Neke protestantske denominacije, pa nažalost čak i neki ”progresivni” katolički teolozi, naučavaju kako će se na kraju svi ljudi spasiti, jer je Bog milosrdan; kako će Bog svojim Božanskim milosrđem oprostiti svima, te na kraju sve privesti u raj. Po njima pakao je nespojiv s Božanskom ljubavi. Oni tvrde kako svemilosrdni Bog nikada ne bi dopustio da njegova stvorenja pate u paklu. Takva razmišljanja su tipična za današnje vrijeme kada se sve bazira na emocijama, a ne razumu. Tako npr. svijet ima razumijevanja za pobačaj koji je počinila mlada djevojka, jer eto dečko je ostavio, ona još uvijek studira, sva je uplakana jer bi joj to dijete navodno upropastilo budućnost, itd. Te suze djevojke izazivaju osjećaje sažaljenja, dok suze nerođenog djeteta svijet ne vidi, te tako na osnovu osjećaja, u potpunom odsustvu razuma, odobrava zločin, ubojstvo nerođenog djeteta.
Međutim, ako isključimo razum u prosuđivanju, onda ne možemo doći ni do razumnog zaključka. Kao prvo, zaboravlja se, kako zgodno, da je Bog i pravedan. A milosrđe je lažno ako ono proturječi Božjoj pravednosti. U Knjizi izlaska Bog kaže: ”…iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi” (Izl 20,6). Bog nije rekao da iskazuje milosrđe svima bez razlike, naprotiv. A u Knjizi Sirahovoj piše: ”Ne reci: ‘Veliko je milosrđe njegovo, oprostit će mi moje mnoge grijehe!’ jer je s njime milosrđe i gnjev te na grešnike pada srdžba njegova”. Te dalje kaže: ”Ne oklijevaj vratiti se njemu, i ne odgađaj iz dana u dan; jer će iznenada njegov gnjev planuti, i u čas osvetni ti ćeš propasti” (Sir 5,6-7). Dakle, Božje milosrđe jest veliko, ali je potrebno obraćenje kako bi nam Bog mogao iskazati svoje veliko milosrđe.
Katekizam Katoličke crkve pojašnjava: ”Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu Božju ljubav, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To je upravo stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima koje označujemo riječju »pakao«” (KKC 1033). U Marijinom hvalospjevu čujemo: ”Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje” (Lk 1,50). Božja dobrota, tj. milosrđe, jest doduše namijenjena svim ljudima, ali samo ako prihvate Boga. Ako pak odbace Boga, onda se ne mogu nadati dobroti Božjoj. Isus je sam rekao: ”Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!” (Mt 7,13-14).
Zagovornici praznog pakla će naravno izvući neke stihove iz konteksta kao onaj u Petrovoj poslanici: ”Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (1Pt 3,9). Međutim, malo dalje sv. Petar piše da nas je upozorio, te da uznastojimo biti neokaljani i besprijekorni dok čekamo sud Gospodnji (usp. 2Pt 3,14). Naravno, naš Bog ”hoće da se svi ljudi spase” (1Tim 2,4), ali ako se pročita cijeli kontekst spomenutih stihova onda je jasno da se traži priznanje naše krivice kako bi mogli steći Božje milosrđe spasenja (usp. KKC 1847). Kada bi spasenje po milosrđu Božjem bilo osigurano svima bez razlike, onda bi sve one Isusove govore o paklu mogli nazvati obmanom (usp. Mt 23,33; 16,18; 13,50; 5,22-29; 7,23-14; Lk 12,5; Mk 9,43-48; itd.). Onda Isus uopće nije trebao osnovati Crkvu na zemlji, jer će ionako na kraju svi biti spašeni. Onda je svejedno jeste li katolik, protestant, budist, ateist, ubojica ili svetac.
