„Opet Kurikulum“

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i (š)sporta u priopćenju pod nazivom „Završena javna rasprava o Kurikulumu zdravstvenog odgoja“ izvješćuje dana 28. kolovoza 2013. god. da je donesen i u „Narodnim novinama“ br. 106/2013 objavljen – „Nastavni plan i program zdravstvenog odgoja za osnovne i srednje škole.“

Zašto „Nastavni plan i program“, a ne „Kurikulum“? Eto, vladajući su ljetos nešto mijenjali u Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi; valjda su te izmjene i dopune koje su stupile na snagu 30. srpnja 2013. godine blagotvorne za zamisli ministra Jovanovića i istomišljenika mu. Dakle: „Nastavni plan i program“.[1]

„Javna rasprava“

Nakon što je u svibnju 2013. god. Ustavni sud RH ukinuo raniji Kurikulum zdravstvenog odgoja iz siječnja, MZOŠ je proveo jednu traljavu javnu raspravu: kratki rokovi, četiri prezentacije koje se najavljuju dan ranije putem internetskih stranica Ministarstva, na koje se pozivaju ravnatelji škola i odani profesori, te osobni prijatelji istih, jedino u Splitu posjećenija jer je informacija o vremenu i mjestu prezentacije procurila par dana ranije i objavljena na jednom lokalnom portalu …

U sažetoj prezentaciji rezultata javne rasprave[2] Ministarstvo izvješćuje da su pismeni doprinosi raspravi primljeni od čak 564 odgojno-obrazovne ustanove (od vijeća učenika, vijeća roditelja i učiteljskih i nastavničkih vijeća) i od 1967 predstavnika zainteresirane javnosti (pojedinaca, roditelja, predstavnika civilnog sektora, strukovnih udruga…).

Primjedbi je bilo različitih; Ministarstvo ipak u prezentaciji više govori o svojim odgovorima. Evo dijela tih odgovora:

„Vezano za zabrinutost dijela sudionika javne rasprave, važno je naglasiti da zdravstveni odgoj neće promovirati i poučavati učenike o masturbaciji, tijekom provedbe zdravstvenog odgoja učenicima će se iznijeti informacija da masturbacija nije štetna, što je znanstvena činjenica.

Istovremeno povjerenstvo se referira i na informacije dijela sudionika javne rasprave, zabrinutih da će se tijekom provedbe zdravstvenog odgoja promovirati homoseksualnost. Kurikulum iznosi znanstveni stav prema kojem homoseksualnost nije bolest, koji je u skladu s demokratskim načelima i odredbama EU i stavom Katoličke crkve, koji potiču i promiču nenasilje, spolnu ravnopravnost te toleranciju spram različitosti uključujući i toleranciju spram osoba različite seksualne orijentacije i razumijevanje njihova prava na dostojanstven život. Umjesto nametanja ideje o (ne)prirodnosti, Kurikulum informira mlade ljude o društvenim stavovima prema homoseksualnim osobama tijekom povijesti te pruža uvid i u religijsku perspektivu i u perspektivu pobornika ljudskih prava.“

„Masturbacija is O.K.“

Ma krasno. Eto pogledajmo direktno u Kurikulum. Zapravo nije „Kurikulum“. Dakle: pogledajmo u „Nastavni plan i program zdravstvenog odgoja za srednje škole.“ Peti razred osnovne škole:

„objasniti masturbaciju kao sastavni dio ljudske spolnosti (objasniti pogrešnost nekad raširenih vjerovanja o njezinoj štetnosti) “

Divota jedna od jezgrovitosti: doista na razini dobrog zakonskog članka  – tzv. pravne dogme. Dakle, što nam ova „Jovanovićeva dogma“ želi reći? A eto, da se nekada vjerovalo da je masturbacija štetna, ali da danas znamo da uopće nije tako.

Je li to doista tako? Ma da, naravno, nekada se dječacima pričalo da će oslijepiti ako masturbiraju. Ili ne, da će ostati paralizirani, jer će im se osušiti kičma. Čekaj zapravo, da će ostati patuljastog rasta. E da: da će im opasti kosa. Nešto od toga. Valjda su ljudi u to vjerovali po prilici onoliko koliko su vjerovali u priče o rodama koje donose djecu, o macama papučaricama i tome slično. Priče za djecu.

