Eugenika – Izlika za ubojstvo

U ožujku 2013. zabilježena je svjetski važna borba protiv pobačaja; mali, ali znakoviti uspjeh: Kongres Sjeverne Dakote (savezna država SAD) je donio zakon o zabrani pobačaja nerođenih s Downovim sindromom te zabranu pobačaja nerođenih kod kojih su otkriveni otkucaji srca – čime je Sjeverna Dakota postala savezna država SAD-a sa uvjerljivo najkraćim razdobljem trudnoće u kojem je dopušteno učiniti pobačaj.

U HB 1305 (House Bill, mi bismo rekli: „nacrt zakona“) se predlaže da bude kažnjivo kada liječnici svjesno obavljaju pobačaj koji se temelji isključivo na razlici u  spolu ili genetskom poremećaju.

Republikanac Vernon Laning je naveo činjenicu da je abortirano između 90% i 95% nerođenih kojima je otkriven Downov sindrom.

Laningu se oštro suprotstavila republikanka Kathy Hawken, te ukorila zastupnike koji podupiru HB1305 optužujući ih za licemjernost i ponavljajući poznatu pro – choice mantru: “Ovaj prijedlog zakona … govori meni i drugim ženama što učiniti s našim tijelima“. Na kraju svojega istupa zaključuje: „Stvar o kojoj raspravljamo je osoba. Razmislite jeste li pro-life (za život) kao što sam ja, ili ste pro-birth (za rođenje)?“[1]

Podržavajući prijedlog zakona, republikanka Diane Larson je istaknula da život treba štititi u svim fazama razvoja,  te naglasila da bez obzira govori li netko o nerođenom djetetu u utrobi ili djetetu koje već stoji na svojim nogama, pobačajem na kraju ubijamo dijete.

Nakon daljnje rasprave, Kongres Države Sjeverna Dakota je prihvatio HB1305 sa 64-27 glasova.

Drugi prijedlog zakona koji se odnosi na  abortus, HB 1456, zahtijeva od liječnika da provjere otkucaje srca prije izvođenja pobačaja te zabranjuje liječnicima provođenje abortusa ako su otkucaji srca otkriveni (otkucaji srca se na ultrazvuku mogu prepoznati između 6 i 7 tjedna trudnoće; radi usporedbe, u Hrvatskoj je pobačaj dozvoljen do desetog tjedna trudnoće, u većini država SAD-a je dozvoljeno izvršiti pobačaj do dvadesetog tjedna ili čak kasnije). Nakon što je HB1456 prezentirao republikanac Dwight Kiefert, članovi kongresa su prihvatili zakon sa 63-28 glasova.[2]

ZAKON DETALJNO

Guverner Sjeverne Dakote je nakon rasprave potpisao navedene prijedloge zakona HB1305, čime su oni stupili na snagu.[3]

Time je u poglavlju 14-02.1 Zakonika Sjeverne Dakote stvoren novi dio koji sadrži jasne odredbe zakona o zabrani spolno selektivnog pobačaja, genetskih abnormalnosti te propisanoj kazni za iste:

1. Liječnik ne smije svjesno izvršiti ili pokušati izvršiti pobačaj ako trudna žena traži pobačaj isključivo:

–  zbog spola svoga djeteta

– ako je djetetu dijagnosticirana genetska abnormalnost ili ako se sumnja da postoji mogućnost  od genetske abnormalnosti

2. Liječnik koji izvrši pobačaj radi navedenih razloga bit će kažnjen zatvorom u trajanju do godine dana, te novčanom kaznom do 1.000 američkih dolara.

Prva zabrana se odnosi na pobačaj radi selekcije djece prema „željenom“  spolu.  Etičko povjerenstvo  ACOG[4] („The American congress of obstetricians and gynecologists“, Američko udruženje porodničara i ginekologa)  je u veljači 2007. donijelo pravorijek, kojim proglašava neetičnim korištenje prenatalnih testova radi selekcije nerođenih po spolu.

