Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Katolička država

Kategorija: Moral i etika

Od članica EU, katoličanstvo je državna religija na Malti, pravoslavlje u Grčkoj, a luteranstvo u Danskoj i Norveškoj. Ni Europska unija, a ni Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS), ni Ujedinjeni narodi ne prigovaraju svojim članicama ako žele neku vjeru tretirati kao državnu.

Na pisanje o ovoj temi potaknula me Neda Ritz; zahvaljujem gospođi veleposlanici (to je titula na koju ima pravo slijedom diplomatskih uzanci i slijedom činjenice da ju je Račanova vlada bila postavila za veleposlanicu pri UNESCO-u u Parizu). Ona je, naime, na Programskom vijeću HRT-a označila nedopustivim, što je urednica Satelitskog programa HRT Karolina Vidović Krišto pozdravila (iseljeničko hrvatsko) gledateljstvo tog programa pozdravom „Hvaljen Isus i Marija“[1]. To Neda Ritz, znamo, govori u jednoj godini kada očekujemo vidjeti više članova Hrvatske vlade na „gay pride“ derneku, nego na Misi za domovinu povodom Dana državnosti.

No da, valjda smo svi već uspjeli uočiti da HRT–ova elita pokazuje sve manje rešpekta prema činjenici da Hrvatska više nije zemlja u kojoj je državna religija ateizam (do drskosti![2]), da njihovi novinari svijećom po Zagrebu traže za sugovornike i suradnike ljude koji pripadaju u onih 5,21% ateista/agnostika/skeptika, te da hrvatski mediji u principu prezentiraju što o hrvatskoj stvarnosti imaju reći pametni ljudi – ali pod uvjetom da su ti ljudi dovoljno pametni da budu i ateisti.[3] (Naravno, naravno, učila nas je Partija, da su svi pametni ljudi ateisti. Poput Staljina i Ceausescua, primjerice.)

Očito imamo nekakav uvjetni refleks, valjda iz onih vremena kada su se pripadnici vjerničke populacije pavlovljevskom uvjetovanošću  prigibali glavu kada bi ponosni nositelj izvadio crvenu knjižicu, na koju je svaki ateist imao zakonito pravo. Po prilici kao što igrači na nogometnom terenu uvježbano prigibaju glavu kada sudac maše kartončićem odgovarajuće boje. Nismo, jadni, opazili da živimo u zemlji u kojoj se – sa snagom iznad domicilnih zakona – primjenjuju međunarodni ugovori[4] što priznaju „nezamjenjivu povijesnu i sadašnju ulogu Katoličke Crkve u kulturnom i moralnom odgoju naroda, te njezinu ulogu na području kulture i obrazovanja“, te valorizira činjenicu „da većina građana Republike Hrvatske pripada Katoličkoj Crkvi“.

Ne bi to tako lako prošlo kod Gabriela Garcije Morena, Ekvadorca kojem je posvećen spomenik što krasi ovaj članak. O toj ćemo interesantnoj ličnosti nešto reći dolje u ovom članku, kada budemo govorili o njegovom dijelu povijesti.

Mogu oni na HRT-u tako – eto nam i Vladu u začuđujućoj većini sačinjavaju pripadnici onih 5,21% (ima, kažu, nekoliko državnih dužnosnika koji su katolici, ali je teško razabrati koji su to): očito je nama hrvatskim katolicima posve jasno da su ateisti pametniji, pošteniji, vrjedniji i zaslužniji od nas grješnika.

Uglavnom, slično većini zemalja Europske današnjice, članak 41. Ustava RH izrijekom govori da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države. Tako to nalaže politička moda današnjice. Daleko nam je vrijeme kada je hrvatskom vladao katolički kralj, a biskupi sudjelovali u radu Sabora. Kako takvu situaciju tumači vladajućih 5,21%, možete čitati u članku Žarka Puhovskog u „Večernjaku“, koji će vam Google izbaciti ako danas (21. siječanj 2013. godine) u tražilicu ubacite riječi „katolička država.“[5]

Stanje u Europi današnjice

Popis europskih zemalja u kojima postoji veza između vjere i države ne ostaje na Malti, Grčkoj, Danskoj i Norveškoj. Slično je danas na Farskim otocima, na Islandu, u San Marinu, Lihtenštajnu i Monaku. Ustav Talijanske Republike u čl. 4. govori da su „država i Crkva, svaki u svojoj oblasti, neovisni i suvereni. Njihovi su odnosi uređeni Lateranskim ugovorima“[6]. U Andori ustav[7] izdvaja Katoličku Crkvu među vjerskim zajednicama i jamči „održavanje veza osobite suradnje sa državom u skladu sa tradicijom Andore“. I interesantno, Ustav Švicarske Konfederacije počinje zazivom „U ime Boga Svemogućega!“[8]; prema čl. 72. Ustava, odnosi sa Crkvom su u toj višekonfesionalnoj zemlji u nadležnosti kantona (tj. saveznih država); jedino je na referendumu 2009. godine u Ustav izrijekom unijeto da se u toj zemlji ne smije graditi minarete (ništa drugo muslimanima Ustav ne zabranjuje). Ustav kantona Vaud u čl. 169. propisuje: „Država vodi računa o duhovnoj dimenziji ljudske osobe. Ona uzima u obzir doprinos crkava i vjerskih zajednica društvenoj povezanosti i prenošenju temeljnih vrijednosti.“; čl. 170. propisuje da se Reformirana evangelička crkva i Katolička crkva priznaju kao „ustanove javnog prava sa pravnom osobnošću“[9]. To  znači da te dvije vjerske zajednice nemaju status privatnih ustanova (gdje spadaju razna poduzeća i udruge), nego spadaju u kategoriju javnog prava (franc. „droit public“), kamo taj ustav uvrštava još i jedinice lokalne samouprave iz čl. 156. i 157. ustava. U Kantonu Ticino, odgovarajuće odredbe vidimo u čl. 23. i 24. ustava.[10] U Ženevi (vrlo kozmopolitski kanton, sa trećinom stanovništva kojem je glavni jezik komunikacije – engleski) je drugačije: ondje su prema čl. 165. ustava vjerske zajednice organizirane po načelu slobode okupljanja i udruživanja[11]. Osobito su bliski odnosi kalvinističkih kantona i Reformirane evangeličke crkve – do mjere koju će i danas neki označiti kao „simbiozu Crkve i države“.[12]

