Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Od tradicije do istine

Izvijestili smo prethodno o pentekostalnoj denominaciji Riječ života, koja zauzima vrlo značajnu ulogu u antikatoličkoj aktivnosti protestantskog fundamentalizma na našim prostorima. Osim vrlo oštre i napadne kritike katoličkih vjerovanja u svojim javnim nastupima, ista objavljuje i različite tiskovine praktičnog formata, većinom prevedenih s engleskog govornog područja.

Ovdje ćemo pružiti osvrt na jedan takav materijal. Riječ je o brošuri pod nazivom ”Od tradicije do istine”, bivšeg dominikanskog redovnika i katoličkog svećenika Richarda Bennetta, danas voditelja fundamentalističke misionarske udruge Berean Beacon, čijih ćemo se materijala (prevedenih na hrvatski jezik) u budućem radu naše stranice također dotaknuti. G. Bennett u ovoj knjižici opisuje tok svoga obraćenja, navodeći argumente u prilog svojih uvjerenja i nastojeći opovrgnuti katolička vjerovanja kao protivna objavi sv. Pisma. U nastavku ćemo pružiti osvrt na navedeno – razmotrit ćemo prigovore na katolički nauk, i dati procjenu uvjerljivosti svjedočanstva g. Bennetta.

1. ”Tradicionalne rimokatoličke nacije Europe, Južne Amerike i Filipina na istu razinu stavljaju Isusa, Mariju, Josipa i druge svece.”

U samom početku, ukažimo na neprecizno tituliranje institucije Katoličke crkve i njezinih vjernika, koje će se pojaviti više puta u tekstu. Naime, službeni naziv Crkve na čelu s rimskim biskupom glasi Katolička crkva, a prefiks atributa grada Rima protestantski izvori obično dodaju iz triju razloga. Prvi može biti nedovoljna upućenost u ovo pitanje, drugi – vlastite konotacije gdje bi grad Rim trebao predstavljati ukupnost negativnosti katolicizma, a treći vlastiti pojam Crkve, kao čisto duhovnog i nevidljivog tijela koje je univerzalno (= katoličko), te se prema tome Katoličkoj crkvi odriče prisvajanje punine crkvenosti. Iz kojeg god razloga, tituliranje g. Bennetta je pogrešno što stoji kao napomena za kasnije identične slučajeve.

Jednako tako, netočna je i poruka gornjeg navoda. Svaki katolik vrlo jasno razlikuje ulogu Isusa Krista kao pravog Boga i pravog čovjeka, te s druge strane Marije, svetaca i anđela od kojih nitko ne posjeduje božansku narav i sam po sebi nema nikakve ovlasti ako mu nisu predane od Boga. Bivšem katoličkom svećeniku koji se o tom imao prilike uvjeriti iz prve ruke bilo u praksi bilo iz službenog nauka Crkve, ova izjava zasigurno ne ide u prilog.

2. ”Ideja o dobivanju spasenja kroz patnju i molitvu također je osnovna poruka Fatime i Lurda i ja sam pokušavao steći svoje spasenje, kao i spasenje drugih, trpljenjem i molitvom.”

G. Bennett u ovom navodu pokazuje nerazumijevanje ponajprije katoličkog nauka o spasenju, a zatim i poruke ukazanja u Fatimi i Lourdesu. Stoga predstavimo najprije ukratko pravi katolički nauk, Bennettovu interpretaciju katoličkog nauka, i nauk protestantskog fundamentalizma koji g. Bennett zastupa kao ispravan.

Katolička crkva spasenje razumijeva kao proces, u kojem pod djelovanjem Božje posvetne milosti, čovjek kao živi Kristov ud sudjeluje vjerom i djelima. Taj proces počinje činom opravdanja – kojim nam Bog iz svojeg milosrđa, po zaslugama muke svoga Sina, udjeljuje vlastitu pravednost i čini nas dostojnima dioništva buduće slave. Opravdanje se, kao početni čin spasenjskog procesa, ne može zaslužiti ljudskim djelima, i proizlazi isključivo iz Božje milosti. Povećava se zaslužnim dobrim djelima, učinjenima u stanju milosti (usp. 1 Kor 15,10), a gubi teškim grijehom. Božja se pak milost udjeljuje redovnim putem vidljivih znakova Novog saveza – sakramentima, od kojih svaki sadržava posebnu namjenu. Krštenjem stječemo prvotno opravdanje i postajemo dijelom Božje obitelji, sakramentom Euharistije tješnje se združujemo s Kristom, a sakramentom pomirenja ponovno primamo opravdanje prethodno izgubljeno teškim grijehom. Dosljedno tome, za konačno se spasenje traži ustrajnost u primljenoj milosti sve do kraja zemaljskog života. To je dakle ukratko katolički nauk o spasenju, utemeljen na sv. Pismu i apostolskoj Predaji, i definiran Dekretom o opravdanju Tridentskog sabora.

