Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Kršćanstvo i pacifizam

Kategorija: Sekularizam

Nećemo se prevariti ako kažemo da je okosnica kršćanskog morala (kakvim nas uči Katolička Crkva, naša Majka i Učiteljica) sadržana u zapovijedi: ,,Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!'' (Lev 19,16; Mt 22,39; Mk 12,31; Lk 10,27). Prvo pitanje koje se tu postavlja jest: Tko je moj bližnji? (Lk 10,29). Na to pitanje Naš Gospodin odgovara poznatom prispodobom o milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10,30-37): svaki čovjek kojeg susrećem na svom životom putu, moj je bližnji. Gospodin Isus ide još i dalje, izdavajući zapovijed koja je u ono vrijeme morala izazvati pravu sablazan: Ljubi neprijatelja svoga! (usp. Mt 5,43). Dakle, čak je i moj neprijatelj moj bližnji, čak sam i njega dužan ljubiti kao samoga sebe.

Nažalost, ove rečenice iz Svetog Pisma sve više izazivaju gomilu nesporazuma. Ponajviše, sve više imamo slučaj nekršćana (koji niti pripadaju Crkvi, niti razumiju kršćansku vjeru i nauk koji iz nje proizlazi) koji uzimaju sebi za pravo podučavati kršćane njihovoj vlastitoj vjeri i moralu.

Neki nekršćani općenito misle da su oni bolje razumijeli poruku Našeg Gospodina od onih koji sav svoj život i svu svoju egzistenciju zasnivaju na toj poruci. Zbog toga se nerijetko događa da nekršćani upravo zahtjevaju od kršćana potpuni pacifizam, pasivnost, pokornost i poniznost. "Zar nije Isus rekao Ne ubij ? A vi ste kao njegovi učenici… zašto se onda ne držite toga?"

Nažalost, mnogi kršćani su pali pod taj utjecaj i danas žive u uvjerenju kako njihova vjera traži od njih da budu naivne dobričine, mlakonje i slabići po kojima se može pljucati, koje se može napadati i ugnjetavati – a da oni pri tome ne smiju dići niti ruku niti glas na onoga koji ga napada. Zbog toga bih htio malo pojasniti ovaj nesporazum.

Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe

Da bismo shvatili ovu zapovijed, moramo krenuti od drugog dijela rečenice. Što znači ljubiti samoga sebe? Na koji način mi to ljubimo sami sebe? Znači li to da smo si uvijek dragi i simpatični? Znači li to da odobravamo svaki postupak koji sami učinimo? Sasvim sigurno ne.

Ljubiti samoga sebe znači to da si u konačnici uvijek želimo dobro. Svatko od nas radi (ili je radio) nešto čime se ne ponosi. Svi smo mi nekada donijeli odluke kojih smo se kasnije sramili. Svi mi imamo neke navike koje nam samima ponekad idu na živce. Međutim, usprkos svemu tome mi samima sebi i dalje želimo dobro. I dalje smatramo da si trebamo dati šansu za novi početak, i dalje smatramo da imamo pravo na sreću. Iako mrzimo neke svoje postupke, mi i dalje ljubimo sebe. Na ovom primjeru najbolje se može shvatiti ono što kršćani stalno govore, a nekršćani doživljavaju kao praznu floskulu: Mrzi grijeh, a ne grešnika!

Odakle dolazi ta ljubav? Zbog čega mi ljubimo sami sebe? Da li zbog toga što o sebi imamo visoko mišljenje, i što smatramo da smo toliko bolji od drugih? Najčešće ne – u životu svakodnevno susrećemo ljude koji su u ovome ili onome bolji od nas. Mi sebe volimo naprosto zato što jesmo, zbog toga što postojimo takvi kakvi smo. Ako to razumijemo, onda možemo razumijeti i zašto i na koji način nas Bog voli. Ne zbog toga što smo mi jako dobri, moralni i ispravni – već naprosto zbog toga što jesmo.

