Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Crkvena drama

Kategorija: Osvrti

Drama pastorala umirućih ali i svakog drugog pastorala

„Skoro u svakoj župi sve je veći broj slučajeva da se ne zove svećenika težim bolesnicima i umirućima. Matične knjige dokazuju da mnogi umiru a da se nisu pomirili s Bogom. Tu treba pribrojiti one koji umiru naglo u saobraćajnim nesrećama, za koje se zna da nisu i po više godina pristupili sakramentima. Trebamo biti razumni i dosljedni prigodom sprovoda takvih osoba, a ne svojim prisustvom i riječima uzdizati ono što bi trebalo žaliti. Braćo svećenici, dužni smo vjernicima govoriti istinu, i onih koji se sakramenata boje, ozbiljnim riječima upozoriti na vječnu propast.“ (Mons. Valter Župan, biskup krčki, Službeni vjesnik biskupije Krk,  1/2014, Broj: 46/2014., str. 16)

Ovo je da se čovjek (iznova) konsternira, zapita, poplaši, nada, sumnja, vjeruje, umiruje, zabrinjava – pravi koktel nutarnjih slutnji, percepcija, emocija, previranja duha i tomu slično. Zar treba svećenike posebno  podsticati da vjernike upozore na vječnu propast i to u okolnostima kada je za mnoge već kasno?! Izgleda da da. Sami svećenici o toj opasnosti očito ne govore. Raširenost izbjegavanja govorenja o realno dramatičnim temama prikazali smo u prvom članku „bolje strogost nego sentimentalnost“. Doista: kao vjernik Krčke biskupije, još nisam čuo takva „ozbiljna upozorenja“ kakva traži biskup, niti sam ih ikada čuo u drugim biskupijama gdje sam boravio. Da su se ranije vjernike učile oba pola, obje slike Boga, i milosrđe i pravednost, ovakvi posebni naputci možda bi bili nepotrebniji. Da ih se uči bar na misnim propovijedima kad već vjeronauk za odrasle ne postoji, ali niti to. Imamo samo laksno supermilosrđe, nikakav Bog pravde. Naša Crkva ne želi ljude „uvrijediti“, „plašiti“ i druge pile naopako. Jasno se vidi („skoro u svakoj župi sve je veći broj slučajeva“) da (pre)naglašavanje Božjeg (super)milosrđa, nekorištenje 'teških riječi' – ne daje ploda.

Ne želimo ipak, biti bez razumijevanja za same svećenike:

„Nemojte strogo suditi ni takve svećenike. Mnogi stručnjaci za propovijedi govorili su im, makar možda i nisu koristili mnogo riječi, da izbjegavaju ‘teške riječi’, da naglašavaju takav pristup vjeri u kojemu je Isus naš prijatelj, da ne kažu ništa zbog čega bi se drugi mogli uvrijediti. ‘Zar takvi stručnjaci ne znaju što nam je potrebno’? mislili su oni. Svi smo mi davno mogli učiniti puno više. Sad kad vidimo da mnoštvo ljudi, osobito mlađih potiho napušta naše crkve, to znamo. (…) Što učiniti? Trebali bismo prihvatiti stvarnost onakvom kakva ona jest. Kao što je rekao Frank Sheed, trebali bismo inzistirati na zdravom razumu. Čovjek je nerazuman ako ne prihvaća stvarnost kakva ona jest. Jedan od aspekata – glavni aspekt – stvarnosti jest Bog kakav on jest. Upoznati ga bolje znači isto što i bolje upoznati stvarnost, a Bog nije mekušac. U mjeri u kojoj podliježemo shvaćanju da je on mekušac, ne polazi nam za rukom prihvatiti stvarnost. Nismo potpuno zdravi.[1]

Fina Crkva

Sav taj jedan popustljivi moralni stav koji se raširio kršćanskim svijetom današnjice, stav kojega Michael Voris naziva „Crkva ugodnih ljudi“, „fina Crkva“, („the Church of Nice“[2]), proizvodi pastoral koji sav odiše tim "nonjudgemental" stavom. To je nova praktična dogma tzv. duha Koncila – nikoga ne osuđivati[3]. Priznajem da mi to "neosuđivanje" odmah isturi antene averzije. "Nikoga ne osuđivati" je glavna batina sekularno liberalnih 'talibanobojovnika'. Uzeli su nešto iz Biblije, krivotvorili i potom nas s time udaraju gdje god stignu. Ne smije se zbog toga ni zucnuti, ne smiješ nikome ništa reći da nečije "osjećaje ne povrijediš" jer se ne smije "nikoga osuđivati", jer mi nismo na to "pozvani" i ostale nabožne ekspresije. Iznenadit ću vas, i reći vam ono što ste vjerujem, vrlo rijetko čuli. Mi SMIJEMO suditi! Mi smijemo u sebi prezreti i svoj i tuđi grijeh. Dapače: i moramo ako želimo postupati odgovorno za stanje u svijetu oko sebe.

