Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Čimbenici rastakanja obitelji

Kategorija: Sekularizam

Emancipacija žena, seksualna revolucija, konzumerizam i turizam – svi oni imaju jednu stvar zajedničku: polako ali sustavno dovode do rastakanja obitelji kakvu poznajemo. Obitelj je već stoljećima trn u oku onima koji čovjeka žele svesti na puko sredstvo u ostvarenju vlastitih ciljeva, otuđiti ga od samoga sebe i od drugih, i tako ga – duhom i tijelom – podložiti onome što se danas često naziva “kultura smrti”. Svi oni znaju da je obitelj posljednji bastion obrane ljudskog dostojanstva i upravo je zbog toga baš obitelj meta na koju se najčešće udara, prečesto podmuklim i opskurnim sredstvima.

Uvod

Ni jedna zajednica danas nije ugrožena u tolikoj mjeri u kojoj je to obitelj – zajednica muškarca i žene, utemeljena na braku, sa svrhom rađanja i odgoja djece. Mladi ljudi brak najčešće doživljavaju kao neku vrstu kućnog pritvora, nužno zlo koje će im ograničiti slobodu i oduzeti im radost življenja; tako se često od mladih ljudi čuje da još ne žele razmišljati o braku jer bi htjeli “još malo uživati u životu”. Preljub je već postao sasvim uobičajena stvar, toliko “normalna” da se na malim ekranima scene u kojima muškarac vara ženu (ili obrnuto) često pojavljuju kao nešto simpatično, kao sitna nepodopština kojoj eto svi mi ponekad podlegnemo. Razvod braka je nešto samo po sebi normalno i razumljivo, vremena u kojima država nije omogućavala raskidanje jednom sklopljenog braka već se čine kao drevna prošlost, a u nekim se zemljama razmišlja i o tome da se brak sklapa samo na određeni broj godina, jer nije realno od ljudskog bića tražiti i očekivati doživotnu vjernost.[1] Na kohabitaciju (zajedničko življenje prije ili umjesto braka) se gleda kao na nešto pozitivno, pače kao na hrabru odluku da se ne robuje ustaljenim konvencijama. Nadalje, sami pojmovi braka i obitelji, pod utjecajem rodne teorije i homoseksualizma, doživljavaju radikalne promjene koje za konačni cilj imaju potpunu neraspoznatljivost tradicijske obitelji kao društvene vrijednosti koju je država dužna štititi.[2] U većini obitelji oba roditelja su zaposlena na puno radno vrijeme, i preostaje im vrlo malo vremena za kvalitetan odgoj vlastite djece. Tu ulogu preuzimaju vrtići i škole – dakle institucije koje kontrolira država i čiji program određuje vlada – i tako kućni odgoj biva zamijenjen implementacijom ideologije koja je trenutno u modi, kao što je npr. slučaj sa uvođenjem rodne ideologije u hrvatske škole.

Kako je do svega toga došlo? Kako je tako čvrsta i naravna struktura kao što je obitelj uspjela spasti na tako niske grane, postati nestabilna, slaba, ismijavana, obespravljena, krhka u svakom pogledu? Proces rastakanja obitelji sigurno nije nešto što se dogodilo preko noći. U ovom članku pokušat ćemo razmotriti čimbenike koji su doveli do ovog žalosnog stanja, u nadi da je ipak moguće oduprijeti se masovnom pranju mozga, prozrijeti sredstva koja koristi Otac laži i od svoje obitelji napraviti istinski dom svijetla i radosti, neuništivi stožer u borbi protiv zla koje kao ričući lav obilazi, tražeći koga da proždrije (1 Pt 5,8).

Navedeni čimbenici neće nužno slijediti povijesnu kronologiju svoga pojavka, niti je namjera ovog članka ulaziti u pitanje tko iza njih stoji. Svrha je iznijeti činjenično stanje i upozoriti na zamke Nečastivog, koje su jednako i istovremeno očite i podmukle. Ako se netko od čitatelja prepozna u nekom elementu ovog članka, neka zna da namjera autora nije osuđivati ljude koji su podlegli ovoj sustavnoj ideologizaciji – na njih valja gledati ne kao na krivce, već kao na žrtve jedne ideologije koja već nekoliko stoljeća (još od Reformacije i Francuske revolucije) ždere sve koji joj se nađu na putu.

