Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Intervju s Marijom Šudićem

Kategorija: Intervjui

Prenosimo intervju s predsjednikom udruge Katolik, objavljenog na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća.

“Mario Šudić je predsjednik razmjerno mlade udruge Katolik, koja glavninu djelatnosti obavlja putem internetske stranice katolik.hr. U razgovoru za naš portal komentirao je rad udruge, medijsku politiku Katoličke Crkve, kao i neke druge pojave današnjeg društva. Iz razgovara za ovaj uvod izdvojimo misao: ‘Oni koji se bave progonom Crkve zapravo žele legitimizirati pravo na griješenje, što je znamo nemoguće, jer Gospodin nikada dozvolu za grijeh nije dao niti će je dati. Grijeh uvijek dođe na naplatu’. (D.Dijanović)”.

Gospodine Šudiću, zamolio bih Vas da ukratko predstavite čitateljima portala Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Zovem se Mario Šudić, 39 mi je godina. Imam brata blizanca, diplomiranog teologa. Ja nisam teološki obrazovan, već samouk, ali to je više od hobija jer je za katolika grijeh propusta ne upoznati svoju vjeru. (Novo)obraćenik sam. Vjeru prakticiram 13 godina. Ranije nisam bio vjerski odgajan, već jednostavno ‘utopljen’ u masi omladine koju je odgajao soc-realizam. Ekonomske sam struke, oženjen, imam četvero djece.

Predsjednik ste relativno mlade Udruge Katolik. Možete li u osnovnim crtama iznijeti njezin program i opisati njezino djelovanje?

Tako je, udruga je mlada. Egzistira kakve 3 godine. Ukratko, njezin je program braniti zasade katoličke vjere, onako kako su postavljene na nerazdruživoj spregi Svete predaje, Svetog pisma i crkvenog Učiteljstva. Zato smo i izabrali tako jednostavno i prepoznatljivo ime, katolik.hr – u kome je odmah jasan njen poziv i „program“ kako kažete,  ljudi koji unutar nje djeluju. Dok branimo vjeru, istovremeno ju i izlažemo. Dok to činimo gradimo ili obnavljamo vjeru drugima a svoju učvršćujemo. Kada upoznamo svoju vjeru, zavolimo je jer je njen temelj božanski, a to je sama Dobrota, Ljepota, Mudrost i Radost. Ono što pak ne volimo nećemo niti braniti, mada Katekizam Katoličke crkve (KKC) kaže da je „svaki onaj koji je primio sakrament sv. Potvrde DUŽAN vjeru širiti i braniti’’. Ogromna pošast vjerske ravnodušnosti, konformizma i mjestimice apostazije koju vidimo i osjećamo svi oko sebe, najviše su posljedica slabašne reevangelizacije katolika i neevangelizacije nekatolika, kao i ogromnog nepoznavanja vlastite vjere. Sve devijacije i zastranjenja u društvu na svim razinama imaju svoj temelj u krizi duha, to jest fundamenta ljudske opstojnosti. Prava kriza nije ni socijalna, ni psihološka, ni gospodarska, već duhovna, baš kao što to Sveti Otac izlaže. Zato se nužno vratiti tome fundamentu, izučiti ga i ponovno se obratiti. Mnogi misle za dječji vjeronauk koji su jednom primili, „da je to sad to“, međutim, to je bilo tek sjeme za čiju smo njegu i skrb dalje uz roditelje, sami bili odgovorni. Ako jesmo…

Odakle je došao poticaj za osnivanjem udruge?

