Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Kristerosi Benedikta XVI.

Kategorija: Kršćanstvo

Ubrzo nakon što je u travnju 2005. godine Joseph Ratzinger izabran za 265. papu, on je imenom Benedikta XVI. potpisao apostolsko pismo od 15. studenog 2005. godine, kojim su blaženima proglašeni José Anacleto González Flores, vođa kristerosa u državi Jalisco, te 8 njegovih drugova. Izuzev jednoga, ovi su mučenici za slobodu kršćanske vjere bili laici – od mehaničara do odvjetnika.

Ne sumnjamo da su ovi meksički svjedoci vjere, što su svoju vjeru zapečatili krvlju mučeništva, na osobiti način bdjeli nad njegovim pontifikatom – koji završava u Godini vjere 2012./2013.

U nastavku su njihovi kratki životopisi.

Bl. Anacleto Gonzlez Flores rođen je 13. srpnja 1888. godine  u mjestu Tepatitlán, Jalisco, Meksiko.  Drugo od dvanaestoro djece u radničkoj obitelji, srednjoškolsko obrazovanje je završio u sjemeništu; potom se bavio raznim poslovima financirajući si tako studij prava. Nakon što je 1914. guverner Jalisca naredio da se zatvore sve crkve u pokrajini (negdje su preko svetohraništa stavljeni natpisi „no está aquí“ – „nije ovdje“), pokrenuo je i od tada uređivao kršćanski časopis „Gladium“ („mač“, na latinskom jeziku).

bl. Anacleto Gonzalez FloresStudij prava je Anacleto uspješno završio 1921. godine. Naredne godine se oženio – u kapeli Katoličkog udruženja meksičke mladeži (Asociación Católica de la Juventud Mexicana, ACJM), čiji je tijekom studija bio vrlo aktivni član. Iskazivati privrženost Crkvi bila je tih godina u Meksiku „sumnjiva“ i za karijeru antiproduktivna stvar – režim je bio vrlo anticrkveno orijentiran.

Mladi odvjetnik je bio vrlo uključen u socijalne i vjerske aktivnosti. Podučavao je katekizam, predano je sudjelovao u karitativnoj djelatnosti, te je pisao članke i knjige kršćanskog nadahnuća.

Od 1918. godine je stalno bio izložen progonu vlasti; u 1919. godine je i uhićen zbog svojeg političkog i vjerskog djelovanja. Slijedeći poticaje iz enciklike Lava XIII. Rerum Novarum, organizirao je u Guadalajari 1922. godine Katolički kongres radnika, koji se proširio čitavim Meksikom.

S ugledom katoličkog sindikalnog vođe, 1924. godine osniva i postaje predsjednikom vrlo masovne  „Union Popular“: to je meksički ogranak „Katoličke akcije“, organiziran prema uzoru Narodnog udruženja za katoličku Njemačku („Volskverein für das katholische Deutschland“, organizacije koju je poslije 1933. godine ukinuo Hitler, iste godine kada je u Italiji Mussolini ukinuo „Katoličku akciju“).

Nalazimo Anacleta 1925. godine i među osnivačima Nacionalne lige za obranu vjerske slobode (Liga Nacional para la Defensa de la Libertad Religiosa).

Kada se 1926. godine situacija u zemlji dodatno pogoršala – cjelokupno svećenstvo je bilo protjerano iz države, samo su tri biskupa i nekoliko stotina svećenika ostali „u ilegali“ – Anacleto, koji se do tada zalagao za mir i organizirao nenasilni otpor protuvjerskom djelovanju državnih vlasti, pridružio se organiziranju oružanog otpora. Mnogo su Anacleto i njegovi politički drugovi o tome razgovarali, i budući blaženik je pokušavao sagledati svaku mogućnost da se ipak ostane na nenasilnim sredstvima. Pristajući u Nacionalnoj ligi za obranu vjerske slobode da se krene u oružani ustanak rekao je suradnicima: „Ako me netko pita koju žrtvu tražim od vas da zapečatimo dogovor kojega proslavljamo, reći ću vam u dvije riječi: vašu krv. Ako želite nastaviti, ostavite se sanjarenja o mjestima časti, vojnim trijumfima, odlikovanjima, slavi, pobjedama i zapovijedanju drugima. Meksiko traži predaju krvi kako bi popločao put slobodnom životu u sutrašnjici.“

