Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Klerički celibat – biblijsko i tradicijsko utemeljenje

Kategorija: Sakramenti

Disciplina Katoličke crkve u pogledu obveznog celibata za klerike nije uvijek bila prihvaćana s razumijevanjem. Naročito to vrijedi za današnji svijet, koji pokazuje malo razumijevanja za koncepte žrtve i čistoće. Nasuprot mišljenjima da praksa celibata za svećenike nema utemeljenja u sv. Pismu i praksi prve Crkve, temeljitije povijesno istraživanje otkriva nam suprotno. Upravo zato ćemo ovu stvar promotriti iz gledišta sv. Pisma i crkvene predaje – tako utvrditi činjenično stanje, da je Crkva oduvijek postojano držala ovu praksu, te iznijeti koji su razlozi za to.

Nauk Crkve i sv. Pismo

Krenimo najprije od teološkog utemeljenja. Govoreći o sakramentu ženidbe, Tridentski sabor utvrđuje:

Kan. 10. Tko kaže da stanje braka treba pretpostaviti stanju djevičanstva ili celibata, ili da nije bolje  i blaženije ostati u djevičanstvu ili celibatu negoli vezati se ženidbom[usp. Mt19, 1lsl; 1 Kor7,25 sl. 38. 40]: neka bude kažnjen anatemom.[1]

I pritom se poziva na dva novozavjetna mjesta, koja utvrđuju veću uzvišenost odricanja od braka radi kraljevstva nebeskog, nad samom ženidbom (koja je kao sakrament Crkve, sveta ustanova). Isus u razgovoru s učenicima, pošto utvrđuje nerazrješivost ženidbe, govori: ,,Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga’’(Mt 19,12), i time beženstvu radi naročitog služenja Bogu daje posebno mjesto. Isto tako, sv. Pavao govori: ,,Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu.’’ (1 Kor 7, 32-34), čime ženidbu promatra kao u određenoj mjeri otegotnu okolnost za posvećeni stalež, i postavlja razliku s obzirom na domenu ovih dvaju stanja – ženidba se nalazi u svakodnevnom, svjetovnom području, dok djevičanstvo i celibat pripadaju posvećenom staležu. Također, na drugome mjestu (Lk 20, 34-36), Isus kazuje o prolaznoj naravi ženidbe, naspram anđeoskom stanju beženstva (kojemu je posvećeni stalež na zemlji slika i predznak) i tako još jednom potvrđuje njegovu veću uzvišenost.

Kad govorimo o posvećenom staležu, mislimo tu ponajprije na redovništvo, koje po naravi zahtijeva život u spolnoj uzdržljivosti i čistoći, ali mu pribrajamo i svećeništvo, odnosno klerički stalež, koji je po Božjoj ustanovi određen za naročitu službu posvećivanja Božjeg naroda. Kao i u Starome zavjetu, svećeništvo je ustanovljeno radi služenja u Božjem Hramu, u svetištu toga hrama, ali ne više prinošenjem životinjskih žrtava, nego žrtve tijela i krvi Sina Božjega, kao i dijeljenjem ostalih sakramenata. I kao što je u Starome zavjetu vrijedio kultni propis da je svećenicima bilo zabranjeno stupati u bračne odnose prije izvršavanja službe (ali su inače mogli normalno živjeti u braku jer je to bilo potrebno radi održavanja Levijevog plemena), tako je i u Novome zavjetu služba svećenika uređena s obzirom na spolnu uzdržljivost, i to na način da su zahtjevi podignuti na veći stupanj savršenstva. Budući da novozavjetno svećenstvo kao takvo neizmjerno nadvisuje ono prijašnje, to isto vrijedi i za njegove sastavne elemente, te tako povremena služba u starome svetištu prelazi u trajnu službu posvećivanja i molitve, čemu odgovara i trajna uzdržljivost, koju Crkva kao takvu odmah usvaja. Već nam evanđelja svjedoče da su apostoli da bi nasljedovali Krista ostavili sve za sobom, pa i svoju djecu i žene (Lk 14,26; 18,29), a isto to uzelo se kao obvezatno i za njihove nasljednike u svećenstvu – biskupe i prezbitere. Ipak često se postavlja prigovor da sv. Pavao govori o biskupima i đakonima kao o ‘jedne žene mužu’ (1 Tim 3, 2. 12; Tit 1,6), što bi išlo protiv ove tvrdnje. No time se ne želi reći da bi službenik trebao biti obavezno oženjen jer bi takvo shvaćanje bilo uistinu besmisleno, niti pak se radi o preporuci što bi išlo protiv svega ostaloga što smo dosad utvrdili, nego je naprotiv riječ o ograničavajućoj tvrdnji, kojom se želi reći, ponajprije, da on ne smije biti više od jednom oženjen, a zatim, da je to rečeno radi buduće uzdržljivosti. Isto tako, navodi se redak iz 1 Kor 9,5 gdje bi se moglo činiti da su apostoli vodili sa sobom supruge, no u samom izvorniku uz riječ ‘gynaika’ dodaje se i ‘adelphen’ (sestru), gdje vidimo da se radi o ženama pomoćnicama koje su bile pratnja apostolima.