Karizmatici često za sebe smjelo, da ne kažem neskromno, znaju reći, da nemaju ljudskog utemeljitelja, već da je karizmatski pokret pokrenuo Duh Sveti direktno. Ja ne znam je li tako bilo s nama, ali mislim da se smijem nadati da jest, napose ako pogledam solidne plodove koje ova mala udruga donosi; barem se tako referiraju posjetitelji naše web stranice, u ogromnoj većini pohvalama i zahvalama. Okupljanje tima katolik.hr također je počelo na Internetu. Osobno sam primjetio nekolicinu apologetskih blogova, na njima komentirao, vidio da se s autorima slažem u većini stvari, pa sam im svima uputio poziv da osnujemo zajedničku apologetsku web stranicu, što je prihvaćeno. Sam Internet je poslužio kao baza nalaska i međusobnog upoznavanja a i sada nas dnevno spaja elektronskom poštom budući da nas ima iz čitave Hrvatske.

Kao što ste spomenuli, dobar dio svoga djelovanja Udruga vrši putem internetske stranice katolik.hr, na kojoj se može pronaći čitav niz kvalitetnih članaka apologetskog karaktera. Koliko je meni poznato, riječ je o uopće prvoj apologetskoj stranici na hrvatskome jeziku?

Ne osjećam poseban ponos zato što je to „prva apologetska stranica na hrvatskom jeziku“ upravo zbog gore navedenog žala i opće nesvijesti da bi svi katolici koji su primili sakramenat krizme trebali biti širitelji i branitelji vjere. Usput, „prva hrvatska“ je već i prilično otrcana sintagma jer se njome kiti sve i svašta, nerijetko nepotrebno, a najčešće iz ekonomskih razloga koji su u našem slučaju sasvim izlišni. Raduju me i druge apologetske inicijative, makar ne toliko u strogo doktrinalnom smislu kao što je to možda kod nas, već i u moralno ili socijalno – političko apologetskom. Izdvojio bih par takvih udruga ili inicijativa kao GROZD, inicijativa Vigilare, udruga bl. Alojzije Stepinac, te portal Raskrižje.

Glede same stranice katolik.hr, kako ste rekli da se na njoj nalazi „čitav niz kvalitetnih članaka apologetskog karaktera“ – to možemo zahvaliti da tako kažem ‘privatnom’ entuzijazmu i revnosti malobrojnog uređivačkog tima. Kako su to uglavnom laici, inače su okupirani poslovno i obiteljski. Članci se stvaraju prema aktualnim potrebama, kao npr. sada niz članaka o agresivnom homoseksualizmu i lezbijstvu, ili npr. agresivni sekularizam i relativizam. Ima i članaka koji se vraćaju prilično u povijest jer su se od povijesnih napada na Katoličku crkvu već iskovali pravi mitovi i legende koji su postali prave kvazidogme, te već vjekovima sasvim dobro funkcioniraju kao toljaga kojom treba opaliti Crkvu iz koje god potrebe se zaželi. Dvije takve klasične toljage su Inkvizicija i Križarski ratovi.
Kako vjerski život katolika, kako smo rekli, slabi ili barem stagnira, recipročno tome jača sektaški život na parazitskom modusu naspram Katoličke crkve. Zato imamo prilično velik blok članaka o sljedbama i antikatoličkim pokretima. Još zamašniji blok članaka imamo o protestantskom fundamentalizmu i protestantizmu generalno, kojega također možemo nazvati nekom vrstom derivata ili čak parazita katoličanstva. Oni pola svoje evangelizacije baziraju na ‘ispravljanju’ i protivljenju katolicima dok ljudima govore o Kristu. Slobodno možemo ustvrditi da je to protivljenje uopće temelj njihove vlastite opstojnosti – da se nemaju kome protiviti uopće ni sami ne bi mogli postojati.  Zanimljivo je znati da protestanti nisu Crkva, a da katolici i pravoslavni to jesu. Protestanti jesu kršćani ali ne i Crkva. To je vrlo važna distinkcija. Mnogi naši nominalni katolici to malo ili nikako ne razlikuju. Oni misle da je Crkva nešto čega ima više vrsta, baš kao što kao individue favoriziramo određene boje – ti više voliš žutu a ja plavu. Međutim, spasenje koje ovisi o Crkvi je daleko ozbiljnija stvar od banalnih stvari poput tih… Da se katolici i ostali ne bi zbunili dok ovo čitaju, i mislili da mi možda nismo za ekumenizam, ali zdrav ekumenizam, pojasniti ću ovo o protestantima pomoću KKC 819, gdje o njima afirmativno stoji „da se među njima nalaze mnoge zasade posvećenja i istine“. Cjela istina bi bila kada bismo ovome pridružili i to da „se među njima također NE nalaze mnoge zasade posvećenja i istine“, naročito glede crkvenosti, a svi kršćani kao bogotražitelji su uvijek obvezni tražiti više istine i posvećenja, a nikako ne manje.

