Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Intervju s biskupom Athanasiusom Schneiderom

Kategorija: Intervjui

Biskup Athanasius Schneider je rođen 1961. godine u Kirgistanu (SSSR) u njemačkoj obitelji. Krsno ime mu je Antonius, a Athanasius je njegovo redovničko ime. Roditelji su mu 1973. iselili u Njemačku. Kasnije se pridružio Kongregaciji redovničkih kanonika Svetog križa u Austriji te je 1982. primio redovničko ime Athanasius; za svećenika je zaređen u Brazilu 1990. godine. Doktorirao je iz patrologije na Augustinianumu u Rimu, te nakon 1999. predaje na bogosloviji u Karagandi, Kazakstanu. Godine 2006. je zaređen za biskupa u bazilici sv. Petra u Rimu i imenovan je za biskupa Celerina i pomoćnog biskupa Karagande. Od 2011. do danas je pomoćni biskup u nadbiskupiji sv. Marije u Astanu, predsjednik je Liturgijske komisije i predsjednik Biskupske konferencije Kazakstana. Autor je dvije knjige o sv. pričesti: Dominus Est – To je Gospodin iz 2008., i Corpus Christi: sv. pričest i obnova Crkve iz 2014. godine. Godine 2019. je tiskana njegova treća knjiga: Christus Vincit. Kristov trijumf nad tamom vremena, za koju je kardinal Raymond Leo Burke rekao da otkriva srce pravog pastira duša, te se ne sjeća da se netko u novijoj povijesti s tolikim žarom dao u službu istine o katoličkoj vjeri.

 

A: (Apologetska udruga bl. Ivan Merz, katolik.hr) Vaša Ekselencijo, Vi ste jedan od vodećih branitelja vjere danas u Crkvi. Kako to da ste dobili redovničko ime po sv. Atanaziju, velikom branitelju vjere iz 4. stoljeća, često nazivanim Athanasius contra mundum (Atanazije protiv svijeta)? Izgleda da ste Vi u vrlo sličnoj situaciji danas.

B: (Biskup Athanasius Schneider) Kršteno ime mi je Antun, prema svom krsnom zaštitniku sv. Antunu Padovanskom. Kada sam postao redovnik Kongregacije redovničkih kanonika Svetog križa prilikom polaganja redovničkih zavjeta dobio sam ime Atanazije. Nikada prije u životu nisam ni pomislio na to ime. Kandidati su nadređenom mogli predložiti tri imena od kojih bi onda nadređeni izabrao jedno. Ja sam rekao: „Ja nemam prijedloga, ne mogu ništa predložiti. Ostavljam vama da izaberete ime koje želite.“ Tada sam dodao: „Iako ja volim svoje krsno ime Antun. Ali ako želite, Vi možete izabrati drugo ime.“ I kada je došao trenutak polaganja zavjeta nadređeni mi je rekao: „Zvat ćeš se Atanazije“. Nakon što sam postao biskup postupno sam uvidio ogromnu veličinu aktualne krize u Crkvi, koja je u ovoj mjeri jedinstvena u cjelokupnoj povijesti Crkve. Iako je kriza arijevske hereze u 4. stoljeću također bila globalna, ipak se ona ticala samo jedne konkretne istine vjere, tj. božanstva vječnog Sina Boga, a time i istine Presvetog Trojstva. Aktualna kriza Crkve se tiče samog temelja vjere s obzirom na to da se očituje u gotovo globalnom relativizmu što se tiče svih aspekata doktrinarnog, moralnog, liturgijskog i pastoralnog života Crkve. Ovaj relativizam je srž hereze modernizma kojeg je papa sv. Pio X. nazvao „sintezom svih hereza“.  Postoje potvrde svetih biskupa ispovjednika iz vremena arijevske krize 4. stoljeća koji me vode. Sv. Atanazije je pisao jednom svom kolegi biskupu: „nije prikladno služiti vremenu, već moramo služiti Gospodinu“ (Ep. ad Dracontium). A sv. Grgur Nazijanski je bespoštednom iskrenošću formulirao glavnu bolest biskupa koja je pridonijela tadašnjoj krizi Crkve: „Mi služimo vremenu i zahtjevima masa. Mi prepuštamo našu lađu svakom vjetru koji puše, i kao kameleoni znamo kako dati našoj riječi mnogo boja“ (De vita sua = Carmina 2, 1, 11).