Selektivni pobačaj ženskih fetusa je najčešći u područjima gdje se muška djeca smatraju vrjednijima od ženske djece. On je osobito prisutan u dijelovima Narodne Republike Kine, Indije, Pakistana, Kavkaza te jugoistočnoj Europi.[5] Utjecaj spolno selektivnog pobačaja u navedenim zemljama uzrokuje neravnotežu omjera među spolovima.

Povjerenstvo je istaknulo da selektivni pobačaji, kad je u pitanju spol djeteta, potiču seksističke stavove te nanose štetu onima protiv kojih dolazi do spolne selekcije, a to su u većini slučajeva ženska djeca.[6] Zabrana pobačaja na temelju spolne selekcije odobrena je također u Pennsylvaniji, Arizoni i Oklahomi.

Kada govorimo o pobačaju zbog sumnje na genetske abnormalnosti, poznata je priča o lažnom pozitivnom prenatalnom testu kod trudnica. Makar test probira („screening test“) može ukazati na određenu vjerojatnost da žena nosi dijete s genetskim poremećajem, pravo stanje djeteta se može utvrditi jedino dijagnostičkim testom. Strukovne liječničke organizacije preporučaju da se ženama ponudi dijagnostičko ispitivanje te zahtijevaju da savjetovanje žena koje žele prekinuti trudnoću bude nakon dijagnoze, a ne zbog – tek orijentacijskih – rezultata testa probira.

Prenatalni test kojim se procjenjuje rizik od abnormalnosti djeteta zove se Triple test ili test trostrukog probira. Cilj testa je otkrivanje trudnica koje imaju povećani rizik da rode dijete s: Downovim sindromom, s oštećenjem neuralne cijevi te s drugim poremećajima (npr. Edwardovim sindromom).

Iako Triple test nije dijagnostički, njime se detektira povećani rizik da će se dijete roditi s genetskim poremećajima – te bi liječnik trebao majku uputiti da pristupi dijagnostičkim pretragama, poput primjerice NIFTY testa, koji sa 99% pouzdanosti otkriva kromosomske nepravilnosti[7]. Da ponovimo: otkrivanje „povećanog rizika“ na Triple testu uopće ne mora značiti da se doista radi o bolesnom plodu – nalaz može biti lažno-pozitivan.

Vrijedno je spomenuti skupinu ljudi koju pobornici pro-choice (smisleni prijevod jest: „za pobačaj“) pokreta praktično nikada ne spominju, a često potiču žene na prekid trudnoće: riječ je o  liječnicima ginekolozima. Pobačaj tako često postaje stvar žene i njenog doktora.

Posljednji dio zakona propisuje krivičnu kaznu liječnicima koji obavljaju selektivni pobačaj na temelju spola ili invaliditeta. Ti liječnici će biti kažnjeni zatvorom do godinu dana te novčanom kaznom  1.000 $.[8]

Zakonodavstvo Sjeverne Dakote, međutim, nije bez presedana u propisivanju kazni za eugeničko probiranje nerođene djece.

Indija i Južna Koreja kriminaliziraju selektivni pobačaj na temelju spola u nastojanju da riješe pitanje narušenog omjera spolova zbog velikog broja pobačaja ženske djece.[9]

POBAČAJ I EUGENIKA

Napad na najslabije, u ovom slučaju osobe s Downovim sindromom te ostale osobe s teškoćama koje ovaj zakon želi zaštititi, nije novost, sve to je već viđeno ranije u povijesti. Društvo takve osobe često prikazuje kao teret i uzrok patnje. Downov sindrom i spina bifida su odobreni kao stanja koja se smatraju osnovom za ubijanje nerođenih.

Srećom, mnoge udruge i pokreti diljem svijeta su podigli svoj glas kako bi zaštitili nerođene.

SavingDowns[10] jedno od takvih poznatih udruženja roditelja, posebno se zalaže da bi se promijenio ovakav pogled na osobe s Downovim sindromom na Novom Zelandu.