Povijesno i tradicijsko reguliranje stvari

Konstatirali smo da je biblijsko utemeljenje života u uzdržljivosti za klerike nastavljeno živjeti u praksi. Sada ćemo to utvrditi i svjedočanstvima iz života rane Crkve[2]. Ipak prije toga, iznosimo važno načelo koje nas upućuje u ispravno promatranje cijele stvari, a to je da je samo pravo (ius) širi pojam od zakona (lex), i da na početku pravnog poretka stoji usmena i običajna predaja koje tek polagano dobivaju pismeno utvrđeni oblik. Kao i za brojne druge ustanove i vjerovanja, isto je i sa zakonom celibata koji je najprije bio življen na razini predaje, da bi tek kasnije dobio svoju zakonsku regulativu. To kao sigurno utvrđujemo iz sv. Pisma, a potom iz činjenice da nijedan protivni pokazatelj ne postoji.

Prvi pozitivni zakon koji nalazimo u Crkvi potječe iz koncila u Elviri s početka 4. st., u kojemu 33. kan. određuje za biskupe, svećenike i đakone ,,da se suzdržavaju od svojih supruga i da ne rađaju djecu’’[3]. Taj je zakon, kao i ostali istog tipa, reakcija na nepridržavanje obveze, čemu se dodaje i sankcija (isključenje iz kleričkog staleža). Drugi značajan zakon dolazi iz Koncila u Kartagi, 390. god., gdje se potvrđuje isto pravilo, kao obvezno i za afričke mjesne Crkve. Isto je utvrđeno i na kasnijem saboru, održanom 419. god., te iz svega toga proizlazi svijest o zajedničkoj predaji opće Crkve, ,,čiji su dijelovi bili u živom kontaktu: Rim i Italija, Španjolska, Afrika, Aleksandrija, Antiohija, Konstantinopol’’[4].

Nakon krajevnih sabora, druga skupina svjedočanstava značajna za predmet jesu svjedočanstva i odredbe papa. Najprije spominjemo papu Damazu koji u svom pismu iz 385. god. govori da ,,mnogi svećenici i đakoni, koji i nakon svog ređenja rađaju djecu, djeluju protivno jednom neodrecivom zakonu, koji od početka veže više klerike za Crkvu’’[5]. Isto tako, u drugom pismu afričkim biskupima iz 386. god. priopćuje odluke rimske sinode koje uključuju i odredbe o celibatu, te posvješćuje da se one temelje na usmenoj predaji, i što je važno spomenuti – daje prvo službeno tumačenje spornih riječi sv. Pavla (‘jedne žene muž’), koje treba shvaćati u smislu buduće suzdržljivosti. Potom papa Inocent I. u svojim nekoliko pisama potvrđuje istu praksu kao utemeljenu na sv. Pismu i otačkoj predaji, te za nepokorne određuje sankcije otpuštanja iz službe. Isto tako, za poštivanje kleričke suzdržljivosti zauzimaju se brojni kasniji pape, među kojima spominjemo najznačajnije, papu Lava Velikog koji obvezu proširuje i na red subđakonata, što konačno utvrđuje i papa Grgur Veliki te se zalaže za zabranu zajedničkog stanovanja viših klerika s neovlaštenim ženama. U svemu tome pape su pružili nezamjenjiv doprinos promicanju i daljnjim razjašnjenjima, kao i očuvanju ove prakse od njezinih zlouporaba.