Nadalje o stranici – dakako da su svi članci podjeljeni u kategorije i pripadajuće rubrike kao i svagdje drugdje. Dosta pažnje polažemo i na katehetske članke, s posebnom pažnjom na one koji imaju i katehetsko-apologetsku narav. Tako primjerice prevodimo i na stranici objavljujemo malo po malo, kapitalno klasično apologetsko djelo „Krugovalni odgovori“ od tri toma koje datira još iz 30ih, a svojom se kvalitetom nametnulo kao apologetska katolička ‘Biblija’. Posebna mu je vrijednost klasični apologetski model zaoštravanja i odgovaranja na pitanja, dakle, pitanje – odgovor, pitanje- odgovor, i tako cijela knjiga – jasno, jezgrovito, snažno i pamtljivo. Uostalom, pozivam čitatelje da provjere sami. Pola i više članova udruge katolik imalo je neku vrstu često vrlo neugodnog iskustva s nekatolicima, mahom protestantima ili sljedbašima poput Jehovaca koji su ih pokušali vrbovati za svoju zajednicu. Kojeg god sam katolika pitao za slično iskustvo – imao ga je. Mnogi su nespremni na vjersko-teološke debate s njima, i povjerovali su u njihove fantazije, napustili Katoličku crkvu i prešli u te ‘istinske’ zajednice.  To napominjem zbog nasušne potrebe čitanja knjiga kao što su „Krugovalni odgovori“ koja sama sadrži 1500 odgovora na sva moguća takva pitanja – provokacije. Takvi se katehetski priručnici inače ne mogu pronaći na hrvatskom jeziku, a svaki katolik treba dobro znati da su razni vrijedni katekizmi, naročito KKC, papinske enciklike, crkveni dokumenti i sl. zapravo ključevi razumijevanja Biblije, koja je kako najčitanija knjiga na svijetu, jednako i najmanipulativnija knjiga na svijetu, u smislu – knjiga kojom se najviše žonglira i manipulira, nažalost i najčešće – dušama na štetu. Zatim imamo klasičnih članaka o Bogu i njegovoj objavi, etici i moralu, vrijednih crkvenih dokumenata, propovijedi, članaka o sakramentima, evangelizaciji, intervjue, te preporuke na razne druge kvalitetne sadržaje, a koji se programski i načelno po- ili preklapaju sa interesima i ciljevima Udruge Katolik i katolik.hr-a.

Kako bi ocijenili medijsku politiku Katoličke crkve u Hrvata? Dijelite li mišljenje teologa i novinara Ivice Šole koji tvrdi da su crkveni mediji previše getoizirani?

Najprije da kažem da je g. Šola daleko kompetentniji i znalačkiji od mene za ocjenu crkvenih medija i njihove getoizacije. Mogu ponuditi samo moje skromno mišljenje. Da, apsolutno se slažem da su crkveni mediji previše getoizirani. Zbog toga trebamo dijagnozu i anamnezu te getoizacije, da bismo se od nje mogli uopće osloboditi ili izliječiti. Tko je getoizirao crkvene medije? Mislim da je to išlo, i još uvijek ide bilateralno – getoizirali su ih pojedinci i utjecajne skupine izvan Crkve kojima Crkva i njeni mediji smetaju iz raznih poriva. Možda još opasnije – getoizirali su ih i sami katolici koji si vole urediti takvo okruženje prilikom stvaranja i vođenja crkvenog medija gdje neće biti nikakvog trvenja, gdje će oni stvarati spokojno i gdje im nitko neće nametati što da pišu, ali to uvijek prati i kontrapunkt – oni sami nikome tada neće smjeti ne samo nametnuti što pišu već čak ni ponuditi – a to je jako loše jer je i njihov prvi zadatak evangelizacija kao i svim drugim crkvenim snagama, a zatvoriti se u svoje vlastito nabožno stvaralačko okružje, sasvim sigurno nije evangelizacija.