Nadu pruža i  inicijativa koja nastoji ograničiti zakon o pobačaju u Velikoj Britaniji iz 1967.[11] kako bi se spriječilo liječnike da prekidaju trudnoću na temelju fizičke abnormalnosti. 

Rita Joseph, učesnica kampanje za ljudska prava o ovoj problematici naglašava: „ Perfidna ideja koja potiče ubijanje inferiornih ljudskih bića je izvanredno tvrdokorna. U svakom vremenu, negdje na ovom svijetu, eugenička[12] selekcija podiže svoju ružnu glavu, često u različitim oblicima,  ali uglavnom s istim isprikama. Oni su defektna bića, kažu, sa životima koji nisu vrijedni življenja,  ubijanje je jedini humani način da se spriječi njihova patnja i patnja njihovih obitelji, da se spriječi da budu teret svojoj zajednici.“ [13]

Osnovna koncepcija eugenike govori da su osobe s drugačijim sposobnostima manje vrijedne. Moderni koncept eugenike razvio je Francis Galton. Među ranim pobornicima tih ideja nalazimo i Charelesa Darwina na čijoj se teoriji evolucije i zasniva Galtonov koncept eugenike.[14]

Na počecima moderne eugeničke „misli“ nalazimo i političare, tako bivši američki predsjednik Theodor Roosvelt

1913. godine piše istaknutom eugeničaru Charlesu B. Davenportu nudi mu svoje viđenje eugenike kojoj je cilj iskorijeniti „neispravne“ ljude u društvu putem selektivnog uzgoja.[15]

Eugenika se dalje širila preko Karla Bindinga i Alfreda Hochea kada su 1920. godine objavili u Njemačkoj knjigu „Die Freigabe der Vernichtung Lebensunwerten Lebens“ ( „Dopuštenje uništenja nevrijednog života“ )[16],  koja je naposljetku bila dovela do ozakonjenja programa „Aktion T4“ 1939. godine, u čijem se sklopu u Hitlerovoj Njemačkoj organizirano ubijalo osobe s invaliditetom. 

Downov sindrom je bio prvi od 6 uvjeta povodom kojih se smjelo ubiti invalida. Takvu djecu  se u dobi od 3 godine moralo odvesti u institucije i usmrtiti plinom.

Povjesničari nam govore da su njemačka djeca s Downovim sindromom i spinom bifidom (rascjep kralježnice) bila od 1939. godine do kraja II. svjetskog rata u velikom broju  “izabrana“ i potom eutanazirana.[17]

Prema povjesničaru Henryu Friedlanderu, takva djeca su činila prvu skupinu – izvornu "grupu" – određenu za eugeničku eliminaciju. Zdravstvene mjere razvijene u „programe ubijanja djece“ postale su prototip kasnijih eugeničkih zdravstvenih programa protiv odraslih osoba s nasljednim teškoćama, a zatim su usmjerene protiv židovskog naroda.

PRIMJER RAZVIJENIH ZEMALJA

Fetalna abnormalnost je postala osnova za pobačaj u Novom Zelandu 1977. kada je Kraljevska komisija donijela svoje izvješće o pobačaju osoba s invaliditetom u kojemu se ocjenjuje: „Prekid nerođenog života zbog socijalne pogodnosti je moralno neispravno“, ali također i: „Nije nemoralno prekinuti trudnoću ako postoji vjerojatnost da fetus bude rođen s ozbiljnim fizičkim ili mentalnim hendikepom, jer će teret hendikepirane osobe sebi samom i njegovim roditeljima možda biti mnogo veći od ukupnog zbroja njihove sreće“.[18]

Razvidno je kako članovi Kraljevske komisije koriste termin „fetus“ za osobe s invaliditetom, a za ostale „nerođeni život“.