Uostalom, većina europskih sekularnih država i nije sasvim dosljedno sekularna, na način kako je sekularnom Francuska, ili kako je sekularnom država donedavno bila u Turskoj. Npr. u Njemačkoj, gdje Ustav propisuje da niti jedna od konfesija neće imati ekskluzivni status državne crkve, isti taj ustav izrijekom propisuje da će vjerske zajednice što su u zemlji trajno prisutne imati status osoba javnog prava, da mogu ubirati crkveni porez, da se u svim državnim školama drži vjeronauk koji mora biti pravovjeran u smislu nauka dotične konfesije, da se u svim državnim zdravstvenim ustanovama, zatvorima i vojnim postrojbama osiguravaju vjersko dušobrižništvo i bogoslužni prostori.[13]

Zašto u Hrvatskoj nije sa tom stvari onako, kakvo je stanje po švicarskim kantonima i na Malti? Vjerojatno zato što smo iz zagrljaja komunizma prije dvadeset-i-koju godinu krenuli prema jednoj Europi koja više nije bila kršćanska. Evo zapravo kako 1995. godine govori prof. dr. (i, danas, biskup) Valentin Pozaić: „… mi više ne živimo u kršćanskoj civilizaciji. Današnja europska civilizacija izrasla je na kršćanskim načelima i vrijednostima, ali se od njih ne malo udaljila u praksi i teoriji … živimo u civilizaciji koja nema vertikale, koja ne želi poznavati i priznavati Darovatelja života … u mentalitetu koji je prožet liberalizmom, kapitalizmom i praktičnim ateizmom“.[14] Postaje ta 1995. godina kada su zapisane ove misli već nekakva povijest, ali nije se to stanje u Europi poboljšalo. A baš dijelom takve Europe postajemo sve više (čitatelj je slobodan pogledati članak Žarka Puhovskog na kojega vodi link u fusnoti 5) – očito nemamo ideju što bismo drugo i bolje za Hrvatsku mogli htjeti.

Što je zapravo katolička država?

Katekizam Katoličke Crkve u toč. 1898. objašnjava: Svakoj ljudskoj zajednici potrebna je vlast, kojom se ona upravlja. Ta vlast nalazi svoj temelj u ljudskoj naravi. Ona je nužna za jedinstvo građanske zajednice. Zadaća joj je, koliko je moguće, osigurati opće dobro društva.“ Fusnotom nas Katekizam odatle upućuje na encikliku pape Lava XIII. Immortale Dei (1885. god.), odakle je poduka sadržana u toj točki generirana; pogledati ćemo nešto od toga, kasnije u ovom tekstu.

Način na koji su katolici tijekom povijesti organizirali vlast u skoro svakoj zemlji u kojoj su bili većina, i tako nastojali ostvariti opće dobro društva o kojem govori toč. 1898. KKC nazivamo: katolička država. Katolička država može biti i monarhija, i republika (npr. je Republika Irska dugo vremena bila katolička država, a Kostarika je to i danas). Naravno da katolička država može biti različitih veličina (od San Marina, do nekadašnjeg Rimskog Carstva). Katolička država može biti i bogatija i siromašnija. Bilo je katoličkih država i u 7., i u 17. stoljeću, a ima ih i u 21. stoljeću. Ono što je tu važno, je jedan odnos između Crkve i Države, koji je sukladan katoličkoj tradiciji i katoličkoj vjerskoj dogmi.

Prva osobina takvog društvenog uređenja je da vjerska zajednica i država NISU jedno te isto: za razliku od većine drugih religija starog svijeta – i za razliku od stanja u protestantizmu – u katoličkoj državi svjetovni vladari ne upravljaju vjerskom zajednicom. U  „katoličkoj državi“, država postaje – katoličkom; Katolička Crkva ne postaje državnom, ona i nadalje ostaje – katolička. Bilo je iznimnih slučajeva da biskup upravlja državom, ali kralj NE SMIJE upravljati Crkvom (bilo je i takvih grješnih pokušaja, više od jednog). U povijesti je u katoličkim državama bilo Crkvi povjeravana briga za ljude – ne samo duhovna; iz poslovične „crkvene desetine“ (tj. iz približno polovice poreznih prihoda) Crkva je u povijesti manje–više samostalno brinula o onim stvarima koje danas obavljaju resori prosvjete, socijalne skrbi, zdravstva.

Tako, u katoličkoj državi nije Crkva dio Države. Makar su u stanovitoj mjeri povezane, postoji odvojenost Crkve i države; nije to međutim odvojenost iz „mantre“ koju ponavljaju sekularisti.