A ono što nam g. Bennett želi predstaviti kao katolički nauk i prokazati ga kao pogrešnog, jest sušta suprotnost. G. Bennett je naime smetnuo s uma ikakav pojam milosti, i smatra da se opravdanje može steći ljudskim djelima – dakle pripisuje katoličkom nauku upravo ono uvjerenje, koje osuđuju već prva tri kanona Dekreta o opravdanju! Odnosno, izjednačuje katolički nauk s pelagijanizmom, krivovjerjem protiv kojeg se odlučno borio sv. Augustin, i time pokazuje grubo nepoznavanje one iste stvari, koju predstavlja kao glavni razlog svojeg odlaska iz Crkve.

Današnje pak uvjerenje g. Bennetta jest nešto treće. On zastupa poznatu doktrinu protestantskog fundamentalizma ”jednom spašen – vazda spašen”, koja spasenje vidi kao momentalni čin vjere, s potpunim jamstvom o budućem spasenju – neovisno o naknadnim osobnim djelima. No to je ipak samo fragmentarni prikaz, u velikoj suprotnosti s naukom sv. Pisma – koje govori o spasenju ne samo iz perspektive već započetog procesa u prvotnom opravdanju (Rim 8,24; Ef 2,5), nego i djela koja Bog svojom milošću izvodi u nama kontinuirano (1 Kor 1,8; 2 Kor 2,15; Fil 2,12; 1 Iv 5,13), pa sve do konca našeg zemaljskog života kada će ono biti dovršeno (Rim 5,10; 1 Kor 3, 12-15; 2 Tim 2,11). Riječ je dakle o spasenjskom procesu koji nije završen, već traje i stoga može biti dovršen, ali jednako tako i obustavljen (Rim 11, 21-22; 1 Kor 9, 27; Gal 6, 7-8; Heb 10, 29-31; 2 Pt 2, 20-21).


Time smo uvidjeli da je prigovor g. Bennetta potpuno neutemeljen. Katolička crkva čvrsto naučava da spasenje proizlazi samo iz Božje milosti i ne može se steći ljudskim djelima – koja pak nam pomažu ustrajati u primljenoj milosti. No zato jest neutemeljen, i oprečan Božjoj objavi, nauk protestantskog fundamentalizma – čiji pripadnici uz to za ”stjecanje” budućih konvertita i ”spašenika” obilno koriste ljudska djela – molitvu, propagandno djelovanje i dr. Isto ono, što je tema poruka u Lourdesu i Fatimi – ljudsko posredništvo u Božjem planu spasenja, koje će biti detaljnije izloženo u 6. pitanju.

3. ”Nisam se snalazio u Bibliji… moja poduka iz filozofije i teologije Tome Akvinskog ostavila me bespomoćnim, stoga je sada ulazak u Bibliju, kako bih pronašao Gospodina, poput ulaska u ogromnu mračnu šumu bez zemljopisne karte.”

Ključni dio čitave ispovijesti. Navedeni odlomak odnosi se na oporavak u bolnici nakon prometne nesreće 1972. god. Dakle g. Bennett otvoreno priznaje da u dobi od 35 godina, u devetoj godini svećeništva i sedamnaestoj redovništva, ne poznaje sv. Pismo i da se u njemu ne snalazi! Može nam zvučati, i to s punim pravim, kao doista nevjerojatan podatak. Postavlja se pitanje što je, kao (prema vlastitim navodima) uspješan svećenik, g. Bennett slušao svakog dana u službi riječi na sv. Misi i na temelju čega je držao homilije? Što je, kao redovnik koji je nastojao vjerno obdržavati sve crkvene i redovničke propise, čitao svakog dana u službi čitanja u časoslovu? Odgovor je vrlo jasan – sv. Pismo, i doista spada u rubriku ”vjerovali ili ne” tvrdnja da jedan revan, uspješan svećenik i redovnik koji je između ostalog poslan na doškolovanje u Rim, ne poznaje sv. Pismo!