Uskoro ćemo biti suočeni s „odlučili ste imati dijete s Downovim sindromom, zato će vam država uskratiti potporu za dijete; to je dio društvenog ugovora“. Takav pristup nazivamo socijalnim inženjeringom koji je već započeo na Novom Zelandu, a usmjeren je prema korisnicima i samohranim majkama.[19]

Nerođena djeca su na taj način postala meta državnih vlasti, koja u svoj prenatalni program ugrađuje eugeničku selekciju. Za devet od desetero djece kojima je dijagnosticirano jedno od ovih stanja vlada Novog Zelanda odobrava izbor majki, da predaju živote tih nevinih bespomoćnih ljudskih bića u ruke liječnika ovlaštenih da taj život prekinu.[20]

Zemlja koja je 2004. god. započela sa sustavnom eliminacijom osoba zahvaćenih Downovim sindromom je Danska.  Značajan poticaj toj eugeničkoj bitci dala je vlada putem Agencije za zaštitu zdravlja. Danska želi postati u svijetu jedina država koja je  „Down Syndrome Free“ (bez Down sindroma). Taj cilj se želi postići do 2030. godine. U razdoblju 2004. – 2010. godine broj rođene djece sa Down sindromom se smanjivao po stopi od 13% godišnje.[21]

Najnoviji slučaj eliminacije bolesnih vidimo u Belgiji gdje je u parlamentu premoćnom većinom gornji dom izglasao prijedlog zakona kojim bi se legalizirala eutanazija djece za koje liječnici utvrde kako „nema nade za izlječenje“ i koja trpe „konstantnu i nepodnošljivu fizičku bol“.[22] Belgijski parlament je usvojio zakon sa 86 glasova za, 44 protiv i 12 suzdržanih. Zakon još treba potpisati belgijski kralj. [23]

POBAČAJ U TEŠKIM SLUČAJEVIMA?

Većina ljudi smatra da se žene odlučuju na pobačaj zbog teških slučajeva kao što su silovanje, incest ili prisutnost teške fetalne abnormalnosti. Iako se na prvi pogled čini da nema izlaza iz ovih teških situacija, rješenje ipak postoji.

Činjenica je, međutim, da većina pobačaja nije rezultat niti jednog od gore navedenih razloga. Prema studijama Instituta Alan Guttmacher, istraživačkog ogranka vodeće pro-abortivne organizacije Planned Parenthood,  manje od 6% svih pobačaja učinjenih u SAD-u učinjeno je zbog nekog od ta tri razloga.[24]

Naposljetku, postoje čvrsti razlozi zašto ne bi trebalo posezati za pobačajem niti u tim teškim slučajevima.

Od iznimne je važnosti podsjetiti ljude da okolnosti djetetovog začeća ne mijenjaju ništa od djeteta samog ili brutalnosti koja je prirođena pobačaju. Djetetov razvoj se ne mijenja, dok metode kojima se prekida taj život ostaju jednako nasilne.

Ipak, nije neobično da se raspravlja o teškim slučajevima kroz metodu ispiranja mozga koja će se održati u glavama onih koji bi inače prihvatili pro-life argumente ljudima se nekako čini da je sve drugačije kad su u pitanju teški slučajevi.

TEŠKA FETALNA ABNORMALNOST

Na početku treba ukloniti svaku misao koja nas naginje na shvaćanje da je bolje ubiti bolesnu osobu ili osobu s invaliditetom prije nego je rođena, nego joj dopustiti živjeti „u tom stanju“.

Ne smijemo zaboraviti da je svaki život dragocjen, jedinstven i vrijedan te da ima smisao. Polazeći od ove činjenice dokazujemo da pobačaj djeteta zbog moguće abnormalnosti nije ništa drugo nego – očita diskriminacija osoba s invaliditetom.

Zagovornici pobačaja sastavili su listu „dobrih razloga“ za pobačaj na kojoj se nalaze različite vrste i oblici invaliditeta u rasponu od istinski teških do relativno malih. Šokantno je kako ta lista svake godine sve više raste.

Umjesto da se traže medicinska rješenja za neke od tih poteškoća, redovito se koriste tehnike poput amniocenteze, koje služe identificiranju problema nerođenih – ali jedino sa ciljem da se može pobaciti djecu sa zdravstvenim problemima.

