Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

O vrijednosti kršćanstva i nevrijednosti kršćana

Kategorija: Knjige

Katkad se prigovara kršćanstvu da nije ispunilo svog povijesnog zadatka tijekom dvaju tisućljeća. Navode se činjenice iz povijesti Crkve koje mogu lako smutiti one koji su slabi u vjeri. Tom ozbiljnom teškoćom pozabavio se ruski filozof N. A. Berdjajev. Sam prožet kršćanstvom nije mogao ostati ravnodušan na izazov modernog vremena u kojem se šire ideologije koje se ne samo kritički nego gdjekad i neprijateljski suprotstavljaju kršćanstvu. U ovoj knjižici Berdjajev nastoji na zanimljiv i lak način odgovoriti na te prigovore i osvijetliti suštinu kršćanstva i Crkve.

Sadržaj:

1. Uvod
2. Kršćani kao sablazan
3. Prijelom povijesnog kršćanstva
4. Božansko biće Crkve
5. Pitanje odgovornosti i krivnje
6. Crkva i grešnici
7. Novo vrijeme
8. Novo kršćanstvo

Uvod

Kršćanstvo u svojoj povijesti nije, nažalost, uvijek pokazivalo evanđeoskih uspjeha. I danas kada se kršćanstvo prosuđuje kroz ljude, kršćane može štošta zapinjati da se vidi pravi smisao kršćanske nauke i kršćanskog poslanja. To naglašuje Berdjajev uz napomenu da je kršćanstvo ipak daleko najidealnije od svih drugih religija, koje je lakše proživljavati i izvršavati od kršćanstva. Pa i onda kada se ljudima obećava bolji život i ,,raj na zemlji’’, sigurno je kršćanstvo sa svojom zahtjevnošću daleko iznad svih ljudskih pokreta i nastojanja.

Kod ocjene kršćanstva pa i kršćana morali bismo uvijek razlikovati poziv na dublji duhovni život od onih koji stvari ne promatraju tako. Kršćanin je pozvan sa čitavom zemaljskom prirodom na preokret u božanski život. A to je ono na što se često ne pomišlja i što se često ne otkriva, već se samo naglašava ono u čemu kršćani griješe. Kršćanstvo ne želi sile, već slobodu čovjeka, koja će se naći u silnicama Božje milosti, Božje pomoći, koja će preokrenuti ,,tvrdošijatu’’ ljudsku narav u božanski sadržaj.

Kršćanstvo se napada i pritom se zaboravlja da su glavni napadači oni koji su iskrivili kršćanstvo u samima sebi; oni koji su ga se odrekli i napokon ti isti koji su ga počeli proklinjati, jer nije ostvarilo idealni svijet. Ovi zaboravljaju da su upravo oni ti izdajnici kršćanstva. Prije svega svi oni nisu evanđeoski živjeli, nisu nastojali svoj naravni život prožeti milošću Evanđelja. Živjeli su po ,,svojoj pravdi’’, a ne po pravdi Evanđelja. koja stoji u zapovijedi ljubavi.

Povijesni nedostaci kršćanstva koji su u povijesti jasni ne mogu se opravdati, ali se mogu potpunije gledati: kršćanstvo je moralo preokretati ljudsku oporu narav pa su kršćani – osobito povijesni nosioci kršćanstva – u tom griješili. No, to nije bilo ništa bitno kršćansko, bitno evanđeosko, već sasvim nešto drugo i za to su odgovorni ljudi koji sami nisu bili dovoljno kršćani, već je njihovo djelovanje poprimalo samo kršćansku etiketu Svakako to nije bilo dobro, veli Berdjajev.

No valja nam znati da je kršćanstvo poslano radi bolesnih, radi grješnika da ih evanđeoski preporodi i uvede u Kraljevstvo Božje. I u tom smislu svima nam je dužnost prihvaćati Duh Evanđelja, s njime živjeti i drugima ga davati. Samo ćemo u tom smislu biti prenosioci Kristove istine i njegovog zakona Ljubavi.


Kršćani kao sablazan

Giovanni Boccaccio pripovijeda nam povijest jednog Izraelićanina, Židova, kojeg je njegov prijatelj htio privoljeti da prijeđe na kršćanstvo. Izraelićanin je odlučio prijeći na kršćanstvo, ali je prije toga htio vidjeti Rim s namjerom da stekne osobnu spoznaju o životu papa, kardinala i drugih crkvenih dostojanstvenika. Prijatelj kršćanin ga je odvraćao od te odluke. S pravom se bojao da će sva njegova nastojanja oko obraćenja biti uzaludna jer će nevrijedno djelovanje i slab primjer rimskog duhovništva odvratiti Izraelićanina od prijelaza na kršćanstvo. Izraelićanin je otputovao u Rim i upoznao opačine koje su vladale u krugovima rimskog klera tada kad su pape bili na vrhuncu svoje svjetovne moći. Kad se vratio kući i kad ga je prijatelj plašljivo priupitao o njegovu utisku iz Rima, odgovorio je neočekivano i veoma duboko: ,,Kad se kršćanska vjera usprkos svim skandalima i neurednostima koje se u Rimu događaju nije uzdrmala, ako se mogla svemu tomu suprotstaviti i održati, onda ona mora biti istinita vjera. Dakle: ja prelazim na kršćanstvo’’, odlučio je Izraelićanin.

Boccaccio je ovom anegdotom zorno prikazao da najjači dokaz protiv kršćanstva daju sami kršćani. Upravo su oni kamen smutnje za one ljude koji bi htjeli prijeći na kršćanstvo. Ta je činjenica često potvrđena u našem vremenu. Danas, kad postoji opasnost za vjeru, kada se nevjera širi na sve strane, obvezni smo kršćanstvo prosuđivati po kršćanima1. U prijašnjim vremenima, nasuprot današnjem stanju, vrednovalo se kršćanstvo prije svega po svojim vječnim istinama, po svom naučavanju i svojim dogmama. Međutim, naše je vrijeme sasvim pod utjecajem čovjeka i ljudskosti. Slabi kršćani zasjenjuju istinito kršćanstvo. Njihova zla djela, njihovi izopačeni pogledi, ukratko – čitavo njihovo držanje proturječi savjesti našeg vremena i potamnjuje sliku pravog, čistog kršćanstva.2

Velik dio naših suvremenika se izrodio, površni članovi kršćanstva postadoše mu predstavnici. Kršćanstvo je religija ljubavi, a prosuđivano je po zlim i mržnjom ispunjenim kršćanima. Kršćanstvo je religija slobode, a vrednovana je nasiljem, silom kršćana pokazanom u tijeku povijesti.3