1. “Emancipacija” žene

Radikalna feministička teorija, kako je mnogima već dobro poznato, počiva na tezi da su žene u svemu jednake muškarcima, i da je razlika u ulogama žene i muškarca u društvu rezultat kulturoloških datosti, a ne zbog same naravi muškarca odnosno žene. Prema tome, žena je nepravedno stavljena u položaj podređenosti muškarcu, a zadatak i cilj svake žene jest osloboditi se (“emancipirati se”) od tog položaja. Ona pri tome treba odbaciti sve što ju, prema važećim društvenim konvencijama, čini ženom, i u svemu postati nalik muškarcu. To ide toliko daleko da Elisabeth Badinter (rođ. 1944), jedna od ikona suvremenog feminizma, insistira čak i na tome da se žena mora osloboditi od svoje biološke naravi, jer je to jedini način da se u potpunosti izjednači sa muškarcem i tako „oslobodi“.[3] Žene se stoga moraju baviti politikom, poduzetništvom, biznisom, graditi akademske karijere, natjecati se u svim djelatnostima čija su pravila igre odredili muškarci, i pobijediti ih.

Ovakva slika žene zapravo odražava upravo nevjerojatan prezir prema samoj ženi i prema svemu što je svojstveno ženi i ženstvenosti. Na sve aktivnosti koje su pridržane ženama, feministi gledaju sa prijezirom (majčinstvo, vođenje domaćinstva, dnevna briga o djeci i mužu), dok se aktivnosti koje su svojstvene muškarcima (politika, poduzetništvo, profesionalna specijalizacija) veličaju preko svake mjere i smisla. Danas je to otišlo toliko daleko da se žene često nalaze u grčevitoj borbi protiv svoje naravi, uvjerene da je to put kojim trebaju naći sreću i samoostvarenje. Kada bi im barem netko rekao da se sreća ne može postići negiranjem svoje naravi, već samo i isključivo prihvaćanjem uloge koju nam je dobri Bog namijenio! [4]

Utjecaj ove ideologije na obitelj je više nego jasna – navedimo samo neke posljedice. (1) Žena prestaje biti sinonim za dom, brižna supruga i majka koja je uvijek tu, spremna pružiti svaku vrstu utjehe i topline svojoj djeci i mužu, nositeljica plamena ljubavi čije iskre neprestano pale srca ukućana. Umjesto toga, ona izlazi u svijet natjecati se sa muškarcima dok djeca bivaju prepuštena odgoju institucija (dječji vrtići i škole), a muškarac biva lišen sigurne luke u kojoj se može skloniti od svih oluja i odmoriti od svih bitaka koje kao hranitelj, skrbitelj i branitelj obitelji mora dnevno voditi u svijetu. (2) Muškarac biva onemogućen u svojoj ulozi glave i oca obitelji (pater familias – izraz koji se danas spominje samo u kontekstu sprdnje), te se i sam nalazi u opasnosti da padne u krizu identiteta, što je potpomognuto i općim ismijavanjem svake autentične muževnosti i očinstva, posebno prisutnog u američkim serijama (tzv. sitcom-ovima). (3) Žene u brak ulaze sve kasnije, bilo od straha da ne izgube svoju slobodu, bilo zbog nastojanja da se ostvare u profesionalnoj karijeri. To rezultira fizičkom nemogućnošću stvaranja velikih obitelji, čak i ako se ta želja u kasnijoj fazi života i pojavi. (4) Veliki broj žena uopće ne želi sklapati brak i imati obitelj, već sve svoje kapacitete ulažu u karijeristički probitak. Žena koja u igri čija su pravila odredili muškarci (politika, poduzetništvo, akademija) želi postići učinak jednak ili bolji od većine muškaraca, u to mora uložiti sve svoje snage. Takva nastojanja ne ostavljaju ni mjesta ni prostora ni životne energije za osnivanje obitelji.