Union Popular je službenu odluku da se pridruži organizaciji oružanog ustanka donijela na plenarnoj skupštini koju je sazvao Anacleto González Flores, i koja je potajno održana u prosincu, na njegovom terenu u Guadalajari. Mreža koju je u Meksiku imala Union Pupular, postala je osloncem za organizaciju ustanka. Anacleto je dobio zadaću da predvodi civilno krilo („pozadinu“) oružanog pokreta, kojega danas znamo pod imenom „kristerosi“.

Kada su u siječnju 1927. godine oružani sukobi u Jaliscu počeli, Anacleto se povukao u ilegalu, koristeći razna skrovišta. Njegov časopis „Gladium“ je postao glavni medij kojim su se pronosile informacije o ustanku; na sve strane su nicale „ženske brigade“ koje su se brinule za opskrbu i liječenje kristerosa.

Policija se trudila da ga uhvati. U tome su uspjeli ujutro 1. travnja 1927. u domu obitelji Vargas González; uhitili su tom prilikom i njegove mlade suradnike Jorgea i Ramóna – braću iz obitelji Vargas González. U zatvoru u mjestu Colorado, objesili su ga za nožne palčeve, dok mu nisu prsti bili iščašeni. Makar su mu mučitelji odrezali kožu na stopalima, nisu od njega dobili informacije o suborcima. Kako ga ustanici ne bi požurili oslobađati oružjem, požurili su se bl. Anacleta osuditi na smrt i strijeljati istog dana, s Jorgeom i Ramónom Gonzálezom, te s Luisom Padillom  Gómezom.

Svojim mučiteljima i sucima rekao je blaženi Anacleto: „Opraštam vam od srca; mi ćemo se vrlo brzo susresti pred sudom Božjim; isti sudac koji će suditi meni, biti će i vama sudac. Na tom sudu, imati ćete u meni svojega zagovornika.“ Njegove zadnje riječi bile su: „¡Dios no muere!“ – „Bog ne umire!“. „Posudio“ je blaženi Anacleto riječi, koje je svojim atentatorima 1875. godine izrekao jedan drugi latinoamerički mučenik za katoličku vjeru: Gabriel García Moreno, dugogodišnji predsjednik Ekvadora.

Njegova udovica je odvela svoja dva sina do odra na kojem je ležao blaženi Anacleto, uz ove riječi: „Ovo je vaš otac. On je dao svoj život, braneći svoju vjeru. Obećajte mi nad njegovim tijelom da ćete vi učiniti isto kada odrastete, ako Bog to bude tražio od vas.“

Bl. José Dionisio Luis Padilla Gómez rođen je 9. prosinca 1899. u Guadalajari, Jalisco, Meksiko. Bio je aktivni član Katoličkog udruženja meksičke mladeži (ACJM),  koje do danas djeluje pod sloganom „Por Dios y por la Patria“[1] – „Za Boga i za Domovinu“. Blisko je surađivao sa bl. Anacletom i u aktivnostima Nacionalne lige za obranu vjerske slobode. Osobito se angažirao za pomoć siromašnoj djeci i mladeži. Mladić, kojega su uglavnom znali pod imenom Luis, mnogo je vremena provodio moleći pred Presvetim Sakramentom i gajio je duboku pobožnost Blaženoj Djevici Mariji.

Gimnaziju i dodiplomski studij filozofije je završio u sjemeništu u Guadalajari; njegovi su duhovni vođe bili isusovci. Po završetku studija filozofije nije osjećao poziv za svećenika; postao je tajnik „Union Popular“ u Guadalajari. U svojoj kući organizira molitvenu grupu posvećenu Gospi od Guadalupea. Zapamtili su ga članovi katoličkih udruga kao „asketu i mistika“, kao staloženog čovjeka prožetog kršćanskim mirom. Makar je bio ljubitelj književnosti, nije mnogo pisao u novinama koje je uređivao bl. Anacleto González Flores: bio je veliki molitelj i duhovni vođa mnogima okupljenima u katoličkom pokretu.