Isljučuje li ljubav prema sebi kaznu za grijeh? Sasvim sigurno ne! Ako sam kršćanin i počinim ubojstvo, moralno je da se prijavim na policiju i snosim posljedice. Ljubiti samoga sebe ne isključuje mogućnost da sami sebe kaznimo za počinjeni grijeh, kako to nalaže pravednost.

Ako smo to razumijeli, onda možemo otići korak dalje. Ako ja svoga bližnjega volim kao samoga sebe, znači li to da mi on uvijek mora biti simpatičan i drag? Sasvim sigurno ne, kao što niti ja sam sebi nisam uvijek simpatičan i drag. Znači li možda to da ja ne smijem kazniti bližnjega zbog počinjena grijeha? Ne, jer sam ja dužan i sebe kazniti za počinjeni grijeh.

Ali što onda uopće znači ljubiti bližnjega? To znači da mu uvijek moramo željeti dobro. Čak i kada nam je antipatičan ili nam ide na živce, čak i ako ga kažnjavamo i dok ga kažnjavamo. Mi se uvijek moramo nadati da će se on popraviti, da će nadvladati svoju grešnu narav i zavrijediti Život vječni. Ako smo u prilici i znamo kako, mi smo mu dužni i pomoći da to ostvari.

Ne ubij

Ali što ako kazna za počinjeni grijeh zahtjeva oduzimanje života? Što ako sam ja kao kršćanin u ratu i branim svoj dom od onoga koji ga napada? Ja sam u tom slučaju prisiljen oduzeti život.1 Zar to kršćanin smije? Nije li Gospodin Mojsiju jasno i nedvosmisleno rekao Ne ubij (Izl 20,13), zapovijed koju je potvrdio i sam Isus Krist (Mt 5,21; Mt 19,18; Mk 10,19; Lk 18,20)?

Najprije želim otkloniti jedan jezični nesporazum. I hebrejski i grčki jezik poznaju dvije riječi za ubiti. Jedna riječ se odnosi na ubojstvo, a druga na umorstvo. U svim mjestima gdje se navodi ova zapovijed koristi se druga (inače rijeđe upotrebljivana) riječ. Nije svako ubojstvo ujedno i umorstvo.

Ukoliko ja branim svoj dom od neprijatelja koji me napada i pri tome ga ubijem, ja nisam počinio umorstvo. Ja sam napravio ono što sam morao kako bih zaštitio sebe i svoju obitelj. Međutim, bitno je da ja tom čovjeku – čak i u trenutku dok mu oduzimam život – želim dobro. Ja ne želim da on završi u paklu, ja ću se moliti za njega. Ja želim da i on bude spašen i nadam se da ćemo se u dvorima Nebeskoga Oca jednom susresti i biti sjedinjeni u Kristovoj ljubavi.2

Ako bih ja ubio nekoga samo iz osvete i pri tome priželjkivao da taj isti čovjek završi u paklu, tada se više ne bih mogao zvati kršćaninom. Ali to je sasvim nešto drugo od situacije u kojoj ja uzimam oružje i borim se za ispravnu stvar.3

Čitajući Sveta Evanđelja, nailazimo na još jednu znakovitost, na vojnike koji su se susretali sa Ivanom Krstiteljem i Isusom Kristom. U Lk 3,14 opisan je kratak susret nekolicine vojnika sa najvećim i posljednjim od svih proroka. Vojnici od Ivana traže savjet: što im je činiti? Veliki prorok ih opominje: Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom. Nigdje ni riječi o tome da prestanu biti vojnici, da moraju promijeniti svoj stalež. Naš Gospodin također se susretao sa vojnicima (Mk 8, Lk 7) i nikada nije pozvao vojnika da promjeni svoj stalež. Također vidimo i da su vojnici među prvim poganima koji su prihvatili Radosnu Vijest i povjerovali u Isusa Krista: satnik i vojnici koji podno križa svjedoče: Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji! (Mt 27,54), zatim satnik Kornelije, pobožan i bogobojazan (Dj 10,2), kojeg je krstio sv. Petar – prvi kršteni nežidov! Sve to ukazuje na vojnike koji su u svom staležu živjeli čiste savjesti, otvoreni djelovanju Duha Svetoga, pobožni, bogobojazni, skromni i kreposni.