Glede crkvenih medija ili crkvene medijske evangelizacije imamo tako dvije snažne negativne pojave – jedni crkveni ljudi umjesto da osvajaju svijet za Krista, bježe od ljudi iz svijeta – oni doduše stvaraju, ali tu nema previše križa ili da tako kažem jedne svete konfrontacije sa svima onima koji su Krista lišeni. Motiv takvog stava može biti jedna vrsta ustrašenosti i nesigurnosti – da se ne zna kako drugima Krista dati, posredovati, ili čak jedna vrsta neobraćenosti – ne može im se dati Krista ako ga se sam nema. Druga negativna pojava, je nešto što bi se usudio nazvati negativni nusprodukt Drugoga vatikanskog koncila, točnije nekih njegovih prenaglašenosti ili preapsolutiziranih ideala kao što je to famozno „otvaranje svijetu“. Došlo je do presljubljivanja sa svijetom. Neki su se toliko zaletjeli u svijet kao grlom u jagode, da su nedovoljno obraćeni ponovno usvojili one „vrijednosti“ svijeta od kojih su nekad ranije odbjegli. Mnogočija „pastoralna razboritost“ u takvim slučajevima je izgledala tako da su si sami postavili metodiku evangelizacije po modelu tipa „mi nećemo ništa govoriti o Kristu, već saslušati njihova opredjeljenja, njihove vrijednosti i čežnje, a govorit ćemo im o Kristu kada dođe vrijeme“. Ako smijem malo zločesto reći, neki od takvih su čekajući to vrijeme već otišli u grob, pa će s Kristom na Nebu pričekati da se ti isti ljudi pojave pred Njim pa da im Slavni Krist direktno prozbori svoju Poruku.

Što se tiče medijske politike Katoličke crkve u Hrvatskoj, sporazuman sam sa kard. Bozanićem koji odbacuje optužbe da Crkva šuti, da ne dijalogizira. Pravo je pitanje – tko ju sluša? Crkva nije poslana da gladi uho. Crkva je Majka, a majka nije prava majka ako samo tepa. Crkva itekako govori propovijedima, publikacijima, zvukom i slikom – evo upravo lijepog primjera pokrenutog u Rijeci – internetske katoličke televizije; zatim tribinama, kolumnama – npr. don Živko Kustić, napisima – pogledajte blogove fra Zvjezdana Linića, don Anđelka Kaćunka, svjedočenjima vjernika, vanjskim znakovima kroz pobožnosti i liturgijski život, zapravo ako hoćete Crkva je u svemu prorok vremena – a proroci i grme i tješe.
Možemo međutim govoriti o različitim stilovima unutar te crkvene komunikacije ili njenih medija. Sasvim sigurno tu ima prostora za razna poboljšanja. Dok smo na zemlji, mi smo i ljudi tijela, i tjelesne percepcije, time i raznih slabosti – nekog primjerice toliko jako smeta čitanje propovijedi ili govora kardinala Bozanića dok je za ambonom ili u medijima, da ne može obratiti pažnju na sam sadržaj koji je daleko bitniji. Ali naša mjesna Crkva nije jedan biskup – takvi su slobodni potražiti govornike – propovjednike par excellance kao mons. Ratko Perić, mons. Mile Bogović ili mons. Antun Škvorčević – treba se malo okrenuti oko sebe.
Jasno, slobodno se može navijati da crkveni govor bude što manje uvijen, što manje diplomatski, prodorniji, jasan, nedvosmislen – kad se nešto kaže da se ne nagađa da li to znači ‘to’.