Ako ne donesemo neki sud o nečemu, kao npr. o izboru kandidata na izborima, kako ćemo uopće odlučiti, kako ćemo razlikovati nešto; konačno, kako ćemo uopće razlikovati dobro i loše? U intrinzičnom smislu, jedino Bog ima sav uvid i svu vlast da osudi i dosudi, međutim mi ne samo da možemo nešto prosuđivati, već iz nužnih razloga to i moramo. Ne smijemo potpuno odbaciti-prezreti-osuditi neku osobu, međutim ponašanje i riječi ako je to zavrijedilo, svakako da, kao što i drugi smiju suditi o našim riječima i djelima.

Ona "batina" što vam spomenuh, gdje se citira famozno "ne sudite da ne budete suđeni" ne odnosi se na SVAKO suđenje, već samo na ono licemjerno što je tako jasno iz hermeneutike evanđelista. Isus nam je zabranio licemjerno suđenje, a ne ikakvo suđenje. Zar bi Gospodin na drugom mjestu govorio "ne sudite po vanjštini, već SUDITE sudom pravednim" (Iv 7,37), također kod sv. Pavla: " Ili zar ne znate da će sveti SUDITI svijet? Pa ako ćete vi SUDITI svijet, zar niste vrijedni SUDITI sitnice? Ne znate li da ćete SUDITI anđele, kamoli ne ono svagdanje?" (1 Kor 6,3+). Dijalog da, mišljenje da, i to svačije mišljenje da, ali nije svaki dijalog koristan, niti svako mišljenje dobro i argumentirano. I ne dijalog radi dijaloga već radi nekog ploda. Dijalog je sredstvo a ne cilj. Zato i jesmo u tolikoj i svjetovnoj i crkvenoj krizi jer nikada "ne sudimo", jer dopuštamo diktaturu relativizma i unutar Crkve, jer ne donosimo Duha van, već uvlačimo duh svijeta unutra. Bl. Papa Ivan XXIII. reče da je Koncil otvorio prozore da uđe svjež zrak. A netko dometne, da je nastao i propuh i puno toga pomeo i porušio. Oslobodimo se tog ne smijemo suditi jer to znači da uglavnom ne smijemo ništa ni reći ni činiti baš kao što se sada i događa. Možda nismo više u sakristiji, ali smo još uvijek u crkvenoj zgradi gdje nas lijepo drže izolirano da ih ne smetamo u omiljenim grijesima. A kamoli još da iziđemo i idemo evangelizirati, pa to bi bilo "netolerantno", "prozelitno" kakvo sve ne. Protivnicima vjere i Crkve odgovara da smo unutra, ali i nama odgovara jer nas tako manje košta teške obveze evangelizacije, udobno je – zato sada imamo razmišljanja što s rastavljenima i ponovno vjenčanima, sutra ćemo imati nešto drugo. Interveniramo u posljedicu ne u uzrok. No do zdravlja nećemo doći jer nas ne zanima da ga imamo. Mi hoćemo po svome – da ne idemo u evangelizaciju i potom u redovnu katehizaciju, recimo baš kateheze odraslih, mi hoćemo sakramentalizirane, ne obraćene, a ljudi koji obavljaju sakramente još više hoće po svome, pa se puno prije i slupaju, i duhovno obole, a nikad evanđeoskog života (zdravlja) nisu ni imali. I to će se tako nastaviti, nikakva sinoda ni enciklika neće to pomaknuti s mrtve točke.

