Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Je li Islam tolerantna religija?

Kategorija: Druge religije

Za međuvjerske odnose kod nas u Hrvatskoj, gornje pitanje bi se moglo označiti kao politički nekorektno: svatko iole dobronamjeran može uočiti da je Islamska zajednica u Hrvatskoj jedna miroljubiva vjerska zajednica, a da se njeni pripadnici u principu ponašaju tolerantno. Međutim je svijet velik, a mala populacija muslimana koja živi u Hrvatskoj je daleko od toga da bude reprezentativna za islam: prevladavajući stav muslimanskih teologa u svijetu nije niti približno obilježen takvom srdačnošću.

„Dragi prijatelji muslimani“ 

„Dragi prijatelji muslimani“, naziv je nagovora kojega je Papa Benedikt XVI održao  na prijamu za predstavnike islamskih zajednica u Njemačkoj, prigodom državnog posjeta svojoj domovini 22. – 25. rujna 2011. godine.1 Papa ukazuje da se muslimani i kršćani mogu – trebaju – zajednički zalagati za vjerska prava i očuvanje obiteljskih vrijednosti, za društvenu pravdu i mir u suvremenom svijetu. Kao okvir takvoj suradnji, Papa predlaže standarde građanske tolerancije i poštovanja kakve priznaju suvremene demokracije. Papa skreće pozornost da je demokracija u svojoj današnjoj formi proizvod vremena neposredno nakon II. svjetskog rata. Kao primjer ustava iz tog doba upućuje na Temeljni zakon SR Njemačke iz 1949. godine: „oci Temeljnog zakona (su) u tom važnom trenutku bili svjesni potrebe da nađu doista čvrst temelj s kojim će se svi građani moći identificirati … neovisno o njihovim razlikama. Težeći tome … oni se nisu odrekli vlastitih religijskih uvjerenja; zapravo je za mnoge od njih pravi izvor inspiracije bio kršćanski pogled na čovjeka. Oni su međutim znali da svatko treba ulaziti u odnose sa sljedbenicima drugih religija i onima koji ne pripadaju nijednoj: zajednički prostor za sve je pronađen u priznanju stanovitih neotuđivih prava koje proizlaze iz same ljudske naravi i prethode bilo kakvom zakonskom formuliranju.“

Papa, dakle, tumači da je kršćanstvo spojivo sa idejama demokracije i jednakosti, slobode govora, slobode vjere i društvene tolerancije (koje ideje nužno treba shvaćati, ne u relativističko-liberalnom duhu, nego sukladno trajnom nauku Crkve2); sugerira da bi isto moglo vrijediti i za Islam. Tako sigurno misle i mnogi muslimani. U Njemačkoj, gdje je Papa nagovor održao, zacijelo i većina njih. Nekakvog internacionalnog „pape“, međutim, u Islamu nema; informirani intelektualci pak upozoravaju da je među muslimanskim teolozima ideja o vjerskoj toleranciji i o jednakopravnosti svih pripadnika društva vrlo, vrlo manjinska.3 

Realnost muslimanskog svijeta

Na katolik.hr smo već pisali o dva primjera iz Pakistana – jedne od vodećih muslimanskih zemalja, sa skoro 200 milijuna stanovnika. Jedan je onaj seljanke – kršćanke Asije Bibi, osuđene na smrt jer je u banalnoj prepirci među nadničarkama u polju navodno rekla da je Isus veći od Muhameda (što, naravno, vjeruje svaki pojedini kršćanin na kugli zemaljskoj). Drugi primjer je bio izvještaj o terorističkim ubojstvima ministra za manjine u vladi Pakistana Shahbaza Bhattija (kršćanina) i Salmana Taseera (muslimana), guvernera pokrajine Pandžab, od strane militantnih muslimana nezadovoljnih što su se ta dvojica političara zauzeli da nad majkom petoro djece Asijom Bibi ne bude izvršena smrtna kazna zbog „teškog zlodjela“ svetogrđa.