A: Vaša Ekselencijo, čini nam se da vjernici nikada u povijesti Crkve nisu bili toliko zbunjeni, i podijeljeni. Koji su uzroci takvom stanju?

B: Crkva naših dana je inficirana virusom egoističnog naturalizma i prilagodbe duhu bezbožnog svijeta. Kler na pozicijama odgovornosti savija koljena pred svijetom. Religijski relativizam i indiferentizam prema kojem Bog želi različitost religija u konačnici sadrži odbacivanje svečane i obvezne božanske zapovijedi Krista da evangeliziramo ljude svih naroda i vjera, bez iznimke. To je u samoj srži aktualne krize Crkve. Konkretna najdublja rana u životu Crkve je međutim euharistijska rana. Crkva je mistično tijelo Kristovo, a euharistija je srce. Srce daje krv i snagu tijelu. Mi smo više od pedeset godina od Koncila. Posebice s novim oblikom mise, koja je svojom neodređenom strukturom otvorila vrata različitim subjektivnim slavljenjima, a posebno s praksom pričešćivanja na ruku, mi patimo od neke vrste duhovne bolesti srca u Crkvi. Kada je srce slabo onda imamo medicinski izraz za to: zatajenje srca, srčana insuficijencija. Crkva danas pati od jake euharistijske „kardiopatologije“, i tako je cijelo tijelo anemično i bez energije. Nikada u dvomilenijskoj povijesti Crkve nisu bile počinjene tako strašne uvrede protiv Presvetog sakramenta, toliko trivijalnosti misne žrtve od strane klera i vjernika kao u naše vrijeme. „Reforma“ liturgije i njena implementacija imala je za učinak desakraliziranje i slabljenje vjere u Stvarnu Prisutnost i žrtveni karakter mise. To prije svega vidimo u praksi primanja sv. pričesti na ruku i stojeći, što otkriva najdublju ranu i bolest u životu Crkve danas. Crkva je u mnogim svojim članovima, posebno u hijerarhiji,  slaba, nema snage, jer je njeno srce, euharistijsko štovanje, slabo. Umjesto ozdravljanja srca, ona se angažira u frenetičnim vanjskim aktivnostima kao na primjer sinodama, kriznim i hitnim sastancima, baveći se klimatskim promjenama, migracijama, itd.

A: Izgleda da je Crkva danas podijeljena na tradicionaliste i moderniste, a znamo da je Isus rekao da kraljevstvo ne može opstati ako je u sebi podijeljeno. Znači li to da će Crkva propasti?

B: Božanska je istina da Crkva ne može propasti jer Krist je obećao Petru: „Vrata pakla je neće nadvladati“ (Mt 16,18). Poznata je epizoda gdje je kardinal Ercole Consalvi, državni tajnik pape Pija VII., rekao Napoleonu koji je prijetio da će uništiti Crkvu: „Nećete uspjeti Vaše veličanstvo. Čak ni mi [svećenici, biskupi i kardinali] nismo bili u stanju to učiniti“. „Sam Isus je usporedio Crkvu s ribarskom mrežom u kojoj će na kraju sam Bog razdvojiti dobre od loših riba. Tu je i prispodoba o Crkvi kao njivi na kojoj raste dobro sjeme koje je sam Bog posijao, ali i korov koji je neprijatelj u tajnosti posijao na isto tlo. Zaista, korov na Božjem polju, u Crkvi,  je iznimno vidljiv, i zle ribe u mreži također pokazuju svoju snagu. Ipak, polje je još uvijek Božje polje i mreža je Božja ribarska mreža. I u sva vremena nema samo korova i zle ribe, već i Božjih usjeva i dobrih riba. Naglašavanje obje strane nije krivi oblik apologetike, već neophodna usluga Istini“ (papa emeritus Benedikt XVI., ranije ne publicirani esej, objavljen 11. travnja 2019.). Slijedeći učenje sv. Augustina papa Grgur Veliki je rekao: „Mi se sada nalazimo, dobri i zli, u mreži vjere, kao izmiješano jato riba. Ali na obali će biti objavljeno koju mrežu je sveta Crkva izvukla“ (Homiliae in Evangelia I, 11, 4). Od vremena apostola i crkvenih otaca se shvaćalo da je zadaća pastira Crkve u tome da služe „polju Božjem“ smjesta oslobađajući mladice „od svakog skandala nalik korovu“ (papa Grgur Veliki, Registrum epistolarum I, 75). Pravi razlog aktualne velike krize u Crkvi moramo gledati u zanemarivanju velike većine pastira Crkve (Papa i biskupi) da se brzo i učinkovito suprotstave herezama u Crkvi. Odmah nakon što korov iznikne usred žita i prije nego uništi žetvu ruke zemljodjelaca moraju ga smjesta istrgati zajedno s korijenjem.

