Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Daleko od Rima, bliže Bogu

Nakon svjedočanstva svećenika i redovnika otpalog od katoličke vjere Richarda Bennetta, pružamo osvrt na sljedeći istovrsni materijal iz izdanja pentekostalne denominacije ''Riječ života''. Radi se o zbirci trinaest svjedočanstava, također bivših  svećenika Katoličke crkve i obraćenika na protestantski fundamentalizam, koji iznose životni put i razloge svojih obraćenja, utvrđenih argumentima protiv katoličkog vjerskog nauka i prakse. Po toj temeljnoj nakani upućena su prvenstveno katoličkim vjernicima radi njihovog izvođenja iz Crkve i pridobivanja za svoj vjerski svjetonazor. Uvjerljivost se, pak, nastoji pojačati činjenicom da se radi o bivšim svećenicima. Time se sugeriraju konotacije o autoritarnoj vjerodostojnosti, s pretpostavkom da je riječ o osobama velike upućenosti u katolički nauk i izvore kršćanske objave.

 

Pa ipak, u ovom ćemo osvrtu uvidjeti da ova pretpostavka nije ispravna. Kako bismo zahvatili u bit predmeta, osvrnut ćemo se jezgrovitim odgovorima na najčešće i najozbiljnije sporne točke. Time će na vidjelo izići i neupućenosti, i iskrivljivanja – kako katoličkog nauka, tako i sv. Pisma i temeljnog razumijevanja kršćanske objave, koja diskvalificiraju vjerodostojnost upućenih zahtjeva.

1. ''Rimokatolička je teologija tako izgrađena oko poganske filozofije. Taj je pristup Bibliji očigledno pogrešan, jer se Božja riječ ne može povezivati s bilo kojom ljudskom filozofijom ili doktrinom (Kol 2,8).'' (C. Fumagalli, 26. str.)

Najprije, ukažimo na neprecizan termin ''rimokatoličke teologije'' koji pogrešno ograničava protežnost doktrine samo na partikularnu crkvu zapadne liturgijske baštine. Potom, valja razmotriti točno značenje pojma ''poganske filozofije'', u kontekstu prigovora kako ga upućuje g. Fumagalli. Naime, sam pojam poganstva u promišljanju protestantskog fundamentalizma često je prikladna podloga za stvaranje različitih, uglavnom fantastično – intrigantnih teorija o porijeklu katoličkog nauka i običaja, koje su vrlo površinske i svoju nekonzistentnost pokazuju već na prvom ozbiljnom logičkom testu. Slično je i u ovom slučaju. Poganstvo je podloga za diskreditiranje Crkve, s time da se radi o nepotpunoj definiciji pojmova, koja stvara prostora za predstavljanje pogrešnog stanja stvari.

Sam opseg poganske filozofije (tj. filozofije nastale unutar, religijski – poganskih sredina), odnosno filozofije uopće kao znanosti o prvim pitanjima sveukupne zbilje vrlo je širok i obuhvaća više područja promišljanja. Samim time usko je povezana s interesom kršćanstva kao objavljene poruke spasenja, i što je nama najvažnije – bitno je svojstvena ljudskom biću. Svaki čovjek po svom razumu usmjeren je na traganje za prvim počelima i ustrojem cjelokupne zbilje – čovjeka i stvorenoga svijeta. G. Fumagalli sugerira nam da je taj čin, samo zato jer dolazi iz poganske sredine, po sebi zao. Ovdje je riječ o očitoj logičkoj pogrešci, gdje se bit određenog pojma ne određuje prema njegovu sadržaju, nego formi. Odnosno, o sadržaju nije važno što određeni pojam kazuje, nego tko ga je formirao i odakle dolazi.

Točno je da katolička teologija jest prihvatila brojne filozofske pojmove iz misli antičkih filozofa. Točnije, prihvatila je ontološke, epistemološke, kozmološke, antrolopološke pojmove prisutne u misli velikih umova poput Platona i Aristotela. No, to nije služilo stvaranju novih vjerovanja, nego razumskom utemeljenju poruke spasenja polazeći od čovjeka i vidljivog stvorenog svijeta. Koristeći ispravne pojmove, koji su već bili prisutni u nekrćanskim sredinama, katolička teologija nastojala je ukazati na vjerodostojnost objavljenog nauka.