Mogli bismo reći da je pakistanski zakon o blasfemiji zastario (inače je ta država nastala 1947. godine, nisu ni njeni zakoni stariji) i neobično strog. Možda bismo mogli nagađati da su suci koji izriču smrtnu kaznu za slučaj gdje nitko nije ubijen, osakaćen, otet ili seksualno zlostavljan baš i nemaju smisla za realnost. Također bismo mogli reći da terorizma ima svugdje: međutim situaciju da dvjesto odvjetnika kliče atentatoru dok ga policija privodi u zgradu suda (nazivajući ga „Gazi“, tj. „Junak“ i „Sheer“, tj. „Lav“) i obasiplje ružama ubojicu (M. Quadri je odmah priznao da je izvršio atentat na guvernera kojega je kao policajac – tjelohranitelj bio zadužen čuvati)4 5 6, teško da možemo zamisliti, u našem dijelu svijeta.

Stoga ni nedavnu vijest da teroristička organizacija Boko Haram u Nigeriji – nakon što je postavljanjem bombi po crkvama i drugačijim zločinima pobila već mnogo stotina „nevjernika“7 – traži da svi kršćani napuste provincije na sjeveru te zemlje ako žele sačuvati goli život, ne trebamo promatrati kao nekakav „potez usamljenih ekstremista“. Jer ekstremizam je u suvremenom islamu vrlo rijedak samo u onim zemljama gdje su muslimani manjina. U Sudanu ili Afganistanu …

Da bismo ovo promatranje stvarnosti u brojnim zemljama napučenim muslimanima učinili temeljitijim, pogledajmo kako Salmedin Mesihović piše za „Tačno.net“, o aktualnim revolucionarnim previranjima na Bliskom istoku8: „Tzv. sekularnost u Egiptu i Tunisu (koju tako frenetično pokušavaju braniti neki ekstremno desničarski mediji u USA kao FOX News) je ustvari obična prijevara. Nijedna država u sjevernoj Africi, Bliskom i Srednjem Istoku nema sekularno zakonodavstvo onog oblika kao što je to u Turskoj, i zato se ne može ni s teorijskog ni s praktičnog stajališta nazvati sekularnom. Njihovi zakoni su mješavina modernog i šerijatskog zakonodavstva, a sloboda vjerskog izbora (ili neizbora) izražavanja je i formalno i praktično prilično ograničena. Građanin Tunisa je mogao otići u zatvor ako bi bio uhvaćen na javnom mjestu u toku dana da jede ili pije (samo vodu) za vrijeme mjeseca Ramazana, u Egiptu je i poligamija dozvoljena. ‘Sekularni’ Gadafi ima običaj da dijeli Kurane i poziva na prelazak na islam. U Maroku gdje je ‘prozapadni’ i ‘sekularni’ kralj, Berberi su građani drugog reda, u Jordanu je šerifsko – hašemitsko porijeklo dinastije glavni oslonac njene ‘sekularne’ uprave. Ako su te države i s različitim religijskim identitetima (Libanon, Egipat, Sirija, Irak) onda su one djelomično ustrojene i na millet – konsonacijskom modelu, obliku proizašlom iz srednjovjekovne prakse, a u kojem jedna skupina ipak ima kakvu – takvu prevlast nad ostalim skupinama. O ‘sekularnosti’, demokraciji, poštivanju ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji, tome bastionu američke i britanske politike na ovom području je smiješno uopće diskutirati. U Saudiji, kao i još nekim zemljama Zaljeva čak u zakonodavstvu nema uopće mješavine modernih zakona i šerijata, nego je čitavo društvo normirano preko šerijata (i to vehabijski shvaćenog i tumačenog ). “