A: Tko su modernisti, i jesu li oni uopće katolici?

B: Vrijedi citirati sljedeću prikladnu analizu modernizma koju je dao papa sv. Pio X. i koja se može potpuno primijeniti na današnju krizu u Crkvi: „Njihov sustav se ne sastoji u razbacanim i nepovezanim teorijama već u savršeno organiziranom tijelu, čiji su svi dijelovi čvrsto spojeni tako da nije moguće prihvatiti jedan dio bez prihvaćanja svih. I sada, može li itko tko ispita cio sustav biti iznenađen da ga trebamo definirati kao sintezu svih hereza? Kada bi netko pokušao skupiti sve zablude koje su burgijale protiv vjere i koncentrirati sva potkopavanja i srž svih njih u jednu, ne bi mogao bolje uspjeti nego što su to danas modernisti učinili. Ne, oni su učinili više od toga, jer kao što smo već nagovijestili, njihov sustav ne znači samo uništenje katoličke vjere, već svih religija. Dobrim razlogom im aplaudiraju racionalisti, jer najiskreniji i najotvoreniji među racionalistima toplo izražavaju dobrodošlicu modernistima kao svojim najvrjednijim saveznicima (enciklika Pascendi Dominici Gregis, 39). Pravi korijen zabluda modernista je intelektualni stav naturalizma, koji je u konačnici nijekanje nadnaravne Božanske Objave. To obilježje u osnovi odgovara radikalnom antropocentrizmu. Papa sv. Pio X. nam je dao prikladan opis modernista koji se lažno predstavljaju katolicima: „Ima puno katolika, da, i svećenika također, koji govore te stvari otvoreno; i oni se hvale da će oni reformirati Crkvu tim pomamnim idejama! Nije sada u pitanju stara zabluda, po kojoj se neko pravo na nadnaravni red zahtijevalo za ljudsku prirodu. Mi smo otišli daleko iznad toga, mi smo dostigli točku kada je utvrđeno da je naša sveta religija, u čovjeka Krista kao i u nas, vlastit i spontani plod prirode. Tako onda sigurno nema ništa destruktivnije za cijeli nadnaravni red“ (enciklika Pascendi Dominici Gregis, 10).

A: Može li katolik zagovarati legalizaciju istospolnih zajednica?