Naposljetku, donosimo svjedočanstva crkvenih otaca[6]. Najprije spominjemo sv. Ambrozija (330.-397.), koji izričito govori da oni službenici oltara koji su prije ređenja bili oženjeni, više ne smiju voditi brak. Zatim, sv. Jeronim (347.-420.) nameće se kao svjedok zajedničke predaje istoka i zapada. On u svojoj raspravi s Jovinijanom tumači da riječi sv. Pavla iz Tit 1,6 u sebi podrazumijevaju da ređenik ne smije dalje rađati djecu; te u drugim spisima ponavlja obvezu stalne suzdržljivosti za službenike oltara kao zajedničku praksu čitave Crkve uz formulu da su apostoli bili: ,,vel virgines vel post nuptias continentes’’[7], kao i: ,,presbyteri, episcopi, diaconi aut virgines eliguntur, aut vidui aut certo post sacerdotium in aeternum pudici’’[8]. Naposljetku, sv. Augustin (354-430.), osim što je bio sudionik koncila u Kartagi gdje se tvrdi da obveza suzdržljivosti dolazi od apostola i utvrđuje kao trajna predaja, u raspravi ,,De coniugiis adulterinis’’ također potvrđuje da su viši klerici, koji su bili prije oženjeni, obvezni na suzdržljivost.

Na temelju svega toga izvodimo jasan i nedvojben zaključak da je obveza suzdržljivosti za svećenstvo odnosno više klerike teološka predaja koja potječe od apostola odnosno prve Crkve. I dok je od početaka Crkva pripuštala ređenju i kandidate koji su prethodno bili sklopili brak (koji je još uvijek trajao), s vremenom se, zbog iskustva stalne opasnosti od nepoštivanja obveze, stremilo prema praksi prihvaćanja samo neoženjenih kandidata. Trajno stanje kršenja kleričkog celibata ili nikolaizam, osim zbog požude, javljao se kasnije i kao posljedica feudalnog beneficijskog sustava zbog čega su bili potrebni čvrsti disciplinski zahvati. Tome je pridonijela reforma pape Grgura VII. kao i odredba II. lateranskog sabora (1139.), da su sklopljeni brakovi viših klerika i redovnika, ne samo (kao dotad) nedopušteni, nego nevaljani[9]. Naposljetku, s Tridentskim saborom prešlo se na praksu prihvaćanja samo neoženjenih kandidata, koja je zadržana sve do danas[10].

Kasnija istočna praksa

Pri svemu tome neizbježno se postavlja pitanje odnosa uređenja kleričkog celibata kakvo je u zapadnoj Crkvi naspram onog u istočnim Crkvama (kako pravoslavnima, tako i onima sjedinjenim s Katoličkom crkvom). Dok u zapadnoj Crkvi vrijedi obveza beženstva odnosno potpune suzdržljivosti za sve više redove (đakone, prezbitere, biskupe), u istočnoj ona obvezuje samo najviši red – biskupe, dok ostali niži redovi mogu nastaviti bračni život i nakon ređenja (s time da je zabranjeno i za njih sklapati brak nakon toga). Mi ćemo ovdje razjasniti povijesnu pozadinu nastanka takve prakse – nastojati pronaći njezino utemeljenje, ne ulazeći pritom u daljnje konsekvence oko tog pitanja.

U dosadašnjem tijeku rasprave pokazano je kako iza predaje o obvezi spolne uzdržljivosti za više redove klerika u prvim stoljećima stoje brojna saborska, papinska i otačka svjedočanstva zapadne i istočne Crkve i da ne nalazimo nijedan mjerodavan stav protivan tome. Kad govorimo o istoku svemu valja dodati i svjedočanstvo Epifanija Salaminskog (315.-403.) koji jednako tako govori da za Crkvu vrijedi apostolska norma da u svećenstvo ulaze oni koji žive u beženstvu ili su se odrekli prije sklopljenog braka, te da suprotna praksa predstavlja nepridržavanje tog propisa[11]. A za opravdavanje različite prakse uzimaju se dva izvora. Prvi je svjedočanstvo egipatskog biskupa Pafnucija s Nicejskog sabora, koji je tu navodno ,,ustao i odvraćao oce od opće zapovjedi o suzdržljivosti; to neka se prepusti slobodnoj odluci pojedinih Crkava. Savjet je, navodno, bio prihvaćen i od koncila i odobren’’[12]. No suvremenija istraživanja  nedvojbeno utvrđuju da se ovdje radi o krivotvorini. Prije svega, taj izvještaj ne poznaje glasoviti crkveni povjesničar Euzebije iz Cezareje, Pafnucijevo ime ne pojavljuje se među potpisnicima saborskih dokumenata, a i sama istočna Crkva nigdje se, gdje se raspravlja o tome predmetu, ne poziva na taj izvor sve do 14. st.