Među svetačkim uzorima nailazimo na veliki broj svetaca koji su svoju svetost postigli upravo u vojničkom staležu. Sjetimo se samo sv. Ljudevita, velikog kralja i vojskovođe koji je poginuo u križarskoj vojni, a odlikovao se iznimnom pobožnošću, skromnošću i duhom pokore. Zatim svima poznati sv. Juraj i sv. Sebastijan, i mnogi mnogi drugi. Većina od njih umrla je mučeničkom smrću, ali nikada nisu napuštali svoj stalež vojnika.

U tom smislu, kršćanstvo je iznjedrilo ideju viteza – naoružanog kršćanina koji se bori za pravednu stvar. Taj koncept nije niti nadiđen, niti zastarjeo. Kršćani su dužni boriti se sa dobro svojih bližnjih, za dobrobit svoga društva i domovine, za obranu od onih koji napadaju Crkvu i vjeru4. Kršćanin ne smije biti pasivan promatrač društvenih zbivanja5, a pogotovo ne smije dopustiti da mu nekršćani nameću takvu pasivnost, pozivajući se na citate iz Biblije u koju ne vjeruju.

Lucas Ioaness



1 "Treba pomno razmatrati stroge uvjete koji opravdavaju zakonitu obranu vojnom silom. Takva odluka je zbog svoje težine podložna strogo određenim uvjetima moralne zakonitosti. Istodobno treba:
– Da je šteta koju napadač čini narodu ili zajednici naroda trajna, teška i izvjesna.
– Da su se sva ostala sredstva kojima bi se tome stalo na kraj pokazala neprimjenjiva ili bezuspješna.
– Da postoje ozbiljni uvjeti uspjeha.
– Da pribjegavanje oružju ne prouzroči zala i nereda većih od zla kojem se želi doskočiti. U ocjenjivanju ovoga uvjeta veoma veliku težinu ima moć suvremenih sredstava razaranja. Ovo su zapravo tradicionalni uvjeti nabrojeni u učenju o tako zvanom 'pravednom ratu'. Procjena tih uvjeta moralne opravdanosti spada na razborit sud onih koji su odgovorni za opće dobro."
KKC 2309
2 „Zakonita obrana osoba i drustava nije izuzetak od zabrane ubijanja nedužnoga, što predstavlja hotimično ubojstvo čovjeka. "Iz osobne obrane mogu uslijediti dva učinka, prvi je od njih očuvanje vlastitog života, a drugi je ubojstvo napadača. (…) Prvi je učinak namjeran, drugi nehotičan". KKC 2263
3 Pozivajući se na zapovijed: "Ne ubij" (Mt 5,21), naš Gospodin zahtijeva mir srca i prokazuje nećudorednost ubilačke srdžbe i mržnje.

Srdžba je zelja za osvetom. 'Nije dopušteno željeti osvetu kao zlo onome koji biva kažnjen', ali je hvalevrijedno nametnuti stanovitu naknadu 'da se poroci isprave i usčuva blago pravednosti'. Ako srdžba prelazi u namjeru ubiti bližnjega ili ga okrutno raniti, srdžba se teško protivi ljubavi te je smrtni grijeh. Gospodin kaže: "Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu" (Mt 5,22).“ KKC 2302
4 „Po sakramentu Potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakošću Duha Svetoga te su tako obvezniji kao pravi Kristovi svjedoci da riječju i djelom šire i brane vjeru.“ KKC 1285
5 „Koliko je to moguće, građani moraju aktivno sudjelovati u javnom životu. Načini tog sudjelovanja mogu biti različiti, od jedne države do druge, od jedne uljudbe do druge. "Valja pohvaliti postupak onih država u kojima većina građana, u istinskoj slobodi, sudjeluje u vođenju javnih poslova". KKC 1915

 


 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.