Isto to činio je i sv. Pavao, pozivajući se na ispravne pouke grčkih pjesnika (Dj 17,28; Tit 1,12), kako bi Grcima približio poruku spasenja. Pritom njihovo pogansko porijeklo nije bilo nikakva zapreka, niti im je iskaze učinilo ''poganskima'', odnosno krivima. I ne samo to. I sam Bog djeluje po istom principu te prihvaća mnoge ispravne izvanjske forme, već prisutne u drugim sredinama, kako bi izrazio svoju poruku spasenja. I to zato, jer je Bog, za razliku od g. Fumagallija, logički potpuno koherentan te zna da bit određene stvarnosti ne određuje njezina izvanjska forma, nego sadržaj pojma.

2. ''Rimokatolički sakramenti i magija imaju u osnovi iste karakteristike. Oba, koristeći određene rituale i formule, garantiraju određeni rezultat'' (C. Fumagalli, 27. str.)

Ako je tako, razmotrimo doista sve karakteristike koje sačinjavaju njihovu bit. Prvo je pitanje izvorišta. Sakramenti su od Krista ustanovljeni znakovi koji prenose dar milosti onome tko ih prima s vjerom. Magija nije od Boga ustanovljena. Štoviše, ona se protivi Božjoj volji i predstavlja kršenje naravnog poretka stvari. To je zapravo čovjekov pokušaj da ovlada nadnaravnim silama i instrumentalizira ih prema svojim naumima. Već iz temeljnih definicija, potpuno je jasna njihova suštinska razlika. Činjenica da magija i sakramenti koriste obrede i donose određeni rezultat, posve je akcidentalna, odnosno nebitna, jer ti obredi i rezultati sadrže potpuno različitu narav i cilj. Slično kad bismo rekli da čini ubojstva i pružanja milostinje ''imaju u osnovi iste karakteristike'', jer ih čini čovjek, i jer donose određeni rezultat. Riječ je dakle o sličnoj logičkoj pogrešci kao u prethodnom slučaju – gdje se na temelju fragmentarnog prikaza vrši zamjena uloga bitnih i nebitnih svojstava, i na temelju toga izvode (pogrešni) zaključci.

3. ''Postao sam uvjeren da sam bio grešnik i da sam sebe ne bi nikad mogao spasiti… i da je jedini način za spasenje zamoliti ga da mi definitivno oprosti grijehe i bude moj Gospodar i Spasitelj'' (C. Fumagalli, 30. str.)

''Imao sam namjeru posvetiti svoj život Bogu… kako bih radio za svoje spasenje i kako bih ga zaslužio'' (J. A. Fernandez, 79. str.)

''Bilo je [to] suprotno teologiji koju sam poučavao: da se raj i vječni život zarađuju vlastitim zaslugama, vjernošću, milosrđem i žrtvama.'' (J. Tremblay, 135. str.)

''Pokušao sam sam sebe spasiti svojim djelima. Bog me htio spasiti milošću'' (Isti, 137. str.)

Kao što se može naslutiti i s obzirom na brojnost citata, ovo je u svjedočanstvima najčešći argument za napuštanje katoličke vjere. Najčešći i najvažniji, ali ujedno i najveći dokaz za njihovu neupućenost u temelje katoličke vjere. Jer doista, Katolička crkva ne samo da ne naučava, nego i osuđuje nauk koji dotična gospoda smatraju katoličkim. Uvjerimo se u to iz dogmatskih izričaja Tridentskog sabora:

''Kan. 1. Tko kaže da se čovjek može opravdati pred Bogom svojim djelima koja se čine snagom ljudske naravi ili prema učenju Zakona, bez Božje milosti po Kristu neka bude kažnjen anatemom.

Kan. 2. Tko kaže da se Božja milost po Kristu Isusu daje samo za to kako bi čovjek lakše mogao pravedno živjeti i zaslužiti vječni život, kao da bi po slobodnoj volji, bez milosti, oboje mogao postići ali s mukom i teško, neka bude kažnjen anatemom.

