Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

„Mi smo Crkva“ : nova kršćanska sekta stiže u Hrvatsku

Objavljeno: 3. srpnja 2013.
Kategorija: Sljedbe

Godine 1517. Martin Luther, katolički svećenik i monah, napisao je apel u kojem je, u osnovi, tražio do Crkve da se odrekne svog trajnog nauka povezanog sa činjenicom postojanja čistilišta, kao i ovlasti Crkve da otpušta zaslužene vremenite kazne. Njegove pristalice apel su ocijenili ne kao pokušaj osporavanja crkvenog nauka, već kao prigovor crkvenim praksama i običajima [1]. Taj apel prerastao je u veliki pokret pobune protiv pape i Crkve te velikim otpadništvom od katoličke vjere čije posljedice osjećamo i danas. Žalosna je činjenica da se mnogi od onih koji smatraju Isusa Krista našim Bogom i Gospodinom nalaze odijeljeni od Katoličke crkve, izvan koje se nije moguće spasiti [2]. Ti kršćani podijeljeni su u različite denominacije, kojih u svijetu trenutno ima oko 38 tisuća.

Gotovo pola tisućljeća kasnije, svjedočimo sličnom scenariju. Svećenici, teolozi, vjeroučitelji i laici okupljeni oko herezijarha Hansa Künga [3], čiji je nauk Crkva eksplicitno osudila [4], u proljeće 1995. sastavljaju „Apel naroda Božjega“ [5] u kojem se od Crkve traži da preispita i promjeni svoj trajni nauk. Osobe okupljene oko tog apela s vremenom su se organizirali u sektu pod nazivom „Wir sind Kirche“ („Mi smo Crkva“). Glavni zadatak ove sekte je osporiti trajnu i nezabludivu narav nauka Svete Crkve i reformirati ju po obrascu koji je gotovo identičan protestantskom pokretu reformacije. Ova sekta usko surađuje sa novoosnovanom udrugom „Pfarrer-Initiative“ („Župnička inicijativa“) sa kojom dijeli identičan program i viziju toga kakva bi Crkva trebala biti. Slično kao i Lutherove pristalice, pripadnici sekte „Mi smo Crkva“ za sebe tvrde da ne dovode u pitanje vjeru i nauk Crkve, već samo „kontestiraju crkvenu praksu i običaje“ [6].

U rujnu 1997. godine Apel je svečano uručen Svetog Stolici. Delegati iz cijele Europe (njih oko 500), svoj autoritet crpili su iz činjenice da je apel potpisalo oko 2.500.000 ljudi. Kao da bi se istina mogla odrediti većinom glasova! Godinu dana kasnije, u Austriji je održan prvi veliki skup članova sekte „Mi smo Crkva“ gdje su se ponovo otvorila mnoga pitanja koja je Crkva već odavno zatvorila. Mjesec dana kasnije, bl. Ivan Pavao II sazvao je austrijske biskupe te kategorički zabranio svaku vrstu diskusije o heretičnim i shizmatičnim idejama te sekte. Apel se nakon toga preselio na lokalnu razinu, a odnedavno djeluje i kod nas. Zanimljivo je da osim nekolicine istaknutih pojedinaca (npr. vođa sekte u Njemačkoj Christian Weissner i njegov talijanski kolega Vittorio Bellavite) članovi i voditelji sekte kriju svoj identitet kao zmija noge. Tako se ni na službenim stranicama njihova ogranka u Hrvatskoj (http://mismocrkva.blogspot.com) ne može naći ni traga imenima i prezimenima odgovornih osoba. Ipak, to ih ne sprječava u tome da svoje ideje šire virtualnim prostorom, upornim slanjem elektroničke pošte svim katoličkim institucijama i udrugama u Hrvatskoj.

Netko se može pitati odakle nam pravo jednu inicijativu koju čine deklarirani katolici, od kojih su neki i pripadnici katoličkog klera, ugledni teolozi, te ljudi koji prakticiraju katoličko bogoštovlje, nazvati sektom? Riječ „sekta“ dolazi od latinskog sectari (ići za nekim) ili sequi (slijediti nekoga) i općenito označava „skupinu ljudi koju ujedinjuju zajednička vjerska uvjerenja, različita od općeprihvaćenih u široj zajednici“ odnosno „užu ili manjinsku skupinu unutar veće organizacije ili šireg pokreta koja zastupa odvojena mišljenja i programe te se suprotstavlja većini“ [7]. Pokret „Mi smo Crkva“ usko slijedi naučavanja herezijarha Hansa Künga koja su različita od općeprihvaćenih unutar Katoličke Crkve (mnoga od kojih predstavljaju otvorene hereze), predstavljaju manjinsku skupinu unutar opće Crkve – pogotovo kada se uzme cijela Crkva u svojoj dvotisućljetnoj povijesti – te joj se otvoreno suprotstavljaju. Prema tome, ovaj pokret zadovoljava sve kriterije da ga se bez ustručavanja smije nazvati sektom ili sljedbom.