S obzirom da je poruka u Bibliji više nego jasna, tzv. teolozi pokušavaju se služiti ispraznom filozofijom (usp. Kol 2,8) i osjećajima ljudi kako bi opravdali lažnu nauku o milosrđu Božjem. Istina je da Božje milosrđe ne poznaje granica, ali tko tvrdokorno odbija pokajanje, odbacuje i oproštenje vlastitih grijeha, što može dovesti do vječne propasti (usp. KKC 1864). Ljudska preuzetnost je glavni uzrok krivog shvaćanja Božjeg milosrđa. Postoje dva oblika preuzetnosti: ili čovjek sebe precjenjuje pa misli da se može sam spasiti bez Božje pomoći, ili pak računa na svemilosrđe Božje misleći da će postići oproštenje grijeha bez obraćenja i slavu bez zasluga (usp. KKC 2092).
Uostalom, kada bi svi završili u raju, onda čovjek ne bi imao slobodnu volju. Ljudi bi bili kao roboti, ili Božje marionete. Naime, mnogi ljudi mrze Boga iz dna duše, čine zlodjela velika, te time sami sebe isključuju iz prisutnosti Božje. Pakao nije neko mjesto gdje se ljudi prže na ražnju, već ”glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i blaženstvo, za što je stvoren i za čime teži” (KKC 1035). Ne trebamo romantizirati ljude u paklu, ne plaču oni zbog grijeha svojih, ili zbog toga što im je žao što su uvrijedili Boga, već plaču iz očaja i mržnje. Isus kada govori o paklu više puta spominje ”plač i škrgut zubi” (Mt 8,12; 13,42; 13,50; 24,51; 25,30; Lk 13,28). Tko škrguta zubima? Onaj tko mrzi iz dna duše. Ne radi se tu o pokajnicima, kojima je nešto žao, jer pokajnici ne škrgutaju zubima, već skrušeno lijevaju suze pokajnice. Sv. Faustina je dobila milost od Boga da vidi pakao kako bi mogla upozoriti ljude. Ona opisuje viku u paklu kao ”strašan očaj, mržnju prema Bogu, odvratne riječi, psovke, i bogohuljenje” (vidi Dnevnik sv. Faustine, 741). Kad bi se Isus spustio nad pakao da ih odatle izvuče oni bi ga od bijesa i mržnje popljuvali.
Dakle, ako čovjek svjesno odbije Boga, onda bi bilo nepravedno takvog čovjeka na silu staviti u Božju prisutnost. Ne šalje Bog čovjeka u pakao, već se čovjek sam svojom voljom opredjeljuje za pakao. Zato je pravedno da on tamo i završi, i ne samo da je to pravedno, već je i milosrdno. Zamislite nekoga tko mrzi Boga iz dna duše. Bog prema takvom čovjeku ne samo da iskazuje pravdu već i milosrđe, jer ga ne želi na silu držati kraj sebe, te mu dopušta ostanak u toj odijeljenosti od Boga, a to je ono što zovemo pakao. Zamislite da mrzite nekoga iz dna duše i na kraju svog puta taj vam reče: čestitam, od sada ćete svu vječnost provesti sa mnom kojeg toliko mrzite, kojeg ne možete podnijeti. Da, zato Bog milosrdno dozvoljava čovjeku da mu zauvijek okrene leđa. Kako C.S, Lewis kaže, postoje samo dvije vrste ljudi: oni koji Bogu kažu ”neka bude volja Tvoja” i oni kojima Bog kaže ”neka bude volja tvoja”.[1]
Zamisao da pakao ne postoji, ili u najgorem slučaju da postoji, ali nitko u njemu neće završiti, u suprotnosti je s onim što nas je Isus učio, u suprotnosti je sa Svetim pismom, u suprotnosti je sa Svetom predajom, u suprotnosti je s naukom Crkve, u suprotnosti je s pravdom Božjom, a suprotnosti je i s milosrđem Božjim. Svi oni koji vjeruju u bajku o nepostojanju pakla, sami sebe zavaravaju, a u međuvremenu otac laži fino trlja ruke, i priprema im veliko iznenađenje.
Ivan Poljaković
