Katoličnost ili pluralizam

Gerhard Ludwig Müller,[1] kardinal Svete Rimske Crkve, redoviti profesor i predstojnik Katedre dogmatike i povijesti vjerskih istina na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Münchenu (1986.–2002.), prvi počasni doktor znanosti Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta (2016.), urednik sabranih djela Josepha Ratzingera (od 2009. do 2019. objavljeno 18 svezaka na njemačkom), čelnik dikasterija za katoličko pravovjerje (2012.–2017.), emeritirani predsjednik Međunarodnoga teološkoga povjerenstva, emeritirani predsjednik Papinskoga biblijskoga povjerenstva, emeritirani predsjednik Papinskoga povjerenstva „Ecclesia Dei“ i emeritirani regensburški biskup, objavio je 10. veljače 2019. Proglas vjere. Istoga dana na hrvatskom su ga jeziku neovisno objavila tri portala: Crkva na kamenu, Vjera i djela i Bitno te prenio niz drugih (Miportal, Narod, Nedjelja, Žena vrsna…).

Proglas, u kojem se uopće ne spominje papa Franjo, „progresivni mediji“ odmah su proglasili dociranjem i ispravljanjem doktrinarnih zabluda, koje su se potkrale ili se mogu izvesti iz istupa i tekstova Svetoga Otca Franje.

1. Jedinstvo vjere oblikuje katolički identitet

Iz bogoduhe novozavjetne uporabe imenicâ didakhé (nauk) i didaskalía (nauka) slijedi:

·  da Crkva čuva promišlja, naučava i tumači Kristovu, kršćansku i katoličku nauku, a ne osobno umovanje svojih službenika ili teologa, i

·  da su pojedini istupi crkvene hijerarhije, teologa i vjeroučitelja onoliko katolički koliko su ukorijenjeni u vjeru Crkve kao i da su sami po sebi iznošenje nauka (dijela), a ne nauke (cijelosti), jer je to uostalom u pojedinom vremenski ograničenom govoru, propovijedi, nastavnoj jedinici ili pisanom tekstu fizički nije moguće.

Crkvi je povjeren polog, dobro ili poklad vjere da ga vjerno čuva i nezabludivo tumači. To, dakako, nije zavezan paket rečenica poruke spasenja koje je Krist posredovao, nego ukupnost dobara spasenja u riječi i daru, koja su Crkvi povjerena da ih učini shvatljivim, vjerodostojnim i plodnim; ostvaruje se učenjem, bogoštovljem i životom. „Jedinstvo vjere oslanja se na sveti polog kojega je Petrov nasljednik prvi čuvar i branitelj i od kojega prima vrhovnu službu da utvrđuje braću, i na tom se pologu gradi“.[2] Naime, „Vrhovni svećenik, rimski biskup i nasljednik svetoga Petra, trajno je i vidljivo počelo i temelj jedinstva biskupâ i mnoštva vjernika“ (KKC 882).

Vjera kao takva uvijek je ista, ali se način prenošenja sadržajâ vjere može promijeniti. Dapače, potrebno ih je prilagoditi slušateljima ovisno o kulturi, običajima, društvu, jeziku, spolu, dobi, dvojbama… i izlagati „na način primjeren stanju slušatelja i prilagođen potrebama vremena“ (kanon 769.). Istinska je poteškoća kad se, izlazeći u susret potrebama osobito posvjetovljenih suvremenika, kršćanska poruka preriče na nov način, koji nije lako ili uopće pomirljiv s onim što je kroz stoljeća iskristalizirano kao sadržaj katoličke vjere. Katolički navještaj, da bi ostao katolički, mora očuvati svojstva jednostavnosti izlaganja i dubine sadržaja, tj. pravovjernost.

Zadaća je svakoga biskupa da „čvrsto štiti cjelovitost i jedinstvo vjere koja treba da se vjeruje“ (kanon 386. § 2.). On svakom svojom riječju i činom „mora štititi jedinstvo sveopće Crkve“ (kanon 392. § 1.) i bdjeti „da se u crkvenu stegu ne bi uvukle zloupotrebe, osobito s obzirom na naviještanje riječi, slavljenje sakramenata i blagoslovina, štovanje Boga i svetaca kao i s obzirom na upravljanje dobrima“ (kanon 392. § 2.).