U veljači 1927. godine pridružuje se kristerosima, koji su se već bili digli na oružje. Početkom ožujka pridružuje se blaženom Anacletu u Guadalajari, gdje se bave opasnom ilegalnom djelatnošću.

Vidjevši kako bezbožnička vlast u kolovozu 1926. godine pečati vrata na crkvama, htio se vratiti u sjemenište. U ta vremena kada je crkvena karijera obećavala sve, osim udobnosti, on govori: „Želim biti svećenik“! Međutim je i sjemenište ubrzo raspušteno.

Ujutro 1. travnja 1927. godine, Luis je uhićen u svojem domu, zajedno sa svojom majkom i jednom od svojih sestara. Opetovano su ga tukli su i vrijeđali, nakon kakvog je „suđenja“ bio osuđen na smrt.

Strijeljanje je čekao u zatvoru „Colorado“, zajedno sa Anacletom i drugima. Anacletu povjerava da bi se htio ispovjediti. Blaženi Anacleto mu odgovara: „Ne brate, sada nije čas da se ispovijedamo, nego da tražimo oproštenje i da oprostimo svojim neprijateljima. Bog te očekuje kao Otac, a ne kao sudac. Tvoja će te vlastita krv očistiti“.

Blaženi Luis je plotun streljačkog voda dočekao na koljenima, moleći.

Bl. Jorge Vargas González i bl. Ramón Vargas González rođeni su Ahualulco de Mercado, Jalisco, Meksiko. Jorge je rođen 28. rujna 1899., a Ramón  22. siječnja 1905. godine.Jorge je radio u hidroelektrani, a Ramón je studirao medicinu. Obojica su bili aktivni članovi ACJM.

Nakon dugog radnog dana, Jorge bi na biciklu pratio vlč. Lina Augierrea, koji je obilazio vjernike u ilegalnom dušebrižništvu.

Ramón se brinuo za zdravlje siromaha i pomagao im bez da traži išta zauzvrat. Znali su ga po njegovoj vedroj naravi i snažnom katoličanstvu.

Tijekom progona, obitelj Vargas González je sklonila više svećenika i sjemeništaraca. U ožujku 1927. godine se kod njih skrivao i blaženi Anacleto González Flores.

Ujutro 1. travnja 1927. godine tajna policija je opkolila dom obitelji Vargas González: „U ime zakona, otvorite vrata!“. Upali su i uhitili sve u kući – uz dvojicu braće tu su bili još njihova majka i mlađi brat Florentino. Optužili su ih da su sakrivali jednog „svećenika s potjernice“ i odveli ih uz zatvor Colorado.

Dok su ih vodili, Ramón je uspio neopaženo uteći; malo poslije se vrati i pridružio svojima. Kada su ga pitali zašto nije pobjegao, odgovorio je: “Rekao sam sebi: ‘Moja majka i moja braća su zatvorenici; a ja da bježim?'”.

U zatvoru, Florentina su odvojili od preostala dva brata, koje su smjestili u ćeliju odmah do one u kojoj su bili Luis Padilla Gómez i Anacleto González Flores. Sva četvorica su shvatili su da će biti ubijeni: dok su čekali pogubljenje, ispitivali su ih i mučili. Nisu ništa odali.

Kada su ih izveli na strijeljanje, njih četvorica su molili čin pokajanja. Očekujući plotun koji će ih usmrtiti, Ramón je učinio znak križa. Jorge je pred prsima držao križić.

Kada je otac dvojice mladića saznao da su mu sinovi ubijeni, rekao je: “Sada znam, da mi ne trebaju izrazi sućuti, nego čestitke; imam sreću da su mi dvojica sinova mučenici.”

bl. José Luciano Ezequiel Huerta Gutiérrez rođen je 6. siječnja 1876. godine u Magdaleni, Jalisco Bio je daroviti orguljaš i pjevač: između karijere opernog tenora i crkvenog glazbenika, bilo mu je draže odabrati zvanje koje će u većoj mjeri biti posvećeno služenju Bogu. Dva njegova brata – Eduardo i José – bili su svećenici; bilježi se da su bili u Guadalajari svima poznati i vrlo poštovani. 

bl. Ezequiel Huerta GuiterrezEzequiel se oženio 1904. i potom imao desetero djece; opazili su ljudi da čak i s tako brojnom obitelji uvijek nalazi mogućnosti da daruje siromahe. Pamte suvremenici i njegovu veliku pobožnost Presvetom Sakramentu.