B: Katolička vjera glasom Učiteljice svih vremena, osjećajem za vjeru vjernika (sensus fidelium), kao i zdravim razumom, jasno odbija bilo kakvu civilnu zajednicu osoba istog spola, zajednicu koja ima za cilj da te osobe traže seksualno zadovoljstvo jedna s drugom. Čak i ako se osobe koje žive u takvim zajednicama ne bi upuštale u obostrana seksualna zadovoljstva – što se u stvarnosti pokazalo sasvim nerealno – takve zajednice predstavljaju veliki skandal, javno priznanje grijeha bluda protiv prirode i neprestanu neposrednu priliku grijeha. Oni koji zagovaraju istospolna partnerstva su stoga također  krivi za stvaranje jedne vrste strukture grijeha, u ovom slučaju pravne strukture habitualnog bluda protiv prirode, jer istospolni čini spadaju u grijehe koji vape u nebo, kao što kaže Katekizam Katoličke crkve (1867). Oni koji zagovaraju istospolne zajednice su na kraju krajeva nepravedni, pa čak i okrutni prema osobama koje žive u takvim zajednicama, jer će te osobe biti potvrđene u smrtnom grijehu, bit će utvrđene u svojoj unutarnjoj psihološkoj dihotomiji, jer im razum govori da su istospolni čini protiv razuma i protiv eksplicitne volje Boga, stvoritelja i otkupitelja čovjeka.

A: U Hrvatskoj biskupi redovito dozvoljavaju davanje sv. pričesti onim političarima koji zagovaraju legalizaciju pobačaja, tj. pravo na izbor. Je li time oni čine svetogrđe?

B: Biskupi time osobno ne čine svetogrđe izravno. Međutim, oni surađuju u činu svetogrđa drugih osoba dopuštajući im da prime Svetinju nad Svetinjama, Tijelo Kristovo, iako te osobe javno podržavaju gnusan grijeh pobačaja. Tako krajnje skandaloznim odobravanjem ti biskupi proturječe Božanskoj istini ekstremne težine pobačaja i u isto vrijeme niječu Božansku istinu koju je napisao sv. Pavao, i koju neprekidno vjerujemo i prakticiramo u Katoličkoj crkvi, a koja kaže: „Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje“ (1 Kor 11,27). Dopustiti takvim osobama da pristupe sv. pričesti je isto kao smatrati da njihov čin javne podrške pobačaju nije nedostojan, tvrdeći time da su takve osobe dostojne. Dostojno primiti sv. pričest znači imati čistu savjest od smrtnog grijeha, istodobno ne izazivajući skandal riječima ni djelima protiv Božjih zapovijedi. Osim toga ti biskupi koji dozvoljavaju takvim osobama primiti sv. pričest čine grijeh protiv ljubavi prema bližnjemu, jer osobe koje primaju Tijelo Gospodina nedostojno i svetogrdno ranjavaju svoju dušu i izlažu je velikoj opasnosti prokletstva. Stoga, ti su biskupi krivci „krvi“ tih osoba, te moraju uzeti za ozbiljno ovu Božansku opomenu: „Sine čovječji, postavljam te za čuvara doma Izraelova. I ti ćeš riječi iz mojih usta slušati i opominjat ćeš ih u moje ime. Kad bezbožniku reknem: ‘Umrijet ćeš’, a ti ga ne opomeneš i ne odvratiš od zla puta njegova kako bi mu život spasio, on će umrijeti zbog svojeg bezakonja, ali ću ja od tebe tražiti račun za krv njegovu“ (Ez 3,17-18). Ti se biskupi ponašaju protivno onome što su činili apostoli, jer dopuštajući sv. pričest političarima koji javno podržavaju pobačaj, oni se ustežu objaviti im cijelu Božju istinu, te su stoga krivi za krv tih jadnih grešnika. Zaista, sljedeće riječi sv. Pavla bi trebale odjeknuti u ušima tih biskupa: „Zato vam u ovaj dan današnji jamčim: čist sam od krvi sviju jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svega nauma Božjega“ (Dj 20,26-27).

A: Vjernicima je neshvatljivo da papa može širiti krivovjerje, a ipak čujemo kako papa Franjo daje izjave i potpisuje dokumente koji su u kontradikciji s crkvenim naukom. Možete nam dati neki konkretni primjer takvih izjava, i kako se trebaju postaviti biskupi, svećenici, ali i laici, u takvim situacijama?