Kako je to u hrvatskoj povijesti praktično funkcioniralo? Obzirom da glavnina ljudi u predindustrijsko vrijeme nije u životu otputovala više od jednog dana hoda od mjesta na kojem je rođena, društvene aktivnosti te vrste uglavnom su se odvijale na lokalnom nivou. Evo nam zapravo iz te prošlosti, primjer istarskog mjesta Boljun i tamošnje crkvene bratovštine sv. Roka, u razdoblju 1595. – 1663. godine[15]. To je mjesto sa tadašnjih otprilike tisuću stanovnika imalo svoj vlastiti mjesni zakon, te je svake godine biralo svojega suca, župana i „Mali komun“, u koji su u pravilu ulazili bivši suci i župani (naravno da su sve te zvučne funkcije obavljali seljaci). Za administrativne poslove angažiralo se „podžupa“ i pisara, a za red na poljima i šumama se brinuo „komunšćar“. Tek ako bi se u mjestu sudilo o važnim stvarima, dolazio bi suđenju predsjedavati „kapitan“ iz dosta udaljenog Kastva. To je bio „svjetovni“ dio lokalne samouprave. „Vjerski“ dio se obavljao putem bratovština. U gradovima su bratovštine uglavnom obuhvaćale zanatlije određene struke, te su ih još zvali i „cehovi“ – i imali su zakonom određene ovlasti regulatora lokalnog tržišta (slično brojnim današnjim profesionalnim komorama i slično „industrijskim“ agencijama koje reguliraju tržišta elektroenergetike, telekomunikacija, bankarstva…). Na selu su bratovštine imale „samo“ socijalni karakter i na neki su način zamjenjivale rodove i plemena iz drevnijeg vremena. Ovdje u Boljunu, lokalni seljaci okupljeni u bratovštini odlučivali su o uzdržavanju svećenika (mimo skromnih prihoda koje su svećenici imali od naknada za mise, vjenčanja, pogrebe, kod blagoslova kuća i usjeva), o davanju u zakup crkvene zemlje i drugih nekretnina u vlasništvu Crkve. „Crkvena imovina bila je pod upravom starješine i dva prokuratora, dok je nadzor crkvenih knjiga vršio generalni vikar Pazinske knežije ili puljski biskup“, piše autorica Mirjana Sladonja, nakon pomnog pregleda knjiga pisanih hrvatskim jezikom i glagoljicom.

Iz ovog kratkog prikaza možemo "uzgred" vidjeti dvije stvari: Prvo, da je utjecaj naroda na gospodarskom, političkom, pravnom – a također i na crkvenom polju bio „u doba katoličke države“ veći, nego što je to danas popularno zamišljati. Seljake i građane se uglavnom nije pitalo o pitanjima obrane zemlje i diplomacije – na službe koje su uključivale nošenje oružja se ionako gledalo kao obvezu za plemstvo, djeca seljaka i građana su u principu tu ulazili kao najamnici (tj. u pravilu nije bilo opće vojne obveze). Drugo – i ne manje važno – da je odnos državnih vlasti prema manjinama (Istra je stoljećima bila podijeljena između Venecije i Austrije, a u tim državama su „Hrvati glagoljaši“ bili očita manjina) bio snošljiv – tj. nije ta vrsta snošljivosti neki izum 20. stoljeća. Zaključno, uživali su ljudi u tim stoljećima katoličke države nekakva ljudska prava, sve ako su ekonomski uvjeti bili dosta oskudni.

Zašto nam je sada važno, vraćati se četiri stotine godina u prošlost? Zato što je to bilo prije „izuma“ tzv. prosvijećenog apsolutizma gdje su monarsi (od protestantskog Henrika VIII. u Engleskoj, preko katoličkog Josipa II. u Austriji, do masonskog Napoleona I. u pola Europe) skljaštrili utjecaj Crkve – tako da su oduzeli Crkvi poslove koje su joj povjerili davni monarsi, a onda „naravno“ i nacionalizirali dobra iz čijih su se prihoda uzdržavala razna sveučilišta, bolnice i sirotišta. To je uglavnom bivalo popraćeno brzom privatizacijom tih imanja za korist prijatelja dotičnog „prosvijećenog apsolutiste“ (mislili ste da je „pretvorba imovine“ izum sa kraja XX. stoljeća?); te strelovitim povećanjem poreza radi uzdržavanja svih tih sveučilišta, bolnica i sirotišta. Povijest bilježi da je cijela stvar jako pomogla razvoju trgovine i bankarstva.

Neke od ostataka te nekoć iznimno velike uloge Crkve vidimo danas npr. u Ujedinjenom kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske, gdje broj učenika u katoličkim školama odgovara – broju djece katolika. U Sjevernoj Irskoj, zapravo svi katolici idu u katoličke škole; „državne“ škole su tako uređene, da njima upravljaju protestantske kongregacije (koje god mi mišljenje imali o Sjevernoj Irskoj, to je dio Europske unije, još od vremena kada bi se za izražavanje ideje da bi Hrvatska mogla postati član te asocijacije lako moglo završiti u zatvoru). Čak i u sekularnoj Francuskoj približno jedna petina učenika pohađa katoličke škole. Ima u svijetu i mnogo katoličkih bolnica, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama. I nije se nešto čulo, da se u katoličkim bolnicama lošije liječi pacijente, ili da se u katoličkim školama lošije obrazuje.

Naposljetku se nije opazilo da katolički svećenici lošije vjenčavaju, od državnih službenika u matičnim uredima.

Sve su to, naravno, „ostaci ostataka“. Međutim je zadivljujuće da katoličkih zdravstvenih, prosvjetnih i socijalnih ustanova i nadalje možemo vidjeti priličan broj – nakon svih tih brojnih podržavljivanja i otimačina. Očito Bog i narod pomognu, iznova i iznova.