Nerijetko nam se predbacuje da su predstavnici drugih religija – budističke4, muhamedanske, židovske – bolji od kršćana, da zapovijedi svoje religije bolje izvršuju. Nadalje upozoravaju nevjernici, ateisti i materijalisti, koji kršćane promatraju s moralne strane, da je njihov život u nekom smislu idealniji i da su pripravniji više se žrtvovati nego kršćani. U toj je činjenici ukorijenjena nevrijednost kršćana upravo po tome što ne ispunjavaju zapovijedi svoje religije i što je iskrivljuju i nagrđuju.5 Ali upravo zato što promicanje kršćanstva traži uzvišen kršćanski život, duhovnu veličinu, kršćani su krivi zbog toga što nisu vrijedni i što su nesposobni dići se na tu visinu. Ali kako može nevrijednost opteretiti kršćanstvo ako upravo neslaganje kršćana i njihove religije služi kao glavni dokaz protiv nevrijednih kršćana? Bez sumnje su ova otkrivanja proturječna u sebi. Ako su pripadnici religija u svojoj vjeri i njezinim zakonima to je ipak samo zbog toga što je zakone te vjere lakše ispuniti, ostvariti; kršćanske zapovijedi teško je vršiti zbog njihove velike zahtjevnosti. Daleko je lakše biti muhamedanac nego kršćanin. Ostvarenje religije ljubavi beskonačno je teško. Ali ova religija zbog toga ne gubi na uzvišenosti i istini. Krist ne nosi odgovornost zato što njegova religija u našem životu nije ispunjena i ostvarena i što njegove zapovijedi njegovi takozvani sljedbenici preziru.

Židovi, koji su vjerni svojoj vjeri, običavaju tvrditi da zapovijedi njihove religije sadržavaju u sebi velike sloboštine. Židovska je religija bliža ljudskoj naravi, upravo odgovara potrebama zemaljske egzistencije i traži manje samoodricanja od kršćanstva.

Kršćanska je vjera najteže ostvariva, ona je neprikladna egoističkoj ljudskoj naravi: ona zahtijeva neprihvatljive žrtve. Zato Židovi smatraju kršćanstvo utopističkom vjerom, nekorisnom za život i zbog toga štetnom.6

Često mjerimo moralnu vrijednost ljudi prema njihovoj vjeri, po njihovu idealu: ako su neki materijalisti, a uz to se pokazuju vjerni svojim nazorima i idealima i spremni su za njih podnositi žrtve, zapanjuje nas njihova velikodušnost i mi ih spominjemo kao primjer. Ali za jednog kršćanina daleko je teže biti na visini vjere, a to znači na visini svoga ideala, jer on mora ljubiti neprijatelja, odvažno nositi svoj križ, junački se oduprijeti napastima ovoga svijeta… A to je ono što po svojoj vjeri nisu dužni činiti pripadnici drugih vjera: muslimani, Židovi, pa ni materijalisti. Kršćanstvo traži u životu kršćanina najveće odricanje. Život je kršćanina pravo samoraspeće.7

1 Valja tumačiti u smislu prevladavajuće ljudske navike. Mentalitet je današnjeg čovjeka prvotno usmjerenje na osjećaje i iskustva, dok razumska istina uglavnom biva zapostavljena. Ipak, kršćanstvo svoju istinitost kao takvu ne izvodi iz djela njezinih članova ili osobnih iskustava, već objektivno utvrdivih činjenica o Božjoj opstojnosti i objavi.
2 Berdjajev pod pravim, čistim kršćanstvom misli na kršćanstvo ili bolje na kršćane evanđeoskog, svetog života.
3 Spomenimo da je pojam kršćanstva uži od pojma religije. Religija je poimanje Velikog Duha, Boga razumskim putem. Ono što nam pokazuje teodiceja ili filozofska nauka o Bogu ili napon filozofija religije. Vjera je, međutim, temeljena u svom naučavanju na Objavi ili Svetom pismu.
4 Spomenimo da budizam nije bio u ,,prvom svom izdanju’’ transcedentalna religija. To je budizam poprimio pod utjecajem brahmanizma i islama.
5 Možda bismo ovdje točnije rekli: vjere, a ne religije
6 U žrtvi kršćanske vjere stoji poziv i na ljubav prema neprijatelju, a to je doista nekorisno ljudski, naravno govoreći.
7 Ljudska narav, po sebi egoistična, pozvana je da postane nadnarav, božanski usmjerena. To je doista naravna teškoća i veliki napor da se čovjek preokrene u potpunog Kristovog nasljedovatelja.


Prijelom povijesnog kršćanstva

Katkada se govori da je kršćanstvo promašeno, da nije ispunilo svoj zadatak i iz toga se povlače štetni zaključci. I kršćani i povijest Crkve svjedoče protiv kršćanstva. Mora se priznati da čitanje djela o povijesti Crkve može poslužiti kao sablazan za one duše koje nisu čvrste u vjeri. Ova djela govore o borbi u kršćanskom svijetu, govore o ljudskim strastima i koristima, o iskrivljavanju istine u svijesti čovječanstva. U tim djelima često se prikazuje povijest Crkve u osobitoj vezi s poviješću država, diplomatskih odnosa, ratova itd.

Vanjska povijest Crkve je vidljiva i može se odvijati u svijetu koji je svakome pristupačan, ali je njezin duhovni nutarnji život: upravljanje duša k Bogu i napredak u svetosti mnogo manje pristupačan. O ovome je, međutim, mnogo teže govoriti jer ga vanjska povijest Crkve na neki način zastire i često potiskuje. Ljudi mnogo puta lakše uočuju zlo nego dobro; mnogo su osjetljiviji za vanjski život nego za nutarnji. Tako veoma lako uočavamo vanjsko nastojanje ljudi – trgovačko ili političko nastojanje, njihov obiteljski ili društveni život. A da li možda mislimo i o tome na koji način drugi misle o Bogu, kako upravljaju svoj nutarnji život prema vanjskom životu i kako se duhovno bore protiv svoje naravi?

Obično o tome ne znamo ništa niti pomišljamo na to da bi mogao postojati neki duhovni život u našim bližnjima s kojima se dnevno susrećemo: jedva da ga možemo uočiti kod naših najbližih, kod onih prema kojima osjećamo osobitu brigu. U vanjskom životu koji se odvija pred svima lako opažamo pojave zlih strasti. Ali o tome što se iza toga krije, o duševnim borbama, o čežnji za Bogom, o teškim naporima da se živi prema Kristovoj istini ne znamo zapravo ništa, i ne trudimo se da bismo što saznali. Bilo nam je rečeno da ne osuđujemo svoga bližnjega po njegovim izvanjskim djelima, no mi ga stalno osuđujemo baš po tome, po izrazu lica, a da uopće ne istražujemo njegov nutarnji život. Isto se tako događa i s poviješću kršćanstva: ono se može prosuđivati po izgledu, po strastima i ljudskim grijesima koji nagrđuju sliku kršćanstva i koji ga izobličuju.

Moramo se sjetiti koliko su kršćanski narodi svladali u povijesti nevolja i zala, koliko je bilo dramatskih napora potrebnih za svladavanje stare naravi, pradjedovskog poganstva, svog starog barbarstva i svojih nastranih nagona. Kršćanstvo je moralo prodrijeti u tvar, u materiju koja se odupirala kršćanskom duhu strahovitim otporom. Trebalo je odgojiti u ljubavi one čiji su nagoni pokazivali samo nasilje i okrutnost. Kršćanstvo je došlo da spasi baš bolesne, a ne zdrave, grešnike, a ne pravednike. No i ljudski rod koji se obratio na kršćanstvo još je uvijek bolesnik i grešnik. Kristova Crkva nije pozvana da uređuje vanjsku stranu života, da nasiljem svladava zlo, već je njezin zadatak djelo unutarnjeg i duhovnog preporoda na temelju usklađenog djelovanja ljudske slobode i Božje milosti. Po svojoj naravi kršćanstvo ne može uništiti svojevolje i zloću ljudske naravi jer priznaje ljudsku slobodu.

