Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Granice praštanja

Kategorija: Kateheza

Svake godine povijest palog čovječanstva broji grijehe, male i velike. Kada su oni počinjeni protiv nas, postavlja se pitanje opraštanja, pošto je Isus jasno rekao da moramo biti voljni oprostiti.

Prethodne dvije godine svjedoče posebno gnusne zločine. Godina 2001. vidjela je terorističke napade, a 2002. bilježi skandale svećenika seksualnih zlostavljača. Kao posljedica svakog od njih, ljudi dublje promišljaju temu opraštanja.

Sjećam se, u danima koji su slijedili odmah nakon 11. rujna (teroristički napad na Twin tower u NY), ljudi su zvali Catholic Answers Live zbunjeni jer su im njihovi svećenici govorili da SAD ne smiju uzvratiti teroristima zbog kršćanske dužnosti opraštanja.

Nakon što je seksualni skandal pukao, bilo je mnogih – čak i onih koji sami nisu bili zlostavljani – koji su se galameći deklarirali da oni to “nikad ne mogu oprostiti”, – zlostavljačima svećenicima zbog onog što su učinili.

Nešto je krivo sa oba ova stajališta o opraštanju. Ovo drugo odražava previše ljudsku tendenciju ne oprostiti bez obzira na okolnosti. To je stav prema kojem je upućeno Kristovo učenje o opraštanju.

Prvi stav odražava suprotan ekstrem, insistirajući na svim oblicima opraštanja bez obzira na okolnosti. Premda ovaj stav hiper-opraštanja zahtijeva da se zaogrne u Kristovo naučavanja, u stvarnosti on ide znatno dalje od onog što Krist od nas traži i čak od onog što Bog sam čini.

Kristov najpoznatiji nalog koji traži opraštanje nalazi se u Očenašu: “Otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim” (Mt 6,12).

Da bi bilo sigurno da smo ovo shvatili, Isus izdvaja ovaj zahtijev za poseban komentar: “Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka” (Mt 6,14 – 15).

Znači to je to. Trebaš oprostiti ako hoćeš da tebi bude oprošteno.

Opraštanje i osjećaji

Ovo stvara hitno pitanje: što to znači oprostiti nekome? To je osjetljiva stvar jer ima stanovitih stvari koje općenito idu pod naziv opraštanja koje je nama teško ili nemoguće izvesti.

Na primjer, mi često mislimo za opraštanje ljudima u smislu ne biti ljut više na njih, imati topao pozitivan osjećaj prema njima. Kada mi kažemo ljudima da im opraštamo za ono što su učinili, često se smješimo i pokušavamo prenijeti dojam da i imamo tople osjećaje čak i kad još osjećamo ljutnju.

Pošto je naše opraštanje pred Bogom uvjetovano našom voljom da oprostimo drugima, osoba sa razumijevanjem opraštanja na osjećajnoj bazi može zaključiti da joj nije oprošteno od Boga dok nema ružičaste osjećaje o svima na svijetu. To će ju voditi do pokušaja da proizvede pozitivne osjećaje za druge. Kada ti osjećaji ne nadođu, može postati uplašena za svoje spasenje, emocionalno suha, frustrirana, ili čak ljuta na Boga što pridržava njeno spasenje vrsti osjećaja koje ima kad nema punu kontrolu nad njima. Ovdje leži očaj.

Ali opraštanje bazirano na osjećajima je pogrešno upravo zbog prethodna dva scenarija: mi nemamo punu kontrolu naših osjećaja.

Naravno, možemo utjecati na njih. Ako nas određena stvar naljuti, možemo probati razmišljati o nečem drugom. Možemo se upitati nešto poput “Je li to zaista tako strašno?” ili “Koje dobro može iz ovoga proizaći?” ili “Što mogu iz ovog naučiti?” staviti tu stvar u neku perspektivu.

Za ono što ne možemo kontrolirati nismo odgovorni. S obzirom da imamo samo indirektan utjecaj na naše osjećaje, možemo biti odgovorni za kako se trudimo ovladati njima ali ne za imati ih.

Srdžba i grijeh

Ljutnja nije griješna po sebi. U Efežanima 4,26 Pavao nam kaže, “Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom.”  Ali ovaj odlomak govori o našoj odgovornosti upravljanja našim osjećajima. Pavao ne misli da se doslovno trebamo riješiti srdžbe prije zalaza sunca. On misli nemojte ju hraniti. Neka prođe. Kao prije, to je nešto što ne možemo garantirati pošto samo možemo utjecati na naše osjećaje.

Pavao opominje “ljutite se” jer je ljutnja dio ljudske naravi. To nije tek nešto što smo naslijedili od Adama.Čak bi se i Isus razljutio (npr. Marko 3,5). Ljutnja je nešto što je Bog dizajnirao u nama, baš kao što je to kreirao i kod određenih drugih stvorova. Ona ima korisnu funkciju. Motivira nas da zaštitimo stvari koje trebaju biti zaštićene, bile one opipljive (kao obitelj) ili neopipljive (kao ugled).