B: Do sada papa Franjo nije izravno proglasio herezu. Hereza znači poricanje objavljene Božje istine proglašene od Crkve na jedan definitivan način ili kao dogme. Međutim, nažalost papa Franjo u raznim izjavama potkopava istinu vjere putem dvosmislenog izražavanja, iako ne putem hereze, to čini putem teološke zablude. Glavne dvosmislenosti i zablude su u iščitavanju moralnog Božjeg zakona, praktično podrivanje nerazrješivosti sakramentalnog braka dozvoljavanjem pristupanju razvedenih i „ponovno vjenčanih“ presvetoj pričesti, podrivanje jedinstvenosti katoličke religije kao jedine religije pozitivno željene od Boga, relativiziranje neusporedivog stanja osoba koje su krštene i koje su primile nadnaravno Božje posinstvo, relativiziranje istine stvarne mogućnosti vječne propasti duša, zabluda o praznom i privremenom paklu rekavši da će proklete duše biti uništene, relativizacija apsolutne valjanosti prve Božje zapovijedi koja zabranjuje štovanje drugih bogova i idola. Na primjer, papa Franjo u Amoris laetitia sugerira da unija koja prekrši vjernost obaveznu prema bračnim zavjetima može sama po sebi pokazati „dokazanu vjernost“, da unija koja se suprotstavlja zapovijedi Krista, može pokazati „kršćansku predanost“, i  da jedna preljubnička unija može biti mjesto za „velikodušno samodarje“: „Druga unija se konsolidirala tijekom vremena, s novom djecom, dokaznom vjernošću, velikodušnim samodarjem, kršćanskom predanošću, samosviješću o njenoj nepravilnosti i velikim poteškoćama oko vraćanja nazad bez osjećaja u savjesti da bi pali u novi grijeh“ (298). Ovdje papa Franjo proturječi vječnom moralnom nauku Crkve, koji kaže:  svi seksualni čini izvan valjanog braka su u sebi istinski zli i nikada se ne može opravdati počinjenje u sebi istinski zlog čina, čak ni da bi se postigao dobar cilj; ne može se govoriti o „vjernosti“ kada se ona odnosi na uniju koja sama po sebi krši vjernost dužnu izvornom braku. Dalje papa Franjo kaže: „Subjekt može poznavati pravilo sasvim dobro, a ipak imati velike poteškoće u razumijevanju ‘njegove inherentne vrijednosti’, ili biti u konkretnoj situaciji koja ne dozvoljava njemu ili njoj da djeluje različito i odluči drugačije bez daljnjeg grijeha“ (301). To izražava drugim riječima zabludu, kada kaže da postoje određene situacije u kojima osoba ne može počiniti drugo osim grijeha. Druga teška i evidentna zabluda je sadržana u „Dokumentu o ljudskom bratstvu za svjetski mir i suživot“ iz Abu Dhabija, gdje se kaže da „su pluralnost i raznolikost religija, boje, spola, rase i jezika izraz mudre Božje volje, s kojom je On stvorio ljudska bića.“ Takvom afirmacijom logički je proglašeno da Bog jednako želi različitost spolova i religija, time stavljajući intrinzično pozitivne razlike muškog i ženskog spola u istu ravan s razlikama među religijama. Time se relativizira jedinstvenost katoličke religije, te prva Božja zapovijed, gdje Bog kategorički zabranjuje bilo koju drugu religiju i kult osim religije i kulta koje je objavio On, s korijenima i predznakom u Starom zavjetu, a u punini po Isusu Kristu. Čin štovanja Pachamame, simbola američkih poganskih religija urođenika, koji se dogodio u Vatikanu u prisutnosti pape Franje 4. listopada 2019. predstavlja evidentno praktično kršenje prve Božje zapovijedi.

A: Može li papa promijeniti nauk Crkve?