Ali se vjerovalo/znalo da je samozadovoljavanje jedna bezvezna pubertetlijska aktivnost, koja je toliko trivijalna da se za njene počinitelje Dante nije čak sjetio odrediti neko mjesto u Paklu (niti u Čistilištu, kada smo već kod Dantea). A razbludni Boccaccio se nije niti u jednoj od svojih „meka pornografija“ pričica sjetio napisati valjda niti jednu rečenicu o masturbaciji. Kada mladi ljudi spolno sazriju (pubertet je do prije nekoliko desetljeća počinjao kasnije nego danas, i završavao je ranije nego danas), onda prestanu s masturbacijom. Povremene epizode odavanja toj aktivnosti u odrasloj dobi vezujemo uz periode usamljenosti i raznih morbidnih raspoloženja; i naravno kod kroničnih stanja spolne neurednosti – tj. bludnosti, da se poslužimo starinskim izrazom kojim se koristi i Katekizam Katoličke Crkve.[3]

Također je bilo „nekad rašireno vjerovanje“/znanje da masturbacija ima nekakve veze sa razvojem mentalnih oboljenja iz grupe poremećaja koje je Sigmund Freud zvao „perverzije“. Danas te bolesti medicinska struka klasificira imenom „parafilije“, te njihov razvoj vezuje uz vrijeme adolescencije (puberteta)[4] – i uz vrlo učestalo pribjegavanje masturbaciji. Dakle sadizam, voajerizam i sto drugih parafilija (npr. ima ljudi koje seksualno uzbuđuje mazanje izmetom, ili davljenje najlonskom vrećicom, ili igranje sa pingvinima … seksualni nagon se dade pervertirati u posve neočekivanim pravcima) mogu biti posljedica pretjerane masturbacije. Koja, „prema dogmi dr. Jovanovića“ nikako ne može biti štetna.

Naravno, „dogmatičari“ dr. Jovanovića smatraju da je sve ono čemu žele podučiti podmladak hrvatskog naroda – znanstveno utemeljeno. Pa ako taj podmladak nakon poduke o ne-štetnosti masturbiranja pokaže nešto veću sklonost opscenim telefonskim pozivima „posebnim telefonskim servisima“ (parafilija koju psihijatri nazivaju „telefonska skatologija“), pa se to malo izvitoperi u pravcu naslađivanja mislima i planovima o počinjenju silovanja („biastofilija“) ili makar u pravcu seksualne gratifikacije povodom naguravanja sa osobama suprotnog-ili-istog spola u liftu („froterizam“), molit ću lijepo: u školi dr. Jovanovića su nam „objasnili pogrešnost nekada raširenih vjerovanja o štetnosti masturbacije“.

U svakom slučaju, vrlo je „odgojno“ (dez)informirati učenike 5. razreda osnovne o posvemašnjoj neškodljivosti samozadovoljavanja. Da ih informiramo i o neškodljivosti seksualnih odnosa sa kozama? Možda da pritom sugeriramo „zaštitu“ u vidu udne navlake. Sigurno bi i to bilo „odgojno“.

„Gay is O.K.“

Što smo još ono čitali u Kuriku … Nastavnom planu i programu zdravstvenog odgoja za srednje škole? Evo:

„Kurikulum iznosi znanstveni stav prema kojem homoseksualnost nije bolest, koji je u skladu s demokratskim načelima i odredbama EU i stavom Katoličke crkve, koji potiču i promiču nenasilje, spolnu ravnopravnost te toleranciju spram različitosti uključujući i toleranciju spram osoba različite seksualne orijentacije i razumijevanje njihova prava na dostojanstven život. Umjesto nametanja ideje o (ne)prirodnosti, Kurikulum informira mlade ljude o društvenim stavovima prema homoseksualnim osobama tijekom povijesti te pruža uvid i u religijsku perspektivu i u perspektivu pobornika ljudskih prava.“

He, pazi ovo: u skladu je sa stavom Katoličke crkve da homoseksualnost nije bolest. Tj. da je riječ o sklonosti koja je savršeno prirodna/normalna. Očito, Katolička crkva zaboravila na ove riječi iz Biblije:

„Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.“

Gdje smo to ono zadnji put čitali? A da, evo nas natrag na Katekizam Katoličke Crkve, kojega je proglasio bl. Ivan Pavao II., gdje se ove riječi (Poslanica sv. Pavla Rimljanima 1,24 – 27) citira na mjestu[5] gdje objašnjava da su homoseksualni čini „u sebi“ („suštinski“) neuredni, da se protive naravnom zakonu (tj. da su neprirodni) i da ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.

