Dostojanstvo posvećenih osoba ili pop rock aggiornamento

Svako vrijeme je teško za one koji u njemu žive. Tako je i informacijska „revolucija“ koje smo svjedoci puna izazova s kojima se teško nosimo i u privatnom i u poslovnom životu. Ona je ubrzala kazaljke sata, pronijela informacije u svaki kutak zemlje i u realnom vremenu učinila dostupnom svaku vijest. Veliki je to potencijal, i veliki izazov.

I sada, suočeni smo s fenomenom da posvećene osobe na Youtube stavljaju i sadržaje koji nemaju nikakve poveznice s njihovim pozivom. Pri tome, moramo ipak konstatirati da svaki video uradak koji se na internetu nudi ima za cilj promovirati određenu ideju, odnosno poslati određenu poruku.

Dakle, koja je tu poruka? Koji bi bio cilj ovih osoba koje su svoj život posvetile Kristu?

Jedan od ciljeva koji se kod takvog postupanja često spominje je približavanja Katoličke crkve svijetu – što god ta sintagma u svojoj općenitosti značila. Ako nam je sama ideja nejasna onda se u njenom sadržaju može pronaći sve i svašta; čineći naposljetku samu ideju apsurdnom, a njezinu realizaciju istovremeno i mogućom i nemogućom.

Približavanja Crkve svijetu ili aggiornamento, ideja je koju je zagovarao papa Ivan XXIII. (1958.-1963.) Sasvim je jasno da tema aggiornamenta nadilazi retke ovog rada, ali kad bismo ju morali opisati u jednoj rečenici tada bismo mogli uzeti onu poznatu, toliko puta citiranu, a koju je izgovorio papa Ivan XXIII. obraćajući se biskupima: »Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati. Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra.«¹ I tako se Crkva približila svijetu pjevajući i plešući youtubom.

Vjerujem da se mnogi sjećaju sestre Christine Scuccie koja je 2014. godine uvjerljivo odnijela pobjedu na „The Voice of Italy“ te potom potpisala ugovor s „Universal Studios“. Ubrzo potom sestra Christina je snimila spot u kojem pjeva Madoninu pjesmu „Like Virgin“. Iako pjesma nije izmijenjena niti u jednoj riječi, dakle identična je izvorniku, sestra Christina nam pojašnjava da je značenje pjesme ipak izmijenjeno. Naime, dok u Madoninoj izvedbi stih „For the Very First Time“ govori o fizičkom kontaktu, sestra Christina pjevajući taj stih govori o molitvi koja ju na poseban način dotiče „For the Very First Time“.² I Madonin spot, kao i spot sestre Christine snimljen je u Veneciji pa dok se Madona provokativno kreće njezinim ulicama, sestra Christina čedno korača uz venecijanske sakralne znamenitosti, vjerojatno misleći kako svojim djelovanjem šalje pobožnu poruku nakon koje će Crkva biti još bliže ljudima. Riječi pjesme kao i prekrasna Venecija na osobit se način povezuju s dekadencijom skrivenom pod maskama. Nije teško zaključiti tko je pod maskom, s obzirom da je kod Madone uvijek bilo sve prilično otvoreno pa čak i ruganje svemu što je sveto. Zašto maska kod sestre Christine? Sve postaje jasnije kad se video na kojem sestra Christina pjeva zaustavi na 6:51, gdje se vidi kako uz krik oduševljeno pokazuje znak rogova koji danas često ima negativno duhovno značenje, koje se dovodi u svezu s heavy metal glazbom i sotonizmom”.³