Bilo kako bilo, ovu činjenicu u svakom slučaju treba uzeti kao relevantnu i upitati se može li više svjedočanstvo gospodina Bennetta nakon ovog priznanja biti uvjerljivo? Svakako, argumenti su jedino mjerilo dokazivanja ispravnosti uvjerenja, međutim od velike nam pomoći treba biti i pripadajući kontekst. Priznanje g. Bennetta o temeljnom nepoznavanju sv. Pisma pri početku osobnog studija sv. Pisma, u svakom slučaju ne odaje dojam da je g. Bennett uspješno dovršio svoju zadaću. Moglo bi se vrlo lako dogoditi da su, upravo zbog neupućenosti (2 Pt 3,16), bitni dijelovi poruke sv. Pisma g. Bennettu promakli, ili pak da su određeni navodi izvučeni iz konteksta i pogrešno protumačeni. Ostatak recenzije otkrit će nam što je posrijedi.

4. ”Prvo sam otkrio da je Božja Riječ, Biblija, savršena i bez greške. Mene su učili da je ona relativna i da je njezina istinitost u mnogim područjima upitna.”

G. Bennett propustio nam je precizirati o kojim se to točno područjima radi. Posrijedi je zapravo temeljno pitanje definicije nadahnuća sv. Pisma. Je li sv. Pismo nadahnuto samo u opsegu spasenjskih i teoloških istina, ili pak i znanstvenih i povijesnih tvrdnji – ili su one podložne ljudskom faktoru? Tu se isto tako provlače i pitanja književnih vrsta, vremenskog i društvenog konteksta nastanka spisa, te nakane autorove poruke, prema kojima trebamo prosuditi pojedine navode. U svemu tome postoje različita gledišta unutar biblijske egzegeze, i stvari nisu nimalo banalne kao što bi nam to g. Bennett htio predstaviti.

Kao protestantski fundamentalist g. Bennett zastupa poziciju verbalne inspiracije, poimajući autora kao čisto pasivni instrument u ruci Božjeg nadahnuća, i ne ostavljajući gotovo nikakva prostora ljudskoj kreativnosti. To svakako jest jedna od mogućih solucija, no postavlja se otvoreno pitanje njezine uvjerljivosti i prikladnosti za sustavno tumačenje sv. Pisma. Jer svakako ne bismo htjeli da Božje djelovanje prikazujemo nerealnim pojmovima, narušavajući time njegovu vjerodostojnost. U svakom slučaju, savjetujemo g. Bennettu da zagrebe dublje ispod površine u ovom kompleksnom pitanju i okani se nesvrhovitog banaliziranja stvarnosti.

5. ”Otkrio sam da Biblija uči da ona dolazi izravno od Boga i da je bezuvjetna u onome što kaže”

Polazeći iz pozicije g. Bennetta koji nastoji (iznova) postaviti prave temelje svojoj vjeri, pokušajmo biti dosljedni. Provedimo do kraja postupak utvrđivanja njezinih temelja, i zapitajmo se – koji su to izvori vjere, i koji je njihov opseg? G. Bennett tvrdi da je to samo i isključivo 66 biblijskih knjiga koje nalazimo u tradicionalnom protestantskom kanonu. I tvrdi da je do tog otkrića pristigao iz same Biblije.

Ovdje se postavlja pitanje kanona sv. Pisma. Odakle i na koji način možemo utvrditi njegov opseg? Iz pozicije g. Bennetta kao neovisnog istraživača koji ne priznaje argument iz tradicije, potrebno je izričito utvrditi nadahnuće svakog pojedinog biblijskog spisa na isključiv način. Odnosno, potrebno je postaviti kriterij koji jasno potvrđuje nadahnuće svih 66 biblijskih spisa, uz isključivost svih ostalih. Pa, je li to doista moguće? Nikako! Velika većina biblijskih spisa sebi ne pripisuje nadahnuće, dok s druge strane, to isto nalazimo u brojnim izvanbiblijskim ili apokrifnim spisima.

Stoga, budući da g. Bennett ne može uopće postaviti temelj vjere koju nam naviješta, ima li smisla dalje uopće razmatrati vjerodostojnost njegovog zahtjeva?