Naravno, u Vatikanu se ondje angažirani katolički teolozi uglavnom bave – teologijom. Medicinom bi se valjda bavili (katolički) liječnici. I evo Izjave američkog Katoličkog liječničkog društva „Homoseksualnost i nada“ iz 2008. godine:

„Terapija može pomoći klijentu da identificira dublje uzroke svojih homoseksualnih sklonosti, koji često uključuju nisko samopoštovanje, tjeskobu, srdžbu, tugu i usamljenost, te razriješiti emocionalnu bol. Terapija može pomoći osobi da bude slobodna živjeti u spolnoj čistoći sukladno vlastitom životnom stanju. Neki klijenti čeznu za brakom i djecom; drugi otkrivaju da su pozvani na život u celibatu… Premda nema garancija, postoje brojni izvještaji o uspješnom liječenju od homoseksualnih sklonosti. Uspjeh ovisi o mnogim čimbenicima, koji uključuju stručnost zdravstvenog radnika, odnos između terapeuta i klijenta, dužinu tretmana, prisutnost drugih psiholoških problema, probleme sa ovisnostima o drogama i alkoholu, te seksualnu ovisnost. Nije moguće predvidjeti ishod. Novija studija provedena na 200 muškaraca i žena koji su tražili profesionalnu pomoć radi liječenja od homoseksualnih sklonosti utvrdila je da 64% muškaraca i 43% žena nakon liječenja sebe identificiralo kao heteroseksualce. Neuspjeh da se postigne cilj u terapiji može biti obeshrabrujući. Ipak, suprotno tvrdnjama protivnika terapije, studije ne pokazuju porast psiholoških tegoba kao posljedicu terapije.“

Valjda su ovi liječnici koji napisaše te retke nekakvi „neznanstvenici“ … uglavnom, da ponovimo:

„Kurikulum iznosi znanstveni stav prema kojem homoseksualnost nije bolest, koji je u skladu s demokratskim načelima i odredbama EU i stavom Katoličke crkve, koji potiču i promiču nenasilje, spolnu ravnopravnost te toleranciju spram različitosti uključujući i toleranciju spram osoba različite seksualne orijentacije i razumijevanje njihova prava na dostojanstven život. Umjesto nametanja ideje o (ne)prirodnosti, Kurikulum informira mlade ljude o društvenim stavovima prema homoseksualnim osobama tijekom povijesti te pruža uvid i u religijsku perspektivu i u perspektivu pobornika ljudskih prava.“

Jeste li iz ovog trećeg citiranja istih riječi primijetili da gospoda ne koriste naziv „Nastavni plan i program zdravstvenog odgoja za srednje škole“, nego stari dobri termin „Kurikulum“? Ma valjda nije važno, sitnica jedna. Ali je valjda važno da treba mladima pružiti „uvid i u religijsku perspektivu i u perspektivu pobornika ljudskih prava“. Tj. pobornici ljudskih prava su automatski „za“ homoseksualnost. Ako je netko „protiv“, onda nije pobornik ljudskih prava. Recimo ljudi sa „European Dignity Watch“[6] nisu pobornici ljudskih prava; nemaju one po autorima ovih priručnika pravo na taj dični naslov.  Onda, valjda, pošto nije „pobornik“, onda nema niti ljudsko pravo na vlastito mišljenje (sloboda savjesti i vjeroispovijesti).