Pafnucija ne spominje ni Trulska sinoda (691.) koja je utemeljujući izvor za istočnu praksu kakva se održala do danas. Njezin 13. kan.: ,,propisuje da svećenici, đakoni i subđakoni – suprotno rimskoj praksi koja zabranjuje vršenje braka – u istočnoj Crkvi, na osnovi starih apostolskih propisa o savršenosti i uređenju, smiju živjeti sa svojim suprugama i vršiti brak, osim u ono vrijeme kada obavljaju službu oltara i svete sakramente te stoga moraju biti suzdržljivi’’[13]. U nastavku slijedi referenca na sabor u Kartagi, ali samo u djelomičnom opsegu. Poziva se na obvezu suzdržljivosti klerika za vrijeme vršenja liturgijske službe, ali se ispušta dio gdje se govori o potpunoj suzdržljivosti viših klerika nakon ređenja. Tako zapravo ovaj sabor uvodi jednu posve novu disciplinu koja će postati mjerodavna za istočnu Crkvu, bez utemeljenja, štoviše u suprotnosti s prijašnjom predajom Crkve, te se uzdržljivost svodi na starozavjetnu praksu službe kod oltara.

Držanje predaje kojoj smo poučeni riječima apostola (2 Sol 2, 15)

Ovime smo nedvojbeno pokazali da je praksa kleričkog celibata kakva je na snazi u zapadnoj Crkvi u skladu sa sv. Pismom, te apostolskom predajom o kojoj svjedoče relevantni izvori iz prvih stoljeća Crkve. U novije vrijeme to je utemeljenje nanovo utvrđeno i protumačeno u enciklikama pape Pavla VI. Sacerdotalis Caelibatus te bl. Ivana Pavla II. Pastores dabo vobis, u kojoj se posebno ističe poveznica koju ima svećenik kao alter Christus sa Crkvom: ,,Svećenički je celibat, dakle, samopredanje u Kristu i s Kristom njegovoj Crkvi te izraz svećeničke službe Crkvi u Gospodinu i s Gospodinom’’ (br. 29).  Na kraju studije na koju smo se fokusirali, kardinal Stickler postavlja pitanje je li dostatno ovdje, između celibata i svećeničke službe, govoriti samo o prikladnosti, ,,ili nije li on ipak nužan i neodreciv, ne postoji li ipak između njih jedan junktim’’[14]. U svakom slučaju, klerički celibat jest plodan temelj na kojemu posvećeni službenici vrše svoje predanje za spasenje svijeta, te će kao takav trajno ostati.

Marko Tilošanec

 



[1]
DH 1810

[2]Za ovaj dio i dalje kao mjerodavnu uzimamo studiju kardinala Alfonsa Marije Sticklera: Celibat klerika – povijesni razvoj i teološki temelji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006., čije čitanje veoma preporučamo radi potpunijeg uvida u problematiku.

[3]Isto, 13. str.

[4]Isto, 17. str.

[5]Isto, 18. str. Također, papa opovrgava njihovo pozivanje na Stari zavjet po tom što viši klerici moraju vršiti svoju službu svakim danom.

[6]Isto, 22.-24. str.

[7],,Ili djevci, ili suzdržljivi nakon ženidbe’’

[8],,Prezbiteri, biskupi i đakoni izabiru se ili kao djevci, ili udovci, ili da svakako nakon primljenog svećeništva trajno žive u čistoći’’

[9]Ova je činjenica plod čestih nerazumijevanja da je navodno tek tada ,,uveden celibat’’. No kao što smo utvrdili, predaja o obvezi suzdržljivosti za više klerike uz pripadajuću zabranu daljnjeg vršenja braka, seže do apostolskih vremena i ovdje je dobila samo novu – strožu regulativu u skladu s potrebama vremena.

[10]Unatoč kasnijim kriznim momentima – jansenizmu, galikanizmu i jozefinizmu, starokatolicima (tu se uklapa i tzv. ,,žuti pokret’’ koji je bio aktivan na našem području) te suvremenom progresivizmu, čijim se osporavanjima prakse kleričkog celibata Crkva odlučno suprotstavila.

[11]Isto, 33.-34. str.

[12]Isto, 36. str.

[13]Isto, 40. str.

[14]Isto, 59. str.
Slika: http://companyofvoices.blogspot.com/2012/07/anniversaries-of-ordination.html

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.