Zadaća je svakoga navjestitelja Božje riječi da Kristovim vjernicima „prije svega izlaže ono što treba da se vjeruje i čini na slavu Božju i za spasenje ljudi“ (kanon 768. § 1.).

Zadaća je svakoga učitelja katoličke vjere da „neprestano vodi brigu o unutarnjem jedinstvu i skladu cjelokupne nauke vjere kako bi poučavani osjećali da uče jednu znanost“ (kanon 254. § 1.).

Ispovijedanje iste vjere jest vez (vinculum, lanac, sveza, spona) jedinstva s Kristom i potpunoga zajedništva s Katoličkom Crkvom na ovoj zemlji (kanon 205.).

Ni jedan papa ne proizvodi Kristovu, kršćansku ili katoličku nauku; ona postoji prije njega. On je ne može nametati Crkvi, jer u pitanjima vjere, morala, sakramenata i naravnoga prava Crkva može pristajati samo uz Kristovu volju. Nije papina zadaća stvarati ili smišljati katoličko učenje, nego ga izlagati, razlagati, ograđivati od besmislica, utopija, priča i bajki; hrabriti dušu, poticati krjeposti i prednjačiti u ljubavi. Zato je petrovska zadaća u Lukinu evanđelju opisana kao učvršćivanje braće u vjeri,[3] a u Ivanovu evanđelju (21, 15–19) kao ljubljenje i slijeđenje Isusa Krista te skrbljenje o blagu i njegovo ujedinjavanje. Pri tom Ljubljeni Učenik nije ostavio mjesta raznoznačnomu tumačenju ljubljenja: „ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i istinom!“ (Prva Ivanova 3, 18).

U razgovoru objavljenom 3. veljače 2019. kardinal Müller je istaknuo:

„Moguće je da neka papinska isprava ili crkveno Učiteljstvo ne objašnjavaju dobro sadržaj Objave i Stvaranja, ali Učiteljstvo ne tvori kršćansku nauku. Postoji način shvaćanja Učiteljstva, koji nema ništa s katoličkom predajom, kad se Papu smatra nekim proročištem, pa što god on kaže postaje neupitna istina. Ali nije tako: mnoge su stvari papina privatna mišljenja, pa se o njima može raspravljati“ (izvor).

Istupi zadnjih papa objavljuju se skupljeni u knjige pod naslovom Insegnamenti[4] (naučavanja, poučavanja, obnašanje nastavničke službe), a ne kao definicije vjerskih istina i ćudorednih pravila. Drugim riječima, kao njihov osobni prinos učiteljskoj službi Crkve, njihov osobni nauk, kao prvosvećenika, a ne autoritativno i autentično iznošenje katoličke nauke. Stoga je preuzetno očekivati da papa u svakom istupu bude nezabludiv, i da svaki put nastupa kao glasnogovornik Duha Svetoga. Ta mu je asistencija zajamčena samo u iznimnim slučajevima za kojima papa Franjo, osim kod proglašenja svetaca, još nikako nije posegnuo. Katolička nauka stoga ne ovisi o pojedinom papi, niti se može svesti na njegova shvaćanja i tumačenja.

2. U Proglasu se ne spominje Papino ime

Müller u uvodu Proglasa vjere ističe kako su ga mnogi biskupi, svećenici, redovnici i laici pozvali da javno posvjedoči o istini „pred rastućom zbrkom oko učenja vjere“. Taj se problem nikako i jedino ne može pripisati papi Franji: to je proces koji traje, stiže iz davnih godina

·  zanemarivanja srži kršćanske onostranosti („zaborav transcendentnosti“ eshatologije – posljednjih čovjekovih stvari, Isusove rečenice: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta!“ – Ivan 18, 36),