2. Seksualna revolucija

Godina koja je obilježila seksualnu revoluciju je 1968., kada je pod utjecajem tzv. Frankfurtske škole [5] došlo do masovne popularizacije feminističkih i homoseksualnih pokreta. Ideje “šezdesetosmaša” doduše nisu nipošto nove i originalne, susrećemo ih u svim dekadentnim društvima, od antike do modernih vremena. Misao vodilja seksualne revolucije jest da čovjek svoju sreću može potpuno ostvariti tek onda kada se oslobodi svih društvenih konvencija koji na bilo koji način ograničavaju čovjeka da postigne spolni užitak kada god hoće, s kime god hoće i na koji god način to poželi. Svaki vid čistoće (bilo predbračne, izvanbračne ili bračne) se ismijava, a one koji o tome govore proglašava ili konzervativcima ili onima koji čovjeku ne žele dobro. Ide se toliko daleko da se primjerice Katoličku crkvu optužuje da, propagirajući čistoću, želi ljude imati u stanju stalne napetosti i frustracije, kako bi ih mogla lakše kontrolirati i koristiti ih za ostvarenje vlastitih političkih ciljeva.

Seksualna revolucija dovodi do potpune zamjene teza na kojima počiva kršćanski moral. Spolni čin nije više čin koji ima svoj svršni uzrok u prokreaciji, već na čin bez naravne svrhe koji se upražnjava isključivo radi užitka partnera. On tako biva zatvoren u samoga sebe, čin sebičnosti jedne osobe koja drugu koristi kao sredstvo postizanja spolnog vrhunca. Granica više nema. Tinejdžer ili student, oženjen ili neoženjen, sa osobom suprotnog ili istog spola, u dvoje ili u skupini, sa drugim čovjekom ili sam sa sobom – jedino što je bitno je postizanje spolnog vrhunca uvijek kada to poželimo.

Ovakav pogled na spolnost sasvim sigurno ne odgovara istini tog velikog otajstva – čovjeka svodi na sebičnog tragača užitka (koji pri tome ne bira sredstva), veličajući animalne nagone i potpuno zaboravljajući na to da se ljubav ostvaruje samo u istinskom, potpunom i bezrezervnom darivanju jedne osobe drugoj; da ljubav uključuje vjernost, predanje i žrtvu; da spolni čin ima smisla samo onda kada je otvoren prema životu, a ne zatvoren u samoga sebe.

Iz seksualne revolucije do danas su nikle mnoge ideologije, u kojima danas prepoznajemo homosekualizam odnosno rodnu teoriju.

Pogledajmo sada koje su posljedice ove revolucije ostavile na obitelj. (1) Predbračni seks i promiskuitet postaju općeprihvaćene norme ponašanja. To kao posljedicu ima pojavak cijelog niza spolno prenosivih bolesti; problemi sa reproduktivnim sustavom kod žena uslijed česte promjene partnera ili korištenja hormonske terapije u svrhu kontracepcije; te sve kasnije ulaženje u brak. (2) Kultura kontracepcije već je prihvaćena čak i među katoličkim supružnicima [6] što rezultira slabijom vezom između samih supružnika [7], neurednim stavom prema novom životu (dijete se često doživljava kao prijetnja komoditetu i dokolici odraslih), i manjim brojem djece. (3) Praksa pobačaja, ubojstva nevinog ljudskog bića u majčinoj utrobi, nužno slijedi prihvaćanjem kulture kontracepcije. Ako je dijete neželjena nuspojava spolnog čina, logično se nameće pitanje što napraviti kada kontracepcija zakaže. Odgovor, nažalost, svi jako dobro znamo – milijuni i milijuni likvidiranih ljudskih bića godišnje. (4) Razvodi brakova su sve češći i uobičajeniji. Najčešći je to slučaj za starijim bračnim parom, kada muškarac u svojim 50-im godinama života još uvijek predstavlja “dobar ulov” za mlađe žene. Potaknut ideologijom seksualne revolucije koja kaže da čovjek ne može biti sretan ako si uskraćuje uzbuđenja koja donosi seks, on je spreman napustiti svoju životnu družicu i krenuti u potragu za novom “srećom” u zagrljaju mlađe žene, koja ga podsjeća na mladenačke dane. Osim toga, mnoge žene, istrgnute iz prirodnog okruženja doma, pod utjecajem stresa u neprirodnom okružju u kojem su se našle, podlegnu kušnji preljuba, vjerujući da će na taj način barem donekle ublažiti sivu svakodnevnicu i nezadovoljstvo koje u sebi nose. (5) Kultura pornografije koja je kao posljedica seksualne revolucije postala nešto sasvim normalno i dostupno u svakom trenutku i količini, izravno je odgovorna za raskidanje mnogih brakova i propadanja mnogih obitelji. (6) Nečedno odijevanje mnoge muškarce, ali i žene, može dovesti u kušnju nevjere – najprije u srcu (usp. Mt 5,28), a zatim i na djelu.

