Dana 27. prosinca 2013. godine, izvješćuju nas udruge GROZD i REFORMA[1], podnijet je novi i vrlo ozbiljni prijedlog za preispitivanje ustavnosti.
Prijedlog, čiji je integralni tekst objavljen na internetu[2], potpisuju punomoćnici ovih dviju udruga odvjetnici Miroslav Šumanović, Krešimir Planinić i Domagoj Šoljić. Iz prilično opsežnog teksta Prijedloga, međutim, možemo zaključiti da on uključuje doprinose stručnjaka iz različitih oblasti – medicine, psihologije, pedagogije, bioetike.
Tako izložen tekst na mahove podsjeća na recenziju sadržaja Zdravstvenog odgoja: takvi sadržaji očito neće odmoći Ustavnom sudu, međutim u principu mogu predstavljati samo svojevrsnu ilustraciju razmatranjima o temeljnom poslu u ustavnosudskom postupku: zadaći utvrđivanja je li uvođenjem ovog i ovakvog Zdravstvenog izvršena povreda ustavnopravnih, međunarodnopravnih i zakonskih odredbi.
U ovom – za postupak kod Ustavnog suda najvažnijem – dijelu, Prijedlog prezentira iscrpan pregled pravnih odredbi i prakse Europskog suda za ljudska prava o zaštiti prava na slobodu vjeroispovijesti i prava prvenstva roditelja u odgoju djece.
„Tobožnja javna rasprava“
Upućujući na odluku Ustavnog suda iz svibnja 2013. godine kojom je ukinut praktično isti program Zdravstvenog odgoja – tada pod imenom „Kurikulum“ – podsjeća se u Prijedlogu GROZDA i REFORME da je ovo već četvrti put u samo dvije godine da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa donosi praktično isti program Zdravstvenog odgoja; međutim se Ministarstvo svaki put poziva na drugi zakon kojim se uvijek isti sadržaj propisuje za nastavu. Ovakve drastične i iznimno neobične izmjene pravne osnove za donošenje programa Zdravstvenog odgoja nisu niti jednom i ni na koji način objašnjene od strane Ministarstva – što je postupak protivan samoj ideji javne rasprave.
Ideja javne rasprave počiva na istinitosti i cjelovitosti informacija o sadržaju i ciljevima propisa o kojem se raspravlja. Umjesto toga, Ministarstvo dezinformira i zbunjuje javnost kontradiktornim izjavama. Tako 28. kolovoza 2013. ministar Ž. Jovanović izrijekom tvrdi: „Djeci se neće nametati nikakav stav nego će im se dati informacija“; isti dan iz Ministarstva dolazi Sažetak obrazloženja o provedenom postupku savjetovanja gdje se tvrdi da zdravstveni odgoj „nema formativni karakter i u svojim sadržajima je znanstveno utemeljen i vrijednosno neutralan“.
Ovakve izjave su neočekivane jer se dokument bavi „zdravstvenim odgojem“: kakav je toj odgoj u kojem se ne izgrađuju stavovi i ne formira mlade ljude?
Doista: suprotno ovim začuđujućim izjavama, istog 28. kolovoza 2013. god. – dapače u istom Sažetku – iznosi MZOS da se zdravstvenim odgojem „kod djece i mladih želi pridonijeti usvajanju poželjnih društvenih stavova i ponašanja“. Također se u priopćenju MZOS od 28. kolovoza tvrdi da novi zdravstveni odgoj predstavlja „borbu za čovjeka koji će svojim znanjem i vještinama, vrijednostima i stajalištima upravljati svojim zdravljem i tako se boriti za osobnu slobodu“. (str. 42 Prijedloga)
Naposljetku je protivno ideji javne rasprave njeno izazivanje baš za vrijeme ljeta kada škole (pa onda i školska tijela, poput Vijeća roditelja) u principu ne rade. Prijedlog zaključuje da je riječ o „tobožnjoj javnoj raspravi“ (str. 9. Prijedloga).