Kan. 3. Tko kaže da čovjek može bez prethodnog nadahnuća Duha Svetoga i bez njegove pomoći vjerovati, nadati se i ljubiti ili činiti pokoru kao što treba, kako bi mu se udijelila milost opravdanja, neka bude kažnjen anatemom.'' (Tridentski sabor, Dekret o opravdanju [DH 1521-1523])

Ono što ova gospoda poistovjećuju s katoličkim naukom jest zapravo pelagijanizam, hereza osuđena već u 5. st., i pokazuju očito nepoznavanje pravog katoličkog nauka o opravdanju. Koje se ne može nikako steći ljudskim djelima, nego je isključivi čin Božje milosti koja se prenosi putem sakramenata – vidljivih znakova Novoga saveza. Kako bi postigao spasenje, čovjek mora zadobiveno stanje milosti očuvati sve do konca života. U tome mu može pomoći povećanje milosti, koje se postiže primanjem sakramenata i dobrim djelima. A uz to, dobra djela mogu imati i vrijednost molitvenog prinosa za druge. Trojaka uloga dobrih djela koja ova gospoda, nažalost, nisu nikad shvatila, i jasan pokazatelj o vrijednosti njihovih svjedočanstava.

4. ''Počeo sam uviđati da se Biblija krivo i nepravedno citira samo da bi se potkrijepila crkvena učenja'' (R. di Lorenzo, 47. str.)

Uz dužno poštovanje, ali što tek reći za međusobno oprečna stajališta 30-ak tisuća protestantskih zajednica1, jedna od kojih je i ona g. di Lorenza? Tko u toj konfuziji predstavlja mjerilo ispravnog i pravednog citiranja, po čemu bismo mogli zaključiti da to sebi ne prisvaja njegova zajednica, i kakvo nam jamstvo (osim očito pogrešivog i nesavršenog ljudskog razuma) mogu za to pružiti?

5. ''Shvatio sam da ne mogu postići sigurnost oprosta kroz ispovijedi i druge rimokatoličke običaje.'' (M. Pena, 67. str.)

Najprije, ukažimo ponovno na pogrešnu koncepciju sakramenata, ovaj puta u odnosu na pojam običaja. Suštinska razlika između ove dvije stvarnosti sastoji se, ponovno, u njihovom porijeklu i učinku. Dok su sakramenti vidljivi znakovi kojima Bog pridružuje djelovanje svoje milosti, običaji ne donose sami po sebi nikakav nadnaravni učinak – prvi su ustanovljeni od Boga kao sredstvo djelovanja, drugi od čovjeka. A da je sakrament pomirenja ustanovljen od uskrslog Krista, gospodin Pena mogao se uvjeriti iz sv. Pisma, koje o tome vrlo jasno progovara:

''To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im." (Iv 20, 22-23)

Uz ovu spoznaju, sigurni smo da bi se u njegovoj duši rodila sigurnost oproštenja, utemeljena na vjeri u Isusove riječi.

6. ''U srcu sam osjećao duboko divljenje prema hrabrim vođama reformacije.'' (J. A. Fernandez, 80. str.)

U slučaju da je g. Fernandez nastojao temeljitije i kritički preispitati početke reformacije, osobito crte karaktera, stavove i postupke vodećih protagonista, ovakvo bi se mišljenje zasigurno iz temelja promijenilo. Tada bi otkrio zapanjujuće činjenice da je Martin Luther u maniri grube neotesanosti poticao progone neistomišljenika – Židova, katolika, i naposljetku različitih reformacijskih pokreta. Da je izričito naređivao pokolj seljaka, govorio prijezirno o intelektualnim sposobnostima apostola Jakova (čiji se nauk o opravdanju nije slagao s Lutherovim postavkama), izbacio iz kanona sv. Pisma 7 starozavjetnih spisa, te imao slične namjere s novozavjetnima. Da je drugi znameniti reformator, Jean Calvin, uspostavio okrutnu tiraniju u Ženevi, te jednako poticao svoje pristaše na oružanu borbu protiv neistomišljenika – na poseban načina katolika, ali i protestanatskih neistomišljenika (spalivši zbog toga na lomači svog dugogodišnjeg suradnika M. Servetusa). Da je treći znameniti vođa reformacije, Ulrich Zwingli poginuo s mačem u ruci jurišajući na katolike, da su u Engleskoj, počevši od Henrika VIII., stoljećima vršeni progoni i represija katolika, itd. Svakako, odgovornost za grijehe je osobna i nedopustivo je osuđivati ikoga zbog grijeha vjerskih preteča, međutim povijesnu istinu potrebnu je priopćiti oslobođeni bilo kakve selektivnosti i prosuditi u okviru relevantnih činjenica, koje nam u ovom slučaju vođe reformacije zasigurno ne prikazuju kao ponizne i milosrdne sljedbenike Kristova Evanđelja.