Da ne bismo ostali nedorečeni, evo ovdje i točne definicije o katoličkoj državi, iz američke Katoličke enciklopedije od 1914. godine (intelektualnog remek-djela iz doba kada katoličku državu nismo morali povećalom tražiti u San Marinu i Lihtenštajnu): tu se govori o „uniji Crkve i države“. Ovako govore učeni autori o katoličkoj državi, kao raširenom realitetu svojega vremena: „Suštinska ideja takve unije je stanje stvari gdje Država priznaje svoj naravni i nadnaravni odnos sa Crkvom, ispovijeda Vjeru, te prakticira bogoslužje Crkve, štiti je, ne donosi zakone koji bi joj škodili, dok, u slučaju nužde odmah poduzima pravične i potrebne civilne mjere da unaprijedi od Boga zadanu svrhu Crkve – jer one pridonose temeljnoj svrsi Države da priskrbi vremenitu sreću svojih građana.“ Autori Katoličke enciklopedije odmah dodaju da je u odnosima Crkve i Države često znalo biti problema, a između „Crkve i nekršćanske, ili kršćanske ali nekatoličke Države treba očekivati stanje odvojenosti, to jest stanje indiferentnosti Države prema Crkvi, jer nedostaje temelj specifičnim obvezama koje zahtjeva unija. Takva odvojenost za jednu Katoličku Državu bila bi zločin, jer bi se time ignorirale svete dužnosti Države.[16]

Naravno da su 1914. godine katoličke države imale onoliko demokracije, koliko je to u ono doba bilo uobičajeno – eto su u nekatoličkoj Velikoj Britaniji žene dobile opće pravo glasa 1918. godine, (a onda su muškarci i žene sa britanskih otoka birali parlament, koji je donosio zakone koje je trebalo primjenjivati na muškarce i žene u Keniji i Indiji); u nekatoličkim SAD je opće pravo glasa za žene uvedeno i malo kasnije,  a praksu rasne segregacije produžili su u toj zemlji do sredine 20. stoljeća (vojne su postrojbe primjerice desegregirane tek 1948. godine, a sveučilišta tek tijekom 1960.- ih).

A danas, imaju katoličke države demokracije onoliko – koliko je to danas uobičajeno. Primjerice u Lihtenštajnu se o zakonima često odlučuje na referendumima, kako je to uobičajeno i u obližnjoj Švicarskoj; na Malti nije situacija sa demokracijom lošija od one u susjednoj Italiji.

Da li je grijeh, imati u Hrvatskoj odvojenu Crkvu i državu?

Ovdje se naravno možemo nasmijati. Možemo naime riječ „grijeh“ čitati sa navodnicima. U pravcu „grijeh je ne otići na izlet, kada je ovako lijep dan“. Onda na takvo pitanje možemo reći, da je šteta da mi Hrvati nemamo Hrvatsku kao katoličku državu, ako Kostarikanci imaju Kostariku kao katoličku državu, ili ako takvo što mogu imati Švicarci po tim svojim kantonima.

Ali možemo pitanje postaviti i sasvim ozbiljno. A ima u Katoličkoj enciklopediji odgovor i na to pitanje. Naime, pročitali smo ga: to je ovo što smo otisnuli podebljanim slovima.

Odakle to autorima američke Katoličke enciklopedije? Pa ni Sjedinjene Američke Države nisu 1914. bile katolička država! Jesu li to i američki političari bili zločinci?

A da, i to napisaše autori: kod „kršćanske ali nekatoličke Države treba očekivati stanje odvojenosti, to jest stanje indiferentnosti Države prema Crkvi“. Doista, bile su Sjedinjene Američke Države tada još uvijek „kršćanska ali nekatolička zemlja“, u školama se na početku nastave molio Očenaš … slično kako je bilo u školama u, primjerice, tadašnjoj Švedskoj. Ubrzo nakon osnivanja SAD-a, dogovorila se multikonfesionalna kršćanska elita u toj multikonfesionalnoj kršćanskoj zemlji da se država neće pačati u djelovanje vjerskih zajednica, tj. da neće preferirati niti jednu od njih (te su posije teoretičari, mozgajući nad američkim primjerom, počeli govoriti o „vjerskoj slobodi“). Nije nažalost više Amerika kršćanska zemlja (slijedom čega su i stvari sa vjerskom slobodom nekako počele šepati, u toj zemlji gdje je taj pojam i „izumljen“[17] [18]); nije to više ni Švedska – koja je razvrgnula uniju Države i Švedske (luteranske) crkve u jubilarnoj 2000. godini, priznajući da se tamo ateizam jako razmahao. Pa onda švedski kralj Karl Gustav više nije šef Švedske crkve, nego samo njezin pripadnik.

Ali, kako rekosmo, nije stvar ni krenula u dvadesetom stoljeću: bacimo zapravo pogled na encikliku Pape Pija IX. „Quanta cura“ iz 1864. godine. Ta važna, „strateška“ enciklika (enciklike kojima pape kritiziraju državne poglavare, uvijek imaju dramatični karakter) pisana je u cijelosti jednim ogorčenim tonom – osobito u pogledu tada vrlo modernih „naturalističkih“ pogleda na javnu politiku, raširenih među vlastodršcima tadašnjih nominalnih katoličkih država. Možemo odatle prenijeti ove retke: „Gdje je religija uklonjena iz civilnog društva i gdje je nauk i autoritet božanske objave odbačen, istinsko poimanje same pravde i ljudskih prava je potamnjeno i izgubljeno, i na mjesto istinite pravde i legitimnog prava dolazi materijalna sila, posljedicom čega se neki, posve zanemarujući i zabacujući principe zdravog razuma, usuđuju proglašavati da 'volja naroda, manifestirana po onome što se zove javno mnijenje ili na neki drugi način, predstavlja najviši zakon, lišen svake božanske ili ljudske kontrole; te da u političkom sustavu izvršeni čini, iz puke okolnosti da su izvršeni, imaju snagu prava.' Ali tko ne vidi i jasno shvaća da ljudsko društvo, kada je lišeno spona religije i istinite pravde, ne može uistinu imati nikakve druge svrhe izuzev stjecanja i zgrtanja bogatstva i da društvo u takvim okolnostima ne slijedi u svojim poduhvatima nikakav drugi zakon, izuzev neobuzdane želje da udovoljava vlastitim prohtjevima i interesima?