U tzv. mainstream medijima gotovo da nema dana a da se ne napadaju svećenici i Katolička crkva. Prilikom posjeta Svetog Oca Hrvatskoj, ti su napadi doživjeli svoj vrhunac. Smatrate li da danas u Hrvatskoj i Europi opravdano možemo govori o pojavi kršćanofobije?

Možemo govoriti ne opravdano, već preopravdano koliko toga ima. To je tako intenzivno i arogantno da to zapravo ne možemo nazvati kršćanofobijom – jer oni se nas ne boje, već radije kršćano-mizantropijom. Otvoreno nas izruguju, preziru, ako ne i mrze. Ništa neobično, – izjava komisije Iustitia et pax neki dan, o netrpeljivosti prema katolicima u RH.
Nije ni naziv homofob opravdan, jer ni njih se nitko ne boji – ali ta je kovanica zapravo pila naopako – mi se kao pravdamo od nečeg od čega se čovjek ni ne treba opravdavati jer prave ugroze i fobije zapravo ni nema. Možemo to nazvati i odvraćanje pozornosti – oni su izmislili ugrozu i fobiju, da bi izazvali pažnju i sažaljenje, ulogu žrtve, te slijedom stvari raznim mehanizmima za sebe tako ‘male’, ‘jadne’, ‘ugrožene’, ishodili zakonsku regulativu za razna izopačenja kao što je to npr. istospolna zajednica kao brak, ili takva zajednica kao posvojitelj djece. Pravi je problem zapravo pobuna na Boga. Takvi ljudi najčešće preziru Boga i Crkvu jer im brane njihove omiljene grijehe. Draži im je grijeh od Boga i spoznaje Boga. Zato će radije prognati katolike i dizati prst na Nebo, nego se obratiti. Prvi papa, sv. Petar ovako opisuje takve pojave:

„Preuzetnici, drznici, i ne trepnu pogrđujući Slave, dok anđeli, iako jakošću i snagom od njih veći, ne izriču protiv njih pred Gospodinom pogrdna suda. Oni pak kao nerazumne životinje po naravi rođene za lov i istrebljenje, pogrđuju što ne poznaju. Istim će istrebljenjem i oni biti istrebljeni; zadesit će ih nepravda, plaća nepravednosti. Užitkom smatraju razvratnost u pol bijela dana. Ljage i sramote! (…) Naklapajući naduvene ispraznosti, požudama putenim, razvratnostima mame one što netom odbjegoše od onih koji žive u zabludi. Obećavaju im slobodu, a sami su robovi pokvarenosti. Jer svatko robuje onome tko ga svlada.“

Svakako valja reći da je ogromnoj većini građana RH u najosnovnijim konturama jasno što je to grijeh i što se Bogu sviđa, a što ne. Nitko nema opravdanja da nije znao, slično kao što nepoznavanje civilnog zakona nikog ne ispričava od odgovornosti. Pravi cilj toliko medijskog napadanja na Crkvu, to jest njihovih vlasnika, naručitelja itd., nije prokazivanje ogriješenih pojedinaca iz klera koji su omiljena meta – i njihova promjena na bolje, već takvo konačno žigosanje cijele Crkve, da bi se na kraju pomislilo: pa ta vjera – to je nešto neprirodno, to se ‘ne isplati’. Progonom Crkve oni žele sebi zapravo legitimizirati pravo na griješenje, što je znamo nemoguće, jer Gospodin nikada dozvolu za grijeh nije dao niti će je dati. Grijeh uvijek dođe na naplatu. Sve dođe na naplatu. Elektra nikad nije zaboravila poslati račun, kamoli svemogući Bog. Sve se vraća, sve se plaća. Biblija odavno uči da se Božji zakoni ne gaze nekažnjeno, a tako ne prolaze nekažnjeno ni oni koji gaze Božju djecu – vjernike.