Tijekom više desetljeća „socijalističkog“ i „sekularnog“ režima u Tunisu, jednopartijski režim je odlučivao o imenovanjima imama i drugih vjerskih službenika. Da li su nove vlasti nakon „Revolucije jasmina“ iz 2011. godina odustale od takve prakse, tako neprilične za ukuse nas zapadnjaka? Eto, nisu: „Eurasia Review“ nas izvješćuje o službenoj izjavi ministarstva za vjerska pitanja u postrevolucionarnoj, demokratski izabranoj vladi Tunisa iz ožujka 2012. godine9, gdje vlada potvrđuje da država i nadalje odlučuje o imenovanjima vodstva u džamijama. U izjavi ministarstvo, štoviše, govori da se bez njegovog odobrenja u džamijama ne smije zapravo ništa poduzimati: „Vjerska mjesta, uključujući džamije, javno su vlasništvo, i stoga svako raspolaganje njima koje bi se ticalo njihove strukture, opreme ili zadiranja u njihove komponente na način da se mijenja njihov izgled ili namještaj u njima na bilo koji način, je kršenje zakona i poziv na kaos.“ „Eurasia Review“ izvješćuje da je u narodu izjava dočekana s olakšanjem, jer je u zemlji već bilo nekakvih prepirki oko toga tko će biti imam u kojoj džamiji.

Povijesni razlozi

Na ovom primjeru iz aktualnog života, možemo uočiti da se u muslimanskom tuniskom društvu odnos vjerske zajednice i države doživljava bitno drugačije nego što smo mi u Europi naučili očekivati: ovakvu vrstu uredovanja država u vjerskim poslovima – koju Tunižani smatraju normalnom i dobrodošlom – doista, nismo imali prilike iskusiti čak niti u našem iskustvu sa jugoslavenskim komunističkim totalitarizmom. Ali da, drugi je to svijet: odnos države i vjere se u islamu jako razlikuje od onoga što bismo očekivali mi u dijelu svijeta koje je izgrađen pod odlučnim uplivom kršćanstva. Pri tome trebamo paziti: Tunis je jedna posve pristojna zemlja, nisu tuniske vlasti bile niti prije „Revolucije jasmina“, niti nakon nje nikakvi sponzori terorizma ili ekstremizma. Naprosto je to jedna normalna muslimanska država.

Tako je to od samih vremena u kojem je propovijedao Muhamed, i u kojem je nastajao Kuran: sam je Muhamed bio kako vjerski, tako i državni/vojni vođa. Muhamed je širio Islam jednom mješavinom vjerskog prozelitizma i ratovanja; po njegovom primjeru su to nastavili činiti kalifi. Nakon Muhamedove smrti 632. godine  muslimanska država koristi (za nju) povoljnu geopolitičku situaciju nastalu dugotrajnim iznimno teškim ratovanjem između Bizanta i Perzije, te unutrašnjim krizama i demografskim gubicima zbog zaraznih bolesti u obje te zemlje. Muslimani uspijevaju 634. godine osvojiti Mezopotamiju i ustanovljuju težište svoje moćne države u Bagdadu; iste godine osvajaju Damask i Siriju; 640. godine osvajaju Egipat, 644. godine posve osvajaju Perziju. Preokret trendu osvajanja kršćanskih područja na sjeveru Afrike i jugu Europe predstavlja bitka kod Poitiersa 732. god kada Franci pod Karlom Martelom zaustavljaju vojnu silu Omejidskog kalifata (enormnog imperija sa sjedištem u dalekom Damasku). Nekako u isto vrijeme (730. god.) savez vladara sjevera Indije zaustavlja napredovanje muslimanske vojne sile iz područja Sindha i Pundžaba (približno današnji Pakistan) u preostali dio Indije. Nije time priča sa širenjem muslimanske vjere vojnim sredstvima nipošto završena: u slijedećim stoljećima područje islama se nastojalo proširiti (ili obraniti) mnoštvom ratova – na područjima od Indonezije na istoku do Hrvatske na zapadu. Čak i dalje: jug Italije i glavnina Pirinejskog poluotoka su stoljećima bili pod vlašću Arapa. Na sjeveru, ruska su područja sve do 16. stoljeća „visila“ na granici da bude posve podčinjena od snažnih muslimanskih država u Kazanu (uz Volgu), Astrahanu (uz Kaspijsko more) i na Krimu.

Tijekom svih tih dugih stoljeća, islam nije samo državna religija. Islam jest država. Širenje islama (što je, dakako, vjerska obveza) i ekspanzija islamske države su najuže povezani.