Ujutro 2. travnja 1927. godine je uhićen, nakon što je obišao karmine Anacleta Gonzáleza Floresa. Ispitivali su ga gdje se nalaze njegova dva brata koji su bili svećenici, o tome gdje se nalaze Ezequielova dva najstarija sina i o Kristerosima.

Ezequiel nije htio odgovarati, pa su ga mučili dok nije izgubio svijest. Kada se osvijestio zapjevao je: „Moj Krist živi, moj Kralj živi“. Zbog toga su ga tukli, sve dok više nije mogao proizvesti nikakav zvuk.

Naredno jutro, u zoru, odveli su njega i rođenog mu brata Salvadora Huertu Gutiérreza na groblje u Mezquitanu, da ih ondje strijeljaju. Prije strijeljanja, pitao je svojega brata Salvadora: „Oprostiti ćemo im, zar ne?“. Salvador mu je odgovorio: „Da, i neka naša krv posluži za spasenje mnogih.“

 Bl. Salvador Huerta Gutiérrez rođen je u u istom mjestu Magdalena u Jaliscu, 18. ožujka 1880. Bio je jedan od najboljih mehaničara u Guadalajari. Oženio se 1912. godine i imao dvanaestoro djece.

Vrlo pobožan Presvetom Sakramentu, svakodnevno je išao na misu i često se odlazio pokloniti Presvetom.

Pamte ga kao vrlo hrabrog muškarca.

Kada se 2. travnja 1927. vraćao sa groblja gdje je otišao odati počast tijelu ubijenog karmine Anacleta Gonzáleza Floresa, u njegovoj su radionici čekali policajci. Pitali su ga gdje se kriju Eduardo i José, njegova dva brata svećenika. Mučili su ga, i objesili za palčeve. Nije odao ništa. Tu je noć proveo u ćeliji sa svojim bratom Joséom.

Ujutro 3. travnja 1927. godine strijeljali su ga, zajedno s njegovim bratom Ezequielom. Zamolio je da mu u dadu u ruke zapaljenu svijeću, da je drži pred sobom za vrijeme strijeljanja. Zapovjednik strijeljanja mu je ispunio tu posljednju želju. Prije nego što je odjeknuo plotun, blaženi Salvador je uskliknuo: „¡Viva Cristo Rey y la Virgen de Guadalupe!; pucajte; umirem za Boga, kojega mnogo ljubim.“

Bl. Miguel Gómez Loza rođen je 11. kolovoza 1888. godine u Tepatitlánu, Jalisco. Sin seljaka, od djetinjstva je gajio snažnu ljubav prema Bogu i veliku odanost Blaženoj Djevici Mariji. Od mladosti se odlikovao poštenjem, iskrenošću i lojalnošću.

U dobi od 25 godina upisao je studij prava na Sveučilištu u Morelosu. Studij je uspješno završio i potom postao odvjetnik. Njegov jedini brat Elías postao je svećenik: od 1913. godine služi na župi u svojem rodnom mjestu.

Godine 1915. postaje blaženi Miguel članom ACJM, a 1917. godine – reagirajući na početke represije protiv katoličanstva – pokreće mjesečnik „El Cruzado“ („Križar“). Ubrzo postaje radnički vođa: tadašnjim marksističkim vlastodršcima u Guadalajari organiziranje radnika smeta; ali bl. Miguel neumorno promovira socijalni nauk Crkve. Vlasti ga slijedećih godina uhićuju čak 59 puta.