Što se tiče sekta, koje su se odvojile od svete, katoličke, apostolske i rimske Crkve, njih su uvijek pokretali i podržavali umišljeni ljudi koji su napustili osjećaj crkvene općenitosti pa su hotimično i tvrdoglavo slijedili neku zabludu, svoju ili tuđu, protiv vjere – to su krivovjerci: S druge pak strane oholi ljudi i željni vlasti koji su sebe držali prosvjetljenijima od svete Crkve, povukli su za sobom jedan dio njezine djece, da – protiv riječi Isusa Krista – razbiju katoličko jedinstvo te se odvoje od Pape i biskupa koji su s njim sjedinjeni, a to su raskolnici. Međutim, vjerni kršćanin katolik, koji svoj um pokorava Božjoj riječi, koju u ime svete Crkve propovijedaju zakoniti pastiri, te koji ispunjava vjerno sveti božanski zakon, sigurno ide putem koji ga vodi posljednjem cilju i što se više poučava u vjeri, to bolje shvaća razumnost svoje vjere. [8]

Pogledajmo na koncu koja to heretična učenja propagira ova sekta, te u svom bezobrazluku idu toliko daleko da od samog Svetog Oca traže da ih prihvati, razmotri i provede [9].

1. Najpogubnija od svih zabluda i temelj svih ostalih zastranjenja nalazi se u ideji evolucije dogme. Tobože se pozivajući na „povijest postanka dogmi“, ova sekta niječe nepromjenjivu i trajnu istinitost svetih dogmi, te smatra da su dogme, kao i sve ostalo, podložne propitkivanju i mijeni. Nasuprot tome, Sveta Crkva naučava da su dogme apsolutne i nepromjenjive istine, objavljene od Boga i proglašene autoritetom Učiteljstva obdarenog karizmom nezabludivosti. Ideju o evoluciji dogmi najstrože je osudio sv. Pio X. u svojoj glasovitoj enciklici Pascendi Dominici Gregis (1907) [10], a prije njega i Prvi vatikanski sabor u konstituciji Dei Filius:

Tko kaže da se može dogoditi, da se dogmama koje je odredila Crkva (…) nekada mora dati smisao drugačiji od onoga kako ga je shvaćala, i kako ga Crkva shvaća: neka bude kažnjen anatemom.

2. Sekta „Mi smo Crkva“ općenito drži da papa nije suveren vladar nad cijelom općom Crkvom i onaj kojemu je predana punina vlasti da pase, vodi i upravlja čitavu Crkvu, već drži da se njegova vlast ostvaruje samo i isključivo u suradnji sa zborom biskupa. Zbog toga ova sljedba neumorno zahtjeva decentralizaciju i demokratizaciju Crkve. Biskupi bi se trebali birati demokratskim putem, od strane vjernika dotične dijaceze, po mogućnosti na određeni mandat. Time bi se vlast dana Petru trebala rasporediti najprije na biskupe, a zatim i na vjernike laike. Ova ideja u izravnoj je suprotnosti s deklaracijom Pastor Aeternus Prvog vatikanskog sabora u kojoj jasno stoji:

[Kanon] Zbog toga, tko kaže da rimski prvosvećenik ima samo službu nadgledanja ili upravljanja, a ne punu i vrhovnu vlast nadležnosti nad čitavom Crkvom, (i to) ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i ćudoređe, nego i u onima koje spadaju na stegu i upravu Crkve raširene po čitavom svijetu; ili da on ima samo veći dio, a ne svu puninu te vrhovne vlasti; ili da ta njegova vlast nije redovita i neposredna, bilo nad svim i pojedinim crkvama, bilo nad svim i pojedinim pastirima i vjernicima, neka bude kažnjen anatemom.