No da, mogao bi te iste riječi potpisati i današnji Papa, ne bismo uopće primijetili da se odnosi na neki „liberalni kapitalistički društveni ustroj“ od prije 150 godina. A bile su to tada deklarativne „katoličke države“ – sa vlastodršcima koji su provodili antikatoličke politike; vlastodršcima obuzetima „stjecanjem i zgrtanjem bogatstva“; vlastodršcima koji su zabranjivali strukovno organiziranje radnim ljudima (zanatlijama, koji naposljetku ispadoše radnici – proleteri); vlastodršcima koji su iz desetljeća u desetljeće opterećivali seljake sve većim i većim porezima i trudili se ubirati ekstraprofite iz poslovanja  sa kolonijama.

Uglavnom, blaženi Pio IX. podsjeća u svoje vrijeme katoličke vlastodršce na riječi sv. pape Lava I. (peto stoljeće) „da je kraljevska vlast dana ne samo radi upravljanja svijetom, nego iznad svega radi zaštite Crkve“.

„Dignitatis Humanae“, 1965. godine

O odnosu između Crkve i države u današnjem svijetu, mi katolici danas učimo iz Deklaracije o vjerskoj slobodi „Dignitatis Humanae“, dokumentu Drugog vatikanskog koncila proglašenog 1965. godine od strane pape Pavla VI.

Većina enciklike je o vjerskoj slobodi, načelu kojega su nekako sredinom XX. stoljeća filozofi, teolozi i pravnici razvili iz starijeg koncepta vjerske tolerancije – tj. iz načela da država tolerira da npr. u katoličkoj Austro–Ugarskoj bude mnogo kalvinista, a u kalvinističkoj Nizozemskoj bude mnogo katolika, i da osigura da te vjerske manjine žive bez nepotrebnih ometanja.

Svatko može uočiti da u tom dokumentu nema ništa o uniji Crkve i Države. Nema međutim niti o odvajanju: u točki 6 Deklaracije se govori: „Na vlastima je da pomognu stvoriti uvjete koji su pogodni da za unaprjeđivanje vjerskog života, kako bi narod bio istinski u stanju da izvršava svoja vjerska prava i da unaprjeđuje svoje vjerske dužnosti, te također u svrhu da samo društvo može ostvariti korist od moralnih vrlina pravde i mira koje imaju svoj izvor u ljudskoj vjernosti Bogu i Njegovoj svetoj volji“[19].

„Varijaciju na temu“ ovih riječi nalazimo u čl. 2105. KKC: "Dužnost iskazivati Bogu pravo štovanje tiče se čovjeka uzetog pojedinačno i društveno. To je tradicionalno katoličko učenje o moralnoj dužnosti pojedinaca i društava prema pravoj religiji i jedinoj Kristovoj Crkvi. Neprestano naviještajući ljudima evanđelje, Crkva se trsi da oni kršćanskim duhom prožmu mentalitet i navike, zakone i strukture zajednica u kojima žive. Društvena je dužnost kršćana da u svakom čovjeku poštuju i bude ljubav prema istini i dobru. Od njih traži da bližnje upoznaju s bogoštovljem jedine prave religije koja postoji u katoličkoj i apostolskoj Crkvi. Kršćani su pozvani da budu svjetlo svijeta. Crkva tako očituje kraljevsku vlast Kristovu nad svim stvorenjem a napose nad ljudskim društvima."

Lijepe riječi, nema šta. A vidimo na oba ova mjesta – naime i iz toč. 6. Deklaracije Dignitatis Humanae, i iz čl. 2105 KKC – kako nas Učiteljstvo upućuje na gore već spomenuti dokument Immortale Dei, encikliku pape Lava XIII. o kršćanskom ustroju država iz 1885. godine[20].  Ondje vidimo kako nam taj papa (sa čijom enciklikom Rerum Novarum uglavnom započinju prikazi suvremenog socijalnog nauka Crkve) slikovito objašnjava da između Države i Crkve kod jednog katoličkog naroda postoji veza, koja je baš poput „povezanosti duše i tijela u čovjeku“; pri tome „ono što je Cezarovo treba dati Cezaru, a ono što pripada Bogu, treba dati Bogu“ (toč. 14.). Nastavlja Lav XIII. da „u takvoj organizaciji države nema ništa što bi se moglo smatrati da smeta dignitetu vladara, i ništa što njima ne bi bilo dolično …. Doista, što je više razrađena, ta uzajamna suradnja postiže savršenost kakva nedostaje svim drugim oblicima državnog ustroja … Na svojem nesigurnom i tegobnom putu prema vječnom gradu svi mogu vidjeti da imaju sigurne vodiče i pomagače na svojem putu, i svjesni su da drugi imaju dužnost da štite njihove osobe i njihovu imovinu, i da postignu i da očuvaju za njih sve što je od temeljne potrebe za njihov sadašnji život. K tome, domaće društvo stječe onu toliko potrebnu čvrstinu i snagu iz svetosti braka, jednog i nerazrješivog, gdje su prava i dužnosti muža i žene ustrojene sa mudrom pravičnošću i poštovanjem; dužno poštovanje je osigurano ženi, autoritet muža se poštuje prema obrascu koji nam je osigurao autoritet Božji, vlast oca je ograničena dužnim poštivanjem dostojanstva majke i njene djece; i najbolje moguće mjere su osigurane za skrbništvo, blagostanje i odgoj djece.“ (toč. 17.)