3. Konzumerizam

Iako se sasvim jednostavnom računicom može pokazati da je u mnogim obiteljima financijski isplativija situacija kada samo jedan supružnik radi [8], danas je ta mogućnost mnogima potpuno nezamisliva, nešto o čemu se čak niti ne razmišlja. Mediji i reklamna industrija neprestano nas sa svih strana uvjeravaju da nam trebaju stvari za koje ni u snu sami ne bismo pomislili da nam trebaju. Novi shopping centri niču kao gljive poslije kiše, a ljudi su sve više i više u kreditima i minusima na računima i karticama. Stvara se nerealan standard, u kojem svatko mora imati novu odjeću i obuću, novi model mobitela, voziti novi automobil, živjeti u centru grada. Za sve to treba novaca, a za novac treba raditi. Tako zapravo imamo apsurdnu situaciju da mnoge žene rade samo zato da bi si obitelj mogla, uz redovito i često zaduživanje i plaćanje kamata na dug, priuštiti stvari koje joj zapravo ne trebaju. Onda dolazimo do paradoksa: ljudi svoj stres liječe odlaskom u shopping, a sam uzrok stresa leži u tome da se radi od jutra do mraka kako bi si mogli taj isti shopping priuštiti. Ne bi li bilo puno bolje kada bismo imali manje stvari, a stres liječili u toplini obiteljskog doma?

Posljedice konzumerizma na obitelj leže upravo u tome da oba roditelja prekomjerno rade kako bi si mogli kupiti stvari koje im ne trebaju. To rezultira time da su supružnici na kraju dana u jednakoj mjeri i na isti način umorni, te postaje vrlo teško da jedno nosi breme drugog (usp. Gal 6,2). To također znači da djecu odgajaju institucije, i da roditelji nemaju ni snage ni vremena ni mogućnosti odgojiti djecu koja će se znati oduprijeti duhu svijeta u neznabožačkom društvu u kojem živimo.

4. Turizam

Na prvi pogled može se činiti čudno da se jedna naizgled tako bezazlena stvar kao što je turizam našla na popisu čimbenika rastakanja obitelji. Pogledajmo zato koje preduvjete, tj. koji mentalitet mora biti stvoren kako bi ideja o turizmu uopće zaživjela. Prije svega, potrebno je osigurati dvije stvari. Prvo, posvijestiti ljudima da je dom najdosadnije mjesto na svijetu i da je provoditi slobodno vrijeme u svom domu ravno ludosti. Drugo, svakodnevnicu valja prikazati kao lišenu svake radosti, kao nužno zlo i monotoniju koju obavljamo iz dana u dan, i praktički živimo samo zato da od nje pobjegnemo. Kada su ta dva mentaliteta osigurana, onda se turizam nudi kao jedino izbavljenje.

Danas vidimo da je taj program prilično dobro uspio. Mnogi ljudi zaista doživljavaju dom kao dosadno i tupo mjesto (“Nećeš valjda ostati doma za vikend??”), a svakodnevne napore, uspone i padove, radosti i žalosti, kao nešto potpuno sporedno i nevažno. Stvarnost je zapravo potpuno suprotna. Dom u kojem vlada ljubav i sloga je, prema riječima G. K. Chestertona [9], najzabavnije i najuzbudljivije mjesto na svijetu. Nigdje čovjek nema toliko slobode i tolike mogućnosti za ispuniti slobodno vrijeme kao što ima u svom domu. Također, svakodnevnica je ono što čini život. Čovjek je pozvan da ju posveti i osmisli, da se kroz nju ostvari služeći Bogu i bližnjima. Sreća se ne nalazi negdje daleko, na Havajima ili Tahitiju, ne treba otići u zabavni park da bi život imao smisla i bio ispunjen.

Kada pogledamo utjecaj turističkog mentaliteta na obitelj, možemo primijetiti da je u njemu prisutna sinteza svih ostalih čimbenika. Turistička putovanja su skupa – ako si ih obitelj želi priuštiti, nužno je da oba supružnika rade. Novac koji se godišnje izdvaja na putovanja mogao bi se iskoristiti za još jedno ili dvoje djece. Turizam često potiče na “seksualne slobode” (odmor se predstavlja kao vrijeme kada sve kočnice moraju popustiti), nečednost i sve ostalo što može dovesti u kušnju supružničku vjernost. A najgore od svega toga je opasnost da se dom počne smatrati dosadnim i nepoželjnim mjestom, nužnim zlom koje moramo otrpjeti znajući da nas za nekoliko mjeseci čeka ludi provod negdje daleko od svakodnevnog života.