Svoja zastranjenja, po već dobro poznatom i izlizanom običaju svih modernista, ova sljedba pravda „duhom“ Drugog vatikanskog sabora, naprasno vadeći citate iz dokumenata i tumačeći ih u potpunoj suprotnosti sa svim prethodnim naučavanjem Učiteljstva. Štoviše, sekta za sebe smatra da su oni jedini pravi nositelji „duha“ Drugog vatikanskog sabora, a papu i kardinale doživljavaju kao one koji se svim silama bore protiv naprednih koncilskih ideja [11].

3. Vjerno slijedeći nauku svog duhovnog oca Hansa Künga, ova sljedba otvoreno dovodi u pitanje dogmu o papinoj nezabludivosti proglašenu na Prvom vatikanskom saboru. Slijedom toga, skloni su dovoditi u pitanje i posljednje dvije marijanske dogme, budući da ih je autonomno proglasio papa [12].

4. Sekta „Mi smo Crkva“ smatra da pitanje ređenja žena za svećenice nije zatvoreno, već otvoreno pitanje. I to unatoč činjenici da je to pitanje papa Ivan Pavao II. punim autoritetom Petrova nasljednika proglasio zatvorenim, a nauk (dogmu) o nemogućnosti Crkve da zaredi ženu nečem što pripada pokladu vjere.

5. Sekta „Mi smo Crkva“ smatra da Crkva mora promijeniti svoje konstantno naučavanje o homoseksualnosti i homoseksualnim činima kao teškom izopačenju koje se protivi naravnom zakonu (v. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2357). Prema njima, Crkva bi homoseksualni čin trebala vrednovati u istoj mjeri u kojoj to čini sa naravnim bračnim činom, ili ga barem prestati smatrati nečim grešnim.

6. Sukladno prethodnoj točki, ova sljedba smatra da bi Crkva trebala promijeniti svoj cjelokupan nauk vezan za spolnost, što uključuje i afirmativan stav prema masturbaciji, kontracepciji i sličnim moralnim zlima.

7. Sekta „Mi smo Crkva“ smatra da Crkva ima ovlast raskinuti brak (iako se to protivi cjelokupnoj teologiji sakramenta ženidbe, kao i izravnim Gospodinovim riječima u Mt 19,6 i Mk 10,9). Ona također smatra, opet suprotno svom dosadašnjem naučavanju Crkve i Gospodinovim riječima (usp. Mt 19,9 i Mk 10,12), da rastavljene i ponovo oženjene osobe nisu u stanju preljuba te da slobodno smiju pristupati svetoj pričesti i ostalim sakramentima.

8. Katoličko poimanje svećeništva svedeno je na minimum. Dokida se ontološka razlika između svećenika i laika, te se na svećenika gleda samo u kontekstu „službe“ koju obavlja u Crkvi. Samim time, hijerarhijski ustroj Crkve treba napustiti, a razliku između svećenika i laika praktički izbrisati. Zato se pripadnici i simpatizeri ove sekte između ostalog zalažu i za to da laici aktivno predvode bogoslužja (sprovode, krštenja, vjenčanja, pričešćivanje izvan sv. Mise, isl. [13]), dok svećenike potiču na nošenje civilne odjeće i bavljenje svjetovnim stvarima. Sukladno tome, ova sljedba negira stvarnost i učinak svetih sakramenata. Krštenje postaje suvišno [14], sveta Misa je gozba kojom zajednica slavi samu sebe, sakrament svete ispovijedi suvišan i nepotreban.

9. Sekta „Mi smo Crkva“ ne smatra da je katolička vjera jedina prava religija objavljena od Boga i da je Katolička crkva jedina prava Crkva koju je utemeljio Isus Krist, izvan koje nema spasenja. Nasuprot tome, ova sljedba smatra da je svaka religija na neki način put spasenja i da je katolička vjera samo jedan od mnoštva putova. Posebno je problematičan stav prema judaizmu kojeg u svakom pogledu drže jednakovaljanim putem spasenja. Po njima, Židovima se ne bi smjelo naviještati Krista, jer za njih još uvijek vrijedi stari savez sklopljen s Mojsijem po kojem se spašavaju.

10. Sveto Pismo ne smatra se nezabludivom Božjom riječju već samo rezultatom ljudskih nastojanja da opišu svoje religiozno iskustvo. Sljedbenici Hansa Künga tako smatraju, opet suprotno cjelokupnoj Predaji Crkve [15], da je Biblija puna pogrešaka i da se gotovo ništa što tamo piše ne smije odveć ozbiljno shvaćati. To ih je postepeno dovelo i do toga da zaniječu i samo povijesnost Evanđelja, uključujući i povijesnost Kristova uskrsnuća.