·  svođenja vjere na ovostranost, a ni religija i religioznost, žele li očuvati vjeru, nikada nisu bili, a nikad ni ne će biti lječiteljice socijalnih (društvenih bolesti); vjera je nesvodiva na puku vodoravnost (horizontalizam); ona ima snažan socijalni naboj, ali se ne iscrpljuje u njemu: „siromahe imate uvijek uza se“ – Ivan 12, 8 i „Oni koji žele iskorijeniti siromaštvo od Sina Božjega čine lažljivca“ (kardinal Robert Sarah),

·  popuštanja požudama i okorjelosti srca,

·  posvjetovnjivanja crkvenih službenika

i donosi plodove u ovom pontifikatu, iako su znakovi postojali i u doba sv. Pavla VI. (relativizacija katoličke vjere kao samo jedne od religija, shvaćanje religijske slobode kao odricanje od bogoobjavljenosti kršćanstva; obezvrjeđivanje krjeposti, poimanje Katoličke Crkve kao samo jedne od Kristovih Crkava; prihvaćanje kontracepcije, uvođenje „katoličke rastave braka“, nijekanje pakla i uskrsnuća mrtvih, popustljivost prema sodomstvu, zanemarivanje kanonskopravnoga poretka) i sv. Ivana Pavla II. (nijekanje postojanja zlih duhova, prihvaćanje pobačaja i eutanazije, nevrjednovanje ženidbe, napuštanje sakramenta pomirenja, uvođenje pričesti rastavljenih-pa-prevjenčanih). Ti znakovi vremena očituju da su „zreli“, otrovani, sagnjeli i gnjiju. Posljedica su „služenja svijetu“, kako neki čitaju Drugi vatikanski sabor, iako u njegovim ispravama nema takva izraza. Posljedice su zanosa da se „dijalogizira“ sa svijetom. Kako dijalogizirati s policentričnim središtima moći i nemoći u suvremenom svijetu i što je to uopće „svijet“ u vremenu „globalnoga sela“, „društva visokoga rizika“, „policentričnih krugova moći“? Postoji li doista međureligijski dijalog, ili je to sadržajno samo dijalog kultura, u kojem se „dva različita vjerska sustava uspoređuju putom svojih kulturnih posljedica“,[5] gdje sugovornici mogu lakše odbaciti i preispitati svoja stajališta i usvojiti tuđa?

Müller se nije potpisao ni kao „bivši predstojnik Zbora za učenje vjere“, ni kao „prefekt emeritus“ toga dikasterija, s pozicije nekoga tko živi u nostalgiji za onim što je bio, nego odgovornošću koju su mu u određenom razdoblju bila povjerila dvojica papa, da bude čuvar i promicatelj katoličke i apostolske vjere u stvarima vjere, ćudoređa i naravnoga zakona, tj. onoga što je čovjeku objavljeno u njegovoj naravi i u božanskoj Objavi, a što zajednica Kristovih vjernika nosi, živi, vjeruje i svjedoči.

3. Proglas je upućen svim pravovjernim promicateljima katoličke i apostolske vjere

O najprijepornijim pitanjima u Crkvi Müller je izrazio sažetu, bistru i odlučnu misao Crkve iz njezina službenoga priručnika za poučavanje vjere. Zato je završni poziv usmjerio na biskupe i svećenike, da izađu na čistinu i vidjelo, potvrde vjernost nauci (cjelovitost!) Crkve – ne nauku (dio!) jednoga ili drugoga pape; stoga to nije poziv na pobunu, nego na očuvanje jedinstva Crkve oko istine koju je Isus objavio, pa je zato to i najbolja pomoć koja se u ovom času može dati Papi.

Müllerov manifest ima uvod i šest poglavlja, prvih pet je obrojčeno i bave se aktualnim zanemarivanjem, napuštanjem ili izvrtanjem katoličkoga učenja o jednom i trojičnom (trojedinom, trojstvenom) Bogu (trinitologija), što je razdjelnica kršćana od nekršćana, o Crkvi (ekleziologija), o svetootajstvima pomirenja, Euharistije i svetoga reda (sakramentologija), o katoliku nepriličnim oblicima ćudorednoga ponašanja (moralka) i o vječnosti duše i zagrobnom životu (eshatologija). Šesto je poglavlje poziv na djelovanje.