B: Papa sigurno ne može promijeniti crkveni nauk. Papa ne smije preuzeti neku vrstu svjetovnog političkog pristupa s karakteristikama papinskog apsolutizma, pod motom „Crkva, to sam ja“ – “l’Église c’est moi,” slično političkom motu kralja Francuske Luisa XIV., “l’État c’est moi.” Papinski autoritet predstavlja Učiteljstvo koje je u svojoj biti podređeno. Podređeno je Riječi Božjoj u Svetom pismu i Riječi Božjoj u Svetoj predaji, i također u stalnom učenju svih papinih prethodnika sukladno vječnom osjećaju cijele Crkve (perennis sensus ecclesiae). Stoga papin autoritet ima jedan esencijalno namjesnički karakter. Papa je u konačnici osoba u Crkvi s najmanje slobode, jer je njegov autoritet vrlo ograničen, s obzirom na to da je on administrator nečega što ne pripada njemu, nego Kristu. Papa je posljednji čovjek u Crkvi koji bi mogao reći, „Sada ću činiti što želim“. Zadaća Učiteljstva i pape je biti vjeran sluga. U evanđelju naš Gospodin kaže: „Tko je onaj vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima da im izda hranu u pravo vrijeme?“ (Mt 24,45). Velika klerikalna napast je smatrati sebe Gospodinom i ponašati se kao takav, a ne kao sluga. Što je viši klerikalni položaj, time je napast opasnija. Stoga, posebno papa mora najviše paziti na svaki izričaj Učiteljstva i također na svoje geste i djela.

A: Mnogi vjernici su bili šokirani kada je papa Franjo bez zadrške preporučio cjepiva okaljana stanicama pobačene djece. Vjernici su uvijek u papi gledali vrhovni autoritet, danas su ti isti vjernici zbunjeni, jer ne znaju što činiti u ovom konkretnom slučaju. Je li Papa u ovom slučaju pogriješio, i što je činiti vjernicima?

B: Nažalost, već je papa Benedikt XVI. 2005. i 2008. godine odobrio dva dokumenta Svete Stolice u kojima se cjepiva okaljana stanicama pobačene djece dopuštaju, iako samo u iznimnim situacijama. Prvi, od Pontifikalne akademije za život, naslovljen „Moralna razmišljanja o cjepivima pripravljenima od stanica dobivenih pobačenim ljudskim fetusima“ izdan 9. lipnja 2005.; drugi, od Kongregacije za nauk vjere, naslovljen „Upute Dignitas Personae o određenim bioetičkim pitanjima“ izdan 8. rujna 2008. godine. Prosinca 21. 2020. godine Kongregacija za nauk vjere je izdala „Opasku o moralnosti korištenja anti-Covid-19 cjepiva“, gdje je korištenje cjepiva okaljanih pobačajem ponovno dozvoljeno. Relevantni dokumenti Svete Stolice (od 2005., 2008., i 2020.) ne predstavljaju konstantno učenje Crkve po tom pitanju, jer to konkretno pitanje nije ni bilo poznato do nedavno. Ti dokumenti nisu nezabludive odluke Učiteljstva. Da one mogu biti pogrešne pokazuje činjenica da je bilo do sada nekih izraza afirmacije novijeg Učiteljstva, tj. one od pape Franje iz Amoris laetitiae i Fratelli tutti, koje moraju biti ispravljene i koje će sigurno biti ispravljene u budućnosti. Argumenti u tri spomenuta dokumenta u prilog moralne dopuštenosti korištenja cjepiva okaljanih pobačajem su u konačnici previše apstraktni. Mi moramo pristupiti tom problemu na jedan dublji način i ne ostati na pravnom pozitivizmu i formalizmu s apstraktnom teorijom o suradnji. Moramo ići dublje, do korijenja i moramo razmotriti proporcionalnost. Taj konkretni lanac groznog zločina ubijanja, ekstrakcije dijelova tijela ubijene djece, recikliranje i komercijalizacija njihovih dijelova tijela putem proizvodnje i testiranja lijekova i cjepiva je van svakih proporcija prema drugim zločinima, npr. korist od ropskog rada, plaćanje poreza, itd. Zbog ozbiljnosti izvanredne prirode pobačaja i trenutne situacije stalno rastuće industrije pobačaja, načelo materijalne suradnje ne može biti primijenjeno u ovom slučaju. Čak štoviše, prihvaćanje cjepiva okaljanih pobačajem u ovom povijesnom trenutku je potpuno antipastoralno i antiproduktivno.