Sestra Christina nas u svojim intervjuima educira kako se radi o pjesmi koja u njezinoj interpretaciji govori o snazi ljubavi koja obnavlja ljude i spašava ih iz ralja njihove prošlosti. Pjesma je sada više molitva nego pop dance romantična balada, što dokazuje video, naglašava sestra Christina.⁴ Naravno, ime Isusa Krista se tu u pravilu ne spominje, (usp. Dj 10:43) obzirom da je sestra Christina ta koja spašava ljude od njihove zle prošlosti, pjevajući im pjesmuljke dvosmislenog sadržaja i podvaljujući im sofizme umjesto istine. Sestra Christina u svom pohodu spašavanja svijeta ide i korak dalje, izlažući svoj život žrtvi i to u rimskom kazalištu Brancaccio. Naime, sestra Christina je 2015. godine u prosincu glumila mladu i sramežljivu sestru Mary Robert, u Remakeu poznatog filma iz 1992. godine „Redovnice nastupaju.“

„Nadam se potpori pape. Mislim da bi me podržao, jer crkva mora smanjiti udaljenost od ljudi. Bog blagoslovio ovaj mjuzikl! Kazalište je prostor u koje se susreću drugi ljudi i prostor u kojem ostaju moje poruke ljubavi."⁵, rekla je talijanskoj novinskoj agenciji ANSA.

Nije li čudno kako je sestra Christina odabrala pjesmu i glumu kako bi pronosila Božju riječ svijetom, onu Riječ o kojoj uopće ne govori. Jedino što neprestano ponavlja je isprazna priča o ljubavi u kojoj nema niti trunke žrtve, odricanja i sebedarja. Radi se o već poznatoj priči o milosrđu bez obraćenja i ljubavi bez pravednosti, radi se o interpretaciji Isusovih poruka već prema potrebi sestre Christine.

Uglavnom: sestra Christina je uršulinka. Njihov apostolat vezan je uz odgoj djece i mladih; do sada se doista nikada nije obavljao nastupanjem po natjecanjima, niti glumom za film i TV. S obzirom da su sestru Christinu na natjecanju pratile njezine susestre koje su oduševljeno poskakivale u backstageu, pitanje o tome razmišljaju li talijanske uršulinke o promjeni svog apostolata nameće se samo od sebe.

„I Hrvatska ima svoju sestru Christinu, samo puno skromniju i duhovniju“, objavile su jedne dnevne novine, 2014. godine.⁶ O spomenutoj sestri, križarici,⁷ mogu se na internetu pronaći brojni video uradci na kojima simpatična i vrckava sestra uglavnom pjeva. Naravno, nema tu mjesta Palestrini ili Contractusu, ali ima stihovima „kolko su čekali nas dani i godine.“⁸ Jedan video osobito privlači pažnju. Po njegovom naslovu može se zaključiti da se radi o proslavi mlade mise. Dok sestra pjeva „Bosno moja divna mila“ dotle okupljeni fratri oduševljeno skaču na bini. Pjesme se redaju jedna za drugom, dok sestra izgovara hop, hop, hop hopa. Taj video uradak, koji se očigledno kreće po samoj granici dobrog ukusa, doista zahtijeva ozbiljno promišljanje o načinu na koji posvećene osobe provode „novu evangelizaciju“⁹.

Doista, mogu li posvećene osobe takvim govorom ikoga oduševiti za Isusa Krista koji posebno od njih traži da budu u svijetu, ali ne od svijeta“ (usp. Iv 17:16). Nije li to, doista, još jedan znak vremena o kojem je papa Ivan Pavao II. 11. siječnja 1988. ovako rekao: “Krizu zvanja ne treba poglavito pripisati manjku velikodušnosti sa strane mladih, nego radije posljedici datosti da se u posvećenom životu ne vidi više s dovoljnom jasnoćom proročki znak Božje prisutnosti, što je upravo prvotna dimenzija posvećenog života.”¹⁰

Valja se, zaista, zapitati što kod tog „youtubanja“ rade provincijali, časne majke, priori i priore, biskupi? Znaju li oni što rade njihova „djeca“ i ako znaju zbog čega im dopuštaju takvo neprimjereno ponašanje koje neminovno šteti njihovom duhovnom razvoju.