4. Skrb za katolicizam

Jednom riječju, Proglas vjere afirmacija je katolicizma (katoličke vjeroispovijesti) unutar katoličanstva (katoličkoga pučanstva). Naime, katoličanstvo je u golemoj krizi i sve je nejasnije što ono danas jest. Nekad ga se određivalo kao ukupnost svih članova Katoličke Crkve na zemlji; ukupnost očitovanja katolikā svih jezika i naroda, laika i klerika, kršćanā koji Papu priznaju Kristovim namjesnikom na zemlji. No, to očitovanje postalo je neskladno, nezgrapno, nesložno. Identitet pripadnika katoličanstva trebalo bi biti njihovo katolištvo, stanje onih koji su katolici. No, Müller navodi 37 brojeva Katekizma Katoličke Crkve (KKC) koji nerijetki nasljednici apostola, a osobito samozvani teolozi i obični vjernici više ne shvaćaju, ne doživljavaju, ne vjeruju, ne drže i ne poštuju kao sigurno pravilo za učenje, shvaćanje i poučavanje vjere. Posljedica toga jest i zamračenje pravilâ vjere iz točaka 2270–2283 i 2350–2381 Katekizma Katoličke Crkve, koji se odnose na katolikovu praksu, ponašanje i življenje. Drugim riječima, katolicizam sve više kopni, uzmiče, usukava se, gubi krupnoću, prepoznatljivost sustava učenja Katoličke Crkve o vjeri i ćudoređu, konfesionalnoga sustava onih koji su u zajedništvu s Rimskom Crkvom. Ime Isusa Krista postaje izgovor da se govori o koječemu drugom: migracijama, siromaštvu, zločinstvima, protunaravnim odvratnostima, ekologiji, klimatskim promjenama…

5. Preplavljeni, preobraćeni ili indoktrinirani pluralizmom

Dosljedno, katoličnost ili katolicitet, jedno od obilježja jedine istinite Isusove Crkve, počela je iznutra mijenjati svoj sadržaj prema pluralizmu ili pluralnosti.[6] (Postoje još vrjednosni pluralizam,[7] kozmički pluralizam,[8] religijski pluralizam[9] i klerički pluralizam.[10])

Pluralizam ili višestrukost, dakle, temeljito nagriza sveopćost i jedinstvo katoličke vjere i vjersku istinu o jednoj i apostolskoj Kristovoj Crkvi, koja u punini opstoji u Katoličkoj Crkvi.

Luteranski teolog Robert Meldenius (1582.–1651.) ustvrdio je 1626. godine: „Jednom riječju: ako u nužnim stvarima budemo čuvali jedinstvo, u onima koje nisu nužne slobodu, a u oba slučaja ljubav, naše će stvari sigurno biti u najboljem stanju“.[11] Prije njega istu je misao objavio Rabljanin Markantun de Dominis (1560.–1624.) godine 1617.: „I neka bismo svi međusobno prihvatili jedinstvo u onom što je nužno, slobodu u onom što nije nužno, a u svemu ljubav. Tako osjećam, tako želim, tako se potpuno nadam, u Onomu koji je nada naša i ne ću se postidjeti“.[12] De Dominis je to napisao jer je smatrao da je Crkva njegova doba postala previše svjetovna na štetu svoje duhovne biti, pa je želio ostvariti suglasje kršćanskoga svijeta na jasnim načelima jedinstva oko onoga što je bitno, sveopće. Ako ima crkvenih službenika i „učitelja u Izraelu“ (Ivan 3, 10) koji rukom odmahuju na Katekizam i sadržaj katoličke vjere, tj. ako danas „jedna vjera“ (Efežanima 4, 5) više nije ono sržno, što onda ujedinjuje katolike svih rasa, naroda, država, kontinenata, staleža, spola i dobi?