Praksa Europskog suda za ljudska prava
U temeljitom prikazu prakse Europskog suda za ljudska prava u pitanju zaštite prava na slobodu vjeroispovijedi u obrazovnom sustavu, upućuje se na europske standarde utemeljene u slučaju Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 1982. god. (koju presudu ESLJP citira i Ustavni sud, u svojoj odluci o „Kurikulumu“ iz svibnja 2013.). Prema tim europskim standardima, „o povredi slobode vjeroispovijedi … radit će se ako uvjerenje (vjerovanje) dosiže razinu uvjerljivosti, ozbiljnosti i kohezije te se odnosi na važne aspekte ljudskog života i ponašanja koji su od posebnog značaja za identitet pojedinca. S tim u svezi, nedvojbeno je da se ortodoksni kršćanski svjetonazor o npr. svetosti braka, nedopuštenosti pobačaja, kao i vjerovanje da je čin homoseksualizma grešan i neprihvatljiv i sl. ima smatrati uvjerenjem koje je vrijedno zaštite kao vjersko uvjerenje.“ (str. 14. Prijedloga).
U slučaju Kjeldsen i dr. protiv Danske iz 1976. god. afirmira se prvenstveno pravo roditelja u odgoju djece: „… u smislu prirodne dužnosti prema svojoj djeci, po kojoj su oni primarno odgovorni za obrazovanje i pouku svoje djece – roditelji mogu tražiti od države da poštuje njihove vjerske i filozofske nazore.“ (str. 14 Prijedloga).
Favoriziranje sekularizma – tj. svjetonazora aktualnog ministra Jovanovića – je politička pozicija koja nije neutralna, posebice ako država podržava sekularno kao suprotstavljeno vjerskom. U presudi iz Lautsi i dr. protiv Italije iz 2011. god., navodi se da „neutralnost znači kako se država treba suzdržati od promocije ne samo jedne posebne religije, nego također i od promocije ateizma – sekularizam kojeg bi promovirala država, nije manje problematičan od prozelitizma kojeg bi država poduzela.“ (str. 17 Prijedloga)
Na str. 44 – 48 prijedloga iznijet je jezgrovit pregled konkretnih razlika između generalnih ciljeva nedopuštene indoktrinacije koje MZOS provodi Zdravstvenim odgojem, te stajališta katoličke vjere – sadržane u Katekizmu Katoličke Crkve.
GROZD i REFORMA zaključuju: „Obzirom da program 4. modula s jedne strane nije znanstveno utemeljen, a, s druge strane, promiče točno određeni svjetonazor i bez dvojbe zastupa određenu ideologiju, obvezna primjena Nastavnog plana i programa zdravstvenog odgoja u školama predstavlja teško kršenje navedenih roditeljskih prava…. Njihovu se djecu želi (pre)odgajati, protiv njihove volje i pristanka, za vrijednosti koje su često u suprotnosti s njihovim odgojnim vrijednostima i uvjerenjima. Time se omalovažavaju roditelji i njihova primarna odgojna uloga.“ (str. 49 – 50 Prijedloga)
Ideologizacija i pristranost
Prijedlog GROZDA i REFORME skreće pozornost na činjenicu da se u suvremenoj znanosti spolnošću i njenim filozofskim implikacijama bave dvije skupine autora: jedni zastupaju stajališta tzv. „pozitivnog zakona“, tj. gledišta karakteristična za pobornike materijalizma (tj. ateizma); drugi zastupaju stajališta tzv. „naravnog zakona“, koja su gledišta karakteristična za one autore koji nisu ateisti. Oba ta stajališta su legitimna i živa, te imaju literaturu koja se broji u stotinama znanstveno relevantnih radova. Međutim se u Zdravstvenom odgoju kako ga propisuje MZOS posve prešućuje čak i postojanje ovih autora koji nisu materijalisti – makar su oni prihvaćeni i afirmirani u znanstvenoj zajednici, te uključuju primjerice Johna Finnisa (Sveučilište u Oxfordu), Roberta Georgea (Sveučilište Princeton), Karola Wotyla (njegovi filozofski spisi) i Gertrude E. M. Anscombe (jedna od najvećih filozofkinja prošlog stoljeća) i drugih iznimno uglednih znanstvenika (str. 24 – 25 Prijedloga). Tobože „nepristrani“ Zdravstveni odgoj prikazuje samo one autore čiji se svjetonazor poklapa sa onim aktualnog ministra Ž. Jovanovića.
Posljedično, program omalovažava brak i obitelj, te preskače mnoge za ljudsku spolnost važne teme. Brak i zasnivanje obitelji se ne afirmiraju, a stvaranje novog života kao dio spolnog odnosa sustavno se ili prešućuje ili spominje u negativnom kontekstu, kao nepoželjna posljedica i smetnja (koju treba spriječiti kontracepcijom ili ukloniti pobačajem); riječ „trudnoća“ gotovo uvijek dolazi uz pridjev „neželjena“. Izbjegavanjem važnih tema vezanih uz spolnost mladi ljudi se ostavljaju u neznanju ili poluznanju te se oslobađa prostor manipulaciji, ideologiji i sugestivnom usmjeravanju na jedan oblik neprimjerenog ponašanja (str. 32 – 33 Prijedloga).