Ženi se 1922. godine, sa suprugom Maríom će imati troje djece. Obzirom da je u rodnom mjestu Tepatlitlanu bio već prepoznat kao vatreni katolik – tj. „protudržavni element“ – mladi bračni par odlazi u mjesto Arandas, Jalisco. Tu Miguel otvara odvjetnički ured, ali se zbližava i s lokalnim predvodnikom radnika: to je blaženi Luis Magańa Servín. Nastavak njegovog zalaganja za radnička prava i katoličku vjeru donosi mu nevolje i u Arandasu; vlasti mu zabranjuju da se bavi odvjetništvom i mora napustiti Arandas. Miguel s obitelji odlazi u središte provincije, Guadalajaru. Od 1924. godine, bl. Miguel Gómez Loza i Anacleto González Flores zajednički predvode radnički pokret u Jaliscu. Kada završava u zatvoru (što biva prilično često), glasno pjeva crkvene pjesme i moli krunicu. Na prijedlog Francisca Orozca, nadbiskupa Guadalajare, papa Pio XI. dodjeljuje ovoj dvojici pravnika i radničkih vođa iz Jalisca odlikovanje „Pro Ecclesia et Pontifice“, najviši orden koji papa dodjeljuje laicima.

Dana 31. srpnja 1926. godine zvona crkava u Guadalajari zvone po posljednji put: molitva je od tada moguća samo po privatnim kućama. Noću se ilegalno drži i misa. U prosincu iste godine, Miguel putuje u rodno mjesto, da pokopa svojega brata: Elíasa su ubili, dok je bio župnik u mjestu El Refugio.

Na povratku u Guadalajaru, doznaje da je Union Popular odlučila krenuti u oružani ustanak; njemu je dodijeljena dužnost da organizira civilni dio pokreta otpora na području Altos de Jalisco. Dužnost predano obnaša, makar ne želi nositi oružje.

Nakon smrti blaženog Anacleta, prihvaća dužnost guvernera pokrajine Jalisco, unutar pokreta kristerosa.

U ožujku 1928. godine, stanuje na jednom ranču blizu mjesta Atotonilco. Dana 21. ožujka, federalne snage su otkrile gdje se nalazi; strijeljan je istog dana.

Bl. Luis Magaña Servín je rođen 24. kolovoza 1902 u Arandasu, Jalisco. Odrastao je učeći zanat kožara, u uspješnoj radnji svojega oca.

Kao mladić, Luis je postao član Udruženja katoličke mladeži Meksika. Duboko je ljubio Crkvu.

Bio je zainteresiran sa socijalna pitanja, pa je osobito izučio encikliku Rerum Novarum, koju je 1891. godine bio izdao Lav XIII., papa koji nam je ostavio molitvu „Arkanđele Mihaelu brani nas u boju“, što se u vrijeme bl. Luisa molila na kraju svake Svete Mise. Bl. Luis se pridružio „Udruženju Naše Gospe od Guadalupea“ koje je okupljalo stručne radnike. Organizira pobožna noćna bdijenja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, vjerno obdržava svoj čas noćnog bdijenja. Prijatelj je svećenicima u župi i vrlo uključen u „Božje poslove“.

Povezuje se s katoličkim sindikalnim vođom i lokalnim odvjetnikom Miguelom Gomezom Lozom, kao i s bl. Anacletom Gonzálezom Floresom.

Luis je uvijek pokazivao jednako poštovanje siromašnima i bogatima, slijedeći savjet kojega je davao José Mora y del Rio (1854. – 1928), nadbiskup Ciudad Mexica: “Ponašajte se prema svojim radnicima sa ljubavlju i oni vas nikada neće napustiti.”.

Godine 1926. se oženio Elvirom Camarenom Méndez, sa kojom je imao dvoje djece: drugo od njih je rođeno nakon Luisove smrti.

Od siječnja 1927. godine Arandas je postao jedno od uporišta otpora vlastima. Svećenici su potajice držali misu. Luis se nije uključio u oružanu borbu, ali je svećenicima i kristerosima pomagao duhovno i materijalno, poput većine katolika u tom kraju.

