Bolje strogost nego sentimentalnost

Paušalnost slike Boga

„Odgodi li Gospodin zasluženu kaznu za naše grijehe, koju smo zaslužili i koja je nužna, za vječnost, tada će nas kazniti ognjem i krvlju osvetna pravednost Božja. Strašna kazna (usp. Heb 10,31), neizreciva, nepojmljiva. Tko će mjeriti žestinu gnjeva tvojega. (Ps 90,11). Kazna bez milosrđa: Sud bez milosrđa (Jak 2,13); bez sućuti, utjehe, zasluga, granica i kraja. Da, vječna. Jedan smrtni grijeh, koji si počinio u času, ona grešna i svojevoljna zla misao, koju si davno zaboravio, ili riječ, koju je odnio vjetar, ono na očigled neznatno djelo protiv Božjega zakona, koje je trajalo tako kratko vrijeme; bit će kažnjeno kroz cijelu vječnost sa đavlima u paklu, tako dugo dok će Bog biti Bog, a da se Bog osvete neće smilovati tvojim strašnim mukama, tvojim uzdasima i suzama, koje bi mogle i pećine rastopiti.“[1]

Ovu pouku vjernicima nije napisao neki sektaš, neki žestoki fanatik. Napisao ju je svetac Katoličke Crkve, teolog i misionar, Ljudevit Marija Montfort (1673. – 1716.). Pouka u kojoj se ističu svi a ne samo neki aspekti slike Boga bila je normalna pouka do pred samo nekoliko desetljeća. To jest nije se poučavalo samo o milosrđu Božje kako to danas preteže, već i o Božjoj pravednosti – strogosti.

Crkva nas uči da je strah Božji jedan od sedam darova Duha Svetog, a Katekizam Katoličke Crkve govori da darovi Duha Svetog „upotpunjuju i vode savršenosti kreposti onih koji ih primaju“ i „čine vjernike poslušnima da se spremno pokoravaju božanskim nadahnućima[2]; nažalost kod naraštaja katolika stasalih zadnjih desetljeća osjeća se ozbiljni nedostatak jedne jasne poduke o toj važnoj kreposti o kojoj KKC govori kao o nezaobilaznom dijelu kršćanskog života.

Strah Božji također je usko vezan i sa bogoslovnom krepošću ufanja. Konzultirajmo ponovno Katekizam: „Kad se Bog objavljuje i zove čovjeka, on ne može u potpunosti odgovoriti božanskoj ljubavi vlastitim snagama. Zato se mora ufati da će mu Bog darovati sposobnost da mu uzvrati ljubavlju i da djeluje u skladu sa zapovijedima ljubavi. Ufanje je pouzdano iščekivanje božanskog blagoslova i blaženog gledanja Boga; također jest strah uvrijediti Božju ljubav i zaslužiti kaznu. „[3]

Cilj ovog teksta je malo posvjestiti korisnost rigidnosti, straha, strogosti i drugih srodnih i ne lakih stvari za vjernički život.

Glavne istine

Crkva je oduvijek naučavala glavne istine. Sadrži ih gotovo svaki katolički molitvenik. Jedna od njih glasi: „Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom.“

Danas se nerijetko vjernicima objašnjava da „Bog ne kažnjava“. Za naš slučaj nebitno je kažnjava li Bog ili se kažnjavamo sami, bitan je krajnji ishod koji može biti pakao. Zato je dobro uvijek imati (i) takav strah u sebi koji će nas nukati da se klonimo grijeha, ako ga se već nećemo kloniti iz ljubavi i kreposti. Dakle, strah je koristan. To je tako jasno i u svjetovnim poslovima. Primjerice, vojni psiholozi uče vojnike da je strah dobar jer je odličan motivator – da se nešto poduzme za zaštitu svog i života drugih od ugroze.

Koliko je onda važnije u vjerničkom životu gdje se odlučuje o vječnosti dati prostora korisnom strahu?! Oslanjati se samo i računati samo na Božje (super)milosrđe je lakoumnost i grijeh preuzetnosti. Crkva je uvijek davala vjernicima puninu istine, a jedan aspekt te istine je da je naše spasenje uvjetovano, odnosno da ga čovjek može izgubiti smrtnim grijehom.

Dakle, dobro je vjernicima češće reći: „Pazi, ne griješi, možeš propasti za vječnost, možeš biti izgubljen, čuvaj se“. Nije mudro tako važne stvari podrazumijevati, praktično zaobilaziti. To je dobro plašenje, korisno plašenje. Ljudi će nešto poduzeti. Puno prije nego kada slušaju samo o Božjem milosrđu. Da, Bog je nezamislivo milosrdan, ali ne i servilan. Milosrdan je prema pokajnicima, ne prema konformistima i lijenima.

„Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek.“[4]

Ovdje imamo dodirnu točku sa tzv. nesavršenim kajanjem kod ispovjedi. Savršeno je kajanje kad se kajemo zbog grijeha što smo uvrijedili Boga, a nesavršeno kad se kajemo (samo) radi straha od kazne. No nesavršeno kajanje zbog toga nije odbačeno, nije ‘nevažeće’. Takav čovjek ako nema duboku ljubav za Boga, ipak ima poštovanje za njega i nešto je poduzeo. Bog je tako neizmjeran, moćan i veličanstven da izaziva jedno opravdano strahopočitanje: „Jesu li osjećaj straha i osjećaj strahopoštovanja kršćanski osjećaji ili ne?… Nitko o tom ne može razumno sumnjati. To su osjećaji koje bismo doživljavali, i to vrlo snažno, kad bismo iskusili njegovu prisutnost. U mjeri u kojoj vjerujemo da je Bog prisutan, moramo ih imati. Ako ih nemamo, to je zato što nismo svjesni, što ne vjerujemo da je On prisutan.“[5]

To dobro plašenje koje je Crkva donedavno naveliko koristila u pastoralu (a država i nadalje naveliko čini, kada su posrijedi stvari koje su državi važne – skoro svaki zakon završava raznoraznim kaznenim odredbama, tj. prijetnjama) također ima svoje ishodište u brizi za čovjeka, u ljubavi za čovjeka. To je plašenje istinom, to nije plašenje opsjenom kao kad se djecu plaši babarogom.

Lako mogu zamisliti kako “moderno” poučeni vjernik ovdje razmišlja: „Ovo je suludo, pa samo sveto Pismo kaže ‘straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah. Jer strah je muka, i tko se boji, nije savršen u ljubavi.’“[6]

Ovdje međutim imamo istu stvar kao i kod nesavršenog i savršenog kajanja. Možemo parafrazirati – imamo nesavršeni strah i savršeni strah. Prvi strah je uvodni, a drugi je savršen. Prvi je da tako kažem obilježje početnika i „srednje kategorije“ a drugi obilježje svetih, onih koji su dosegli mjeru savršene ljubavi.

Jesmo li mi dosegli mjeru savršene ljubavi? Odgovor svatko zna sam. Kad je riječ o strahu koga izgoni savršena ljubav, riječ je o tjeskobnu strahu koji nije obilježen vjerom. Strah je Gospodnji (“savršeni” strah) pak mudrost. Jer, premda samo rijetki među nama imaju savršenu ljubav gdje nas je strah sagriješiti radi ljubavi prema Bogu, ipak i oni manje savršeni među nama imaju poštovanje prema Bogu – tako ga častimo nesavršeno, ali ga ipak častimo.

Čak i kad bi čovjek imao savršenu ljubav, uvijek je dobro poradi naše ohole naravi da se malo i boji: nije rijetkost u zapisima svetaca naći gdje se govori o takvoj svetoj bojažljivosti. Koliko je tek potrebno da se čovjek boji ako ima malu ili mlaku ljubav za Boga i ljude. Sveto Pismo i nauk svetaca bili bi u kontradikciji sa osnovama ljudske naravi i ustroja, kada strah ne bi bio potreban, podučava nas Katekizam Katoličke Crkve: „Naprotiv, i u Novom zavjetu ima ljudi tjelesnih koji još nisu prispjeli k savršenstvu novoga zakona te ih ka kreposnim činima treba privoditi strahom od kazni i obećanjima zemaljskih dobara.“[7]

Svi znamo da su Božji ‘favoriti’ siromasi. Pored njih, to su i ljudi koji imaju straha Božjeg: „Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka skrušena duha, koji od moje riječi dršće“[8]

Milosrđe i strogost Božja nisu u kontradikciji. Jedno ne isključuje drugo. Nije ili jedno ili drugo, već i jedno i drugo: „Jer i milosrđe i gnjev pripadaju Gospodu, koji može u svojoj moći oprostiti i srdžbu iskaliti. Kao što mu je milosrđe veliko, tako mu je velika i strogost; on ljudima sudi po djelima njihovim.“[9]

Isus je savršeno naviještao obje slike, oba pola: „Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu / A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca“[10]. Za njim i apostoli (sv. Pavao): „buntovnicima pak i nepokornima istini a pokornima nepravdi – gnjev i srdžba! Nevolja i tjeskoba na svaku dušu čovječju koja čini zlo (…) a slava, časti i mir svakomu koji čini dobro.“[11], sveti Petar: „umije Gospod i pobožnike iz napasti izbaviti, a nepravednike za kaznu za Dan sudnji sačuvati[12]“, sveti Ivan: „Ja ću žednome dati s izvora vode života zabadava / Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima, i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem u sumporom.[13]“

Vratimo se malo na spomenutu sliku Boga. Kažnjava li Bog? Da, kažnjava, makar danas nerijetko možemo čuti da ne kažnjava. Kako kažnjava? Tako da dosuđuje kazne očitujući nam ono što smo djelima kroz život zaslužili. „Koji će doći suditi žive i mrtve“ kaže Vjerovanje. Čovjek dakle griješi, potom se kaje ili se ne kaje, te čini pokoru i naknadu ili je ne čini.