Materijalistički socijalisti veoma rado proglašuju da je kršćanstvo promašilo i da nije ostvarilo Kraljevstva Božjeg. Oni vele: već su prošle dvije tisuće godina otkako je došao na zemlju Otkupitelj i Spasitelj svijeta, a zlo i dalje postoji i još se povećava. Svijet je sit nevolja i životne boli nisu nimalo po otkupljenju ublažene. Ono što Krist nije mogao postići, socijalisti i materijalisti obećavaju da će ostvariti i bez Krista i bez Boga, a to je bratstvo među ljudima, pravda u društvenom životu, mir i Kraljevstvo Božje na zemlji. Ovaj izraz i nije materijalistički, već ga jednostavno upotrebljavaju kao izraz najveće sreće, najvećeg dostignuća čovjekova na zemlji.8

Jedini pokušaj za ostvarenje materijalističkog socijalizma je ruski pokus, ruski eksperiment. No, to iskustvo nikako nije pružilo ni posvjedočilo obećane i očekivane uspjehe. On nije zahvatio temeljno pitanje. Provođenje pravde na zemlji, uklanjanje zla i nevolja nije se ostvarilo ljudskom slobodom, već nasiljem nad tom slobodom. Obećani raj imao se je ostvariti preko prisilnog društvenog ustrojstva koje će onemogućiti vanjsko zlo na taj način što će prisiliti ljude na krepost, na dobro i pravdu. Upravo ovo prisiljavanje predstavlja veliku razliku između socijalizma i kršćanstva. Takozvani ,,kršćanski neuspjeh u povijesti’’ neuspjeh je povezan s ljudskom slobodom koja se je opirala Kristu, samovoljom koju vjera ne želi prisilno upravljati prema dobru. Kršćanska istina pretpostavlja slobodu i očekuje sasvim nutarnju, duhovnu pobjedu nad zlom.9

Država ili vlast može na vanjski način ograničiti djelovanje zle volje i njezina je dužnost to učiniti, ali se tim putem ne može pobijediti grijeh i zlo. No ovo pitanje nije uopće važno za materijalistički socijalizam jer za njega ne postoji grijeh ni zlo u duhovnom smislu. Za njega postoji samo jedno pitanje, a to je pitanje društvene bijede i izvanjskog ustrojstva života.

Bog se, međutim, ne služi silom. On ne ide samo za izvanjskom pobjedom pravde jer želi da čovjek bude iznutra slobodan. Moglo bi se u tom smislu reći da Bog podnosi zlo i ono mu služi kao sredstvo za dobro.10

Ne može se zamisliti ostvarenje Kristove pravde pomoću nasilja. Zato možemo reći da je komunizmu – koji nastoji putem sile doći do pravde i koji u tom smislu i niječe duhovnu slobodu – lakše pokazati nešto od izvanjskog ostvarenja.

Neodrživ je prema tome prigovor koji se temelji na povijesnoj ulozi kršćanstva: Kraljevstvo se Božje ne može nametnuti, ono se ne može ostvariti bez stanovitog preporoda koji uvijek pretpostavlja slobodu duha. Kršćanstvo je religija križa i u boli otkriva duboki smisao. Krist nas pozivlje da uzmemo svoj križ i da ga nosimo, da nosimo teret grešnog svijeta. Ostvarenje Kraljevstva Božjeg na ovom svijetu, svijetu zemaljske sreće i pravde, a bez križa i trpljenja, za kršćansku je svijest strahovita laž: to je jedna od napasti što ih je Krist odbijao u pustinji kad su mu bila pokazana kraljevstva svijeta i kad mu je bilo ponuđeno da se pokloni pred njima (Mt 4, 8-11). Kršćanstvo ne obećava svoje ostvarenje Kraljevstva Božjeg i time svoju pobjedu kao nešto što će nužno biti ostvareno ovdje na zemlji, na ovom svijetu. Čak što više: Krist sumnja hoće li naći vjere kad dođe na koncu svijeta. On otvoreno govori o opadanju ljubavi (Lk 18,8).

Tolstoj je držao da bi bilo lako ostvariti Kristove zapovijedi. Držao je da bi li tom smislu bilo dovoljno priznati istinu. No odmah se u tome opazila pogreška njegove previše racionalističke svijesti i gledanja. Vidi se da on nije poznavao tajnu slobode i milosti. Njegov optimizam protuslovi tragičnoj dubini života. Apostol Pavao kaže u Poslanici Rimljanima 7, 19-20: ,,Ja ne činim dobro što bih želio činiti. Ako činim ono što ne bih htio činiti, nisam ja onaj koji to činim, nego je to grijeh koji stanuje u meni’’.11

Ovo nam svjedočanstvo sv. Pavla, jedno od najvećih među kršćanima, otkriva dubinu ljudskog srca. To nam svjedočanstvo potvrđuje samo da je ,,neuspjeh’’ kršćanstva ljudski neuspjeh, a ne božanski poraz.

8 Materijalistički socijalisti, konkretnije: marksisti govore sve od Marxa o tom idealu kojega će preko proizvodnje, ekonomije, kada bude svega u obilju ili izobilju, ostvariti tip čovjeka koji će biti posve zadovoljan jer će posjedovati sve na zemlji sve što mu bude trebalo. U tom bi se našao Eshaton bez Boga ovdje na zemlji. Tako se božansko, nebesko stavlja na zemlju. No od toga još nitko ništa nije vidio.
9 Rezultati prisile i prisilnog odgoja za zemaljski raj, u komunizmu su kasnije postali daleko očitiji.
10 Zlo nije nešto što bi potvrđivalo da to Bog hoće, ali svakako se u zlu zrcali ljudska sloboda. Čovjek nije primoran činiti samo dobro. Sam se odlučuje za to.
11 Tako je i poganski pjesnik Ovidije čisto naravno kod sebe opažao tu činjenicu: ,,Video meliora proboque, deteriora sequor’’. Vidim što je dobro i kušam, a opet činim zlo.


Božansko biće Crkve

Ljudski je dio kršćanstva učinio u Crkvi trostruko izdajstvo protiv samog cjelovitog kršćanstva: najprije ga je iskrivio, zatim ga se potpuno odrekao i napokon – to je bio njegov najveći grijeh – počeo ga je proklinjati poradi zla što ga je učinio sam taj ljudski element. Kada se kritizira kršćanstvo, kritiziraju se grijesi i mane ljudskog dijela u kršćanstvu, kritizira se činjenica što čovjek nije sa svoje strane primio i što je izobličio Kristovu Istinu. I upravo su ta izobličenja, ti ljudski grijesi, te ljudske mane krive da se svijet postepeno otcijepio od kršćanstva.