7. ''Dokumentima Vatikanskog koncila mislio sam da će se sve promijeniti. Mislio sam kako ću doći do krajnje, najdublje istine i da će to promijeniti svijet. Ali nisam primjećivao nikakve promjene jer su na snazi i dalje bile iste rimokatoličke doktrine s Tridentskog koncila… Shvatio sam da se Rimokatolička crkva ne može promijeniti'' (B. Bush, 108. 110. str.)

Naravno, u slučaju da Katolička crkva može svojevoljno mijenjati vlastite dogme, time se doista ne bi razlikovala od tisuća drugih denominacija čiji službeni nauk ovisi o pogrešivom umijeću tumačenja Biblije i mogu na kraju krajeva nestati na jednak način kako su i nastale – čisto ljudskom inicijativom, najčešće odvajanjem od već postojeće zajednice. No, Katolička crkva čvrsto ističe da njezin osnivač nije običan smrtnik, već Gospodin i Bog Isus Krist, koji je svojoj Crkvi obećao kako nikad neće zastraniti s puta istine sve do konca vremena (Mt 16,18; 28,20; Iv 14,16). Stoga i nije čudno iznenađenje g. Busha, koje bi vjerojatno izostalo uz potpunije razumijevanje sv. Pisma, Predaje i povijesti Crkve.

8. ''U Indiji smo otkrili da je Rimokatolička crkva promijenila Deset zapovijedi u odnosu na njihov tekst u Bibliji.'' (Isti, 111. str.)

S obzirom na vrlo sličnu podjelu kod Židova, gdje iskazi ''nemaj drugih bogova uz mene'' i ''ne pravi sebi urezana lika'' stoje kao jedna zapovijed, trebalo bi upitati g. Busha kada i u odnosu na što je Katolička crkva izvršila imputiranu promjenu? Uz opravdanu sumnju da ovo, uz činjenicu nepostojanja izričite grupacije zapovijedi u biblijskom tekstu, nije uzeto u obzir u njihovom istraživanju, teško da bismo dobili adekvatan odgovor. Jer Katolička crkva nije ništa ni mogla promijeniti s obzirom da tekst u njezinim izdanjima Biblije nije ni za jotu promijenjen. Ovdje govorimo o katehetskoj interpretaciji dvaju neidentičnih predaja (Izl 20, 2-17; Pnz 5, 6-20), koja je po svojoj formi njima nužno različita od samog biblijskog teksta, ali je u svojoj biti jednaka. Ipak, ovim jeftinim i prozirnim trikom svejedno se i dalje služe fundamentalistički misionari s nadom da će iskoristiti eventualnu neinformiranost katoličkih vjernika.

9. ''Također smo istražili doktrinu o bezgrešnom začeću. Ona je definirana kao ''doktrina da je Marija začeta bez grijeha; u prvom trenutku začeća nije ondje bilo grijeha. To je u suprotnosti s Rimljanima 3,23 gdje stoji: ''Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.'' Tu imamo doktrinu, tradiciju koja se prenosi i strogo je definirana kao nepogrešiva istina, a u kontradikcija je s onim što je u Bibliji'' (Isti, 113. str.)