Dana 9. veljače 1928. godine grupa vojnika je uhitila istaknutije katolike – civile koji su podržavali aktivni otpor protiv vlasti. Luis nije bio kod kuće kada su vojnici došli na njegova vrata, zato su uhitili Luisovog mlađeg brata. Prijatelj i vjenčani kum Benito Alvizo pokušava odgovoriti Luisa od nakane da na uzničkom mjestu zamijeni svojega brata: „Ne idi, jer će te strijeljati.“ Luis odgovara: „Kakva bi to sreća bila, znati da ću za sat vremena biti u naručju Božjem!“ Vojnici koji su postavili stožer u župnom uredu odvode ga pred generala Zenóna Martíneza. Luis izjavljuje pred generalom: „Ja sam Luis Magaña – ovaj kojega ste uhitili je moj brat, on nije ništa skrivio. Ako tražite mene, pustite mojega brata.“

General ga je osobno odveo na mjesto strijeljanja – odabrao je da će za tu svrhu prikladan biti atrij obližnje crkve Gospe od Guadalupea – u pratnji poručnika i osmorice vojnika određenih za streljački vod. Upitao je mladića da li ima što reći pred smrt. „Nisam nikada bio kristeros“, rekao je svečanim tonom Luis, „ali ako me optužujete da sam kršćanin, tada da, to jesam.“ Odmah se obratio i postrojenim vojnicima: „Vojnici koji ćete me strijeljati! Želim reći da vam ovog časa opraštam i obećajem da ću kada stignem pred lice Božje za vas prve moliti. Živo Krist Kralj i Naša Gospa od Guadalupea!“ Luis Magaña Servín strijeljan je u tri poslije podne: u čas kada je Isus na križu predao Ocu svoju dušu.

Nakon strijeljanja, jedan od vojnika je na zidu iznad tijela blaženog Luisa postavio natpis: „Ovako umiru kristerosi“.

Bl. José Sánchez del Río rođen je 28. ožujka 1913. u Sahuayu, Michoacán (država susjedna Jaliscu, u kojem je živjela većina blaženika o kojima ovdje pišemo). Posjetivši grob blaženog Anacleta, zaželio se pridružiti svojoj starijoj braći koji su već borili u redovima kristerosa: molio je Boga za milost da umre boreći se za svetu vjeru.

Majka ga je odvraćala, ali je on ostajao nepokolebljiv: „Mamice, odlučio sam. Daj mi svoj blagoslov i prikaži me Kristu Kralju. Nemoj biti žalosna … vidiš da nema sigurnijeg puta da stignem u raj.“ Ponavljajući gestu majke sedmorice Makabejaca, majka je dala blagoslov svojem četrnaestogodišnjem sinu.

General kristerosa Prudencio Mendoza uzeo je dječaka hrabrog srca za stjegonošu: brinuti će se za konje stožera i obavljati druge pozadinske poslove; neće biti neposredno izložen borbama. Vojnici su brzo zavoljeli dječaka koji napore vojničkog života podnosi s upornošću, strpljenjem i susretljivošću: svi su ga poštovali i voljeli ga.

U teškom boju kod mjesta Cotija (tridesetak kilometara od Sahuaya, Joséovog rodnog mjesta) 5. veljače 1928. godine José hrabri svoje suborce pokličima „Živio Krist Kralj!“; „Živjela sveta Marija od Guadalupea!“. Vidjevši kako metak ubija konja pod generalom kristerosa Luisom Guizarom,  sjahuje José  sa svojega: „Uzmi mojega konja, generalu, tebe svi trebamo. Ja ću se već snaći.“

Neprijatelji su zarobili mladog stjegonošu: tjeraju ga da se pomokri na zastavu sa ušivenim likom Gospe od Guadalupea. Blaženi José umjesto toga cjeliva stijeg kojega je nosio pred strojem kristerosa. Zbog toga dobiva šaku u lice: taj udarac otvara u njemu vulkan ljubavi, te bl. José usklikuje: „Živo Krist Kralj! Živjela Djevica od Guadalupea!“ Novi udarci ga obaraju na zemlju.

Zatvor i sudnica u kojoj je suđen smješteni su u crkvi u mjestu Sahuayo. Vidjevši dječaka, sudac ga vodi na vješanje jednog od kristerosa: Nudi mu: „Usklikni ‘Živio Calles!“ i ‘Živjela država!’“, pa ćemo te pustiti.“ José iz dna duše odgovara: „Živio Krist Kralj! Živjela Gospa od Guadalupea“!“. Mučitelji mu odrezuju kožu sa tabana; nakon toga više ne može ustati. Krunicu mu ostavljaju.Jose Sanchez del Rio