Sam čovjek nanosi kršćanstvu izobličenje, a zatim ustajući protiv tog istog izobličenja ne govori o sebi koji je to učinio, već ustaje protiv kršćanske vjere. Ono protiv čega se dižu ocrnitelji kršćanstva ne nalazi se u Kristovim riječima, u Kristovu Evanđelju. Toga nema u predaji ili naučavanju Crkve. Nema toga u životima svetaca. Idealnom načelu treba suprotstaviti neko drugo načelo. Nekoj činjenici valja suprotstaviti drugu činjenicu. U tom smislu mogla bi se braniti činjenica komunizma, no moralo bi se pokazati da on nikada i uopće nije bio izobličen, a niti je u svojem pravom obliku bio realiziran, ostvaren. Doista je tako da komunisti u ime svog cilja prolijevaju krv i izvrću istinu kao što su to i kršćani radili: međutim bilo bi samo po sebi i u osnovi krivo uspoređivati komunizam s kršćanstvom. U Evanđelju i u Kristovim zapovijedima, u naučavanju Crkve, u primjerima svetaca, u savršenim ostvarenjima kršćanstva naći ćete dobru vijest o dolasku Kraljevstva Božjega, naći ćete poziv ljubavi prema bližnjemu, poziv slatkoće, poziv žrtve, poziv čistoće srca, ali nećete naći poziv na nasilje, na obijest, na osvetu zasićenu mržnjom jedne klase protiv druge, na pohlepu, kako je to vidljivo u nekim ideologijama, gdje se nalaze samo pozivi na borbu za pojedinačne probitke, na osvetu, ali ništa što bi se odnosilo na ljubav, na žrtvu ili na duhovnu čistoću.

Često su kršćani u povijesti činili te pogreške, i to pod Kristovim štitom, ali nisu nikada u takvim svojim djelima primijenili njegove zapovijedi. Protivnici kršćanstva uživaju u tome kad kažu da su se kršćani često poslužili silom u širenju i obrani svoje vjere: činjenica je sama po sebi neosporna; no moramo naglasiti i činjenicu koja nam svjedoči koliko su kršćani bili zaslijepljeni strašću dok se još njihova narav nije otvorila svijetlu i dok su iskrivljavali neke stvari kako bi mogli opravdati svoj grijeh; krivo su prikazivali najsvetiju i najpravedniju stvar a time ujedno dokazivali kako još ne razumiju onog duha kojemu pripadaju. Kad je Petar, da bi obranio Krista, izvukao mač i udario slugu velikog svećenika te mu odsjekao uho, Isus mu reče: ,,Stavi mač u korice jer tko se mača laća od mača će i poginuti’’ (Mt 26,52).

Božanska istina kršćanstva, prihvaćena od ljudi, lomi se u njihovoj grešnoj naravi, u njihovoj ograničenoj svijesti. Kršćanska objava i kršćanski religiozni život, kao svaki drugi dio objave i religioznog života, ne pretpostavljaju samo opstojnost Božju već i ljudsku opstojnost. I religiozni život, ukoliko je obasjan svjetlom milosti koja proizlazi od Boga, prilagođuje prema svom duhovnom oku to božansko svjetlo i nameće Božjoj objavi granice svoje svijesti i naravi.

I ovako iskrivljeno i ljudski ograničeno shvaćanje dogmi dovelo je ljude dotle da su se mnogi otcijepili od kršćanstva. Bila je iskrivljena i sama ideja o Crkvi. Ona je bila prosuđivana izvanjski i poistovjećena s hijerarhijom, s obredima, s grijesima svojih članova. U njoj se gledala prije svega ustanova. Najdublje i najprirodnije shvaćanje Crkve, koja se mora smatrati duhovnom ustanovom, mističnim Kristovim Tijelom – tako je definira apostol Pavao – bilo je svedeno na drugi red i bilo je pristupačno samo neznatnoj manjini.

Liturgija i sakramenti bili su smatrani vanjskim obredima i njihovo otajstveno značenje nije bilo na umu tim pseudo kršćanima. I tako su napuštali Crkvu sablažnjavani manama klera, pogreškama crkvenih ustanova, koje su bile previše blizu državnim ustanovama, izvanjskom vjerom vjernika i licemjerjem lažne pobožnosti.

Ipak treba imati na pameti da Crkvu sačinjavaju božanski i ljudski element, da je život Crkve bogočovječni život, usklađeno djelovanje božanskog i ljudskog. Božanska je ustanova Crkve vječno nepogrešiva, sveta i čista; ne može biti iskrivljena i vrata je paklena neće nadvladati. Božanski element Crkve, Krist njezina glava, moralna i evanđeoska nauka, temeljna načela naše vjere, crkvene dogme, sakramenti i milosno djelovanje Duha Svetoga ostaju stalni i sveti. No ljudska strana Crkve je pogrešna i izmjenljiva: tu se događaju izobličenja, bolesti, neuspjesi, izmjene, kao što se može pojaviti i stvaralački pokret, obogaćenje, razvitak i preporod. Grijesi kršćana i crkvene hijerarhije nisu grijesi Crkve shvaćene u svojoj božanskoj biti i isto tako u svojoj svetosti. Kršćanstvo ne odbacuje ljudsku narav, ali traži da je prosvijetli i preobrazi, iako mu se ta ljudska narav odupire i nastoji ga izobličiti. Između božanskog i ljudskog elementa u Crkvi vodi se neprestana borba; u njoj božanski element mnogo puta nadvisuje i osvjetljava ljudski element, no jednako tako ljudski element izobličuje božanski.

Kršćanstvo uzdiže i postavlja čovjeka u središte svijeta. Isus Krist, Sin Božji utjelovio se i tako postao čovjekom, ali je tim posvetio ljudsku narav. Kršćanstvo daje čovjeku najvišu svrhu života, dozivlje mu u pamet njegovo božansko podrijetlo i njegovo najuzvišenije poslanje. No kršćanska se vjera i razlikuje od ostalih vjera što jednostavno ne dozvoljava ljudskoj naravi nagnuće na grijeh i pad, već naprotiv zahtijeva od čovjeka da to junački nadvlada.

Ljudska narav oslabljena istočnim grijehom veoma je sklona grijehu i nije sposobna prihvaćati i zadržavati u sebi božansku istinu kršćanstva i bogočovječanski smisao ljudskog života kojeg nam je objavio Isus Krist.

Isus Krist, Bog i čovjek, uči nas ljubiti Boga i čovjeka, našeg bližnjega. Ljubav prema Bogu i prema čovjeku nerazdjeljivo su vezane. U Bogu ljubimo i svoju braću, a u ljubavi prema ljudima, prema braći, očituje se ljubav prema Bogu: ,,Ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u nama i ljubav je njegova savršena u nama’’ (Iv 4,12). Krist je bio Sin Božji i ljudski. On nam je objavio savršeno sjedinjenje Boga i čovjeka, ljudsko božanstvo s božanskom ljudskosti. No naravan čovjek veoma teško prima ovu puninu ljubavi. Težnja k Bogu rastavlja ga od povezanosti s ljudskim, jer je spreman ljubiti Boga, pa u svojoj nespretnosti ostaje hladan i okrutan prema čovjeku. To potvrđuje Srednji vijek. U drugom slučaju teži za čovjekom pun spremnosti za ljubav i služenje čovjeku. No dok to nastoji, udaljuje se od Boga i hoće uništiti pojam o Njemu, kao opasan i protivan čovječanstvu. Takvo je gledanje u humanizmu i čovjekoljubivom socijalizmu. Tako, nakon što je pogažena bogoljudska ideja, razdvojena je ljubav prema bližnjemu, čovjeku, od ljubavi prema Bogu. U svojoj nespretnosti ljudi napadaju kršćanstvo zbog svojih vlastitih pogrešaka.