U svjetlu ove stvarnosti trebamo inzistirati da bolest nećemo izliječiti tako da ubijamo pacijenta.

Koliko je život osoba s fizičkim ili mentalnim hendikepom dragocjen Bogu govori primjer čudesnog ozdravljenja Ane Vukov, djevojčice s Downovim sindromom u Subotici po zagovoru naše blaženice Marije Petković.[25]

Za vrijeme trudnoće gđe Tatjane Vukov, liječnici su otkrili da nosi dijete s teškim tjelesnim invaliditetom i Downovim sindromom. Gđa Tatjana je odlučila roditi dijete – znala je već obitelji s takvom djecom, i znala je da je život osobe s Downovim sindromom vrijedan i da može biti ispunjen srećom. Djevojčica je rođena zdrava, ali s Downovim sindromom: roditelji to svoje dijete vole i doživljavaju kao dobrodošlog člana obitelji.

Ani je s tri godine dijagnosticirana leukemija. Nakon uspješnog izlječenja leukemije, Ani je dijagnosticirana još teža bolest Non Hodgkin limfom[26], bolest limfnog sustava koja se češće pojavljuje kod Downovaca. Budući da kemoterapija u ovom slučaju nije djelovala, liječnici su priopćili roditeljima da za malu Anu nema spasa te da nema smisla nastaviti terapiju.

Roditelji su tada, 9. travnja 2012. na uskrsni ponedjeljak, nadajući se samo pomoći „odozgor“, prikazali svetu misu u čast bl. Marije Petković. Predali su Anu u Božje ruke i u ruke blaženice molitvom za ozdravljenje ili da ju  Gospodin uzme k sebi. Obitelj Vukov nije bila sama u ovoj kušnji, župnik, mons. dr. Andrija Anišić i župna zajednica pratili su ih žarkom molitvom. Nakon par mjeseci, Ana se potpuno oporavila i ozdravila. Medicinska dokumentacija i liječnici potvrđuju da je riječ o čudu.

SILOVANJE

Kada je riječ o trudnoćama koje su rezultat silovanja ili incesta, žene su doslovno obeščašćene.

Silovanje je čin nasilja nad nevinom ženom. Kada žena prođe kroz ovakvo teško iskušenje, zaslužuje da joj se pristupi s najdubljim suosjećanjem, da joj se pruži velika podrška i posebna njega.

Dok društvo priznaje da je silovanje čin nasilja nad nevinom žrtvom, ipak ne priznaje da je i pobačaj također čin nasilja nad nevinom žrtvom.

Ako žena uslijed silovanja ipak zatrudni, što je rijetko ali moguće, ona se osjeća dvostruko obeščašćenom jer se društvo nije spremno nositi s okolnostima začeća tog djeteta. Razni savjetnici te oni koji se brinu za provođenje pobačaja ohrabruju žene na pobačaj kao idealno rješenje njezine mučne situacije.

Društvo iracionalno očekuje od takve žene da ubije svoje nerođeno dijete, ne zbog nečega što je dijete učinilo, nego zbog zločina njegovog/njezinog oca. „Suosjećamo“ s majkom na uštrb djeteta – zapravo je nagovaramo na pobačaj umjesto da pružimo pravu podršku koju žena i njeno dijete trebaju u svojoj teškoj situaciji.

Podvrgavanje tih žena pobačaju samo pogoršava početno stanje nasilja nastalog silovanjem.

Razlika je jedino što u ovoj drugoj tragediji žena postaje agresor nad svojim vlastitim djetetom.

