Čime nas Crkva obvezuje kada govorimo o postanku?

Pod pojmom “postanak” podrazumijevat ćemo proces koji je rezultirao pojavom materijalnog svijeta kojeg svakodnevno opažamo, sa svim složenim oblicima koji se u njemu nalaze: atomi, molekule, nebeska tijela, zemlja, živi organizmi, čovjek.

Danas postoje dvije prevladavajuće paradigme koje pokušavaju dati odgovore na pitanja o postanku, a uobičajeno ih se naziva evolucionizam i kreacionizam.

Evolucionizam kaže da je svemir nastao prije 13.7 milijardi godina ekspanzijom singularne točke prostor-vremena popularno nazvane “veliki prasak” (engl. Big Bang). Naturalistički procesi vremenom su doveli do nastanka prvih atomskih jezgara, atoma i molekula koje su se, opet uslijed naturalističkih procesa (uglavnom gravitacijskim kolapsom), organizirale u zvijezde iz kojih su nastali planeti. Tako je prije 4.6 milijardi godina nastao Sunčev sustav u kojem se nalazi planet Zemlja. Nekih 800 milijuna godina po nastanku planeta Zemlje, došlo je do nastanka kompleksnih samoreplicirajućih organskih molekula iz kojih se razvio život. Nadalje, neodarvinističkim procesima mutacija i prirodne selekcije, dolazi do evolucije primitivnog života u složene organizme kao što su bakterije, gljive, biljke i životinje. Jedna grana životinjskog carstva, primati, s vremenom je evoluirala do razine u kojoj se nekim jedinkama razvila razum i inteligencija – i tako je nastao čovjek.

Postoje dvije varijante evolucionizma: ateistički i teistički evolucionizam [1] .Ateistički je onaj koji a priori isključuje bilo kakvu nadnaravnu intervenciju u procese postanka. Teistički je onaj koji dozvoljava ulogu Boga i njegove providnosti koja upravlja svim događajima, pa tako i evolucijom. Nauk teističke evolucije može se sažeti u poznatoj maksimi: “Bog koristi evoluciju kako bi stvarao svijet”.

Kreacionizam, s druge strane, kaže da je svijet nastao prije svega nekoliko tisuća godina, da ga je Bog stvorio u šest dana, u dovršenom stanju. Kao što Gospodin Isus u Kani nije morao koristiti spore naturalističke procese da bi proizveo vino, tako ni Bog Stvoritelj nije morao koristiti spore naturalističke procese da bi stvorio svemir u dovršenom stanju. Svemir na prvi pogled može izgledati star (kao što je i vino u Kani izgledalo staro), ali pomnija opažanja pokazuju da je zapravo vrlo mlad. Svi osnovni tipovi biljnih i životinjskih vrsta stvoreni su u dovršenom stanju, a kruna stvaranja je čovjek koji je stvoren upravo onako kako nam kaže izvještaj u Knjizi postanka: Adam od praha zemaljskog (usp. Post 2,7), a Eva od Adamova rebra (usp. Post 2,22).

Usporedo s time, treba spomenuti i sve rašireniji pokret “Inteligentni dizajn” (ID) koji pokušava razviti znanstvenu metodu kojom možemo nedvojbeno utvrditi djelovanje inteligentnog agenta na postanak složenih oblika koje promatramo. Kao što arheolog zna da zdjela koju je iskopao nije nastala slijepim prirodnim procesima, već da iza toga stoji inteligentni agent (iako ga on u tom trenutku ne vidi), tako i znanstvenici koji su uključeni u ID pokret pokušavaju naći način da se promatranjem neke strukture odredi stoji li iza nje inteligentni agent. Protagoniste ID pokreta čine katolici, kršćani drugih denominacija, židovi, muslimani pa čak i agnostici. Većina njih ne smatra se kreacionistima u smislu da koriste religijske premise, već samo znanstvenicima koji pokušavaju razviti i primijeniti znanstvenu metodu detekcije dizajna u prirodi.