6. Bijeli miševi?

Müllerov Proglas vjere objavljen je u svjetlu prijeporne Zajedničke izjave pape Franje i velikoga imama džamije El-Elzhera u Kairu Ahmeda El-Tayeba od 4. veljače 2019., u kojoj se ističe da su „pluralizam i raznovrsnost religije“ „mudra božanska volja“ – što mnogi smatraju suprotnim katoličkoj vjeri. Kardinal Müller nasuprot tomu u Proglasu kaže: „Različnost triju osoba u jedinstvu istoga Boga (KKC 254) označava, u odnosu na druge religije, temeljnu razliku vjere u Boga i slike čovjeka. Duhovi se ne slažu upravo oko toga vjerovanja u Isusa Krista. … Stoga o onomu koji niječe Njegovo boštvo Prva Ivanova poslanica (2, 22) govori kao o Antikristu, budući da je Isus Krist, Sin Božji, od vječnosti jedan u Bogu, Svome Otcu (KKC 663).“ Pružajući jasnoću o crkvenom gledanju na islam, kardinal Müller odbacuje muslimansko stajalište koje vidi Krista kao proroka (poslanika), a ne kao Mesiju. „Moramo se s jasnom odlučnošću oduprijeti povratku drevnih krivovjerja koja su u Isusu Kristu vidjela samo dobru osobu, brata i prijatelja, proroka i moralista“, ističe se u Proglasu.

Proglas se bavi i s nekoliko drugih točaka, koje se mogu smatrati ispravcima zastranjenja niza svećenika i biskupa, uključujući nedopustivost svete Pričesti za rastavljene i ponovo vjenčane katolike, kao i za protestante; vječnošću pakla; nenadležnošću za ređenja žena i svećeničkim neženstvom.

Proglas kaže da „rastavljeni i građanski ponovo vjenčani, čija sakramentna ženidba opstoji pred Bogom, kao i oni kršćani koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom vjerom i Crkvom“, „nisu spremni plodonosno primiti svetu Euharistiju (KKC 1457), jer ih ne privodi spasenju“. I dodaje: „Stoga u odnosu na primanje svete Pričesti Sveto Pismo opominje: ‘tko god jede kruh ili pije čašu Gospodinovu nedostojno, bit će krivac Gospodinova tijela i krvi’ (Prva Korinćanima 11, 27).

U apostolskoj pobudnici Amoris laetitia papa Franjo napisao je: „Nitko ne može biti osuđen zauvijek, jer to nije logika Evanđelja“ (AL 297), iako u samim evanđeljima i drugim novozavjetnim spisima stoji:

·  „Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!’“ (Matej 25, 41)

·  „Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu, nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni“ (Matej 18, 8)

·  „jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije“ (Matej 25, 24)

·  „Zmije! Leglo gujinje! Kako ćete uteći osudi paklenoj?“ (Matej 23, 33)

·  „Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’“ (Matej 25, 41–43)

·  „I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni“ (Matej 25, 46)

·  „No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga“ (Marko 3, 29)

·  „I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude.“ (Ivan 5, 29)

·  „Oni će biti kažnjeni vječnom propašću“ (Druga Solunjanima 1, 9)

·  „I anđele, koji nisu čuvali svojeg dostojanstva, nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga Dana, okovane u mraku vječnim okovima, kao Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom puti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu u vječnom ognju“ (Judina poslanica 1, 6–7)

A u nekim je razgovorima otišao još dalje sugerirajući da su oni koji ne žele udio s Bogom uništeni, ali nisu u paklu: „ne postoji kažnjavanje, nego poništenje duše“ („non c’è punizione ma l’annullamento di quell’anima“: La Repubblica, 16. ožujka 2015.). Nasuprot tomu, kršćanstvo je oduvijek naučavalo vječnost duše, koju Bog stvara ulijevajući je u tijelo, nakon začeća, a prije rođenja, koja se dijeli od pȕti u času smrti, koja živi vječno, biva vječno nagrađena ili kažnjena, te će se o Sudnjem danu spojiti s uskrišenim tijelom.

Navodeći Katekizam Katoličke Crkve: „Tko umre u smrtnom grijehu bez pokajanja zauvijek će biti odijeljen od Boga (KKC 1033), kardinal Müller potvrđuje: „Vječnost paklene kazne strašna je stvarnost, koju – prema svjedočanstvu Svetoga Pisma – privlače oni koji „umiru u stanju smrtnoga grijeha“ (KKC 1035).