„Nije dopušteno željeti osvetu kao zlo onome koji biva kažnjen, ali je hvalevrijedno nametnuti stanovitu naknadu ‘da se isprave poroci i uščuva blago pravednosti’“[14]

Dobro se kod ovih tema koje imaju jake dodirne točke – strah – strogost – pokora – kazna i sl. spomenuti i nauk Crkve o oprostima:„Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose oproštenje vječnih kazni za grijeh. Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Strpljivo podnoseći patnje i svakovrsna iskušenja te, kada dođe taj dan, sučeljavajući se vedro sa smrću, kršćanin treba da ove vremenite kazne za grijeh nastoji primiti kao milost; mora se truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži “starog čovjeka” i obuče “novog čovjeka”.[16]

Aktualno stanje ne začuđuje

Ovdje se otvara nekoliko zabrinjavajućih pitanja ako promatramo uobičajeni postojeći pastoral. Prvo, zašto je kod ovako ozbiljnih stvarnosti današnjice sama riječ grijeh postala rijetkost? Zašto je poduka o posljednjim stvarima čovjeka (smrt-sud-raj-pakao) postala još veća rijetkost? Zašto se ljude ne upozorava (i plaši) posljedicom smrtnog grijeha – gubitkom vječnog života? Zašto se ljude češće ne uči da kazne za lake grijehe (vremenite kazne) ostaju i nakon što čovjek ispovjedi smrtne grijehe? – puno ljudi bi tada nešto poduzelo…

Lako možemo zamisliti nepoučenog katolika koji ne iskorišćuje svoje vremenite patnje, pa ih ne prikazuje Bogu u nadoknadu za svoje grijehe, već je nestrpljiv ili čak ogorčen – upravo u suprotnosti s onim što bi mogao poduzeti da osmisli i iskoristi svoja trpljenja.

Da li veliku današnju krizu Crkve u pastoralu, malom broju zvanja, opadanju ukupnog broja vjernika, slabom nutarnjem životu Crkve i sl., možemo pripisati iskrivljenoj slici Boga, jednog supermilosrdnog Boga koji sve oprašta, kakva se danas često jedina nudi? Boga koga se ne treba shvaćati previše ozbiljno, Boga frenda, ‘kompića’?

Za odgovor, poslužit ću se citatom poznatog katoličkog apologeta Karla Keatinga:

„Zašto mnogi koji, kao katolici, počinju doista cijeniti kršćanstvo, a to je nešto što svaki katolik mora neprestano činiti (vjera djeteta nedovoljna je odraslom čovjeku), napuštaju Crkvu? Zašto oni danas napokon shvaćaju da kršćanstvo treba uzeti ozbiljno, a već sutradan potpisuju pristupnicu “biblijskoj” crkvi koja se nalazi na kraju ulice? To se često događa zbog toga što je Krist kojemu su im govorili u njihovoj župi mekušac. Ne znam kako bi to pristojnije rekao.

Ako im govore o Isusovu životu, ne kažu im ništa o čišćenju Hrama Mt 21,12; Mk 11,15; Iv 2,15. Mekušci se tako ne ponašaju. Oni žive i puštaju druge da žive. Oni ne čuju ništa o Kristovoj osudi postupaka farizeja – tu nema ni spomena o “obijeljenim grobovima” Mt 23,27. Isto tako od mekušca nikad nećete čuti neku ljutitu riječ. Oni su čuli nešto o grijesima kao što su krađa, ubojstvo i rasizam, što im se vjerojatno ionako ne čini zanimljivim. Ali njima se ne govori da Isusa smetaju grijesi koje oni tako vole, kao što je umjetna kontrola rađanja, preljubništvo i pijančevanje. Isus se prikazuje kao popustljivi brat, a nikad kao strogi sudac koji će ljudima suditi na posljednjem sudu. Prikazuju ga kao obzirnu osobu, spremnu svakoga saslušati, ali nikada kao nekoga tko bi rekao: ‘Idi i od sada više nemoj griješiti Iv 8,11’. Možemo li ih okriviti zato što im se ne čini posebno privlačan? Ne samo što nam ga ne prikazuju kao Boga kojega možemo shvatiti ozbiljno, nego nam ga prečesto prikazuju kao nekoga tko ne sliči ni na čovjeka.“[17]

Mario Šudić