6. ”Iz Biblije (1 Tim 2,5) sam vidio kako je posrednička uloga koja ja igram kao svećenik točno ono što Rimokatolička crkva naučava, ali izravno suprotno onome što Biblija naučava.”

Pogledajmo najprije kontekst navoda:

”1Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, 2za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. 3To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, 4koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. 5Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, 6koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, 7za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom – istinu govorim, ne lažem – učiteljem naroda u vjeri i istini.” (1 Tim 2, 1-7)

U početku, sv. Pavao potiče kršćane na molitvu za svoje bližnje, a osobito vladajuće (r. 1. – 2.). Nastavlja s poukom da molitva kršćana može privesti druge obraćenju prema spoznaji istine i spasenju (r. 3. – 4.), kojemu je Isus jedini izvorni posrednik od Boga (r. 5. – 6., usp. Dj 4,12). Potom i sam Pavao ističe svoju ulogu kao propovjednika, apostola i učitelja u privođenju ljudi k Božjem spasenju (r. 7.).

Dakle, o čemu se zapravo radi? Naravno da je Isus jedini posrednik spasenja od Boga i da milost spasenja nitko ne može zadobiti mimo i bez Isusa. To je temeljna istina vjere koju je Katolička crkva primila od apostola i čuva je neprekidno sve do dana današnjeg. No, kako tom spasenju Bog ljude privodi u praksi – neposredno preko samog Isusa, ili posredno preko djelovanja određenih ljudi? Svjedoči li i propovijeda, moli se Bogu i dijeli milosti Isus dan danas, hodajući zemaljskim prostranstvima, ozdravljajući i čineći čudesa, kao u početku naše ere? Jasno da ne – ta faza djelovanja dovršena je Isusovom smrću i uskrsnućem, da bi potom uzašao k Ocu i za svoje prethodno poslanje odredio – na poseban način svoje zamjenike, apostole, ali i sve ostale pripadnike naroda Božjeg.

Stoga vidimo kako g. Bennett upada u apsurdnu kontradikciju. Pitamo ga – pa zar i Vi ne posredujete (odnosno, nastojite to činiti) spasenje ljudskom rodu pomoću molitve, propovijedanja, poučavanja, kao što su to činili prvi kršćani i sv. Pavao? Naravno da da, svaki kršćanin uključen u Isusovo poslanje, nastojeći privesti ljude Bogu, vrši posredništvo u spasenju (usp. tak. Rim 11,14; 1 Tim 4,16; Jd 1,23) – koje dolazi samo od Isusa kao izvornog i temeljnog posrednika kod Boga.

7. ”Počinjao sam uviđati da je obožavanje Marije, svetaca i svećenika grijeh.”

Katolička crkva, u skladu s prvom Božjom zapovijedi i temeljnom logikom Božje objave, jasno uči da je obožavanje, tj. pridavanje božanske časti (mnogoboštvo ili idolatrija), ičemu osim Boga, težak grijeh (KKC 2112-2114) koji priječi ulazak u Kraljevstvo nebesko. Stoga nam nije jasno što je točno ovime g. Bennett htio reći. Je li Mariju, svece i svećenike smatrao božanstvima? Teško nam je vjerovati u to jer bi se zbilja moralo raditi o činu koji je protivan temeljnoj logici ljudskog razuma.

Ako pak ih nije smatrao božanstvima, tada im je pridavao dužnu čast i štovanje s obzirom na njihov položaj u Kraljevstvu nebeskom, planu spasenja, i službu koju izvršavaju u Božje ime. Ova razlika također bi trebala biti jasna elementarnoj ljudskoj logici. Da se čast na određeni način pridaje svakoj vrijednosti koju cijenimo, dio je ljudske naravi. Tako nas sv. Pismo upućuje da poštujemo roditelje (Izl 20,12; Sir 7,27) i starije (Lev 19,32), Bog izdaje zapovijed da se štuje njegovo zemaljsko Svetište (Lev 19,30; 26,2), u Starom se zavjetu na brojnim mjestima iskazuje čast (i to vrlo upadnim vanjskim gestama) Božjim poslanicima, prorocima i kraljevima (Jš 5, 13-15; 1 Kr 1,16; 1,23; 1,53; 18,7; 1 Ljet 21,21; Dn 8, 15-17), a u Novom nas apostoli upućuju da je pridajemo zaslužnim ljudima (Rim 13,7; 1 Pt 2,7), itd. Po logici g. Bennnetta sve navedeno trebali bi kvalificirati kao idolopoklonstva, te bi na kraju i sam ispao idolopoklonikom budući da se nastoji pridržavati biblijskih propisa.