Pitanje odgovornosti i krivnje

Ljudska narav teško prima puninu kršćanske istine i njezin sadržaj ljubavi i slobode. Odatle proizlazi nesnošljivost, fanatizam i okrutnost, što su kršćani u povijesti dnevice činili. Čovjek je preuzeo tek isječak istine i time se zadovoljio. Tek je neznatnoj manjini ostala pristupačna punina istine, punina svjetlosti. Čovjek može izobličiti bilo koju stvar, pa i najapsolutniju istinu može upotrijebiti kao sredstvo svojih strasti. Apostoli koji su bili blizu Kristu, božanskom Učitelju, i obasjani svjetlom njegove Osobe, ipak su izobličili njegovu istinu. Shvaćali su Njegovu istinu, Njegov nauk, ograničeno i previše ljudski, prilagođujući se ograničenosti svog židovskog shvaćanja.

Kada se napada srednjevjekovno kršćanstvo i kada se kršćanskoj vjeri predbacuje nepodnosivost, fanatizam i okrutnost, lomače, inkvizicije, redovito se to pitanje krivo shvaća i rješava. Napadaj protiv kršćanstva protiv kojeg se iznose stanovite činjenice – često su pretjerane, iako sigurne – nije zapravo napadaj protiv kršćanstva, već je napadaj protiv kršćana koji su iskrivljavali bit kršćanstva. Ispitamo li do kraja, ustanovit ćemo da ljudi napadaju sami sebe. Značajna crta srednjovjekovnog katolicizma jest načelo teokracije.12 Po tom je načelu Crkva i previše postala slična običnoj državi. Papi se pridijevala stanovita zemaljska vlast. No za srednjovjekovnu nepodnosivost nije odgovorna Crkva katolička, već barbarska narav tadašnjeg čovjeka. Svijet tadašnjeg vremena bio je pun krvoločnih i okrutnih nagona. Crkva je u takvim okolnostima nastojala urediti to društvo sklono anarhiji i naprezala se da ga ublaži, da ga pokršćani, no u tome nije uvijek uspijevala jer se tome previše odupirala barbarska nastrojenost čovjeka. Crkvena je hijerarhija u svom sustavu, a to znači i s onim grešnim elementom, unosila u život Crkve vlastite mane; bila je častohlepna i često je iskrivljavala Kristovu istinu. Božanski je element u Crkvi nedirnut i tako je mogao i dalje obasjavati ljude. Kristov je evanđeoski glas neprestano odzvanjao u svojoj čistoći. Bez Crkve i bez kršćanstva srednjovjekovni bi svijet – okrutan i krvoločan kakav je bio – nestao u krvi, i duhovna bi kultura bila zauvijek izgubljena. Naime, moramo naglasiti da je staru grčko – rimsku kulturu u njenoj najuzvišenijoj baštini sačuvala Crkva i tako je predala novom svijetu. U Srednjem vijeku redovnici su bili jedini učenjaci, filozofi i intelektualci. S druge strane je kršćanstvo stvorilo viteški tip čovjeka u kojem je i prema kojem je ondašnja okrutnost i oporost oplemenjena i kultivirana. No moramo reći i to da je prirodna drskost srednjovjekovnog čovjeka u mnogočemu bila prihvatljivija od civilizacijske duševne praznine modernog i mehaniziranog suvremenog čovjeka.

Pravoslavna Crkva nije poznavala inkvizicije, nije upotrebljavala slična nasilja u pitanju vjere i savjesti, niti je fanatizam bio znak njezina djelovanja. Prvi grijeh pravoslavne Crkve bila je prevelika podređenost državnoj vlasti. Iskrivljavanja i ljudskih slabosti bilo je jednako u katoličkoj i pravoslavnoj Crkvi. Sve je to proizlazilo iz ljudske slabe naravi upravo zbog toga što pripadnici Crkve nisu živjeli po nauku Crkve, po Istini koju je Krist unio u svoju Crkvu. Čovjek je u tom smislu morao sebe okrivljavati zbog nepridržavanja istine, a ne Krista koji je istinu donio.

Čovjek traži slobodu, ne želi biti ničim prisiljen u djelovanju za dobro, ali kad ne čini dobro, okrivljuje Boga zbog posljedica svoje neograničene slobode koju mu je On udijelio. Zasićenost ljudskog roda opačinom proizašla je od čovjeka, a ne od Boga, ne od Krista. Kristovu nauku ne tvori onaj dio kršćanstva što ga i sami ljudi kritiziraju i opovrgavaju, jer nije dobar. Da su ljudi slijedili Kristove zapovijedi, ne bi bilo nikakvog razloga na svijetu buniti se protiv kršćanske vjere.

U jednom Welsovom djelu nalazi se dijalog između Boga i ljudi: Ljudi se tuže na život pun nevolja, zala, i tako konačno postaje nepodnosivo. No Bog odgovara ljudima: ,,Ako vam se te stvari ne sviđaju, nemojte ih činiti!’’.

Ovaj je dijalog značajan po svojoj jednostavnosti i veoma poučan. Kršćanstvo je u svijetu okruženo nečuvenim otporima sila zla. Ono djeluje u tami, u tminama i ne opire mu se samo ljudsko zlo već i nadljudsko: sile pakla ustaju protiv Krista i njegove Crkve. One se ne bore samo izvana protiv Crkve i kršćanstva već i iznutra s namjerom da bi Crkvu iskvarile a kršćanstvo izobličile. Odurnost koja je uzrok opustošenja vladala je u svetom mjestu, ali time to mjesto nije postalo manje sveto, baš naprotiv njegova svetost sve jače sja! Kad bi ljudi posjedovali određeno duhovno zrenje (intuiciju)13, sigurno bi se sjetili, dok iskrivljuju kršćanstvo i okrivljuju ga zbog zla za koje kršćanstvo nije odgovorno, da time razapinju Krista koji vječno prolijeva svoju krv za grijehe svijeta, za grijehe onih koji ga se odriču i koji ga razapinju.

Ne prosuđuje se istina prema ponašanju ljudi, a još manje prema. ponašanju ponajgorih ljudi. Treba gledati istini u lice i napajati se svjetlošću koja iz nje izbija. Ljudske odsjeve te istine treba prosuđivati po najboljima, a ne po najgorima. Kršćansku vjeru valja suditi po apostolima i mučenicima, po herojima i svecima, a ne po masi duša koje su napola kršćanske, a napola poganske, koje nam jedino iskrivljuju pravu sliku kršćanstva u svijetu.