Ovom popisu moglo bi se dodati još podosta točaka, ali i ovo je više nego dovoljno da upozorimo čitatelje na ovu opasnu sektu koja odnedavno djeluje i u našoj domovini, te da postane sasvim jasno da pripadnici ove sljedbe ne pripadaju Katoličkoj crkvi. Prema Zakoniku kanonskog prava „krivovjerjem se naziva uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju“, a raskol kao „uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku“ (Kan. 751). Oba elementa jasno se mogu prepoznati u naučavanju ove sljedbe. Nadalje, isti dokument navodi da „krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed izrečeno“ (Kan. 1364), čime biva otklonjena svaka sumnja u tvrdnju da pripadnici ove sekte ne mogu biti dijelom jedine Crkve koju je utemeljio Gospodin Isus Krist.

Ostaje nejasno zašto nadležne crkvene institucije ovo faktično isključenje iz Crkve onih koji pripadaju ili simpatiziraju ovu sljedbu nisu javno obznanile u činu formalne ekskomunikacije. Odgovor na to pitanje možda možemo pronaći u riječima pape Benedikta XVI:

Crkveno kazneno pravo funkcioniralo je do kasnih pedesetih godina; ono doduše, nije bilo savršeno – mnogo se toga u njemu dade kritizirati – ali u svakom slučaju: bilo je primjenjivano. Međutim, od sredine šezdesetih godina jednostavno se više nije primjenjivalo. Vladala je svijest da Crkva ne smije biti Crkva prava, nego Crkva ljubavi; da ne smije kažnjavati. Tako se ugasila svijest da kazna može biti izraz ljubavi. (…) U konačnici je došlo i do suženja pojma ljubavi, koja nije samo susretljivost i uljudnost, nego i istina. A istini pripada i to da moram kazniti onoga tko je sagriješio protiv prave ljubavi. [16]

Lucas Ioannes

 


[1] vidi npr. Hillerbrand, Hans J. “Martin Luther: Indulgences and salvation,” Encyclopædia Britannica, 2007.

[4] v. deklaraciju Svete kongregacije za nauk vjere od 15. veljače 1975. koju je potpisao tadašnji prefekt kard. Franjo Šeper; http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_19750215_libri-kung_en.html

[8] Veliki katekizam sv. Pija X, Verbum 1992, str. 214

[10] Njihov je osnovni princip da u jednoj živoj religiji sve mora bi ti promjenjivo i stvarno se i mijenjati. Odatle prelaze na ono što predstavlja glavni njihov nauk, to jest evoluciju. Dogma, Crkva, bogoštovlje, svete knjige, štoviše sama vjera, dakle, ako već ne moraju odumrijeti, moraju se podvrći zakonima evolucije. (Pascendi, br. 26); http://crkvenidokumenti.blogspot.com/2011/03/pascendi-dominici-gregis-pio-x-8-ix.html

[11] pripadnici sekte „Mi smo Crkva“ vrlo rado će vam preporučiti knjigu „Jubilej represalija Ivana Pavla II.“ u kojem Svetog Oca prikazuju kao autokratu koji svim silama guši prava naroda Božjega, želi uništiti „duh“ Drugog vatikanskog sabora, te provodi samovolju i represiju nad potlačenim vjernicima. (vidi: http://mismocrkva.blogspot.com/p/publikacije.html)

[12] vidi npr. članak hrvatskog simpatizera (pripadnika?) ove sekte Nikole Horvata: http://christianpanel.com/news/features/sanctity_of_popes_manipulation_of_the_believers/54/

[13] Küng ide toliko daleko da u knjizi Die Kirche (1967) otvoreno iznosi tvrdnju da kršteni laik može izvršiti valjanu konsekraciju euharistijskih prilika

[14] tako Hrvoje Cirkvenec, jedan od pripadnika ove sljedbe, otvoreno tvrdi da se čovjek rađa spašen: http://danas.net.hr/intervju-tjedna/crkva-uglavnom-daje-sebi-i-biskupima-a-ne-vjernicima

[15] http://katolik.hr/index.php/krscanstvomnu/pismoipredajamnu/604-nezabludivost-svetog-pisma

[16] Benedikt XVI., Svjetlo svijeta (razgovor s Peterom Seewaldom), Verbum 2012, str. 41

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.