„Psihološko zlostavljanje djece“
Protivno postulatima pedagoške struke, Zdravstveni odgoj predviđa izvođenje sadržaja koje je praktički nemoguće izvesti, a da se ne povrijedi profesionalna etika ili prava djece, te partnerski odnos škole i roditelja; osobito se to odnose na prerano izlaganje djece seksualnim i seksualizirajućim sadržajima. Takvo se izlaganje djece u uzrastu od 9 godina seksualizirajućim sadržajima u Prijedlogu izravno naziva „psihološkim zlostavljanjem“ djece.
Izrijekom se spominju sadržaji „poduke“ o seksualnom zlostavljanju djece, gdje se kao parametar postavlja subjektivni osjećaj djeteta je li mu određeno dodirivanje ugodno – ako je ugodno onda je dodir prihvatljiv i nije posrijedi zlostavljanje(!) (str. 26.); praktično ohrabrivanje na masturbaciju djece u 5. razredu osnovne škole; praktičnu zloupotrebu nedovoljne izgrađenosti spolnog identiteta djece u 7. razredu osnovne škole, gdje se prikazuje homoseksualne sklonosti kao jednakovrijedne i dobrodošle; u 1. razredu srednje škole se zapravo pobuđuje interes djece za pornografiju (naime se potiče one koji još se sa njome nisu upoznali da se za tu stvar zainteresiraju, jer – kao – zaostaju za onima koji su se sa pornografijom već upoznali).
To sve ide uz golemu količinu vrijednosno obojanih sadržaja i uz veliki deficit zdravstvenih/medicinskih informacija – tako priručnik Zdravstvenog odgoja za razrednu nastavu za osnovnu školu sadrži – u pogledu programa spolnog odgoja („4. modul“) svega 6% zdravstvenih/medicinskih informacija; sadržaji „4. modula“ u priručniku za razrednu nastavu u srednjoj školi obuhvaćaju 10% zdravstvenih/medicinskih informacija (str. 34 – 35 Prijedloga). Čak i u tom malom dijelu stručnih sadržaja o reproduktivnom zdravlju, sadržan je cijeli niz nepotpunih ili pogrešnih podataka – tako se propušta navesti da su kondomi (koje se u Zdravstvenom odgoju naveliko hvali i preporučuje) tek 80% pouzdani u izbjegavanju trudnoće ili sprječavanju zaraze spolno prenosivim bolestima, dok se mnogo pouzdanije metode prirodnog planiranja obitelji bez argumenata proglašava nepouzdanima (str. 35 – 36 Prijedloga).
U pogledu infekcije humanim papiloma virusom (HPV) koristi se netočan eufemizam da prezervativ „ne sprječava u potpunosti“ prijenos zaraze. Točno je, međutim, da prezervativ gotovo uopće ne pridonosi zaštiti od HPV-a (str. 36 Prijedloga).
Takvih je netočnosti doista odveć, i zapravo je zapanjujuće da bilo kakvi stručnjaci žele školskoj djeci prezentirati toliku količinu dezinformacija, kako bi ih uvjerili da prihvate jedan „bezvrijednosni pogled na spolnost“ (str. 29 Prijedloga).
Ustavni sud će – nadamo se uskoro – poslati prijedloge za preispitivanje ustavnosti Zdravstvenog odgoja na odgovor Vladi RH. Možemo računati da će odande dobiti jedan temeljiti odgovor, nakon kojega će Ustavni sud biti u situaciji da donese kvalitetnu odluku. Iz svojeg skromnog rakursa, možemo ocijeniti da bi postupku kod ustavnog suda svakako pomoglo očitovanje Hrvatske biskupske konferencije, kakvo je ranije donošeno kod ukidanja ranije već ukinutog – a u biti posve jednakog – kurikuluma zdravstvenog odgoja.[3] Time bi se raščistilo sumnje, je li sadržaj ovog “novog” Zdravstvenog odgoja u suprotnosti sa katoličkom vjeroispovijedi – tj. predstavlja li njegovo prisilno podučavanje u školama povreda prava na slobodu vjeroispovijedi.
Dario C.