I pismena i usmena predaja (koju g. Bush odbacuje) prema izričitom svjedočanstvu sv. Pisma stoje kao jednako vrijedni izvori Božje objave i ne mogu biti u kontradikciji, a konačni sud o njihovom porijeklu pripada Crkvi kao stupu i uporištu istine (1 Tim 3,15) kojoj su predani ključevi kraljevstva nebeskog (Mt 16,19; 18,18). Nikako osobnim inicijativama, koje usred samovolje u čovjekovoj nesavršenosti često vode u pogrešku (2 Pt 3,16). Tako je i u ovom slučaju, a glavni uzrok nesporazuma ponovno pripada izvankontekstualnom tumačenju sv. Pisma. Ne uzima se u obzir da je značenje poruke određeno prvenstveno nakanom autora, u sklopu svih okolnosti koje oblikuju izvještaj. Konkretnije, postavlja se pitanje da li čitati izraz ovako:

''Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.''

…ili ovako:

''Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.''

Razlika je vrlo značajna, a odgovor na pitanje koji od ova dva pojma čini bit, a koji izražajnu formulu poruke, dobit ćemo osvrtom na širi kontekst. U raspravi oko opravdanja, te uloge i odnosa Zakona i milosti, sv. Pavao ističe da je svakome čovjeku zbog pale naravi potrebna Božja milost radi opravdanja i da se ono ne može postići ni snagom Mojsijeva Zakona ni vlastite naravi. Imajući to na umu, možemo lako uvidjeti da nakana ove poruke nije dati odgovor je li svaki i pojedini čovjek bez izuzetka sagriješio, nego da je zbog (istočnog) grijeha lišen Božje slave naprosto. Sv. Pavao sigurno nema na umu govoriti je li Djevica Marija sagriješila ili nije, nego ističe univerzalnu grešnost ljudskog roda. S čime je katolički nauk potpuno suglasan, za razliku od protestantskog, utoliko što drži nauk o istočnom grijehu. Izuzetak je Djevica Marija koja je izvanredno očuvana od istočnog i svakog drugog grijeha po zaslugama svoga Sina.

Tu nailazimo na nove poteškoće za istomišljenike g. Busha. Ukoliko bismo bili dosljedni i proveli do kraja zaključak da je baš svatko bez izuzetka sagriješio, značilo bi to da u istu skupinu uključujemo malu djecu i ostale skupine, koji nisu u stanju svijesti i stoga ne snose odgovornost za grijeh. Budući da isti ne priznaju nauk o istočnom grijehu, ne vidimo kako bi se ovdje mogao izbjeći posljedični apsurd ionako pogrešne egzegeze, nastale usred samoukog i samovoljnog umovanja (2 Pt 3,16).

10. ''Službeni je rimokatolički stav o žrtvovanju mise da je to nastavak žrtve na Kalvariji… Ali, to je u suprotnosti s Riječi Božjom, jer je žrtve već prihvaćena. Kada je Isus bio na križu, rekao je: ''Svršeno je!'' (Iv 19,30)… Žrtvi koju je Isus prinio na križu ne može se ništa dodati, niti se ona može ponoviti.'' (Isti, 113-114. str.)

Da bismo bolje razumijeli pravu narav misne žrtve, promotrimo značaj središnjih događaja povijesti spasenja. Nakon svojeg otkupiteljskog čina – smrti na križu, Isus će ući u nebesku Svetinju nad svetinjama – zbilju koja je u Starom zavjetu predoznačena stvarnostima zemaljskog bogoštovlja. Hram je sadržavao izdvojeni dio od posebne uzvišenosti – Svetinju, unutar koje se  nalazilo mjesto posebne Božje prisutnosti, pod nazivom Svetinja nad svetinjama. U potonju je ulazio veliki svećenik samo jednom godišnje za Dan pomirenja kako bi prinio žrtvu za svoje grijehe i grijehe naroda (Lev 16; Heb 9,7). Sve ove zemaljske stvarnosti samo su simboli one nebeske. Svetinja simbolizira nebo u kojem se nalaze spašeni, Svetinja nad svetinjama mjesto same Božje prisutnosti, a sve starozavjetne žrtve samo su nesavršene slike buduće savršene Kristove žrtve. Veliki svećenik po redu Aronovu simbol je pravog i savršenog Velikog svećenika – Krista, koji po svojoj savršenoj žrtvi jednom zauvijek (Heb 10,12) ulazi u nebesku Svetinju nad svetinjama (Heb 9,24). Ta je savršena žrtva, prinijeta od savršenog Velikog svećenika, jedinstvena i vječna – vječni prinos (usp. Heb 8,3) sa vječnim trajanjem upućen vječnome nebeskom Ocu. I upravo se ta žrtva uprisutnjuje u sv. Misi, ili bolje rečeno – sv. Misa je ulazak u vječno Kristovo otajstvo otkupljenja, otajstvo žrtve koja povezuje i ujedinjuje Kalvariju i nebesko Svetište u jedan spasenjski čin.