Zanimljivo je da se apostolat Milosrdnih sestara svetog Križa uglavnom veže uz rad s djecom, mladima i starcima. O pjevanju zabavnih pjesama na njihovim internet stranicama nema ni riječi.

Čak i kad sestra obavlja svoj apostolat, poruke koje upućuje mladima, nerijetko su tek poruke svjetskih humanista i filantropa. „Budite dobri i pošteni, kaj bi drugo časna rekla, ali stvarno se isplati biti dobar i pošten, jer se sve to vraća, i uvijek ulažite u sebe, evo to vam je moja poruka.“¹¹ I, gdje je tu Isus Krist, gdje je oduševljenost za sve što je On učinio za nas, gdje je živo svjedočanstvo vjere u Njega?

Ali zbog čega zamjeriti sestrama na pjesmama kad u dokumentu Evangelica Testificatio imamo „jasne“ smjernice aggiornamenta koje navode: „Mnogi su izvanjski oblici, koje su zapovjedili osnivači redova ili redovničkih družbi, danas preživjeli. Više toga što se stoljećima nagomilalo, a predstavlja samo teret i kočnicu redovničkog života, valja olakšati. Svakako treba provesti prilagodbe, a uz odobrenje Crkve mogu se tražiti i uvoditi novi oblici. Time se već više godina velikodušno bavi većina redovničkih ustanova koje pokušavaju, katkad presmiono, obnoviti konstitucije i pravila. Poznato nam je to obnoviteljsko nastojanje, što ga je preporučio Sabor i pažljivo ga pratimo.“¹²

Ovakve smjernice, po mojem sudu, ne čuvaju na prikladan način granice dostojanstva, poniznosti i umjerenosti. Ono što se ipak može primijetiti je da redovničke ustanove promjenama svojih pravila pristupaju „katkad presmiono“, zanemarujući pritom karizme ucijepljene u tradiciju svojih redova i svoje Crkve.

Ovakvim pristupom aggiornamentu se granice zapravo ne pomiču, naime i pomaknute granice imaju svoju jasnoću u pomaknutosti, nego ih se čini nejasnima. To je mnogo gore: nejasnoća naime rađa zbunjenošću, koja lako postaje prijetnja zavjetima koje daju ovi mladi ljudi.

Njihova posvećenost, koja bi trebala biti ucijepljena u dostojanstveno čovještvo i uzvišeno božanstvo Isusa Krista čini ih Alther Christus i Alter Eclessia. „Redovnici trebaju biti to 'sjećanje' koje poziva Crkvu na neprestano razmišljanje kako shvaća vlastito postojanje i posebno kako bi se trebala ucijepiti u svoju posebnu društvenu stvarnost.“¹³

Kompromisi (to se približno izjednačava s „nejasnoćama“) koje oni čine u provođenju aggiornamenta uvode ih u prilagodbe svijetu kojima su dajući svete zavjete rekli zbogom. Zaboravljaju se tu Isusove riječi da je nemoguće služiti dvojici gospodara (usp. Lk 16:13). U temelju prilagodbi koje pokušavaju provesti pritajio se relativizam koji i nemoguće čini mogućim pa se stoga čini mogućim hvatati plug uz istovremeno okretanje i čeznutljivo gledanje u ono što ostaje iza leđa (usp. Lk 9:62) pa makar se to događalo i na nesvjesnoj razini. U temelju prilagodbi je i identifikacija sa svijetom koja se submisivno uvlači u svijest omalovažavajući opasnosti skrivene u pomicanju granica prema svijetu, a da mu se pritom ne donose evanđeoska svjedočanstva. Zagledanost u sve velike muževe i žene kršćanstva, žive svjedoke vjere koji su s lakoćom polagali život za Isusa Krista postaje samo deklarativna.

Samo, ne zaboravimo, kome je više dano od njega će se i više tražiti (usp. Lk 12:48). Zato nam je svima bdjeti da ne bismo na vagi posljednjeg suda poletjeli prema nebesima i potom se sunovratili na zemlju.

Dr. sc. Andreja Švigir