Dana 10. veljače vojnici Callesove vlade vode ga do groblja. José šepesa svojom Golgotom, ostavljajući tragove raskrvavljenih stopala. Režu ga udarcima mačetom, José vrišti i stenje od bola, ali ne popušta. Pred iskopanim grobom bez imena, ponovo traže da se odrekne Krista: „Ako kažeš ‘Smrt Kristu Kralju’, nećemo te ubiti.“ Blaženi José Sánchez del Río odgovara: „Neću popustiti. ¡Viva Cristo Rey!“. Naposljetku ga vojnici silovito bodu bajonetama: sedam puta oštrica brutalno probija dječakovo tijelo. Iskasapljeni mučenik još diše: uspijeva iz prašine podići križ svoje krunice, cjeliva ga. Kapetan srdito izvlači pištolj i hicem požuruje smrt svetog dječaka. Mladi stjegonoša umire ovijen zastavom svoje vlastite mučeničke krvi. Nije bio navršio petnaestu godinu života, kada je zaslužio vječnost u zboru pred licem Božjim.

Vlč. Ángel Darío Acosta Zurita  rođen je 13. prosinca 1908. godine u mjestu Naolinco, Veracruz. Odlikovao se vrlo ljubeznim karakterom; zapažali su ga kao dobrog sportaša.

Nakon smrti oca koji je bio mesar, obitelj zapada u teško siromaštvo: Ángel Darío svakodnevno odlazi zarađivati nadnicu zajedno s majkom, pomažući joj u uzdržavanju tri mlađa brata i sestre. Dječak se iskazuje plemenitim karakterom: zapažaju svi kako je miran i promišljen, da je uvijek pitom, uslužan i odgovoran – ali ujedno druželjubiv i vedar, te nadasve pažljiv prema svojoj majci Domingi, inače ženi koja je bila uzor kršćanske jakosti. 

Svećenici ga uzimaju za ministranta. Kako se pokazuje izvrsnim učenikom, vrlo uzornog vladanja, preporučuju ga za sjemenište. To sjemenište biskup Veracruza (sveti) Raphael Guizar Valencia (1877. – 1938.) organizira ilegalno: „Biskup može biti bez mitre, bez štapa, čak i bez katedrale, ali nikako bez sjemeništa, jer budućnost njegovo biskupije ovisi o sjemeništu.“ Biskup se nećka da uzme u svoju ilegalnu ustanovu najstarijeg sina u siromašne majke udovice: on bi u takvim teškim vremenima trebao skrbiti za obitelj. Ángel Darío iskazuje majci svoju tugu što biskup ne prepoznaje njegov poziv, koji je snažan i čist: majka uspijeva isposlovati da ga prime u sjemenište najprije kao vanjskog đaka, a potom i kao bogoslova.

Ondje ga vole i učenici i nastavnici: Ángel Darío je dobar drug, pobožan i vrijedan. Sjemenište se seli u prijestolnicu Ciudad de México, te uspijeva nastaviti ilegalno obrazovanje za buduće svećenike u ozračju građanskog rata i uz stalnu prijetnju državnog terora.

Nakon mira koji je sklopljen na kraju ustanka kristerosa 1929. godine, vlada Meksika je dopustila stanovitu slobodu bogoslužja. Tako i Ángel Darío biva zaređen za svećenika 25. travnja 1931. godine; svoju mladu misu služi u gradu Veracruz 5. svibnja. U tom gradu nastavlja služiti kao svećenik u velikoj župi Uznesenja Marijinog, osobito predano radeći sa vjeroučenicima.

Adalberto Tajeda, guverner države Veracruz, proglašuje iste 1931. godine da se mora poštovati zakon propisan prije pobune kristerosa: na 100.000 vjernika smije biti najviše jedan katolički svećenik! Objašnjava guverner da treba stati na kraj „fanatizmu naroda“. Biskup Raphael Guizar Valencia se javno protivi pritisku vlasti: svi katolički svećenici će i dalje služiti misu. Guverner se ne usuđuje dirati hrabrog biskupa, ali ne popušta u svojoj odluci: 25. lipnja 1931. godine ne smije misu služiti nijedan svećenik koji od guvernera nije za to dobio posebnu dozvolu!