Poetično, nema šta. I opazimo da nije „Dignitatis Humanae“ iz 1965. godine uzela niti jednu od lijepih rečenica Lava XIII., na tom mjestu gdje se citira „Immortale Dei“. Naprosto taj dokument Drugog vatikanskog koncila referira na cjelokupnu encikliku Immortale Dei o kršćanskom ustroju država. Bez ikakve naznake, da bismo smjeli smatrati da Crkva danas odbacuje ono što je naučavala toliki niz stoljeća.

Možemo ovdje i iz još jedne enciklike pisane u dramatičnim okolnostima: Vehementer Nos, koji je pisao Pijo X. 1906. godine, povodom jednostranog (tj. samovoljnog) otkaza konkordata iz 1801. godine, izjavljenog sa strane vlasti Francuske Republike nakon što je taj konkordat trajao 104 godine: Teza da država mora biti odvojena od Crkve je apsolutno pogrešna, najpogubnija zabluda. Kao takva, ona se bazira na principu da država ne smije prepoznati nijedan religijski kult, što prije svega nosi krivnju velike nepravde spram Boga: jer je Stvoritelj čovjeka također i Utemeljitelj ljudskih društava i održava njihovo postojanje kao što održava i naše. Dugujemo Mu, dakle, ne samo privatan kult, već javno i društveno bogoštovlje kako bismo Ga častili. Osim toga, ova teza je očita negacija nadnaravnog reda. Ona ograničava djelovanje države na ostvarenje javnog prosperiteta samo za ovoga života, što je samo neposredni cilj političkih društava; i na nikoji način se ne zabrinjava (pod izgovorom da mu je stran) svojim konačnim ciljem: čovjekovom vječnom srećom nakon što ovaj kratki život završi svoj zemaljski tijek.“  (br. 3)[21]

I što dalje?

I, zašto onda Crkva ne inzistira na onakvim odnosima Crkve i države, što ih kao normalne opisuju Lav XIII. i Pijo X.? Kako, uostalom, prilično neuvijeno traži i Katekizam Katoličke Crkve u toč. 2105[22]? Očito Katolička Crkva nije  odustala (i, teško da bi i mogla odustati) od svojeg vjekovnog naučavanja, čim u katekizmu citira encikliku Immortale Dei, te upućuje da se taj katekizam, i zapravo sve dokumente Učiteljstva treba tumačiti sukladno tzv. hermeneutici kontinuiteta, „umjesto hermeneutike diskonuiteta i loma“.[23] Čak KKC na tom mjestu izrijekom spominje "tradicionalno katoličko učenje o moralnoj dužnosti pojedinaca i društava prema pravoj religiji i jedinoj Kristovoj Crkvi".

Jednostavno, da Učiteljstvo Crkve želi reći da Crkva i država moraju biti odvojeni – onda bi to i reklo. A nije to reklo, i nije tražilo od Malte, Kostarike, Lihtenštajna, San Marina i Monaka da prestanu biti katoličkim državama. Niti je ikada tražila od primjerice SR Njemačke, da prestane tretirati Katoličku Crkvu kao osobu javnog prava (koji status ima Katolička Crkva i u Hrvatskoj, prema Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, retificiranom u veljači 1997. god.) i da izbaci vjeronauk iz državnih škola.

Kao važnu digresiju, valja opaziti da se Lav XIII., autor gore spomenute enciklike Immortale Dei, bio grdno zasvadio sa francuskim monarhistima. Naime su se oni jako ljutili, jer papa baš i nije bio zainteresiran da podrži njihovu težnju da u Francuskoj obnove vlast burbonske dinastije, gdje bi na tronu bio katolički kralj (doduše baš nije sigurno da bi taj kralj i bio „pravi katolički“; Luj Filip I. se za svoje vladavine 1830. – 1848. pokazao „igračem“ krupnog kapitala sa jednim „volterovskim“ pristupom katoličanstvu). Međutim je papa bio načisto, da katolička država može biti i republika. Bilo je već i prije vremena Lava XIII. katoličkih republikanskih državnika, pa i republikanskih mučenika – poput predsjednika Ekvadora Gabriela Garcije Morena[24] (na slici uz ovaj članak), velikog modernizatora i odlučnog državnika koji je 1862. godine potpisao konkordat sa Svetom Stolicom, i koji je 1870. godine bio jedini državnik koji je javno protestirao zbog invazije (kraljevine) Italije na Papinsku državu (invazije, koju je Italija izvela uz očiglednu suglasnost svih velikih sila). Naposljetku je, na užas monarhista, Lav XIII. 1892. godine pozvao francuski narod da bude vjeran Republici[25].

A bili su monarhisti tako sigurni da Katolička Crkva ne može odobravati nikakve republike.

Tako, nema tu mnogo jednostavnih odgovora. Jedan od takvih „jednostavnih“, imamo u toč. 2425. Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. godine: „Crkva je odbacila totalitarne i ateističke ideologije, povezane, u moderno doba, s 'komunizmom' ili 'socijalizmom'. K tome, u praksi 'kapitalizma' odbila je individualizam i apsolutno prvenstvo zakona tržišta nad ljudskim radom. Regulacija ekonomije samim centraliziranim planiranjem u osnovi izopačuje društvene sveze; a regulacija samim zakonom tržišta vrijeđa društvenu pravdu, 'jer ima mnogo ljudskih potreba koje tržište ne može zadovoljiti'. Treba zagovarati razumnu regulaciju tržišta i ekonomskih inicijativa, po ispravnoj ljestvici vrijednosti i u cilju općeg dobra.“ Tu vidimo kako je Sveta Stolica fundamentalno „zakomplicirala“ odnose sa preostalim komunističkim režimima, u kojima je ostalo živjeti više desetaka milijuna katolika. Kako naime na Kubi ili u Vijetnamu raspačavati knjigu, u kojoj se govori protiv ustavnih poredaka tih zemalja.