A: Papa Franjo je rekao da su mladi koji vole tradicionalnu misu rigidni i nesigurni u sebe, „ili čak još nešto“, sugerirajući time da bi možda trebali otići psihijatru. Koji je Vaš komentar na to?

B: Mislim da je tako jedan općeniti sud prema tim mladim ljudima, koje Papa osobno ne poznaje, jednostavno nepravedan. Smatram suprotno, oni klerici, biskupi i svećenici su rigidni koji žestoko čak i s mržnjom odbijaju tradicionalni obred mise, koji je bio savršen i svet za sve generacije katolika i za svetce proteklih najmanje tisuću godina. Ti klerici zatvaraju svoj um i srce duhovnoj ljepoti liturgije kojom je Duh Sveti djelovao na organski način kroz ne samo stoljeća, već milenija. Tradicionalna latinska misa je stvarno misa svih vremena i svih katoličkih generacija, ne u smislu svakog malog obrednog detalja, već u odnosu na svoje esencijalne karakteristike. To je misa svih vremena zbog činjenice da njen obred izražava na jedan jasan i ljepši način bitnu istinu misne žrtve, tj. obožavanje Boga Oca, kojem se Isus Krist, njegov inkarnirani Sin, prinio na križu u ime sveg stvorenja u snazi Duha Svetoga. Sveta misa sa svojim obredom treba reflektirati, što je više ljudski moguće, strahopoštovanje i ljepotu bogoštovlja podareno Presvetom Trojstvu od strane proslavljene Crkve u nebu. Bog je upisao u ljudsku dušu jednu duboku čežnju za istinom i ljepotom. Što je duša čistija, i napunjenija milošću vjere, time je spontanije privučena nadnaravnom istinom i nadnaravnom ljepotom. Stoga, čiste duše nevine djece, iskrene duše mladih ljudi, duše jednostavnih vjernika, duše koje još nisu kontaminirane klerikalnim ideologijama antropocentrizma u liturgiji, privučene su magnetizmom istine, reda, i ljepote koja zrači iz tradicionalne latinske mise. Mladi ljudi osjećaju u dubini svoje duše da su rođeni za više ideale, čak za herojstvo. Stil Novus Ordo mise, sa svojom znatno reduciranom svetošću i obrednom ljepotom, zauzvrat transmitira prosječnost. Mlade ljude koji stvarno vjeruju ne privlači prosječnost. Papa i biskupi naših dana trebaju slušati rastući glas mladih ljudi koji traže restauraciju živog i dostojnog svijeta nadnaravne istine i uzvišenosti, što je tradicionalna latinska misa. Poziv mladih ljudi bi se mogao parafrazirati sljedećim riječima: „Sada poznajemo i volimo liturgijsko blago naše Majke Crkve, blago kojeg smo bili lišeni!“ Danas, obnova tradicionalne latinske mise se uglavnom odvija od strane mlađih klerika, mladih ljudi, i mladih obitelji. Tradicionalna liturgija je nepobjediva; ona se nema zašto bojati bilo kakvih katastrofa. To je ohrabrujući znak nade u sred opće liturgijske katastrofe. Ljubav prema tradicionalnoj liturgiji Majke Crkve također je znak onoga što Duh Sveti govori Crkvi našeg vremena. Oni biskupi i svećenici koji optužuju mlade ljude koji vole tradicionalnu liturgiju kao „rigidne“, sami su duhovno rigidni i njima također Duh Sveti upućuje ove riječi: „O, da danas glas mu poslušajte, ne budite srca tvrda“ (Ps 95,7-8).

A: Od blagdana Tijelova 2006. godine nakon što je papa Benedikt XVI. pročitao rukopis Vaše knjige Dominus Est odlučio je udjeljivati sv. pričest isključivo na način kako ste Vi predložili: vjernici kleče i primaju Tijelo Kristovo direktno na jezik. Onim vjernicima koji žele primiti sv. pričest na koljenima i na jezik često se spočitava da su kao farizeji koji se samo žele pokazati. Je su li oni farizeji?