Stoga, suprotnost postoji samo u odnosu na pogrešan (kakav poznaje g. Bush), a ne pravi katolički nauk. Da, žrtva na križu svakako je svršena – Isus je svoju zemaljsku egzistenciju dovršio upravo ondje i Katolička crkva ne smatra da bi se u sv. Misi ponovno utjelovljivao i umirao. Nego, ona dosljedno vjeruje da se u sv. Misi prikazuje uskrsli Krist koji je ujedno i žrtva i Veliki svećenik. I to savršena žrtva i savršeni veliki svećenik, koji ne mora zbog nesavršenosti ponovno ulaziti i prikazivati (svoju) žrtvu u Svetinji nad Svetinjama (Heb 7,27; 9, 25-26), već to učini jednom zauvijek. Taj je prinos vječan, i po Isusovom nalogu uprisutnjuje se i prikazuje na spomen Njegove muke i smrti (Lk 22,19), kao zalog buduće slave (1 Kor 11,26) i sredstvo našeg posvećenja (Iv 6,54), sve do konca svijeta (Mal 1,11). Velika šteta što to g. Bush nije razumio, što katolički nauk poistovjećuje s apsurdima u koje nitko ne vjeruje, i sebe isključuje iz (spasonosnog uvjeta – Iv 6,53) tolike milosti koju nam je Isus darovao.

12. ''…iako će neki ljudi reći da na nekim mjestima Crkva ne vjeruje u čistilište, gotovo svaka misa drži [se] za nekoga tko je umro. Nasuprot tome, Biblija uči da kada osoba umre, sud odmah slijedi (Heb 9,27). Ako su spašeni, idu u nebo; ako ostanu u svojim grijesima, idu u pakao'' (Isti, 115. str.)

Budući da je nauk o čistilištu službeni članak katoličke vjere koji se drži dijelom božanske objave i obvezuje čitavu Crkvu, voljeli bismo da g. Bush konkretizira o kojim se ljudima radi, i na kojim mjestima Crkva ne vjeruje u čistilište? Svakako da postoje pojedinci koji se ne pridržavaju u potpunosti nauka Crkve, međutim službeni nauk govori da je svaki član dužan uskladiti svoja uvjerenja sa vjerom Crkve, a tu spada i nauk o čistilištu kao prijelaznom stanju u kojem se duša čisti svih navezanosti na zemaljsko kako bi potpuno čista pristigla pred lice Božje (Otk 21,27). I dok pouzdano vjerujemo da odmah nakon smrti slijedi Božji sud, Crkva jednako tako ispovijeda da nekima neće biti dopušten ulazak u nebesku Svetinju sve dok u tamnici ne isplate posljednjeg novčića radi zadovoljštine Božjoj pravednosti (Mt 5, 25-26), te njihova zemaljska djela budu pročišćena ognjem božanske ljubavi (1 Kor 3, 13-15), u čemu im možemo pomoći prinoseći svoje žrtve i molitve (2 Mak 12, 38-46; Kol 1,24; 2 Tim 1, 16-18).

13. ''Doktrina je Rimokatoličke crkva da se možemo spasiti tako da smo kršteni kao djeca. Ali to nije istina. Isus nikada nije tako nešto rekao, niti se u Bibliji govori da se išta takvo događa… Isus je rekao: ''Pustite dječicu da dođu k meni'' (Isti, 116. str.)