Tako Toma Akvinski bilježi da “zlo može biti sadržano u srdžbi, to jest kad je netko srdit, više ili manje koliko to razlog zahtijeva. Ali ako je netko srdit u skladu sa pravim razlogom, njegova je srdžba vrijedna poštovanja” (Summa Theologiae II-II: 158:1).

Srdžba i opraštanje

Problem je da mi često iskusimo previše srdžbe, ili zbog krivih stvari, i, motivirani srdžbom, možemo nepravedno nanijeti štetu prije nego pomoć. Pretjerivanje u srdžbi vodi nas da povrijedimo oboje, i sebe i druge.

Ako ljudi ne prakticiraju opraštanje – ako bi ostali ljuti za svaku pojedinu uvredu iz prošlosti i zahtijevali potpunu nadoknadu za svaku od njih – društvo bi se raspalo. Ljudi ne bi bili u stanju raditi zajedno. Društvo bitno ovisi o količini opraštanja, o “puštanju stvari” zbog funkcioniranja, i pojedinci koji ne pokazuju nužnu razinu opraštanja završavaju izolirani od drugih.

Posljedično, mi trebamo umanjivati naš bijes, ne reagirati po njemu. To je dio koji je uključen u opraštanje osobi. Znači voljnost pustiti da nas prođe bijes koji je netko u nama pobudio, čak i ako će trebati neko vrijeme prije nego osjećaji odu. To je često ono što tražimo kada molimo druge da nam oproste: da budu spremni pustiti da srdžba ode.

Što opraštanje nije

Naravno, da je ono što bi mi zaista voljeli u dobivanju nečijeg oproštenje je da stvari budu kao da ih nikada nismo uvrijedili. Htjeli bismo da stvari budu točno kao što su prije bile.

To se neće dogoditi. Čak i ako nečiji povrijeđeni osjećaji o nama odu, razbor može diktirati da se ljudi prema nama ne ophode točno na isti način. Naročito se to odnosi na slučaj kada smo prekršili nečije povjerenje.

Razmotrite krajnosti koje smo ranije spomenuli: ako je netko terorist ili pedofil – koliko god se on kajao – jednostavno ne može se s njim ophoditi kao da nikad nije počinio svoje zločine.

Većina nas ni približno nije počinila takve zločine, ali princip i dalje vrijedi. Mi to doživljavamo u našem općenju s drugima. Ako je netko prekršio naše povjerenje, mi možemo biti u stanju odljutiti se, ali to ne znači da ćemo mu opet vjerovati. Naše će se povjerenje sada trebati steći.

Tako opraštanje nekom ne znači s njim se ophoditi kao da oni nisu nikad sagriješili. To bi zahtijevalo od nas da se odreknemo našeg razuma jednako kao i naše ljutnje.

Crkva potvrđuje ovo načelo. U svojoj enciklici Dives in Misericordia, Ivan Pavao II. primjećuje da “zahtjev praštanja ne otpisuje objektivne zahtjeve pravde….ni u jednom odjeljku evanđeoske poruke praštanje, ili milosrđe kao njegov izvor, ne znači oprost prema zlu, prema sablaznima, prema povredama ili uvredama. U svakom slučaju, nadoknada za zlo ili sablazan, kompenzacija povrede, ili zadovoljština za uvredu su uvjeti opraštanja” (DM 14).

Preventivno praštanje?

Mi nismo obavezni oprostiti ljudima koji to ne žele. To je jedan od najvećih kamena spoticanja koje ljudi imaju što se tiče ove teme. Ljudi se  tako često bombardiralo “bezuvjetnim” praštanjem i ljubavlju da se oni osjećaju obvezni nekome oprostiti čak prije nego se osoba pokajala. Čak ponekad oni onom koji se ne kaje kažu da su mu unaprijed oprostili (što osobi koja se nije pokajala ide na živce).

Ovo nije ono što se od nas zahtijeva

Pogledajte Luku 17, 3 – 4, gdje Isus kaže, “Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: ‘Žao mi je!’, oprosti mu.”

Primjetite da Isus kaže ako se obrati, ne bezuvjetno da li to učinio ili ne. Isus također predviđa da se osoba vraća i priznaje da je pogriješila.

A posljedica? Ako se netko nije pokajao, ne trebate mu oprostiti.

Ako mu ipak oprostite, to vam može ići u zasluge, ukoliko to nema loš učinak (npr. poticanje budućeg lošeg ponašanja). Ali se od nas ne zahtijeva da mi oprostimo osobi.

Ovo može neke ljude šokirati samo tako. Moguće je da su tako često čuli o bezuvjetnom opraštanju i ljubavi da ideja o nesveobuhvatnom opraštanju svima njima zvuči neduhovno. Čak mogu upitati, “Ali ne bi li bilo duhovnije da svima oprostimo?”
Simpatičan mi je ovaj argument, ali na to postoji protuodgovor od četiri riječi: Bog im ne oprašta.