B: Ti vjernici sigurno nisu farizeji. Farizeji su pak oni klerici koji zabranjuju tim vjernicima da kleknu ispred neizrecivog veličanstva Gospodina u euharistiji i prime ga u stavu poniznosti satnika u evanđelju i skupljača poreza u hramu, koji su kleknuli ispred Gospodina govoreći: „Gospodine nisam dostojan“. Farizeji su prije oni klerici koji zabranjuju tim vjernicima primiti  Gospodina u stavu jednostavnosti djeteta, koje otvara svoja usta dopuštajući da bude nahranjen direktno u usta. Ti klerici su slični onim farizejima koji su zabranili djeci i jednostavnim ljudima da duboko časte Gospodina također svojim vanjskim gestama kada je ušao u Jeruzalem na Cvjetnicu: „Neki od farizeja u mnoštvu rekoše mu, „’Učitelju, prekori svoje učenike’. On odgovori: ‘Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!’“ (Lk 19, 39-40).

A: Vaša Ekselencijo, koja je Vaša poruka hrvatskom narodu?

B: Hrvatski katolici imaju časni naslov biti „Antemurale Christianitatis“ (predziđe kršćanstva). U jednom pismu papi i rimsko-germanskom caru 10. travnja 1494. hrvatski plemići su napisali: „Mi smo zaustavljali ovu snagu (Turke) gotovo sedamnaest godina gubljenjem naših tijela, života i sveg našeg dobra, i kao bastion i predziđe kršćanstva svakodnevno smo branili kršćanske zemlje, koliko god smo to ljudski mogli.“ Danas neprijatelj istinske katoličke vjere nije toliko izvana, već je zadobio veliku moć unutar Crkve, zauzimajući čak visoke crkvene pozicije. Neka Bog podari Hrvatskoj uzdizanje pokreta istinske pomoći u našem vremenu za restauraciju integriteta života vjere, morala i liturgije Crkve. Neka blaženi kardinal Alojzije Stepinac bude poseban posrednik i pomoćnik tako da u Hrvatskoj može rasti novi pokret duhovnog predziđa (antemurale) protiv opasnosti za integritet katoličke vjere i liturgije. Neka ove sljedeće riječi blaženog Alojzija Stepinca budu svjetlo i inspiracija za hrvatske katolike, u prvom redu za biskupe i svećenike, ali također za vjernike: „Jedno od najvećih zala našeg vremena je prosječnost u pitanjima vjere. Nemojmo se zavaravati… Ili smo katolici ili nismo. Ako jesmo, to se mora vidjeti na svakom polju našeg života“ (propovijed na blagdan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1943.). Želio bih izraziti svoje molitvene želje za hrvatski narod u ovim teškim vremenima sljedećim riječima, koje je papa Benedikt XVI. izgovorio u svom posjetu Hrvatskoj: „Ljubljena Crkvo u Hrvata, s hrabrošću i poniznošću uzmite na sebe zadaću biti moralna svijest društvu, ‘sol zemlje’ i ‘svjetlo svijetu’ (Mt 5,13-14). Budite uvijek vjerni Kristu i poruci evanđelja, u društvu koje traži relativizaciju i sekularizaciju svakog polja života. Neka radost vjere i nade živi u vama“ (proslava večernja s biskupima, svećenicima, redovnicima i bogoslovima i molitva na grobu blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 5. lipnja 2011.). Blaženi Ivan Merz, taj duhovni dragulj hrvatske mladeži, neka vodi i pomaže hrvatske katolike u današnjoj duhovnoj borbi. On je napisao: „Moram početi život obnovljen u duhu ovog novog razumijevanja katolicizma. Samo mi Gospodin može pomoći,  jer čovjek ne može ništa sam na svoju ruku“ (Dnevnik, 5. veljače 1918.). Blaženi Ivan Merz je vjerovao da je njegovo poslanje bilo vrlo jednostavno: „katolička vjera“. Neka prava, puna katolička vjera bude i danas istinska slava Hrvatske!

Slika: Athanasius Schneider, Gloria Dei

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.