“Eutanazija i za djecu” u Belgiji

Ozakonjenje eutanazije u Belgiji od lijevo-desne koalicije (socijalističko-liberalne, tamošnji liberali zauzimaju prostor desno od centra) 2002. godine duboko je promijenio kulturu te zemlje katoličke tradicije: na valu sladunjavog kvazi-milosrđa suvremene kulture smrti (naziv kojega je modernom sekularizmu nadjenuo bl. Ivan Pavao II.), u toj se bogatoj europskoj zemlji stubokom mijenja odnos prema smrti – a onda i prema životu.

Nakon što je gornji dom tamošnjeg parlamenta krajem 2013. godine odobrio nove zakonske promjene, sada još samo kralj Filip treba svojim potpisom proglasiti zakon, kojim se omogućuje liječnicima da „izvrše samoubojstvo“ nad djecom. Kao i 2002. godine, „narančasta koalicija“ (po mješavini crvene socijalističke i plave liberalne boje) je nadglasala demokršćanski centar.

Preglasani centristi su zadnjih mjeseci vodili vrlo ogorčenu kampanju protiv ovih izmjena zakona; čak su organizirali i relativno masovne demonstracije – sve iako birači političkog centra demonstracijama u principu i nisu skloni. Nije pomoglo – uvjerljiva većina Belgijanaca (do 75%, prema nekim anketama) prigrlila je pro-eutanazijsku propagandu, gdje sekularistička većina među belgijskim političarima prezentira eutanaziju „kao ultimativni izraz humanosti“ prema bolesniku. Belgijska javnost je u tolikoj mjeri prihvatila argumente tog tipa, da njihovi mediji danas izražavaju čuđenje i zgražanje nad općim nerazumijevanjem ove belgijske „humanosti“ u međunarodnoj javnosti. Naime se u medijima od SAD do Njemačke govori se o „pro-smrtnoj ludosti u Belgiji“, o „belgijskoj silovateljskoj ideji“, o „luđačkim razgovorima gdje se sa djecom raspreda o eutanaziji“, o „belgijskom skoku sa moralne litice“. Ima i Belgijancima sklonih komentara: na međunarodnom kirurškom simpoziju u Birminghamu (UK) je bez negodovanja saslušan referat doktora sa Sveučilišta u Leuvenu (Belgija), koji vide u pacijentima koji su podvrgnuti eutanaziji novi značajni izvor za transplantaciju organa.[1]

Novi zakon predstavlja izmjene i dopune belgijskog Zakona o eutanaziji od 28. svibnja 2002. godine, koji predviđa mogućnost eutanazije kada je traži pacijent u „medicinski bezizglednom stanju stalne i neizdržive fizičke boli ili mentalne patnje koju se ne može ublažiti, koje proizlazi iz ozbiljnog i neizlječivog stanja prouzročenog bolešću ili nesretnim slučajem“. Ako se osoba podvrgne urednoj proceduri iz ovog zakona iz 2002. godine[2], smatrati će se da je umrla prirodnom smrću – čak i ukoliko se tiče ugovora o osiguranju života.

To su riječi jednog zakona, koja sadrži stanovite tzv. „pravne standarde“: u praksi primjene takvog propisa mora se utvrditi kriterije što znači „medicinski bezizgledno stanje“, što znači „stalna i neizdrživa fizička bol“, što je to „stalna i neizdrživa mentalna patnja“…

Da će kriteriji biti čudni, moglo je znalcima biti očito već 2002. godine: naime se eutanaziju ne odobrava u nekom iole uređenom postupku pred tijelima državne vlasti, čak niti pred tijelima medicinske struke – nego pacijent podnosi pisani zahtjev bilo kojem liječniku u Belgiji, koji mu smije „prikratiti muke“ ako smatra da je to u redu. Službeno prijavljenih takvih eutanazija ima godišnje oko 1400; procjenjuje se da neprijavljenih eutanazija ima još toliko – u nekim slučajevima se kao „pružatelji usluga“ pojavljuju čak i medicinske sestre, koje prema zakonu iz 2002. godine takvih ovlasti nemaju[3]. Tako bi proizlazilo da trenutačno oko 3% ljudi u Belgiji skončava život u okolnostima eutanazije.

I doista, evo nekih novijih primjera koji su došli do javnosti: u rujnu 2013. godine je eutanazirana 44-godišnja Nancy/Nathan Verhelst, koja je bila zatražila tzv. „promjenu spola iz ženskog u muško“, da bi nakon operacije počela sebe smatrati monstrumom i zapala u tešku depresiju. Liječnik Wim Distelmans je procijenio da je posrijedi stanje (od teške depresije, inače, boluje oko 2% stanovništva[4]) gdje pacijenta treba dokrajčiti smrtonosnom injekcijom.

Početkom iste godine, također 44-godišnja Anne G., pronašla je liječnika imenom Walter Vandereycken koji ju je htio eutanazirati: njeno „medicinski bezizgledno stanje“ je bilo – za ne vjerovati – anoreksija.

Dana 7. siječnja 2014. godine, eutanaziju je za sebe osigurao 95-godišnji Emiel Pauwels. On je bolovao od raka, ali još nije trpio neizdrživu bol: dva dana prije smrti organizirao je dobro posjećenu zabavu povodom predstojećeg „odlaska sa ovoga svijeta“. Na zabavi je čak davao izjave za medije.

Kako stvar može izgledati u svakodnevnici života, možemo čitati u priči 37-godišnjeg sveučilišnog profesora Tima Mortiera, koji je u travnju 2012. godine primio na poslu telefonski poziv: „Nad vašom smo mamom izvršili eutanaziju, trebate se pobrinuti za pogreb.“ Šok. Mama – Godeliva de Troyer se zvaše – je imala 64 godine, bolovala je od depresije. Rekla je sinu da je podnijela zahtjev za eutanazijom, ali je on vjerovao da joj to sigurno neće biti odobreno: gopođa de Troyer je, naime, tjelesno bila posve zdrava. Od tipičnog nezainteresiranog Belgijanca, prometnulo je to Tima Mortiera u ogorčenog borca protiv eutanazije.[5]

Nije usamljen u toj borbi: moralni autoritet aktivnostima protiv eutanazijske kulture daju belgijski katolički biskupi, a veliko Katoličko sveučilište u Leuvenu artikulira intelektualne aspekte ove važne kulturalne debate.[6]

Na mjestu zaključka, možemo se poslužiti mislima koje nalazimo u dokumentu „Poštovanje digniteta umirućega“ iz 2000. godine, kojega objavljuje Papinska akademija za život[7], sumirajući stabilni katolički nauk o ovom pitanju. Tu se citira kako II. vatikanski koncil namjernu eutanaziju proglašava zločinom (Gaudium et spes 27), a Ivan Pavao II. je zove ubojstvom (Evangelium Vitae 65), te se podsjeća da postoje – danas više nego ikada ranije – lijekovi za ublažavanje boli. Stoga traženje smrti skoro uvijek predstavlja zadnji vapaj pacijentove potrebe za pažnjom, za ljudskom bliskošću i za odgovarajućom njegom; stvarima kojih u bolnicama često nedostaje. Stoga se upućuje: „Bolesnik koji se osjeća okružen ljudskom ljubavlju i kršćanskom prisutnošću ne predaje se utučenosti i užasu kao što biva slučaj sa onima koje se prepušta da pate i umiru usamljeni i iščekujući da se život napokon dovrši. Stoga je eutanazija poraz za onoga koji je predlaže, za onoga koji o njoj odlučuje i za onoga tko je provodi.“