Na Vašoj stranici često se piše o temama o kojima drugi, što iz straha, što iz drugih razloga, šute. Tako se može pronaći i nekoliko članaka koji s kršćanskog aspekta pišu  o homoseksualizmu. Kako bi prokomentirali nedavne homoseksualne parade u Splitu i Zagrebu? Glede tih događaja čuju se donekle različita mišljenja i među katoličkim intelektualcima.

Moje je mišljenje analogno onom Vlč. Zlatka Sudca. Dopustite da ga citiram:

„I, što je zanimljivo, ti ljudi (homoseksualci i lezbijke, op.a.), ako zaista svoju seksualnost predaju Bogu, ako žive onu čistoću, onu ljubav prema Bogu, a onda i prema čovjeku, o kojoj sam govorio, mogu zaživjeti i samo srce mistike. Jer, patnja pročišćava, a mnogi od njih su ljudi koji pate. Samo, takvi, neće na gay parade. Kao što ni jedan heteroseksualac, koji u ljubavi živi svoju seksualnost, nema potrebe vikati po cesti što je.“ (Zlatko Sudac, Razgovori, Joshua, 2008., str. 180).

Ovdje bih napomenuo da Vlč. Zlatko govori o onoj grupi homoseksualnih osoba kojih se ne čuje u javnosti, naročito ne na agresivan način kakav sada imamo. To su tzv. „diskretni homoseksualci“, o kojima je pisao i naš autor, dr. Ivan Poljaković.
Ti prvi homoseksualci koji homoseksualnost zagovaraju kao legitiman stil života i koji idu na gay parade upravo preko državnih mehanizama (a tamo sve demokršćani…), i njihovih loših zakona kao onaj o diskriminiciji, i strukovnih tijela, diskriminatorno sami progone bilo koga ‘opasnog’ njihovim ciljevima, tako i našeg drugog autora, Alena Peruška, psihologa, koji je napisao za katolik.hr odličnu malu publicističku studiju o dotičnoj problematici.  Tamo možete pronaći podatke koji se u javnosti vrlo teško pronalaze. Primjerice, vjerojatno mnogi ne znaju kako je zbog vrlo loših medicinskih statistika homoseksualcima zabranjeno donirati krv (u SAD-u od 1983.). „Ne zato jer su vodeći ljudi u Zavodu za transfuziju ‘homofobi’ nego iz straha za one koji bi primali takvu krv. Diskriminiraju li oni na taj način neselektivno i institucionalno cijelu homoseksualnu populaciju? Pa naravno! Ali homoseksualnim aktivistima ne pada na pamet buniti se protiv toga jer bi onda liječnici iznijeli statističke podatke, a homoseksualni aktivisti ne žele da se o tome govori u javnosti.“

Kada homoseksualne udruge u RH organiziraju parade ponosa (gay pride), imaju li se zaista čime ponositi? Ne bi li adekvatniji naziv bio „parada vapaja“, ili „parada tjeskobe“?. Kakvi su efekti njihova organiziranja? Nije li to atak i relativizacija na opću svijest (posebno djecu i mladež) što je prirodno, a što izopačeno? Nije li to sablazan koja vodi dekadenciji obitelji, naših potomaka i svih drugih koji ne djele njihova uvjerenja? Ne izazivaju li te parade masovno kršenje javnog reda i mira, sa nesagledivim repovima agresivnih akcija i reakcija? Nije li to nepotrebno trošenje državnog novca na koji većina građana koji ne djele njihova uvjerenja ne pristaje? Nije li to teror manjine nad većinom? – kod potonjeg bih se i opet poslužio mišljenjima Vlč. Zlatka Sudca:

„Ja se ne bojim homoseksualaca, ja se bojim ‘klerofoba’. Ako ćemo već govoriti  o tome da se netko nekoga treba bojati. Zašto se bojiš klerofoba? Zato što su to, po meni, toliko zaslijepljeni ljudi da se usuđuju i samoga Boga prozivati preko jednog grešnog svećenika. I onda čitavom tom stvari manipuliraju. A to da homoseksualci posvajaju djecu? Pa ljudi bi mogli preventivno početi davati pismene zabrane takva posvojenja za slučaj da im se, ne daj Bože, nešto dogodi. Danas je sve moguće. I nemoguće je moguće. Ali, u svemu, jako mi je smiješno ovo: oni koji se bore protiv jedne tradicionalne obitelji – otac, majka, dijete – traže svoju obitelj. Bore se protiv obitelji, a hoće obitelj! Oni sebi uzimaju za pravo da ne rađaju, nego – vi ćete ih roditi, a mi ćemo ih odgojiti! Koje su to ludosti! Da se zakoni stvaraju po manjini. Na primjer, ako u vrtiću ima 40-ero djece, a roditelji jednog djeteta ne žele vjerski odgoj, 39-ero djece neće ga imati. Evo, to je to. Upravo tako. Je li to teror manjine nad većinom? Apsolutno. To je već odavno, ali je sada i na papiru. I tome kraja biti neće.” (Zlatko Sudac, Razgovori, Joshua, 2008., str. 180 / 181)

Iako u članstvu udruge Katolik ima i svećenika, u njoj ipak prevladavaju laici. Kako bi ocijenili laičku angažiranost u današnjoj Hrvatskoj? Osobno mi se čini da potencijali katoličkih laika nisu iskorišteni niti približno koliko bi mogli biti.

Ima lijepih primjera laičke angažiranosti, dopustite da neke istaknem ne bi li se i drugi laici obodrili: npr. upravo g. Ivica Šola kojeg ste sami spomenuli koji ima među najčitanijim kolumnama u „Glasu Slavonije“ – on je dokaz da crkveno može biti medijski itekako atraktivno ako je prepoznato, te da je crkveno zapravo sveprožimajuće, a ne ‘za sakristiju’. Spomenute moralno-obiteljske inicijative kao GROZD i bl. Alojzije Stepinac. Slično tome „Obiteljski centar“ na čelu s g. Marijem Živkovićem. Zatim, dugogodišnji socijalno-moralno-politički angažman g. Ivice Relkovića, bloger Dražen Bušić pri Večernjem listu, građanska inicijativa Vigilare, portal Raskrižje, naša malenkost – portal katolik.hr, g. Krešimir Sever, sindikalist (mnogima je nepoznato da je on duboko crkven čovjek), vrlo angažirano hrvatsko katoličko liječničko društvo – HKLD, g. Zoran Vukman kao novinar i kolumnist na webu vlč. Zlatka Sudca, znanstvenici Paar i Pavuna, političar g. Zdravko Tomac, razni akademici, te mnogi drugi pojedinci i skupine. Ipak, sve je to daleko premalo obzirom na to tko sve sebi kao protukatolik uzima pravo da drma, da prisvaja vlast i upravu svim našim životima, od lokalne samouprave do republičkih državnih struktura, a napose premalo obzirom na to da Crkvu sačinjava 99 % laika.

Velika je milost što danas imamo upravo ovakvog Papu čijim smo posjetom nedavno bili blagoslovljeni. On iz 2000 godišnje povijesti Crkve unosi ono što je uvijek bilo vitalno jer je božansko, i zdravo ‘komponira’ razne zdrave (i legitimne!) elemente iz tolikog bogatstva poklada vjere i crkvenog života. On jasno jasno razotkriva neke krive ideje koje su se neopravdano provlačile u ime Drugog vatikanskog sabora, koje i danas unose razne nesigurnosti u Crkvu. Ponavljam, sveti Otac od crkvenog blaga vjere uzima samo ono što je zdravo, i ponovno ponavljam – legitimno zdravo i sigurno ga integrirajući u crkvenu cjelinu, u tzv. „hermeneutiku kontinuiteta“. U ime tzv. „duha Koncila“ dolazilo je do raznih razvodnjenja, iskrivljenja, zastranjenja. Slušajmo ovog svetog Oca, vrhunskog teologa, sigurno nećemo pogriješiti. Pogledajmo što poznati dekret Vatikanuma II o apostolatu laika, „Apostolicam actuositatem“ u broju 10, govori još prije skoro 50 godina o klimi što treba vladati u župi, pa to usporedite sa vlastitim iskustvom i onim što imamo danas:

„Župa pruža uzoran primjer apostolata zajednice time što ujedinjuje sve različitosti ljudi koji se u njoj nalaze i ugrađuje ih u sveopćenitost Crkve. Potrebno je da se laici priviknu raditi u župi usko povezani sa svojim svećenicima; trebaju pred zajednicu Crkve iznositi svoje vlastite probleme, a isto tako i svjetske probleme te pitanja koja se odnose na spas ljudi, da se pretresaju i rješavaju na osnovi mišljenja sviju.“

Koji su daljnji planovi koje udruga namjerava realizirati?

Planovi ostaju nepromijenjeni kakvi su i sada – nastaviti sa publicističkom i nešto malo apologetsko-katehetskom djelatnoću, naročito preko svima dostupnog Interneta. U tome planiramo ustrajati dovoljno dugo da od ministerija bude prepoznato kao nešto ne samo potpuno pravovjerno, već i povjerljivo da može biti ugradivo u svaku župu, bilo preko klasičnih publikacija, apologetskih tribina, predavanja i slično. Priželjkujemo i povećati redovito članstvo, kao i ojačati financijsku strukturu radi olakšanja realizacije gornjih ciljeva. Mi nismo velika udruga, ali smo svjesni da doprinosimo.

Mislim da je realnost da će doći i do udruživanja naše udruge, gorespomenutih drugih inicijativa na stanovitim razinama, i svih pojedinaca i skupina koji se zalažu za katoličke i moralne vrijednosti da bi se reevangeliziralo cjelokupno društvo. Sasvim sigurno da ćemo podržati svaki zdravi politički pokret za boljitak sviju npr. HRAST, a možda i sam HRAST preraste u nešto još bolje – za nadati se da se društvo senzibilizira za to. Važno je znati da neće biti dovoljna senzibilizacija informacijama, promocijom, apelima, raznim aktivizmima, već i molitvom, ne bi li se Bog ‘razmahao’,  da se dade prostora Onomu koji jedini i istinski može sve riješavati. Krajnji smisao i cilj je idealno uređenje za sve, vladavina Božjeg zakona ljubavi – teokracija. Dolazi vrijeme kada će nominalni katolici postati praktični katolici; kada se ime i status katolika neće na sebe primjenjivati kao neki nadjev, suplement, nešto što „dobro dođe“ kao stara ‘zaliha’ kod npr. crkvenog vjenčanja ili crkvenog ukopa, ili pri većim blagdanima. Dolazi vrijeme kad će katolištvo biti bit a ne dekor, kada će biti na prvom mjestu svakog istinoljubivog čovjeka koji želi biti čovjek ljubavi, čovjek Božji. Kada će se raditi za vječnost, a ne za propadljivost, kada će svi razumjeti riječi zaštitnika portala katolik.hr bl. Ivana Merza: „Katolička vjera, TO je moje životno ZVANJE“ – jer katolištvo u životu čovjeka treba biti na prvom mjestu u ama baš svim područjima života.  Kada Bog bude na prvom mjestu, sve će druge stvari biti na svom mjestu. Sve će stvari biti posložene na svoje mjesto i svi će razumjeti i provoditi riječi jedinog Učitelja:

„Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. / Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni. A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.“ Mt 10, 37 – 39 / Mk 10, 29 – 31

Davor Dijanović, HKV

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.