u nebo vapijućeg grijeha, i izjednačavanje s bračnom zajednicom koju je ustanovio sam Gospodin Bog. I naposljetku, ono najrecentnije i najalarmantnije, donesen je program Zdravstvenog odgoja koji otvoreno promovira homoseksualnu i gender ideologiju, pornografiju, samozadovoljavanje i druge spolne devijacije kao nešto sasvim normalno i prihvatljivo.

,,Ovo stanje stvari može se vjerojatno pripisati određenoj tromosti i bojažljivosti dobrih ljudi, koji su neodlučni da se upuste u sukob ili pružaju slabi otpor; tako neprijatelji Crkve postaju smioniji u svojim napadima. Ali ako bi vjernici općenito shvatili da je njihova dužnost vojevati pod barjakom Krista, njihovog Kralja, tada bi se, zapaljeni apostolskom revnošću, trsili da pridobiju za svog Gospodina ona srca koja su se od njega otuđila, te bi odvažno branili njegova prava.’’[3], poručuje nam papa Pio XI. u enciklici Quas primas, kojom ustanovljuje ovaj današnji blagdan. Trenutak je, dragi vjernici, kada je potrebno reagirati. Zato ste svi vi, dragi roditelji, dužni zaštiti svoju djecu od ove perverzije, od ovog iskvarenja moralnih pogleda. Potrebno je poduzeti sva raspoloživa sredstva, pa i ona krajnja – uključujući osobni zahtjev za izuzećem od takve nastave. Jer svi ovi nemoralni čini predstavljaju težak grijeh, kojim se gubi posvetna milost, a takvo stanje vodi u vječnu propast, vodi u pakao, odakle i dolazi ova čitava ideologija, koju je bl. papa Ivan Pavao II. nazvao kulturom smrti. Zato ako nam je do dobrobiti nas, naše djece, unuka, naših obitelji, čitavog hrvatskog naroda, nećemo se pomiriti sa svim ovim izjednačavanjima dobra i zla, morala i nemorala. Nećemo se pomiriti jer to je stanje koje se protivi Božjem zakonu, koje se protivi vlasti Krista Kralja kojeg slavimo, i koje vodi naš narod prema propasti. I zato je potrebno uspostaviti Kristovo kraljevanje: u našim srcima, u našim obiteljima, i u našem hrvatskom društvu. Jer to je jedini siguran put prema trajnom miru i blagostanju, kako na ovom svijetu, a još više u onom budućem. Amen.

Marko Tilošanec



[1]
Pio XI., Quas primas, br. 18-19

[2],,Tragična laž o smanjenju broja pobačaja u Hrvatskoj razotkrila je novinarka »Novog lista« Nina Domazet ustvrdivši istraživačkom metodom da je realna brojka pobačaja umjesto registriranih 11 zapravo 30 tisuća. Takozvani »prigovori savjesti« na koji se pozivaju liječnici koji ne žele raditi pobačaje i stigma koja prati taj čin, tvorili su relativno uzak krug odabranih koji godišnje obrću između 30 i 40 milijuna kuna. To je novac koji završi u džepovima bolničkih liječnika koji ne prijavljuju sve pobačaje koje obave, a korist ima i manji broj privatnih ginekologa koji protuzakonito, ugrožavajući život žene, obavljaju abortuse u privatnim ordinacijama – piše novinarka. Brojku od 30 tisuća pobačaja, koja je vjerojatno i veća, potvrdio je i perinatalog prof. dr. Ante Dražančić’’ (Đurđica Lieb, “Polja smrti”, Glas Koncila, 30. 1. 2005.)

[3]Pio XI., Quas primas, br. 24

– Slika: http://fssp.com/press/2012/09/act-of-consecration-of-the-human-race-to-the-sacred-heart-of-jesus/

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.