Na ovom mjestu mogli bismo napraviti i jednu povijesnu usporedbu sa praksom koja je bila na snazi u Europi u vrijeme kada su europske države prihvaćale katoličku vjeru kao od Boga objavljenu religiju. Tada nije bilo godišnjih odmora kao danas, ali je zato svaki iole važniji blagdan kojeg slavi Crkva bio neradni dan. Takav sustav čovjeku nije omogućavao odlazak na višednevna turistička putovanja, ali ga je poticao upravo na to da svoje slobodno vrijeme provede u domu i sa svojom obitelji, počinjući dan sa sv. Misom kojoj je nazočila cijela obitelj. Radni čovjek je tako imao od prilike jednaki broj neradnih dana kao i danas, ali su oni bili raspoređeni tokom godine, usklađeni sa kalendarom i blagdanima sv. Crkve, a provodili su se u okrilju obitelji i doma.

Umjesto zaključka

Otvoreno pitanje ostaje: tko stoji iza svih tih čimbenika? Tko već nekoliko stoljeća tako brižno plete mrežu koja za cilj ima uništenje institucije obitelji? Kome je i zašto to u interesu? Ta pitanja ćemo za sada ostaviti neodgovorenima, ostavljajući čitatelju da o tome donese vlastiti sud.

Lucas Ioannes
lucas.ioannes@gmail.com

Slika: iccdenton.org


[1] vidi npr. http://www.jutarnji.hr/brak-na-odredeno–sedam-godina-/269535
[2] v. Opća deklaracija o ljudskim pravima (Opća skupština UN-a, 10. prosinca 1948), čl. 16, točka 3; usp. Kompendij socijalnog nauka Crkve, izdaje: Papinsko vijeće „Iustitia et pax“, KS 2005; br. 228 (cf. Kongregacija za nauk vjere, Razmišljanja o planovima zakonskoga priznavanja veza između homoseksualnih osoba, 3. lipnja 2003)
[3] „Elisabeth Badinter vjeruje da nejednakost među spolovima neće prestati sve dok muškarci ne budu u stanju zatrudnjeti. Po njezinu mišljenju, nejednakost među spolovima može se iskorijeniti jedino razvojem novih tehnologija koje će omogućiti prenošenje embrija iz ženskog tijela u tijelo muškarca, a nakon toga ponovno u žensko tijelo koje će to dijete roditi. „Sudjelujući“ na taj način u trudnoći, muškarac i žena bili bi mnogo sličniji jedno drugome i time bi se izgubila jedna značajna dimenzija nejednakosti.“, D. de Marco i B. Wiker,  „Arhitekti kulture smrti“, Verbum  2007, str. 177-178
[4] To dakako ne znači da žena ne može ili ne smije obnašati dužnosti koje tradicijski obnašaju muškarci, ako se za time pojavi potreba ili želja; problem nastaje u trenutku kada društvo ženama poručuje da one moraju željeti obavljati te poslove, inače nisu normalne
[5] Frankfurtska škola proizišla je iz ideologije marksizma, a njezin glavni protagonisti su Erich Fromm i Herbert Marcuse. Jedan od glavnih ciljeva tog pokreta je ukidanje svih tradicijskih vrijednosti, posebno obiteljskih, i ukinuće institucije braka kao takvog.
[6] Katolička crkva oduvijek naučava da je kontracepcija objektivno i intrinzično moralno zlo, koje nikada ne može biti opravdano (usp. KKC 2399)
[7] Spolnom čin koji je zatvoren životu manjka iskrenosti, jer je predanje žene samo djelomično (“dajem ti sebe, ali ne i svoju plodnost”), kao i spremnost muškarca da uzme svoju ženu u njezinoj cjelovitosti (“želim te, ali ne želim tvoju plodnost”); usp. KKC 2370
[8] vidi npr. Phil Lenahan, “Upravljanje novcem za katolike”, Verbum 2009
[9] G. K. Chesterton, “What’s Wrong With the World“; http://www.gutenberg.org/files/1717/1717-h/1717-h.htm

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.