Prema tome, ako išta zaslužuje čast i poštovanje – Isusova Majka, sveci, i služba katoličkih svećenika, na prvim je mjestima zaslužuju. Žena koja je postala stanom utjelovljene Božje Riječi, kršćani koju su proslavili Boga svojim životom i vrijedni su nasljedovanja, i Božji službenici u čijim osobama Isus Krist, preko sakramenata, dan danas djeluje kao za svog života, svakako su vrijedni velike časti i poštovanja. Dok istovremeno, g. Bennett zalazi u sve dublje kontradikcije u svojem svjedočanstvu.

8. ”Katkad sam Rimsku crkvu smatrao suverenom, katkad sam smatrao da je autoritet Biblije konačan.”

Budući da su Crkvi predani ključevi kraljevstva nebeskog da s Božjom pomoću brižno čuva vjeru apostola (Mt 16,18; 18,18; Lk 10,16; 1 Tim 3,15), jasno je da ne možemo govoriti o suprotnosti između izvora objave, i njezinog ovlaštenog tumača – jer oboje nadahnjuje i vodi sam Bog. A kao što znamo, Bog sam sebi ne može proturječiti, jer tada uopće ne bi bio Bog.

No isto kao što Crkva po Božjem vodstvu ne može upasti u zabludu kada službeno naučava vjerske istine, netko drugi može. Ponajprije može onaj pojedinac koji se u svojoj uznositosti postavlja iznad suda Crkve i smatra ne Bibliju, ni ”Rimsku crkvu” – nego sebe suverenim autoritetom (2 Pt 3,16). Točno se u tu kategoriju g. Bennett uklapa, nastojeći nam servirati još jedan sofizam – koji u svjetlu svjedočanstva Božje objave brzo izlazi na vidjelo.

9. ”Uklonio sam i slomio kipove sv. Franje i sv. Martina, jer Riječ Božja u Izlasku 20,4 kaže: ‘Ne pravi sebi lika ni obličja’. Ali kada su neki ljudi prigovarali momu uklanjanju kipova Svetog srca i Marije, ostavio sam ih ondje zato što viši autoritet, tj. Rimokatolička crkva kaže u svom zakonu: ‘Praksa izlaganja svetih slika u crkvama za obožavanje vjernika ostaje na snazi.’ (ZKP, kan. 1188)”

G. Bennett, uza sve druge logičke pogreške i nepoznavanja katoličkog nauka, ovdje dodaje iskrivljivanje službenih katoličkih izvora. Već se jednostavnim uvidom može otkriti da Zakonik kanonskog prava ne govori o obožavanju, već štovanju svetih slika, u čemu ipak postoji nemala razlika.

Ovo pitanje naslanja se na sedmo, u kojem govorimo o iskazivanju časti ljudima. Logički princip koji vrijedi ondje, primjenjiv je i na ovaj slučaj. Kao što izvjesnu čast po svojoj naravi iskazujemo ljudima, iskazujemo je i predmetima. Tako sv. Pismo govori o štovanju Božjeg svetišta (Lev 19,30; 26,2), o iskazivanju počasti prema grobu pokojnika (Sir 38,16), o uzdizanju ruku i molitvi pred prizorom Svetišta (Ps 134,2) koje sadrži kipove anđela. Time se jasno ilustrira logička razlika između idolopoklonstva, odnosno pripisivanja predmetu nadnaravnih svojstava, i iskazivanja počasti predmetima reprezentativnog karaktera. A ako ikoji predmet zavrjeđuje iskazivanje počasti, na poseban način to zavrjeđuju likovi nebeskih stvarnosti, Isusa Krista, Djevice Marije i svetaca.