Nije svima oprošteno. Inače bismo svi hodali unaokolo u stanju milosti sve vrijeme i ne bi bilo potrebe kajanja da bismo postigli spasenje. Bog ne voli da ljudima ne bude oprošteno, i voljan je svima oprostiti, ali nije voljan prisiljavati na to ljude koji to ne žele. Ako su ljudi nepokajani za ono što znaju da je grešno, nije im oprošteno.

Isus je umro jednom i za sve da plati cijenu dovoljnu da izbriše grijehe naših života, ali Bog ne primjenjuje svoje oproštenje za nas na način jednom i zauvijek. Oprašta nam ako se kajemo. Zato mi i nastavljamo moliti “otpusti nam duge naše,” jer redovito imamo nove grijehe za koje se trebamo kajati – neke lake i neke teške, ali za sve trebamo oproštenje.

Ako Bog ne oprašta nepokajanima, i nije u redu reći ljudima da oni trebaju oprostiti, što se onda od nas traži?
Što opraštanje jest

Isus nas poziva da budemo kao Bog u iskazivanju milosrđa “da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima” (Mt 5,45). Kako onda Bog oprašta?

Sveto Pismo nam kaže da On “hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine” (1 Tim 2,4) i da On “neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (2 Pt 3,9).

Mi bi trebali imati isti stav. Trebali bi htjeti dobrobit svake duše, čak i onih najzlijih. Bez obzira tko su oni ili što su učinili, mi trebamo htjeti njihovo krajnje dobro, koje je spasenje kroz pokajanje.

Što ako se oni ne kaju?

Netko se može nadati da oni nisu krivi za svoja djela i tako mogu biti spašeni, da su bili pogođeni mentalnim neredom, pod intenzivnim pritiskom, neznanjem, indoktrinirani, ili nečim što je naudilo njihovom rasuđivanju da oni nisu bili odgovorni za svoja djela u vrijeme kad su ih počinili.

A što ako su bili odgovorni?

Možemo se nadati da su dovedeni do pokajanja. Zapravo, mi se čak trebamo tome nadati za one koji nisu bili odgovorni za svoja djela. Ali da bi se došlo do pokajanja često iziskuje trpljenje posljedica grijeha dotičnog pojedinca.

Ovo je mjesto za pravednički gnjev. Često je rečeno da je gnjev želja za osvetom (usp. Sveti Toma II-II: 158:1). Ovo ispada malo žešće nego što bi to mnogi danas rekli, ali gnjev uključuje žudnju da povrijeditelj iskusi posljedice svoga grijeha. Bez ove žudnje, osjećaj bi bio nešto manje od srdžbe, nešto poput jednostavnog nezadovoljstva.

Srdžba je pravednička – u skladu sa pravdom – ako je još fundamentalno upravljena prema dobru. Tako netko može željeti da osoba iskusi posljedice svojih  povreda da dovoljno shvati kako je povrijedila druge, i pouči ga da to ne učini ubuduće.

Kako god, “ako zahtijeva kaznu  onoga tko ju ne zaslužuje, ili preko njegovih zasluga, ili opet protivno redu propisanog zakona, ili da nije sa ispravnim ciljem – samo održavanje pravde i ispravak pogrešaka – onda će zahtjev srdžbe biti grešan” (u istom djelu.,2).

Nama je tako lako u našem palom stanju upasti u grešnu srdžbu protiv koje nas Pismo opetovano upozorava, ali ljutnja služi fundamentalnoj svrsi.

Ako se osoba na koju smo srditi pokaje, tada se pojavljuje obveza opraštanja. To znači da mi moramo biti voljni ostaviti našu srdžbu jer ju ta osoba više ne zaslužuje. Možemo ju još povremeno osjećati, i čak bi se savjetovalo da mu se da do znanja da se podcrta lekcija koju treba naučiti. Ali mi trebamo upravljati našim emocijama tako da nas srdžba prođe, koliko god možemo, potičući ju da nestane.

A što ako se osoba ne pokaje nakon što je sve rečeno i poduzeto?

Do neke točke trebamo pustiti da naš osjećaj srditosti izblijedi, ne zbog njegove već naše koristi. Nije za nas dobro da ostanemo srditi, i to nas izlaže iskušenju da sagriješimo. U konačnici, trebamo se ostaviti osjećaja srdžbe i nastaviti sa životom. Često tako trebamo postupiti čak i kad se osoba ne pokaje.

Ali za samu osobu što se trebamo nadati? Sa žaljenjem, shvaćamo da je prikladno da dobije što je izabrala, čak i ako je to pakao. To je, nakon svega, Božje stajalište prema onima koji radije biraju smrt nego život.

(Jimmy Akin, This Rock, br. 7, studeni 2003.)

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.