„Šutjeti o tim i drugim istinama vjere i poučavati ljude na taj način najveća je varka protiv koje Katekizam snažno upozorava“, kaže Kardinal. „To je posljednja kušnja Crkve, a vodi čovjeka religijskoj obmani, ‘po cijenu otpada od istine’ (KKC 675); to je Antikristova prijevara.“

Oni koji prigrljuju novotarije i kažu: Krist da, Crkva ne, smatraju da Müller između redaka osporava i nedavnu Papinu otvorenost za necelibatno svećeništvo i mig ređenju ženâ, jer Proglas kaže: „svećenici se dragovoljno odlučuju za beženstvo kao ‘znak novog života’ (KKC 1579)“. Crkva je, prema kardinalu Mülleru, „vezana izborom koji je obavio sâm Gospodin. Upravo zato ređenje žena nije moguće“ (KKC 1577). I dodaje: „Tvrditi da je ta nemogućnost nekakav oblik diskriminacije žena pokazuje samo nedostatak razumijevanja za taj sakrament. Tu nije riječ o zemaljskoj vlasti, nego o predstavljanju Krista, Zaručnika Crkve.“

U nastavku kardinal Müller ponavlja nerazdvojivu vezu između vjere i ćudorednoga (moralnoga) zakona, koji treba slijediti „kako bi se činilo dobro i postiglo svrhu [obećanoga blaženstva]“. Upozorava na određene dijelove ćudorednoga učenja Crkve koji se „danas često ignoriraju“. Pri tom upućuje na dijelove ćudorednoga učenja Katekizma, koji se ne mogu relativizirati“, iako ih izričito ne navodi. Među njima su izjave kao: „Ljudski život mora se poštovati i štititi bez ograničenja od časa začeća“ (KKC 2270) te ​​izričito odbacivanje niza teških grijeha (čiju težinu, dakako, treba odmjeravati prema dobru koje se njime povrjeđuje): pobačaj (KKC 2271), kontracepcija (KKC 2370), eutanazija (KKC 2277), samoubojstvo (KKC 2280), izvanbračna zajednica (KKC 2350), samozadovoljavanje (KKC 2352), blud (KKC 2353), pornografija (KKC 2354) i preljub (KKC 2380-2381). Kardinal Müller također izričito spominje one dijelove Katekizma (KKC 2357-2359) koji opisuju „homoseksualna djela kao djela teške izopačenosti“ i „iznutra poremećene“ i poziva homoseksualne osobe da žive u „čistoći“.

Zamjerke iz Proglasa uobličene su tako da se mogu prepoznati pojave ili stajališta koja se kardinal Müller nada ispraviti. „Apostolova opomena vrijedi i danas, neka je proklet svatko koji naviješta neko drugo evanđelje, pa činili to ‘mi ili anđeo s neba’ (Galaćanima 1, 8)“, stoji u Proglasu. „Posredovanje vjere neraskidivo je povezano s ljudskom vjerodostojnošću njezinih glasnika, koji su u nekim slučajevima napustili povjerene im ljude, uznemirili ih i ozbiljno naštetili njihovoj vjeri.“ Za mutivode, smutljivce i štetočine u Božjem vinogradu sveti Pavao nije imao ni malo lijepe riječi: „Čuvajte se tih pasa, čuvajte se tih opakih radnika, čuvajte se te osakaćenosti!“ (Filipljanima 3, 2).

7. Stanje stvari

Da je Crkva u komešanju (zbrci, zbunjenosti, smetenosti, smutnji) nije novost. To je prvi zabilježio sveti Luka u Djelima apostolskim 19, 32: ἦν γὰρ ἡ Ἐκκλησία συγκεχυμένη – ē͂n gàr hē Ekklēsía synkekhyménē, erat enim Ecclesia confusa, bijaše bo Carkva smetena (Bartol Kašić). Smućenost, nabunjenost, smetenost ili uskomešanost u protekla se dva tisućljeća razrješavalo definiranjem članaka (artikula, dógmata) ili pravila (kanona) katoličke i apostolske vjere na crkvenim saborima ili progovaranjem ex cathedra Rimskoga prvosvećenika.