Da spomenem još jednu nabožnu 'neodogmu' koja također jako pomaže nutarnje crkveno tupilo, a ta je da mi moramo uvijek svima "bezuvjetno praštati". Koliko smo to puta samo čuli? Opet ću vas možda iznenaditi, ali NE MORAMO uvijek "bezuvjetno praštati"! Bilo bi nam bolje (zaslužnije) da to činimo, ali to ne moramo ako nisu zadovoljeni određeni uvjeti. Ako moramo sve praštati, i nama onda sve "mora" biti oprošteno, zar ne? Zato i dolazi do takvih automatizama i sustava preuzetnosti koje danas imamo u Crkvi. – Grijeh se napravi, pa se lakonski ispovjedi, pa lakonska pokorica, pa idemo dalje (u krug opet u grijeh pa ispočetka). Ljude se tako odgoji u Crkvi, da grijeh nije tako strašan, da Bog "jedva čeka" da nam oprosti – da zato i služi…; da nikog ne smijemo osuđivati, pa zato nitko ni ne smije biti osuđen…  Kako grijeh nije tako strašan, naposljetku ga ni ne ispovijedamo tako često sakramentalno jer „Bog razumije“… Jesmo li u stanju sagledati koliki apsurdi i praktični pastoralni problemi nastaju kod vjerničkog puka koji je prihvatio takve ideje; koji većinom ni ne pojmi da uopće postoje granice praštanja, ili da je grijeh duboka stvarnost, kao i kajanje , pokora i obraćenje?!  Evo vrijednih poveznica za pravilno razumijevanje praštanja: http://katolik.hr/crkvamnu/katehezamnu/97-granice-pratanja/,[4]

 

Količina i kakvoća

Što učiniti? Kako činiti? Ja doista ne znam. Ja samo percipiram krizno stanje koje traje dulje vrijeme i apeliram da se počne postupati ispravno u pastoralu. Vraćam se na riječi mons. Župana: „Braćo svećenici, dužni smo vjernicima govoriti istinu, i onih koji se sakramenata boje, ozbiljnim riječima upozoriti na vječnu propast“ – nejasno je KADA to činiti? Ovdje je kontekst kod pastorala umirućih. No zašto se ne bi (puna) istina koju su svećenici dužni govoriti govorila pravodobnije? Čovjek koji nije imao vjere veći dio života, ili se navodno boji ispovjediti zbog težine svojih grijeha (ima i toga, ali vjerojatnije je da čovjeka ne zanima, da se ne želi ispovjediti), ili je nemarno bio javni grešnik („za koje se zna da nisu i po više godina pristupili sakramentima“), na samrti će zadobiti duboko pokajanje i biti spašen od „vječne propasti“ ako ga se upozori? Neuvjerljivo mi je to prilično. Treba grčevito i tjeskobno umiranje i jurnjavu sakramentima za umirućima prevenirati, upozoravati, uvjeravati puno prije i puno češće. Prestanimo Crkvu doživljavati kao servis i prestanimo njome rukovoditi kao servisom. Sv. Pavao piše svom vjernom učeniku Timoteju: „Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom: 'propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, PRIJETI, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom'!“ (2 Tim 4,1-2).

Kada razmišljam zašto smo tako „crkveno korektni“, zašto nam je Crkva tako „fina“, zašto često ima tako kurtoazni govor[5], zbunim se i prepadnem. Počnem pomišljati da se kvantiteta traži nauštrb kvalitete, veliki broj sakramentaliziranih, nasuprot malom broju obraćenih, – da bi se zadržala velika fluktuacija financija, da bi se osiguralo funkcioniranje aparata Crkve? … Ako župnik pri blagoslovu obitelji upozori 90% onih koji ne ispunjavaju nedjeljnu obavezu da je ispunjavaju, riskira koliziju s njima i riskira da će njegove župske knjige kad ih bude predavao u biskupiju biti najtanje od svih kolega svećenika, a on to ne želi, niti biskupija to želi.. – Je li ovo istina? Što u stvari želimo od ljudi?

Bojimo se biti pravedni, ozbiljni i strogi gdje treba da nam ljudi ne bi okrenuli leđa i napustili Crkvu. Bojimo se biti zahtjevni i tražiti obraćenje. A ne bojimo se okrenuti leđa Bogu, ne bojimo se ignorirati njegove zahtjevne naputke („obratite se i vjerujte evanđelju“, „idite po svem svijetu i učinite sve narode učenicima mojim“). Dovoljan nam je tehnički minimum za sakramente. Gotovo svi koji zatraže, biti će kršteni. Gotovo svi će biti krizmani. Gotovo svi će biti vjenčani. Gotovo svi bit će crkveno sahranjeni. Gotovo svi koji uđu u bogosloviju, biti će zaređeni. Gotovo svi koji dođu na Misu spremni su za pričest.