Teologija

Tijekom stoljeća, muslimanski teolozi postepeno razvijaju koncepciju o dvije kuće: prva je Kuća Islama (Dar al-Islam, također zvana Dar al-Salam, „Kuća mira“ i Dar al-Tawhid, „Kuća sloge“); drugu zovu Kuća rata („Dar al-Harb“, ponekad zvana „Dar al-Garb“, „Kuća Zapada“)10. Cilj širenja islama je da islamska država (ideal je da bude samo jedna, kao što je to i bio slučaj prvih stoljeća) obuhvati cijeli svijet, i da „Kuća rata“ posve nestane; s nemuslimanskim zemljama je islam u konstantnom ratu, tj. „mir“ s nemuslimanskim zemljama je u najboljem slučaju jedno primirje.

„Opravdanje“ za ovakav pristup je naprosto u povijesti islama, kako smo gore već i rekli: sam se Muhamed nije libio da ratuje kada je za rat imao dobrog razloga, a širenje islama ratom je kroz čitavu povijest pravilo (sa značajnim iznimkama, koje ipak ostaju iznimke). Znamo da se kršćanstvo stoljećima nije širilo na taj način. Nikakvi kršćanski osvajači nisu kristijanizirali Švedsku, ni Rusiju, ni Irsku, ni Poljsku; nisu ni Hrvati, Srbi ili Finci kršćanstvo prihvatili zato što bi netko osvojio njihove zemlje. Čak i danas možemo vidjeti da se kršćanstvo u Africi uglavnom širi nakon što te zemlje više nisu pod vlašću kolonijalnih sila iz Europe. Primjer dugovječnog Španjolskog imperija bi mogao biti primjer iznimke – značajna iznimka, ali opet na razini iznimke od pravila.

Drugo „opravdanje“ jest odnos imeđu države i vjere: naprosto ideja da bi  se vjera trebala po svojoj ustanovi i ciljevima razlikovati od države nije dio tradicije Islama; vrlo je upitno bi li takvo što u okviru islama uopće moglo biti smatrano pravovjernim. 

Nije prikladno očekivati od drugih vjera i kultura ono što vidimo kod naš

I zapravo, nepristojno je ovo gledati kao da bismo mi nečim trebali / mogli / smjeli opravdavali muslimanske vjerske stavove: islam je takva religija kakva jest. 

Eto, kod kršćana Crkva se od samih svojih početaka sagledavala kao ustanova različita od  države – dapače, bila je sve do 4. stoljeća ilegalna – i nikada nije bila jedno te isto sa državom. 

 Kod islama nije posve tako: makar i Kuran propisuje da se nikoga ne smije prisiljavati da vjeruje (sura El-Baqara, 256), naprosto je kod muslimana vjerska zajednica suštinski nerazdvojiva od države. Policijska stanica, sudnica i džamija su samo zgrade u kojima državni službenici obavljaju različite djelatnosti kojima se bavi državna vlast, i gdje oni surađuju sa narodom. Situacije gdje muslimani žive kao manjine – npr. upadljiva situacija u mnogoljudnoj Republici Indiji gdje muslimana ima 13,4 %, tj. oko 160 milijuna – nisu do danas proizvele neku teologiju koja bi jasno objasnila kako se muslimani smiju ponašati ako ne vladaju državom (tj., da li uopće smiju trpjeti da ne vladaju državom u kojoj žive); o takvim se mogućnostima danas tek počelo promišljati.11 

Povijesno je iskustvo, međutim, da u društvu kojim vladaju muslimani, pripadnici drugih vjera mogu (pre)živjeti: očito da u Damasku ili Kairu i danas ima kršćana – nitko nije nad njima izvršio genocid u skoro 14. stoljeća muslimanske dominacije. Međutim bi istovremeno bilo glupo očekivati da će muslimani naprečac prihvatiti visoke standarde vjerske tolerancije, samo zato što ispred imena tih zemalja danas stoji „republika“ i zato što svakih par godina narod izlazi na izbore.