A što da se radi: pripadati katoličanstvu znade biti prilično nekomforno. U smislu, da traži nekonformizam: naprimjer je kod nas u Hrvatskoj relativno nedavnih 1980.- ih godina biti katolik značilo da ćeš duže čekati na posao (i to ne na onaj najatraktivniji), a unaprjeđenje nećeš ni dočekati.

A evo, gdje Sveta Stolica „komplicira“ i odnose sa glavnim sekularnim demokracijama, na primjeru citata iz poruke pape Benedikta XVI. „Blaženi su mirotvorci“ od 1. siječnja 2013. god.[26]„Etika mira je etika drugarstva i dijeljenja. Neophodno je, stoga, da razne kulture u našem vremenu nadiđu oblike antropologije i etike utemeljene na tehničkim i praktičnim pretpostavka koje su posve subjektivističke i pragmatične, gdje odnosi suživota bivaju nadahnuti kriterijima moći ili profita, sredstva postaju ciljevi i obrnuto, a kultura i obrazovanje su usredotočeni isključivo na sredstva, tehnike i učinkovitost. Preduvjet za mir je demontiranje diktature relativizma i oslanjanje na jednu posve autonomnu moralnost koja uključuje spoznaju o tome da čovjek može prepoznati prirodni moralni zakon, što ga je Bog upisao u savjest svakog muškarca i žene. Mir predstavlja izgradnju suživota na polju razuma i morala, utemeljenu na temelju koji nije stvoren od čovjeka, nego od Boga. Riječima Psalma 29: 'Gospodin narodu svome daje jakost, Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.'“

Eto, mora nažalost i ovaj papa koriti vlastodršce svojega vremena (tj. „komplicirati“ život i sebi i njima), kako su to morali činiti i mnogi njegovi prethodnici prije njega. Da su to nekakvi katolički vlastodršci, zacijelo bi se zbog takvih riječi i lecnuli, umjesto da se natječu u donošenju bezbožnih zakona i politika.[27]

Doista, pogledajmo opet onaj citat, koji je biskup Valentin Pozaić napisao 1995. godine, nakon što je bio nekoliko godina predavao etiku na Sveučilištu „Gregoriana“ u Rimu: „… mi više ne živimo u kršćanskoj civilizaciji. Današnja europska civilizacija izrasla je na kršćanskim načelima i vrijednostima, ali se od njih ne malo udaljila u praksi i teoriji … živimo u civilizaciji koja nema vertikale, koja ne želi poznavati i priznavati Darovatelja života … u mentalitetu koji je prožet liberalizmom, kapitalizmom i praktičnim ateizmom.“

Tako, morati će Crkva najprije uvjeriti Europljane da ponovo postanu kršćanima. Vidjeti ćemo da su takva vremena nastupila, kada budemo prestali viđati da se u Europi napada na one stvari koje kao karakteristične za kršćansku kulturu spominje i Lav XIII. – od  svetosti braka do skrbi sa djecu.

Naime, napadaju se one stvari, koje se ne vole. Kako ne bismo gledali napade na Crkvu, ako se napada čak i nerođenu djecu.

A kada se srce naroda dovoljno zagrije pravom ljubavlju za Boga i za čovjeka, možda će mu biti milo prihvatiti Krista svojim kraljem, i dati pravo mjesto Crkvi, zaručnici Njegovoj.

Tako barem ja volim razmišljati. Bog zna, da li će stvari ići baš takvim tijekom.

U međuvremenu, morali bismo se mi katolici u Hrvatskoj barem odučiti od toga, da se ponašamo kao manjina. Katolici su manjina u Engleskoj i Švedskoj. U Hrvatskoj manjina nismo, i dostojno je da se naučimo ponašati onako, kako to jednoj većini i pristoji.

Dario C.


[3] Ako se nekome gleda interesantni primjer gdje se u jednoj zemlji sa 96 % vjernika o etici i religiji mora u polemici na javnoj televiziji braniti „manjinski“ jedan vjernik od „većinskih“ četvero ateista, ima nahttp://www.youtube.com/watch?v=CLApcgvYCes, emisija „Peti dan“ od 21.12.2012.

[4] Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima iz 1996. god. („Narodne novine“ – međunarodni ugovori br 3/1997 i 8/1997) i Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture (NN – MU 2/1997 i 8/1997) http://narodne-novine.nn.hr/medunarodni/default.aspx.  Nakon što je Hrvatski Sabor donio zakone kojima se ti ugovori ratificiraju, oni prema čl. 140. Ustava RH predstavljaju dio unutarnjeg pravnog poretka RH, po pravnoj snazi iznad „običnih“ zakona.

[7] V. čl. 11. st. 3. Ustava Kneževine Andore, http://www.andorramania.com/constit_gb.htm

[11] usp. i čl. 160C st. 3. Ustava: http://www.ge.ch/legislation/rsg/f/s/rsg_a2_00.html

[13] čl. 7.,  te čl. 140. Ustava (Grundgesetz) Savezne Republike Njemačke u svezi čl. 136. – 139. i čl. 141. Njemačkog ustava iz 1919. god. http://www.bpb.de/nachschlagen/gesetze/grundgesetz/,  http://www.gesetze-im-internet.de/englisch_gg/englisch_gg.html#p0818

[14] Pozaić, Valentin, „Poruka enciklike Evangelium Vitae“, „Obnovljeni život“ br. (50) 6 (1995), str. 639 – 640, http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=3613

[15] prema: Mirjana Sladonja, „ Iz prošlosti istarskih bratovština: knjiga bratovštine Sv. Rok (Sv. Katarine i Sv. Blaža) u Boljunu (1595.-1663.)“, Croatica Christiana Periodica br. 52  (2004. god.)