Svakako je kršćanstvo bilo postavljeno pred dvije velike kušnje, a to su bile kušnje progonstva i kušnja slavlja. Kršćani su nadvladali kušnju progonstva i postadoše mučenici i heroji. Bilo je to na početku kršćanstva. Izdržali su progonstva rimskih careva, a nadvladali su tu kušnju progonstva i u naše dane u Rusiji pritisnuti bezbožnim komunističkim progonstvom. No mnogo je teže nadvladati kušnju slavlja, a ta je bila u vezi s carem Konstantinom. Kad se on poklonio Križu i kad je kršćanstvo postalo službenom vjerom carstva, tada je doista počela duga kušnja slavlja. Često su sami postajali od progonjenih progonitelji i popuštali kušnjama kraljevstva ovoga svijeta i ovozemaljske vlasti. Tada su se uvukle u kršćanstvo one zloupotrebe, koje su kasnije postale uzrocima napada na kršćanstvo. Kršćanstvo nije odgovorno što ljudi nisu shvatili veselje njegova slavlja u svijetu i Krist je po drugi put bio raspet upravo od kršćana, koji su se smatrali njegovim službenicima na zemlji, a da nisu spoznavali, čijeg su doista duha.

12 Sama riječ označuje Božju vladavinu. No, to valja dobro shvatiti. Nigdje nije postojala ,,teokracija’’ u pravom smislu riječi, već su ljudi to tako nazvali u povijesti, a prava teokracija će biti u slobodi i ljubavi na koncu svijeta, Berdjajevljeva je misao.
13 Intuicija je neposredna spoznaja, uzmimo, Boga, no to je dar Božji ili milost. Kod suvremenih egzistencijalista, a tima pripada i Berdjajev, upravo se to naglašava kao naravna sposobnost kojom se čovjek susreće i doživljava Boga, dok je redovito spoznaja Boga u filozofiji takva da se polazi od stvorenih, materijalnih stvari i dolazi se do spoznaja da nas sve vodi zaključku: Netko – Bog – je taj svijet takvim učinio ili tako ga je stvorio.


Crkva i grešnici

Ljudi našeg vremena koji su se udaljili od kršćanstva rado tvrde da bi kršćanska Crkva trebala biti sastavljena od savršenih ljudi, od svetaca. Ujedno okrivljuju Crkvu što se u njezinim redovima nalaze toliki grešnici, tolike nesavršene duše, toliki lažni kršćani. To je uostalom redovit prigovor protiv kršćanstva. No takvima nije poznata sama narav Crkve i oni zaboravljaju na njezino bitno poslanje. Crkva prije svega postoji zbog grešnika, radi nesavršenih i izgubljenih među ljudima. Ona se nalazi na zemlji među ljudima preplavljenim grijesima. Nebeska Crkva po svojoj ustanovi, po svom porijeklu, vječna po svom načelu – ne ostaje na vrhuncima.

Ona prije svega mora priteći u pomoć ovom svijetu, spasiti ga za vječni život i uzdignuti ga sve do neba. Bit se kršćanstva sastoji u sjedinjenju vječnog i vremenitog, neba i zemlje, božanskog i ljudskog, a ne u njihovom razdvajanju. Ljudsko i prolazno u Crkvi nije zanijekano i zabačeno, već prosvijetljeno i preobraženo.

U prošlosti se unutar kršćanstva pojavio jedan sektaški pokret, montanizam, koji je tvrdio da Crkvu moraju sačinjavati isključivo savršena i sveta bića.14 Montanizam je zahtijevao da se nesavršeni i grešnici moraju isključiti iz njezina krila. Za montaniste Crkva je bila zajednica kojoj je Duh Sveti udijelio posebne darove i na taj način veći dio grešnog čovječanstva nalazio izvan kršćanstva. Crkvena je svijest osudila montanizam i Crkva je prigrlila raskajane grešnike. Sveci su bedem i potporanj Crkve, ali ona ne zavisi isključivo od njih, jer njoj pripada čitavo čovječanstvo koje traži vlastito spasenje svim načinima moralnog usavršavanja. Crkva je na zemlji vojujuća Crkva u borbi protiv grijeha i protiv zla. Ona još nije proslavljena Crkva. Recimo da je Krist u svoje vrijeme bio uz grešnike i carinike. Zbog toga su ga farizeji optuživali. Crkva Kristova mora biti slična Kristu: ne smije stajati samo uz savršene, već mora biti i uz one koji gube. Kršćanstvo koje bi priznavalo samo čista bića bilo bi farizejsko: samilost, opraštanje i ljubav prema grešniku (pa ma kakvi bili njegovi grijesi i prijestupi) plod su kršćanske ljubavi i put njezinog savršenstva. Okrivljivati kršćanstvo poradi sjene, koje potamnjuju Crkvu u njezinom zemaljskom putu je farizejizam. A moramo naglasiti da nije nikako dokazano da su njezini tužitelji tako savršeni i čisti.

Montanizam je primjer maksimalizma u kršćanstvu. To je manjak ljubavi. To je duhovna oholost i lažni moral. Njegova se laž pokazuje u tome što najviše moguće savršenstvo zahtijeva od drugih, a ne od samog sebe. Odmah možemo dodati: Vi koji optužujete druge što nisu ostvarili čistoću, savršenstvo i svetost doista ne pomišljate na to da bi to sami morali ostvariti na sebi. Oni, međutim, koji su istinski doprli do savršenstva i svetosti ne običavaju optuživati ostale. Sveci i ,,starci’’ su milosrdni i blagi prema ljudima.15 Sami prema sebi moramo biti strogi, ali to ne smijemo biti prema drugima. Na taj ćemo način izbjeći licemjerju i farizejstvu. Kršćanstvo je religija ljubavi. Ono ujedinjuje u sebi strogost, oprost i iziskuje od nas zajedno s ljubavlju oproštenje, blagost i milosrđe prema drugima. Što se tiče naših suvremenika, njihovih napadaja na kršćanstvo možemo reći da nisu ništa drugo nego izlike kojima bi oni htjeli iskaliti svoj bijes i opravdati se što su ga izdali. Oni se pokrivaju lažnom moralnošću.

Kršćanstvo se jasno razlikuje od tolstojizma koji sve stavlja u nekakav apstraktni moralizam. Tolstoj strogo i temeljito kritizira tzv. povijesno kršćanstvo. Njegova je kritika često temeljena na činjenicama i u tom smislu opravdana. On iznosi da se kršćanstvo ispovijedalo kao apstraktna nauka, a da se nije ostvarilo u praktičnom životu i da se nisu iznosile njegove zapovijedi.

Po njegovom mišljenju kršćanstvo se sastoji potpuno i jedino u samom moralnom Kristovom naučavanju i u njegovim zapovijedima. Tajna, mističn strana naše vjere njemu e ostala nepoznata i odbojna budući da je smatrao da sve ovisi o jasnoći pojmova. Držao je da je jednostavno provesti u životu ono što se spoznalo. Spoznati pravi zakon, a to je onaj koji nam je dan od Učitelja života, tj. Boga, već je samim tim usmjeren za lako ostvarenje. No iz toga je očito da Tolstoj nije spoznao ljudsku slobodu i nije upoznao izvor zla koje je ukorijenjeno u dubini ljudske naravi.