Doduše vidimo da muslimani u praksi prihvaćaju suvremene demokratske standarde svugdje gdje takve standarde primjenjuje nemuslimanska većina. Možda to (faktično, ne još i teološko) prihvaćanje situacije gdje njihova vjerska zajednica nije svojevrsna „partija na vlasti“ s vremenom (tj. vrlo polako) bude imalo utjecaja i na zemlje poput Saudijske Arabije ili Bangladeša.

Uglavnom, kada stanovnici „Kuće rata“ postanu podanici islamske države, nemuslimani su samo tolerirana (u većoj ili u manjoj mjeri tolerirana) manjina, čak i ako bi u nekoj specifičnoj regiji predstavljali demografsku većinu. Dozvoljeno je da se bilo koji nemusliman pridruži islamu; prelazak muslimana na drugu vjeru je kazneno djelo, za kakvo je šerijatsko pravo predvidilo smrtnu kaznu.12 U današnjem svijetu samo neke muslimanske zemlje službeno propisuju postupanje sa muslimanskim apostatima sukladno tradicionalnom šerijatskom pravu; međutim u praktičnom su životu socijalne posljedice za muslimane koji bi odlučili prijeći  na kršćanstvo ili koju drugu vjeru strašne: u principu oni mogu napustiti islam jedino tako da se isele iz svoje zemlje i da posve prekinu obiteljske veze (to je razlog zašto kršćanski prozelitizam među muslimanima samo rijetko ima vidljivog ploda). Zapravo vjerska doktrina ne omogućuje članovima obitelji da toleriraju otpadnika u svojim redovima; musliman koji želi promijeniti vjeru u pravilu će najviše agresije i doživjeti od članova svoje obitelji.13 

Možda će se sa vremenom to promijeniti, tko zna…

Primjer iz BiH: mogući uzor za muslimane širom svijeta?

Za kraj, evo primjera kako islamska vjerska zajednica može htjeti da bude slobodna od države, te se čak i boriti se da bude odvojena od države – poduži citat je sa službenih stranica BiH Rijaseta (vjerskog poglavarstva Islamske zajednice): „Sve do dolaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, nije se postavljalo pitanje pravnog položaja ili organiziranja posebne ustanove koja bi se brinula o vjerskim pitanjima muslimana. Do tada se Bosna i Hercegovina nalazila u okviru Osmanskog carstva, u kome se organizaciono jedinstvo muslimana ogledalo u privrženosti islamskim propisima, a to jedinstvo muslimana simbolizirano je kroz instituciju halife kao duhovnog stožera muslimana. Vjerske poslove u ime halife obavljali su dekretirane muftije, šerijatske sudije, muderisi i imami. U Osmanskom razdoblju vjerski stalež smatran je dijelom državne administracije kojem su bili povjereni različiti poslovi u upravi, lokalnoj administraciji i vjerskim poslovima. Pravosudne poslove i suđenje obavljale su šerijatske sudije koji su, dakle, bili dio vladajućeg aparata i plaćani od strane države… Austro-Ugarska sustavno nastoji potpuno odvojiti muslimane u Bosni i Hercegovini od Istanbula kao njihove duhovne matice…. Najveći broj Bošnjaka suprotstavljao se ideji odvajanja od Istanbula … U početnom periodu šejhu-l-islam u Istanbulu, kao vrhovni vjerski autoritet u Osmanskom carstvu, odbijao je dati svoju saglasnost za uspostavu samostalne Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini… Međutim, 1882. godine šejhu-l-islam imenovao je sarajevskog muftiju Hilmi ef. Omerovića za bosanskog muftiju i ujedno ga je ovlastio da može imenovati niže vjerske službenike i šerijatske sudije. Usljed ovoga Austro-Ugarska država carskim dekretom od 17. oktobra 1882. g. postavlja Hilmi ef. Omerovića za bosanskog muftiju i proglasila ga je prvim reisu-l-ulemom u Bosni i Hercegovini i ova godina se uzima godinom formiranja samostalne Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini… Muslimanima u Bosni posebno je smetalo miješanje austrijske države u njihove vjerske poslove uslijed čega je došlo do formiranja Pokreta za vjersku i prosvjetnu autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini …Pokret koji je nastao u mjesecu maju 1899. godine …  okončan 15. aprila 1909. godine donošenjem Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini. Izdavanjem ovog štatuta prihvaćena je većina zahtjeva muslimana i konačno priznata autonomija uređivanja i organizacije islamskih pitanja i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini od strane Austro-Ugarske… Jugoslovenski režim je 1930. godine ukinuo vjersku i vakufskomearifsku autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini. Reis Džemaludin Čaušević snažno se suprotstavljao ukidanju ove autonomije i prebacivanju sjedišta Rijaseta iz Sarajeva u Beograd i u znak protesta podnio je ostavku. Za novog reisa je kraljevskim ukazom 1930. godine imenovan muftija Ibrahim ef. Maglajlić… Raspadom šestojanuarske diktature Jugoslovenska muslimanska organizacija na čelu sa Mehmedom Spahom 1935. godine je kao uvjet ulaska u Stojadinovićevu koalicionu vladu tražila reviziju zakonodavstva Islamske zajednice i vraćanje sjedišta reisu-l-uleme iz Beograda u Sarajevo.“ 14