Naravno da jest – osim u navedenom citatu, koji implicira da nitko ne smije priječiti djeci dolazak k Isusu preko krsne vode, Crkva u potpunosti vjeruje da je dijete posvećeno po vjeri roditelja (1 Kor 7,14) prikladno zaodijevanju nove naravi iz vode i Duha Svetoga, bez kojeg nitko neće vidjeti Kraljevstva nebeskog (Iv 3,5). Što uključuje i djecu, na koje se također proteže obećanje Duha po krštenju (Dj 2, 38-39), čemu svjedoči praksa apostola o krštavanju cijelih domova, bez izuzetka (Dj 16,15; 16,33; 18,8; 1 Kor 1,16), u koje su (kao što govore svjedočanstva prvih kršćana2) uključena i djeca. A njihov primjer slijedi Crkva neprekidno sve do danas.

14. ''Bilo me je sram svećenika koji su stoljećima pljačkali ljude, ignorirali siromašne, podupirali bogate tlačitelje i živjeli skandaloznim životima'' (C. Berry, 126. str.)

Apsolutno se slažemo da je takva vrsta ponašanja protivna Kristovom evanđelju, te zavrjeđuje prijekor i distancu od postupaka konkretnih pojedinaca. Dok smo s druge strane također svjesni da je Crkva teandrička ustanova u kojoj se isprepliće svetost i grešnost, božanski i ljudski elementi, dodiruju nebo i zemlja te smo u svjetlu te spoznaje dužni prosuditi svaki skandalozni i sablažnjiv postupak pojedinaca. Vrlo žalosno što je g. Berry to propustio učiniti i tako nanio velike štete svojoj osobnoj vjeri, dopuštajući da mu jedan neutemeljeni prigovor zapriječi pogled prema istini Crkve za koju sam Krist jamči da je vrata paklena neće nadvladati (Mt 16,18) te da će pomoću Duha Svetoga (Iv 14,16) ostati stup i uporište istine (1 Tim 3,15) sve do konca svijeta (Mt 28,20), unatoč sramoti koju joj pojedinci nanose.

15. ''..shvatio sam da je Bog odgovorio na moju molitvu i odveo me do braće i sestara u Gospodinu i pokazao mi da se kršćani u naše doba uistinu sastaju kao lokalna crkva kako bi se prisjetili Gospodina dok čekaju na njegov povratak (1 Kor 11,26)'' (J. Tremblay, 141. str.)

I dok veoma cijenimo iščekivanje drugog Kristovog dolaska i traženje Božje volje u zajedništvu s braćom u vjeri, ipak moramo upozoriti na jedan ključni doktrinarni nedostatak koji se očituje u ovim sastancima, a izrečen je upravo u narednih nekoliko redaka. Provjerimo o čemu je riječ:

''Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.'' (1 Kor 11, 26-18)

Nažalost, zajednica g. Tremblaya odbacuje trajnu prisutnost euharistijskog Tijela i Krvi Gospodnje, koje čini konstitutivni element ranokršćanskih sastanaka. Stoga njihova okupljanja ne slijede vjeru koja nam je predana od apostola, već ljudsku falsifikaciju iste. Doista, iako blaguju kruh i vino na spomen Gospodnje večere, ne razlikuju u njemu Tijela Kristova, i posljedično ne propitkuju svoju dostojnost u odnosu na običan kruh i vino, te ne strahuju od uvrede prema Tijelu i Krvi Gospodnjoj, kojeg ondje nema prisutnog. Nasuprot prvim kršćanima, čiji se oprez mogao temeljiti jedino na vjeri u stvarnu prisutnost Tijela i Krvi u prilikama kruha i vina. Ta pak vjera stoji kao uvjet za primanje nebeskog Života (Iv 6,53), nasuprot onoj otpalih učenika – vjeri jednakoj g. Tremblayu i sličnima.

Recimo naposljetku i nekoliko riječi o samim osobnostima naših obraćenika. Čest je slučaj da osobni motivi izraženi u poteškoćama sa savješću budu razlog otpadništva od istinske vjere i odlaska u heterodoksne sljedbe i zajednice, čiji malobrojni članovi svojom prisnošću lako zadobivaju povjerenje potencijalnih konvertita. Ovi pak time stvaraju prividni odmak od problema, rješavaju se svoje prošlosti i nalaze utočište u skladu sa svojim nagnućima. Pritom otvorenost prema istini biva upravo zasjenjena osobnim motivima, te priječi njezinu objektivnu spoznaju, koja je od ključne važnosti. Pa, procijenimo koji su elementi, i u kolikoj mjeri izraženi kod pojedinih osobnosti.