[16] „Catholic Encyclopedia“, „State and Church“, http://www.newadvent.org/cathen/14250c.htm

[17] O najsuvremenijim primjerima pervertiranje načela vjerske slobode, imamo u tekstu nagovora biskupa Thomasa Johna Paprockog (biskupija Springfiel, Illinois) iz siječnja 2013. god. http://www.catholicculture.org/culture/library/view.cfm?recnum=10138 . Tu on poziva vjernike da se usprotive zakonu o istospolnom „braku“, koji je predložen pod bizarnim imenom „The Religious Freedom and Marriage Fairness Act“ – „Zakon o vjerskoj slobodi i pravičnosti u bračnim stvarima“

[18] Kardinal Francis George (nadbiskup Chicaga, Illionois) upozorava da je u SAD sloboda vjeroispovijesti jako ugrožena – čak i državne vlasti sve češće umjesto o „freedom of religion“, govore o „freedom of worship“, napadno sično vlastima bivšeg Sovjetskog Saveza: naprosto se umjesto slobode da se živi i ispovijeda vjeru („sloboda vjeroispovijesti) želi narodu „dopustiti“ da se po crkvama moli kako hoće („sloboda bogoslužja“) http://www.lifesitenews.com/news/cardinal-george-all-catholic-hospitals-will-close-in-two-years-under-hhs-ma

[22] Da čitatelj ne mora tražiti gore po tekstu, evo još jednom toč. 2105. KKC: „Dužnost iskazivati Bogu pravo štovanje tiče se čovjeka uzetog pojedinačno i društveno. To je tradicionalno katoličko učenje o moralnoj dužnosti pojedinaca i društava prema pravoj religiji i jedinoj Kristovoj Crkvi. Neprestano naviještajući ljudima evanđelje, Crkva se trsi da oni kršćanskim duhom prožmu mentalitet i navike, zakone i strukture zajednica u kojima žive. Društvena je dužnost kršćana da u svakom čovjeku poštuju i bude ljubav prema istini i dobru. Od njih traži da bližnje upoznaju s bogoštovljem jedine prave religije koja postoji u katoličkoj i apostolskoj Crkvi. Kršćani su pozvani da budu svjetlo svijeta. Crkva tako očituje kraljevsku vlast Kristovu nad svim stvorenjem a napose nad ljudskim društvima.“ Kako rekosmo, radi objašnjenja što je to „tradicionalno katoličko učenje“, KKC iz te točke upućuje na encikliku Immortale Dei o kršćanskom ustroju država

[23] v. tekstove Benedikta XVI. iz 2005. i 2012. godine: http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/speeches/2005/december/documents/hf_ben_xvi_spe_20051222_roman-curia_en.html;  http://press.catholica.va/news_services/bulletin/news/29245.php?index=29245&lang=it

[24] Tog predsjednika Ekvadora svete uspomene ubili su antikatolički atentatori 1875., sa 6 pogodaka iz vatrenog oružja i 14 udaraca hladnim oružjem. Predsjednik je znao da su se pripadnici masonske stranke urotili da ga ubiju, i poručio je: „Neprijatelji Boga i Crkve me mogu ubiti, ali Bog ne umire“. Nakon čak pet neuspjelih atentata, i Moreno se ufao da će njegova smrt doći onda, kada to sam Bog dopusti. Oveća grupa ubojica ga je 6. kolovoza 1876 god. dočekala na izlazu iz katedrale u Quitu, gdje se predsjednik u pratnji samo jednog pratitelja bio zaustavio pokloniti izloženom Presvetom: bio je Prvi petak u mjesecu i Presveto je čitav dan bilo izloženo; Moreno – koji je bio vrlo pobožan Srcu Isusovom – već je ujutro bio na misi u istoj katedrali i pričestio se. Već obliven krvlju od udaraca mačetom i pogodaka iz pištolja, prepoznao je svoje ubojice: oveća grupa se u „sukobu“ sa usamljenim predsjednikom hrabrila izvikivanjem političkih parola, među kojima je bila ta da je Moreno „jezuit“. Uspio im je uputiti riječi: „Dios no muere!“ – „Bog ne umire!“ Predsjednik je izdahnuo u samoj katedrali; njegovo okrvavljeno tijelo su potom položili pred oltar Gospe od žalosti, sa prikazom Marije koja prima tijelo milog joj Sina. Uspomena na Gabriela Garciju Morena je u Ekvadoru do danas živa – neki od onih koji ga vole zovu ga „ocem ekvadorskog konzervativizma“, a liberali govore „da je htio od Ekvadora napraviti veliki samostan“. Predsjednik Moreno je 1873. godine službeno posvetio Ekvador Presvetom Srcu Isusovom: neka bi ono i dalje čuvalo tu zemlju. Na predsjedničkoj palači – koja se nalazi baš preko puta katedrale gdje je predsjednik države ubijen, do danas stoji ploča sa natpisom: „Dios no muere!“ http://www.cruzadadelrosario.org.ar/revista/0608/garciamoreno.htmhttp://www.michaeljournal.org/moreno.htm; http://www.newadvent.org/cathen/06379b.htm;http://latinamericanhistory.about.com/od/thehistoryofecuador/p/08GGMoreno.htm;http://www.enciclopediadelecuador.com/temasOpt.php?Ind=915

[25] „Au Milieu des Sollicitudes“, enciklika Pape Lava XIII o Crkvi i Državi u Francuskoj http://www.vatican.va/holy_father/leo_xiii/encyclicals/documents/hf_l-xiii_enc_16021892_au-milieu-des-sollicitudes_en.html

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.