U subotu 25. lipnja 1931. godine u župi Uznesenja Marijinog gdje služi vlč. Ángel Darío sve se odvija normalno i odiše mirom. Župu posjećuje njegova majka, koja je baš taj dan doputovala u Veracruz: došla je do crkve Uznesenja Marijinog  baš u času kada je misu u toj velikoj crkvi služio njen sin – taj prizor ju je ispunio ganućem i zahvalnošću. Bio je to prvi put da se majka i sin vide, nakon njegovog ređenja.

U 6:10 poslijepodne, u crkvi se nalazi čak dvije tisuće djece što su došla na vjeronauk u pratnji svojih katehista, kao i veći broj odraslih koji čekaju za ispovijed. Vlč. Dario ide od krstionice, gdje je upravo obavio jedno krštenje. U crkvu ulazi grupa „ljudi u vojnim uniformama“ i započinju pucati na svećenike. Vlč. Landa je teško ranjen; vlč. Rosas se saginje iza propovjedaonice i meci ga u tom zaklonu začudo ne pogađaju. Vlč. Darío je izbliza pogođen s više metaka; pada izgovarajući ime Isusovo.

U crkvi vriska i bježanje. Župnik Justino de la Mora izlazi iz sakristije: „Ubijte i mene!“ Napadači su međutim već otišli. Sveti biskup Raphael Guizar Valencia od župnika telefonski saznaje o događaju. Biskup odmah piše bezbožnom guverneru Tajedi: „Kao plod zlog i tiranskog zakona kojega provodite protiv Crkve, pred dvije tisuće djece ustrijeljena su dvojica mojih svećenika koji su trebali tu istu djecu podučavati kršćanski nauk … mučenička krv koju je prolila snaga mržnje Vas i vaših istomišljenika uzdiže slavu Boga i Crkve … U ovom času kada i ja sam tugujem, ranjen mačem boli zbog tog strašnog zločina, anđeli primaju duše mučenika uz najveću radost, kako bi ih smjestili među heroje kršćanstva. Gospodine Tajeda, sada će Veracruz, zaliven krvlju mučenika uroditi plodom u kojem će sjati istina i pravda, te će vjera, daleko od toga da bi izumrla u ovoj mojoj ljubljenoj biskupiji, uz takvo obrezivanje nicati snažnije, protiv napora tirana koji se ustremljuju na neosvojivu stijenu Božju.“

Tajeda je nakon ovog pisma naredio svojim ljudima da uhvate i na licu mjesta ubiju biskupa. Sveti Rafael Guizar Valencia je, saznavši za takvu zapovijed, otišao ravno u Tajedin ured: taj je čin pokolebao guvernera, jer je vidio da bi revoltirani narod mogao opet krenuti u oružanu pobunu.

Blaženi Ángel Darío Acosta Zurita  ustrijeljen je točno tri mjeseca nakon svojeg svećeničkog ređenja, u dobi od 23 godine. Njegovo tijelo je 1947. godine preneseno u samu crkvu Uznesenja Marijinog u Veracruzu, i trajno položeno na točno onom mjestu gdje je ustrijeljen. Proglasio ga je blaženim papa Benedikt XVI. u studenom 2005. godine, istom prigodom kada i bl. Anacleta Gonzálesa Floresa i njegove kristerose.

Autor: Dario  C.

 

 

Slike: Soy402.com; oremosjuntos.com; catolicidad.com; eltestigofiel.com; gloria.tv

 

 


[1] http://www.youtube.com/watch?v=iW3HkB2k-yo; na svojoj web stranici oni ponosno ističu blažene Anacleta Gonzáleza Floresa Miguela Gómeza Lozu, Luisa Padillu Gómeza, Luisa Navarra Origela, Jorgea Télleza Vargasa, Jorgea i Manuela Vargasa Gonzáleza, Juana Tirada Ariasa, Luisa Seguru Vilchisa, Humberta Proa, Dionisija Eduarda Ochou,  Manuela Facija i Miguela Anguiana Márqueza, te „mnoge druge članove što koji su darovali svoje živote u obrani katoličke vjere“: http://www.yoinfluyo.com/yi20/int-nacional/principal-nacional/2863-acjm-100-anos-por-dios-y-por-la-patria

 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.