Da li borba za oslobođenje Islamske vjerske zajednice od dominacije „kršćanske“ države u 20. stoljeću, ovdje u Europi, može biti neki primjer za islamske zajednice u državama u kojima prevladavaju muslimani? Da li je uopće razumno očekivati da bi se islamska zajednica igdje htjela osloboditi od države koju čine muslimanski građani i muslimanski vlastodršci na onakav način, kako se u BiH htjela osloboditi od kontrole Austrije, Kraljevine Jugoslavije i komunističke Jugoslavije?

Pa da onda više ne bude sankcija za muslimana koji se želi pokrstiti, da npr. ne može više sačiniti valjanu oporuku i da mora pobjeći iz zemlje (što je – u povijesti i danas – češći ishod od izvršenja smrtne kazne).

Ne znam, u svakom slučaju se pametnijim čini da sa takvim mogućnostima budemo vrlo skeptični.


Foto: Kristalna džamija, Malezija. Autor: emrank

1 Nagovor nj. svetosti Benedikta XVI. na prijamu u Apostolskoj nuncijaturi u Berlinu 23.9.2011.,

http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/speeches/2011/september/documents/hf_ben-xvi_spe_20110923_muslim-berlin_en.html

2 Društveni nauk Crkve na način kako je, slijedeći nauk sv. Tome Akvinskog, formuliran od strane Učiteljstva u više navrata, uvijek je isticao obvezu društva na priznavanje višeg metafizičkog i moralnog autoriteta, tj. Boga i prave religije koju je on objavio (usp. Iv 19,11; Rim 13,1, usp. KKC 1899 – 1904). Pritom i kada su ti zahtjevi bivali primijenjeni – naime, kada je država službeno priznavala katoličku religiju kao pravu – uvijek se isticalo načelo dužne tolerancije prema drugim religijama, budući da je prihvaćanje vjere na osobnoj razini nutarnji čin i ne smije se nametati od strane društva. U taj kontekst valja smjestiti i dekret o vjerskoj slobodi ‘Dignitatis humanae’ II. vatikanskog sabora. (Usp. enciklika ‘Immortale Dei’ pape Lava XIII. : http://www.vatican.va/holy_father/leo_xiii/encyclicals/documents/hf_l-xiii_enc_01111885_immortale-dei_en.html, naročito br. 36: ,,Uistinu, pa i kad Crkva prosuđuje da nije dozvoljeno da različite vrste bogoštovlja imaju ista prava kao i prava religija, ipak zbog toga (Crkva) ne osuđuje one državne vladare koji, kako bi postigli veće dobro ili spriječili uzroke zla, strpljivo podnose običaje i činjenice, kako bi oni pojedinačno imali mjesta udržavi. (Treba spomenuti) i ono, čega se Crkva običava najvećma čuvati, da nikoga protiv volje ne sili da prihvati katoličku vjeru, jer Augustin pametno opominje: “Čovjek ne može vjerovati osim uz pristanak volje’’’’ (Lav XIII., Immortale Dei, 36)’’ ; enciklika ‘ Vehementer nos’ Pija X. :http://www.vatican.va/holy_father/pius_x/encyclicals/documents/hf_p-x_enc_11021906_vehementer-nos_en.html ; kao i precizno izloženu teologiju u američkoj „Katoličkoj Enciklopediji“ iz 1917. godine: „State and Church“,http://www.newadvent.org/cathen/14250c.htm). Za recentno učiteljstvo Crkve, v. Katekizam Katoličke Crkve 2105 i 2107.