Stoga, što se tiče prve Božje zapovijedi, i brojnih drugih starozavjetnih mjesta, kontekst vrlo jasno govori da je riječ o zabrani idolopoklonstva. Objašnjeno već naprosto time, što se u nastavku navodi klanjanje i služenje likovima – kao vrlo jasan indikator idolopoklonstva. Dok s druge strane, Bog istovremeno naređuje izgradnju slika i kipova u svojem Hramu, prema kojemu kasnije vjernici šire ruke! Takvo što prema g. Bennettu trebalo bi biti pravo pravcato idolopoklonstvo, no mi se svakako nemamo namjere povoditi za njegovim kontradiktornim zahtjevima, nego prije svega, Božjom riječi i logikom razuma, koju nam je isti Bog darovao.

10. ”U Novom zavjetu nema spomena hijerarhije, on je poznaje ‘svećenstvo’ koje gospodari nad ‘svjetovnjacima’.”

Pođimo od samih navještaja Crkve, u kojima Isus unaprijed određuje bitne značajke njezina ustroja. Isus odabire dvanaestoricu apostola, i daje im posebne ovlasti – da upravljaju Crkvom, i u Njegovo ime naučavaju (Mt 10, 40; 16,18; 18,18; Lk 10,16; Iv 13,20). Predaje im potpunu vlast u području službenog upravljanja i naučavanja u Crkvi, koju nitko drugi od vjernika ne posjeduje. To je posebno vidljivo na primjeru apostolskog Sabora u Jeruzalema (Dj 15, 6-29), gdje je donošenje presude o spornom pitanju pridržano samo apostolima i vodstvu Crkve.

I pitamo se – što li je to drugo nego hijerarhijsko ustrojstvo? Po logici stvari, gdje postoje razlike između skupinama ljudi u određenim ovlastima, radi se o hijerarhiji. A u Crkvi očigledno postoje razlike s obzirom na vlast upravljanja i službenog naučavanja, i stoga je novozavjetna Crkva hijerarhijski ustrojena. I ne samo to, nego se takav ustroj zadržava u Crkvi i nakon novozavjetnog vremena. Svjedočanstvo sv. Pisma, a na poseban način rane kršćanske predaje, svjedoči o nasljedstvu istih ovlasti od apostola na posebne službenike u Crkvi – nadglednike ili biskupe. Oni naime također posjeduju ovlasti upravljanja kršćanskom zajednicom (1 Kor 16,16; 1 Sol 5, 12-13; Tit 1,5; Heb 13,17) i autoritarnog naučavanja (1 Tim 1, 3-4; 4, 11-16; Tit 2,15), koji se u Crkvi čuva sve do konca vremena. Tom istom autoritetu je dakle Gospodin povjerio ovlast da nas utvrđuje u vjeri. Nešto što g. Bennett ne posjeduje, te se može osloniti samo na svoj ljudski potencijal, koji se samo u ovom osvrtu već previše puta pokazao manjkavim.

Zaključak

Kroz ovaj osvrt imali smo se prilike uvjeriti da svjedočanstvo g. Bennetta ne daje nikakvog utemeljenja za svoju uvjerljivost. Bezbrojne logičke kontradikcije, nepoznavanja i iskrivljivanja katoličkog nauka i sv. Pisma, pogrešno citiranje izvora, činjenice su koje idu čvrsto u prilog tome i ne daju povoda za nikakav drugi zaključak.

G. Bennett usred svoje dokazane neupućenosti i pogrešne samouvjerenosti, odvažio se na vrlo nerazborit korak. Napustio je svećeništvo i odbacio katoličku vjeru. Odijelio se od Petrove lađe, koju svojim torpedima – ćorcima nastoji potopiti i izvući iz nje što veći broj putnika. Sv. nam Pismo jamči, da poput brojnih drugih egzibicionista, uključujući i onog najvećeg neprijatelja – sile paklene, g. Bennett neće uspjeti (Mt 16,18). I ne samo to, tipologija sv. Pisma nam svjedoči da, kad nadođu potopne vode, kao u Noino vrijeme, izuzev nesavladivog neznanja, izvan te lađe neće biti spasenja (usp. Lumen gentium 14). Jer jedino je nju izgradio i jedino njome upravlja Bog, dok su ostale tvorevine ograničene samo na ljudske sile. Stoga, pomolimo se za g. Bennetta da uspije shvatiti i prihvatiti ovu uistinu ozbiljnu poruku, a mi čvrsto prionimo uz riječi sv. Pisma:

”Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke. Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima!” (Heb 13, 7-9)
 

Goran Kovačević

goran.kovacevic@katolik.hr

 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.