On je držao da se porijeklo zla krije u samoj svijesti, a ne volji i slobodi. Gledajući tako na zlo držao je da je potrebno samo stvar spoznati, a ne i utjecati se Božjoj pomoći za svladavanje zla.

Krist za njega nije bio Otkupitelj i Spasitelj, već samo veliki osloboditelj života i zakonodavac moralnih zakona i zapovijedi. Tolstoj je držao da je lako provesti u život kršćanstvo, jer je lakše, korisnije i mudrije živjeti po zakonu ljubavi nego po zakonu mržnje što nam ga pruža ovaj svijet. Mislio je da nas Krist uči da ne činimo budalaštine. Kršćanstvo se nije uozbiljilo u životu, zapovijedi Kristove svijet nije primio zato jer teološko naučavanje nije bilo valjano, jer je sve svoje naučavanje stavilo u okvir opažanja Kristove pojave. Tolstoj je sve stvari promatrao na osnovi nekakve teologije koja je tobože sve temeljila na dovršenom otkupljenju i na božanskoj milosti. No time je Tolstoj rušio temelje kršćanske nauke i Crkve.

On ima pravo kad naglašava da se kršćanstvo ima ozbiljno shvatiti, kad zahtijeva da Kristova zapovijed bude djelima provedena u našem životu, ali je u zabludi kad misli da je to lako, da je za to dovoljna jasna spoznaja i da se to može postići bez Krista Spasitelja i bez milosti Duha Svetoga. Tolstoj na taj način pada u pogrešku pravog i jasnog moralnog maksimalizma u okviru kojega, nažalost, ni sam ne uspijeva ostvariti nauku koju propovijeda drugima. On je samo individualno kršćanstvo poznavao autentičnim i okrivljivao je većinu ljudi radi nemoralnosti, jer se nisu odricali svoga vlasništva, jer se nisu bavili manualnim radom, jer su pušili i jeli meso. No sam nije imao snage da u djelo provede taj moralni maksimalizam. Ljubav je za njega postala suhi zakon bez ugodnosti koji nije proveden čistom savješću i opet ostaje izvor osuđivanja drugoga.

Tolstoj je imao sjajan kritički duh i njim je otkrio mnoge grijehe, kao što su nekršćanski karakter kulture i društva, ali nije vidio kršćanstvo koje je stalalo iza grijeha, iza iskrivljavanja i ljudskog nesavršenstva. Oholust njegova racionalistička gledanja spriječila ga je da postane intimni kršćanin. On nije mogao shvatiti Krista koji je i za njega ostao odgojitelj koji djeluje na duše izvana. Tolstoj je bio genijalan čovjek, imao je neobično veliku žeđ za božanskom istinom, ali nije nastojao ostvarivatu u sebi savršenstvo kršćanskog života. Mnogo ih je koji i nemaju žeđ za istinom pa jednako napadaju kršćanstvo i kršćane, a da uopće ne trpe radi problema o smislu života i njegova opravdanja.

14
Montan je živio u drugom stoljeću. Umro je najkasnije oko 179. godine.
15 ,,Starec’’ u ruskim pravoslavnim manastirima su bili nazivani oni monasi koji su samom manastiru davali razborit, duhovan i svetački smisao. Berdjajev će prema djelima Dostojevskog spominjati o. Tihona i o. Zosimu.


Novo vrijeme

Vara se tko misli da je lako živjeti po Kristovim zapovijedima i tko osuđuje njegovu nauku samo zato jer je kršćani ne provode u život. No, griješi se i na drugi način jer se pretpostavlja da nije potrebno ostvariti kršćanstvo u čitavoj punini života. U svakom času svog života kršćanin mora težiti za savršenstvom, kao što je savršenstvo Oca Nebeskoga, a to znači da mora težiti za Kraljevstvom nebeskim. Čitav se kršćanski život temelji na načelu: ,,Tražite najprije Kraljevstvo nebesko, a sve će vam se drugo dodati’’ (Mt 6,33).

Ne smije se uništiti težnju za savršenstvom i želju za božanskom pravdom i Kraljevstvom Božjim polazeći sa stanovišta grešne ljudske naravi i općenito nepristupačnosti tog ideala ovdje na zemlji. Čovjek mora primjenjivati Božju istinu kolikogod mu je moguće i ne obazirući se na način u kojem će se ona ostvariti u punini života. Pa kad bi bio veoma mali broj ljudi koji bi primjenjivali Kristovu istinu na zemlji i kad bi joj čovjek posvećivao jedan sat u svome životu, ona se uza sve to mora ostvariti. A pravi put sastoji se u nastojanju da se ispuni istina i traži Kraljevstvo Božje bez osuđivanja svoga bližnjega. Kršćanstvo ulazi u sasvim novi oblik djelovanja: Sada je sve manje moguće samo izvanjski proživljavati svoju vjeru, kršćansku vjeru, i ograničiti se samo na obredne pobožnosti. Sami će kršćani morati s većom ozbiljnošću shvatiti ostvarenje svoga kršćanstva u punini života. Morat će braniti svoju vjeru osobnim stavom, svojim životom, svojom vjernošću Kristu i njegovim načelima, suprotstavljajući ljubav mržnji ovoga svijeta.

U našoj Pravoslavnoj Crkvi provodi se selekcija onih boljih, onih gorljivijih, onih sposobnijih za žrtvu i vjernijih Kristu, dok naprotiv otpadaju svi oni koji su bili pravoslavni samo iz običaja, pravoslavci po vanjštini, koji nikad nisu ni shvatili smisao svoje vjere, ni ono na što ih ona obvezuje. Moglo bi se reći da prestaje razdoblje u kojemu se miješalo kršćanstvo i poganstvo i da započinje novo doba pročišćenog kršćanstva. Kršćanstvo se svojevremeno izobličilo postavši vjerom svjetske prevlasti, vjerom države, kada je Crkva bila napastovana carskim mačem, znakom svjetovne vlasti. Ona se tim mačem poslužila protiv onih kojima vjera nije bila odobravanje vjere vlastodržaca. To je razlog zbog kojega je kršćanstvo u svijesti mnogih prestalo biti vjerom Križa ukoliko se izjednačilo s vjerom progonitelja, a ne progonjenih. Mnogi su ljudi počeli tumačiti kršćanstvo kao jednostavno posvećenje poganskih obreda kojih bi osvjetljenje, tumačenje pretpostavljalo i zbiljsko probraženje.

No, došlo je vrijeme u kojem će kršćanstvo opet biti progonjeno, u kojem će se od kršćanina zahtijevati mnogo veći heroizam, veća gorljivost za zadovoljštinom, veća potpunost i samosvijest, veće poznavanje svoje vjere. Došlo je vrijeme u kojem neće kršćani biti zapreka za samo kršćanstvo.