3 „Islam i vjerska sloboda: put prema naprijed“, Jeff Mirus za „Catholic Culture“, 3.10.2011., http://www.catholicculture.org/commentary/otc.cfm?id=877&repos=6&subrepos=2&searchid=867237

4 „Mainstream pakistanske vjerske zajednice pljeskom pozdravljaju ubijanje Salmana Taseera“, Saed Shah za „The Guardian“, London UK, 5.1.2011. http://www.guardian.co.uk/world/2011/jan/05/pakistan-religious-organisations-salman-taseer

5 „Poslastice iz Urdu tiska“, „The Friday Times“, Lahore, Pakistan, Feb. 11 – 17, 2001, Vol. XXII., No. 52, http://www.thefridaytimes.com/11022011/nuggets.shtml

6 Videosnimci dovođenja Mumtaza Quadrija na sud: http://www.youtube.com/watch?v=ZwEpcR11x1M; http://www.youtube.com/watch?v=mQ7kO4fAE4A

7 „Boko Haram daje trodnevni ultimatum kršćanima da napuste Sjevernu Nigeriju“, „Asianews.it“ 01.03.2012. http://www.asianews.it/news-en/Boko-Haram-gives-three-day-ultimatum-to-the-Christians-to-flee-Northern-Nigeria-23597.html

8 „Na historijskoj raskrsnici – autokratija ili sloboda“, Salmedin Mesihović 7.2.2011. http://www.tacno.net/KolumneNovost.aspx?id=1537

9 „Tunis: vlada zadržava kontrolu nad vodstvom džamija“, Mugharabia za „Eurasia Review“ 18.3.2012., http://www.eurasiareviewom/18032012-tunisia-government-maintains-control-over-mosque-leadership/

10 http://www.islamicreviver.com/1720/dar-al-harb-house-of-war-dar-al-islam-house-of-islam

11 Mohammad Siddique Seddon, PhD, “Beyond Postcoloniality and Ummatic Universalism: Western Muslims and Minority Islam”, http://muslimistan.net/?p=123, http://www.chester.ac.uk/departments/trs/staff/seddon

12 B.A. Robinson, 2001. – 2007. „Arguments for and against the death penalty“ http://www.religioustolerance.org/execute.htm; Qaiser Felix za „AsiaNews.it“ 5.9.2007., „New Apostasy Bill to impose death on anyone who leaves Islam“, http://www.asianews.it/index.php?l=en&art=9218http://www.religioustolerance.org/isl_apos3.htm „ReligiousTolerance.org“ ; Wesley Ernst za „Christian Post“, 29.3.2011. „Second Afgan Convert Faces Death Penalty under Apostasy Law“, http://www.christianpost.com/news/second-afghan-convert-faces-death-penalty-under-apostasy-law-49632/ ; „Saudijski bloger suočen sa suđenjem zbog apostazije“ Michael Lipin za „Glas Amerike“ 13.2.2012.,  http://www.voanews.com/english/news/Saudi-Blogger-Faces-Trial-for-Apostasy-139200559.html ; Lionel Beehner za  „Council on Foreign Relations“ , 8.6.2007., „Promjena vjeroispovjesti i šerijatsko pravo“  http://www.cfr.org/malaysia/religious-conversion-sharia-law/p13552

13 Ethan Cole za „Christian Post“, 3.2.2008., „Egypt Rules Christian Convert Must Remain Legally Muslim“, http://www.christianpost.com/news/egypt-rules-christian-convert-must-remain-legally-muslim-31064/

14 Citat iz teksta o historiji Islamske zajednice BiH sa službenih stranica „Rijaset.ba“, http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=50&Itemid=106

 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.