Iako su istraživanja na ovom području ograničena, raspolažemo studijom učinjenom kod žena zatrudnjelih nakon silovanja – ona nam jasno pokazuju da se žene koje su pobacile svoju djecu osjećaju dvostruko viktimizirane te osjećaju srdžbu zbog učinjenog pobačaja (Mahkom, „Pregnancy and Sexual Assault, Psychological Aspects of Abortion, University Publishes of America[1979], pp. 53-72)“.[27]

Druga studija nam govori o ženama koje su iznijele trudnoću do kraja: iako su u početku bile uplašene, na kraju su osjećale da su učinile pozitivnu stvar darujući život svojem djetetu, osjetile su da su pretvorile nešto užasno u nešto dobro (Mahkom and Dolan, „Sexual Assault and Pregnancy“ New Perspectives on Human Abortion, University Publishers of America [1981], pp 182-199).[28]

Bez obzira na okolnosti u svom životu, svaka žena zaslužuje podršku i prikladnu njegu tijekom cijele trudnoće i dalje kako bi se spriječila šteta na emocionalnom i fizičkom području. To je istinsko mjerilo suosjećanja za majku i dijete.

Moramo uzeti u obzir da većina odgovora u ovim i sličnim teškim situacijama proizlaze iz neke vrste straha. Ljudi nisu upoznati ili se boje kako će se nositi s invaliditetom i drugim teškim situacijama u životu, pa stoga olako odbacuju živote neželjene djece i djece s teškoćama u razvoju.

POBAČAJ U HRVATSKOJ

Pobačaj je legaliziran u Hrvatskoj 1978. godine kada je i usvojen „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ koji je još uvijek na snazi.[29]

Tijekom 2010. godine, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), u državi je ukupno evidentirano 4043 pobačaja, dok ih je godinu dana ranije bilo 4450, a 1998. ih je, primjerice, bilo registrirano čak 8097. Žalosna je činjenica da je naviše legalnih pobačaja 2010. godine registrirano u dobnoj skupini od 30 do 39 godina (1763) dok je 349 djevojaka zatražilo pobačaj u dobi od 19 godina.[30]

Ipak,  Crkva je u našem narodu kroz burnu povijest uvijek branila nerođene i obespravljene.

Riječi bl. Alojzija Stepinca upućene kao poziv liječnicima u borbi protiv pobačaja još su i danas aktualne „Pobačaj je zlo u sebi. Nikakve socijalne indikacije, nikakvi naučni razlozi ne mogu opravdati direktnog pobačaja, niti učiniti, da on bude nešto drugo nego što u istinu jest, i što pred Bogom ostaje, naime ubojstvo nevinog čovjeka.„[31]

I danas možemo čuti njezin glas koji proklamira civilizaciju ljubavi. Sadašnji papa Franjo oštro osuđuje pobačaj i naziva ga  „užasnim“[32].

Sjetimo se i krčkog biskupa mons. Valtera Župana koji je tijekom zahvaljivanja papi Benediktu XVI na dolasku, ustao i zatražio od vladajućih da se „konačno revidira zakon iz nekih, željeli bismo vjerovati, prošlih vremena o prekidu ljudskog života, i da se ne naziva napretkom ono što vodi u smrt“.[33]  Osobe koje su obilježile borbu za život čovjeka od začeća do prirodne smrti, poput dr. Ružice Ćavar, Marija Živkovića, vlč. Marka Majstorovića, dr. Antuna Lisca, p. Marka Glogovića i drugih, koji su vrlo dobro poznati barem nama u Crkvi.

Nije nam dalek ni herojski čin Jage Stojak koja je dugo trpjela teški pritisak nadređenih i naposljetku dobila otkaz jer je odbila asistirati pobačaju.[34]

ZAKLJUČAK

Mediji nas u zadnje vrijeme ne prestaju izvještavati o valu pro-life inicijativa u mnogim zemljama kao što su Španjolska[35], Francuska[36], SAD[37] i Rusija[38]  koje nastoje promijeniti donesene bezbožne zakone.

Dobivena bitka za život nerođenih u Sjevernoj Dakoti primjer je kako je moguće mijenjati zakone protivne čovjeku. Vjerujem da će ova pobjeda biti poticaj i nama, vjernicima u Hrvatskoj da zaštitimo živote nerođenih te tako zaustavimo izumiranje i propast našeg naroda.

                                                                                                                                      Karolina Hrastović

Slika: wordpress