Novo kršćanstvo

Kršćanska nas vjera pozivlje da najprije tražimo Kraljevstvo Božje i njegovu pravdu (božansko savršenstvo). No, naglasimo da su daleko od kršćanske vjere različita fantaziranja, utopije i lažni maksimalizmi. Kršćanstvo je u svojoj zbilji veoma realistično i sveti su oci uvijek opominjali na trijeznost duha. Kršćanska svijest opaža sve teškoće koje su zapreka na putu k savršenstvu, no ona znade i to da se Kraljevstvo nebesko postiže samo uz velike napore. I da ga samo silnici osvajaju. Kršćanstvo nas pozivlje da se borimo iznutra prema van, a ne obrnuto, jer nikakav put započet izvana ne može dovesti do savršenog života, bio taj individualni. pojedinačni ili društveni. Zato nam je potreban duhovni i nutarnji preporod, preporod koji proizlazi iz slobode i milosti. Prisiljavanjem se ne mogu stvoriti dobri kršćani ni savršeno kršćansko društvo. Potrebna je zbiljska i djelotvorna izmjena u samoj duši pojedinca i naroda. Ta činjenica da se ljudi kite kršćanskim imenom ne znači odmah da su oni postigli savršenstvo života, savršenstvo kojega je ostvarenje povezano s neizrecivim teškoćama.

Zanijekati kršćanstvo zbog nesavršenosti kršćana znači ne shvaćati i ne poznavati istočni grijeh. Onaj tko zna i shvaća istočni grijeh neće u nevrijednosti kršćana vidjeti nevrijednost kršćanstva. Kršćanska je religija religija otkupljenja i spasenja i ona nam pokazuje da se svijet naslađuje u zlu. Bezbrojne nauke tvrde da se može doći do savršenosti života i bez pobjede nad zlom. Kršćanstvo ne misli tako. Ono naprotiv zahtijeva tu pobjedu, ono zahtijeva ponovno rođenje i nutarnji preporod. Kršćanstvo je mnogo radikalnije i ono mnogo više zahtijeva.

Mnogi su se uvelike diljem povijesti kitili kršćanskim znakovima i načelima, a da to nisu ni zaslužili. No naglasimo da nema ništa odvratnije od hinjenja istine i licemjerja. Bilo je sasvim naravno da takvo stanje proizvede prosvjed. Država se kitila kršćanskim simbolima, a da uopće nije bila u pravom smislu kršćanska. A jednako je to bilo u životu, nauci i umjetnosti, gospodarstvu i pravu te u čitavoj kršćanskoj kulturi. Kršćanstvom su opravdali i samo društveno iskorištavanje čovjeka po čovjeku. Moralno su bili zaštićeni bogataši i mogućnici ovoga svijeta. Još je u kršćanskom svijetu živio stari poganin, koji je doista bio pozvan na izgradnju kršćanskog života, ali još uvijek zasićen starim kvascem rđavih stvari. Crkva, iako je na unutarnji način djelovala na njega, ipak nije mogla silom pobijediti staru narav. Proces je te pobjede sasvim unutarnji, nevidljiv i sakriven Kraljevstvo se Božje pojavljuje neprimjetno. U kršćanskom su se svijetu nagomilala mnoga licemjerja, mnoge laži i konvencionalnosti, mnogo retorike. Prosvjed je postao neizbježiv: protest i napuštanje kršćanstva često su bila samo očitovanja uistinu iskrene želje da bi se i vanjština pokazala u skladu s nutrinom, a to će biti veća potvrda za ono što kršćanstvo po sebi hoće: cijelog čovjeka prožeti Evanđeljem.

Ako država, kultura, društvo nisu u svojoj nutrini kršćanski, neka ne nose toga naslova. ne treba ni hiniti ni lagati, već nastupati s istinom. Zato je taj prosvjed imao i svoju protivnu stranu: mržnju protiv laži i ljubav za istinom. No opasno je da se u isti mah s tom istinom i iskrenošću uz protest protiv laži i licemjerja ne pojavljuje još jedna laž i jedno novo licemjerje. Polazeći sa stanovišta da su društvo i ljudi samo izvanjski bili kršćanski, moglo bi se doći do tvrdnje da je kršćanstvo samo utvara i laž i da se ono što je doista dovodilo do neuspjeha ljudi smatralo neuspjehom kršćanstva. U tom smislu moglo bi se reći: mislilo se da se došlo do jednog višeg stupnja, do jednog višeg savršenstva, do jednog vjerodostojnog ispovijedanja vjere, a ono je kršćansko licemjerje samo zamijenilo protukršćansko, poganska licemjerje.

Protivnici se kršćanstva smatraju boljim i prosvjetljenijim od kršćana i misle da bolje poznaju istinu. Moramo reći da su zapravo duše zavedene mentalitetom ovoga svijeta, koje niječu istinu; no što su udaljenije od iskrivljavanja istine, to su i bliže istini. Mnogi su daleko inferiorniji od kršćana ukoliko su izgubili pojam o grijehu. Nietzsche je strastveno napadao kršćanstvo jer je vidio samo izrođene i površne kršćane; nikada, međutim, nije pokušavao shvatiti i otkriti samu kršćansku vjeru.

Kršćanski svijet proživljava krizu, koja potresa njegovim temeljima. Zato više ne može postojati sasvim izvanjsko kršćanstvo, hinjeno i lažno, retorično kršćanstvo. Prošlo je njegovo vrijeme. Počinje razdoblje istinskog realizma u kojem se otkriva prvotna zbilja života, u kojoj padaju izvanjski zastori i ljudska se duša suočuje s tajnama života i smrti. Politička i upravna konvencionlnost kao i formalizam izgubili su svaki smiao. Ljudska duša hoće prodrijeti u dubine samog života, hoće spoznati korisno i bitno hoće živjeti u pravdi i istini.

U naše vrijeme pod utjecajem ovih podnesenih nevolja dolaze do svjetla mnoge duše koje iznad svega žeđaju za istinom, koju neće moći ništa zasjeniti ni izobličiti. Čovjek je već umoran od laži i konvencionalnosti, od svih tih izvanjskih oblika i tih znakova koji su zamijenili istinske znakove života. Ljudska duša nastoji da spozna zbilju bez tog pokrova laži koju su sami kršćani postavili. Ljudska bi se duša htjela sjediniti sa samim Kristom. Kršćanskom nedosljednošću i nedostojnošću Krist je bio zarobljen. Izgubio se iz vida. Stoga će kršćanski preporod biti prije svega poziv Kristu i njegovoj istini, slobodnoj od svakog ljudskog iskrivljavanja i nadodavanja. Svijest o istočnom grijehu ne smije kod čovjeka oslabiti svijest o njegovoj odgovornosti prema Kristovu djelu u svijetu; ne smije paralizirati njegovo služenje Kristovu djelu. Ljudima se često čini ostvarenje kršćanstva, Kristove istine i zapovijedi teškim i neostvarivim pothvatom. No sama nas kršćanska nauka poučava da se poziv na kršćanski život ne može ostvariti samim ljudskim snagama; no ,,što je ljudima nemoguće, to je Bogu moguće’’ (Lk 18,27). ono što nije moguće čovjeku vlastitim snagama, moguće je čovjeku ostvariti božanskom snagom, božanskom pomoću. Tko vjeruje u Krista zna da nije sam, da je Krist s njim i da je pozvan ostvarivati Kristovu istinu u zajednici s Kristom Spasiteljem.

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.