Novost je da je časni sluga Božji Pio XII., papa (1939.–1958.), najvećim grijehom svojega doba smatrao gubitak osjećaja za grijeh, i da je taj osjećaj u međuvremenu mutirao u pravilo vjere brojnih katolika. Je li onda novost da danas ima kardinala poput Waltera Kaspera, koji su već javno napali Müllera zašto je i kako mogao „paušalno optuživati“ kako „sadašnja praksa ispovijedanja jasno pokazuje da savjest vjernika nije dovoljno oblikovana“, tvrdeći da njegov Proglas vjere nudi samo „poluistine“, „općenite tvrdnje“ i „privatno teološko uvjerenje“? Kasper je otišao tako daleko da je Müllera usporedio s Martinom Lutherom (izvor).

Iskreni katolik mora se složiti s Proglasom vjere i njegovim navodima iz Katekizma kojim se Crkva služi od 1992. godine. Međutim, zbilja je da i katolički amboni, katoličke škole i neki profesori s katoličkih učilišta nerijetko poučavaju krivovjerja. Stvarnost je da ima katolika koji bi najradije da sljedeći odlomak ne pripada božanskoj Objavi i Novomu Zavjetu:

„Bog [ih je] po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen.

Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.

I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje, puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavači, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni. Znaju za odredbu Božju – da smrt zaslužuju koji takvo što čine – a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine“ (Rimljanima 1, 24–32).

To smeta njihovu poimanju novozavjetne logike, subjektivnomu doživljaju Objave, vjere, ljubavi i crkvenosti.[13]

8. Polazište za suglasje i ljubljenje djelom i istinom

Svetomu su Pavlu savjest i Isus bili važniji od poštovanja prema Petru, pa ga je upozorio da „ne hodi ravno, po istini evanđelja“ (Galaćanima 2, 14). I u njegovo vrijeme postojali su „mnogi, koji trguju riječju Božjom“ (Druga Korinćanima 2, 17). Müller danas takve vidi među onima koji „više vole biti političari nego… učitelji vjere“. Upozorava na ključni unutarnji razarač katolicizma – povratak drevnih krivovjerja, koja u Isusu Kristu vide „samo dobroga čovjeka, brata i prijatelja, proroka i moralista“, a ne i jedinorođenoga Sina Božjega, Otkupitelja čovjeka. Stoga vrijedi ponovo otkriti ispovijest vjere prvih kršćana. Njima je raspoznajni znak za Isusa bila riba, na grčkom ἰχθύς, IKHTYS, što je kraćenica od: Ἰησοῦς Χριστός, Θεοῦ Υἱός, Σωτήρ – Iēsūs Khristós Theū hYiós Sōtēr: Isus Krist, Božji Sin, Spasitelj.

Müller utvrđuje i posljedicu zanemarivanja katehetskoga i dušobrižničkoga rada i svjedočenja: „Danas mnogi kršćani ne poznaju više ni temeljna učenja vjere, tako da postoji sve veća opasnost da propuste put u vječni život.“

Mogu li ti izazovi potaknuti svjesne katolike da se trgnu, povežu i novom vedrinom zasuču rukave?

„Da ne budemo više mala djeca, koju ljulja i zanosi svaki vjetar nauke po zloći ljudi, po lukavstvu, da zavede u zabludu, nego držeći se istine u ljubavi da u svemu uzrastemo u Onome, koji je glava, Krist, iz kojega je sve tijelo sastavljeno i sklopljeno svakim vezom, da jedan drugomu pomaže silom, što je odmjerena svakomu pojedinomu udu, i čini, da raste tijelo i usavršava se u ljubavi“ (Efežanima 4, 14–16).

U doba posvemašnjega relativizma i krivovjerja, koje se bestidno umotava u celofan krjeposti, nasuprot razdoru, strančarenjima, kakofoniji, sveopćoj buci i nesnalaženju potreban je snažan glas i jasan proglas, koji je podsjetnik i svjetionik svima koji istinski ljube Isusa Krista i učenje Katoličke Crkve.

Petar Marija Radelj

Izvor: Vjera i djela