Prvi od njih, C. Fumagalli, za vrijeme svog svećeništva zaputio se u prakticiranje joge i orijentalnih religija, da bi potom svojim izlaskom iz Crkve nastavio s okultizmom uz usputno proučavanje sv. Pisma. Naposljetku, tvrdi da je pronašao svoj novi život u Kristu. Svjedočanstvo E. Labanchija može se ocijeniti kao najstudioznije u čitavoj zbirci, s najviše poticajnih misli, i bez ijedne ozbiljne pogreške u tumačenju katoličkih vjerovanja. Obraćenje se temelji prvenstveno na antihistorijskoj perspektivi u traganju za apostolskom vjerom, usko povezanu s načelom ''sola Scriptura'', koje izuzima objavu iz prostora i vremena. Za razliku od ostalih obraćenika, dobivamo dojam da on ne zastupa koncept apsolutne sigurnosti u osobno spasenje po vjeri (Fil 3,12). R. di Lorenzo zbog duhovne praznine i nezadovoljstva žudi za time da odbaci svećeničke halje, i kontaktira protestante s jedinim (apriornim) razlogom za napuštanjem Crkve. Obraćenje B. Zunige uzrokovano je stanjem grešnog življenja kao svećenika, čemu je iznenadno proučavanje Biblije izazvalo šok uz uvjerenje da svoje spasenje treba potražiti izvan Crkve. Slično i G. Scalzi koji počinje čitati Bibliju na talijanskom i svoju žudnja za novim rođenjem ostvaruje također izvan Crkve. Za M. Penu bilježimo potpunu sigurnost u vlastito spasenje, dok J. A. Fernandez izriče čitavu listu logičkih i biblijskih kontradikcija uz nepoznavanje katoličkog nauka i prakse. Tu spadaju izjave o obožavanju svetaca, nerazlikovanje pojmova predmeta (kipa) i osobe, pogrešno shvaćanje uloge vjere i djela u katoličkoj soteriologiji, što uz čitanje Biblije prouzrokuje režirani efekt. On je, zajedno s g. Bushem čijih smo se konstatacija dotakli u gornjoj analizi, siguran u svoje spasenje, te ističe čin ređenja za službenika svoje crkve. C. Berry kao katolik drži da je najsigurniji put u raj trpljenje, te impresioniran činjenicom da su svi navodi kontaktiranog pastora iz Pisma, odlučuje napustiti Crkvu, a J. Tremblay priznaje da mu je proučavanje Biblije pokazalo da unutra nema ništa o katoličkim dogmama i da nije uopće poznavao Bibliju.

I dok nastojimo razumjeti poteškoće s kojim se čovjek zbog svoje slabosti susreće, ipak moramo primijetiti njihov bitni utjecaj na objektivnost prosudbi koje su izražene u ovoj knjizi. Susreli smo se u njoj s brojnim primjerima nepoznavanja i iskrivljivanja katoličke vjere, začinjenih motivima za osobnim konformizmom  Svi oni potvrda su uvodne konstatacije o autodiskvalifikaciji svjedočanstava, koja pomnijim uvidom potpuno gube svoju vjerodostojnost i otkrivaju se kao samo jedna u nizu ljudskih zabluda, koja odvodi od ispravne vjere i puta spasenja. Samo dodatni poticaj za uvažavanje mudrosti crkvenog oca:

''Ne odjeljuj se od Crkve! Ništa nije jače od Crkve. Tvoja nada je Crkva; Crkva je tvoje spasenje, Crkva je tvoje utočište. Ona je viša od nebesa i šira od zemlje; ona nikada ne stari, njezina snaga traje dovijeka.'' (sv. Ivan Zlatousti)

Goran Kovačević

goran.kovacevic@katolik.hr

 


 

1 http://www.bringyou.to/apologetics/a106.htm
2 http://www.catholic.com/library/Early_Teachings_of_Infant_Baptism.asp

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.