Budući da Crkva ispovijeda vjeru u “jednog Boga, stvoritelja Neba i Zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga” (Nicejsko-carigradski simbol), pitanje postanka u vjeri Crkve uvijek je zauzimalo središnje mjesto. Zato smo kao katolici dužni, prije nego što postavimo bilo kakvu hipotezu o postanku, poslušati glas crkvenog Učiteljstva, na što nas upozorava i papa Pijo XII: Treba biti na oprezu kada je riječ o pretpostavkama koje, premda su na neki način znanstveno utemeljene, zadiru u učenje sadržano u Svetom pismu ili u predaji. Ako su te pretpostavke izravno ili neizravno upravljene protiv objavljenog nauka, nipošto ih se ne smije odobriti. [2] 

Pogledajmo dakle koja ograničenja Crkva stavlja kada je u pitanju govor o stvaranju, tj. koje su to objavljene istine koje se izravno tiču postanka, a obvezuju nas u savjesti:

1. Svijet je imao početak u vremenu. [3]
2. Stvaranje prvog čovjeka, tijelom i dušom, je nadnaravni čin Boga Stvoritelja. [4]
3. Adam i Eva, prvi ljudi, su zbiljske i povijesne osobe. [5]
4. Prvi ljudi, Adam i Eva, stvoreni su u stanju tjelesne besmrtnosti. Da nisu sagriješili, nikada ne bi iskusili tjelesnu smrt: ni oni ni njihovi potomci. [6]
5. Svi ljudi koji su ikada živjeli na Zemlji vuku svoje porijeklo biološkim rađanjem od Adama i Eve, prvih ljudi. [7]
6. U jednom trenutku u povijesti, cijelo čovječanstvo svedeno je na samo osmero ljudi: Noa sa svoja tri sina i njihove supruge. [8]

Svaka hipoteza o postanku koja ne negira neke od ovih istina može biti dozvoljena i o njoj se može raspravljati. Međutim, ako neka znanstvena hipoteza ili teorija rezultira time da zaniječe neke od ovih istina, onda ju se nipošto ne smije odobriti (usp. riječi Pija XII. gore).

Ovako postavljene stvari ne dovode u pitanje legitimnu nezavisnost znanosti i znanstvenog istraživanja od teologije. Prava sloboda nikada ne može biti odvojena od istine, što nam poručuje i sam Gospodin (Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi., Iv 8,32). Zadatak Crkve je budno pratiti sve ljudske napore koje su upravljene ka pronalaženju istine, i ispravljati ih onda kada nas vlastito umovanje dovede na put zablude. Zato bl. Ivan Pavao II piše: Zadaća i dužnost učiteljstva nije pomagati da se popune praznine manjkavoga filozofijskog razmišljanja. Naprotiv, njegova je dužnost suprotstaviti se otvoreno i snažno kada sumnjive filozofske tvrdnje prijete opasnošću da se objava ne shvati ispravno i kada se šire lažna i kriva mnijenja koja siju teške zablude, zbunjujući jednostavnost i iskrenost vjere Božjega naroda. […] Na učiteljstvo ponajprije spada rasuđivanje o tome koje se filozofijske pretpostavke i zaključci protive objavljenoj istini [9].

Iz toga slijedi da katolik smije prihvaćati teoriju evolucije i evolucionistički pogled na postanak, ali ako i samo ako istovremeno prihvaća gore navedene objavljene istine. Ali ako bi npr. prihvaćanje teorije evolucije dovelo do toga da kaže da je starost svemira beskonačna, ili da Adam i Eva nisu stvarne osobe, ili da je na Zemlji bilo ili da ima ljudi koji svoje porijeklo ne vuku biološkim rađanjem od Adama i Eve, ili da nije postojao trenutak u povijesti kada je čovječanstvo bilo svedeno na osam ljudi, i slično, onda bi taj nauk trebalo odbaciti – čak i onda ako trenutno postoji znanstveni konsenzus po pitanju nekih od tih tvrdnji.

S druge strane, prihvaćanje kreacionizma nas sigurno neće dovesti do toga da zaniječemo neke od temeljnih istina nauka o stvaranju. Stoga su zaista smiješne i neutemeljene tvrdnje nekih [10] da katolik 21. stoljeća ne smije prihvaćati kreacionizam, kao i stav da je kreacionizam nešto što je isključivo vezano za protestantski fundamentalizam.

Katolik je dijete Božje i kao takvo uživa legitimnu slobodu Božjeg djeteta kada se radi o stvarima o kojima treba donijeti razumski sud. Dokle god to prosuđivanje ostaje u granicama dopuštene slobode, tj. dok se zaključci tog suda ne kose s objavljenim doktrinarnim i moralnim istinama, dužni smo iskazivati puno poštovanje stavu i mišljenjima koja se razlikuju od našeg vlastitog.

Lucas Ioannes
lucas.ioannes@gmail.com

foto: wikipedia