Zašto nismo sposobni organizirati učinkovitu evangelizaciju? Zašto nismo u stanju formirati svećenike-apostole? Zašto nema sankcija za hereze? Zašto nije zagarantirano pravovjerje u sjemeništima i na katoličkim fakultetima? Zašto su svećenička i redovnička zvanja neprivlačna? Zašto nema 90% župljana redovno na sakramentima? Zašto su redovni na misama neredovni na ispovijedi? Zašto odrasli katolici grcaju u vjerskom neznanju? Zašto vojska vjeroučitelja ne drži duhovne obnove, radi pastoralno na župi (ne samo sa djecom)? Zašto nema vidljivog katoličkog života u javnom prostoru? Zašto tako puno optužbi za pohlepne, bludne ili svećenike izjelice i vinopije? Zašto su propovijedi tako sentimentalne i konformističke? Zašto samopozvani u svećeničkom staležu? Zašto je rijetkost da je nova crkva lijepa? Zašto u katoličkom tisku nema jamstva pravovjerja? Zašto su liturgijski abuzusi gotovo pravila a ne iznimke? Zašto su kršćanske emisije u medijima tako beskrvne? Zašto dugogodišnji katolički brakovi rađaju samo jedno ili dvoje djece – isto kao i svijetovni? Redaju se beskrajni redovi zašto, zašto..

Polazište i ishodište svih ovih drama je mala vjera. Naravno, potom i slaba nada i malena ljubav. Jao Bogu sa nama malovjernima! Jao nama samima od nas samih! Ne reče Gospodin uzalud, „kada Sin čovječji ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“[6] Hoće li ova korizma u ičemu biti različita od prošle odrađene? Nije li vrijeme da nam se „zacrvene obrazi“, da „pripašemo kostrijet, prokukamo i protužimo“?! Kad ako ne sad?! Dopustit ćemo da nas ganjaju sa posljednjom pomasti i popudbinom…? Nećemo valjda (i mi…)…?

Mario Šudić

apologetika7@gmail.com

 


[1] (Karl Keating, Što katolici doista vjeruju? – 52 odgovora na uobičajena pogrešna shvaćanja o katoličkoj vjeri, Verbum 2011., str. 134-135)

[4] „Obično se podrazumijeva da kršćanin mora, ili bar treba, uvijek oprostiti. Novozavjetni tekstovi na koje se pritom, u takvom shvaćanju, može pozivati doživljavaju se kao legalistička zapovijed ili kao teška moralna obveza. Takvo pojednostavljeno tumačenje novozavjetnih tekstova nerijetko dovodi do teških pastoralnih situacija u kojima zahtjev upućen žrtvi da oprosti rađa novim povredama kod žrtve.“ Dario Tokić, Mora li Kristov učenik baš uvijek praštati, izvorni znanstveni rad UDK: 177.2:27-187.3-423.78-534.35PAT, http://hrcak.srce.hr/25583?lang=en

[5] „U suvremenoj civilizaciji najvažniji je određeni bon-ton pri čijoj ‘upotrebi’ je veoma važno tako govoriti i postupati da se ne bi tko uvrijedio. Govori se da se govori, a ne da se nešto konkretno reče, a famozna izreka: ‘Najdraže mi je kada mi otvoreno rekneš istinu’ samo je naličje očekivane stvarnosti, tj. ne uznemiruj me, jer od tebe očekujem samo ono što godi ušima (2 Tim 4,3). Traži se velika doza hrabrosti da bi se upozorilo na potrebu nošenja križa (usp. Mt 10,38), a još veća ako se križ želi istaknuti kao nužni put ostvarenja evanđeoske poruke. Zbog toga suvremena civilizacija pati od nedostatka proroka i proročkoga glasa. Ona ima svećenike, službene zastupnike vjerskih uvjerenja i kulta, ali joj nedostaju proroci.“ Josip Čorić, Umjesto da vode oni zavode narod moj (Iz 9,14), Crkva u svijetu (str. 506-507), Vol.39 No. 4, 2004.

[6] Lk 18.9

 

 

 

 

 

 

 

 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.