Ima li još? Ma naravno! Npr. se u 3. razredu srednje škole ima raspredati (tobože etički neutralno) o “istospolnom braku”. Vrijedi opaziti da su čak i  u SAD-u – zemlji gdje je “gay pokret” nastao i gdje ima najdublje korijene – u čak 31 saveznoj državi provedeni uspješni ustavni referendumi, tj. narod je čak i svojim izabranim predstavnicima u Kongresu zabranio da omoguće/priznaju tzv. “istospolni brak”. A nije „istospolni brak“ moguć niti u Hrvatskoj (tj. izrijekom je zabranjen, odredbama Obiteljskog zakona – slično kao i u pretežnom dijelu preostalog svijeta). A imamo i mi neku priču sa Ustavnim referendumom …

„Transseksualnost nije bolest“

I kada smo već tu, možemo danas zahvaljujući ljubaznosti Agencije za odgoj i obrazovanje čitati na web-u priručnike koje bi se trebalo koristiti u nastavi Zdravstvenog odgoja[7] (op.: tiskalo je, inače, Ministarstvo priručnike u 30.000 primjeraka, radi masovne stručne pripreme cjelokupnog nastavničkog kadra). U priručniku za srednju školu, možemo riječi izvedene iz korijena „homoseksual“ čitati na čak 69 mjesta. Evo zapravo za početak jednog mjesta sa drugom sličnom riječju: „transseksualnost“:

„Transseksualnost je trajni osjećaj nelagode i nepripadanja spolu u kojem je osoba rođena uz težnju da se živi i bude prihvaćen kao osoba suprotnog spola. Od rane dobi sebe doživljavaju i osjećaju kao pripadnike ili pripadnice suprotnog spola od onog u kojem su rođene. Ako imaju tu mogućnost, velika većina transseksualnih osoba u nekom će se trenutku odlučiti kirurški promijeniti svoj spolni izgled. Bez obzira na to hoće li ili neće promijeniti spol, transseksualne osobe imaju pravo javno se identificirati vodeći se vlastitim osjećajem pripadnosti određenom spolu. Preciznije, transseksualne osobe mogu, nakon postupka propisanih Pravilnikom o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije o promjeni spola, promijeniti spol i ime u osobnim dokumentima. Epidemiološki podaci govore da se transseksualnost javlja kod najmanje jednog od  30.000 muškaraca i kod jedne od 150.000 žena.“ (str. 240)

O.K., vidimo tu jednu „teoriju“ da čovjek može promijeniti spol: vrlo mnogo ljudi prepoznaje da se uklanjanjem testisa, zobanjem tableta sa hormonima i izradom dokumenata sa lažnim podacima o rasporedu „XX“ i „XY“ kromosoma može postati tek nešto sličnijim suprotnom spolu[8]. Međutim, neobičnije od ove „filozofske“ zablude, imamo jedan ogroman propust u prikazivanju materije maloljetnoj populaciji: naime se ne spominje da je transseksualnost bolest. A jest: u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti Svjetske zdravstvene organizacije dodijeljena je tom mentalnom poremećaju šifra F64.0.

Slučajno? A ne; za „znanstveno utemeljene“ i „vrijednosno neutralne“ jovanovićevce je transseksualnost – posve jednako kao i homoseksualnost – „seksualna manjina“, a ne bolest. O tome raspredaju na stranici koja prethodi ovom citatu, možemo tako čitati odgovor kojega nastavnici trebaju sugerirati hrvatskoj mladeži:

„Homoseksualne i biseksualne osobe pripadaju seksualnim manjinama zbog svoje seksualne orijentacije, a transseksualne osobe zbog svoje želje da promijene spol u kojem su rođene.“

O.K., valjda u priručniku od parsto stranica nije bilo mjesta da se kaže da je transseksualnost bolest.

A zanimljivo, na str. 248 srednjoškolskog priručnika se uredno navodi da se homoseksualnost prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti NE klasificira kao bolest (doduše i na tom mjestu zaboravljaju dodati: „osim u nekim ne osobito iznimnim slučajevima, kada se povodom homoseksualnost ipak može dijagnosticirati neki od poremećaja iz grupe F66, poput tzv. egodistonične spolne orijentacije, F66.1“). Uglavnom, sustavno se citira ono što ti se sviđa, a zaboravlja spomenuti ono što tvojim tezama ne ide u prilog. „Znanstveno“, nema šta. I odavno prepoznato, osuđeno …[9]

„Manipulacijom do suzbijanja (diskriminacije)“

Zaboravili ovo, zaboravili ovo  – ali nisu zaboraviti „raspaliti“ sa manipulativnom tehnikom prezentiranja problematike homoseksualnosti. Evo, za jedan od satova posvećenih „Diskriminaciji i stigmatizaciji seksualnih manjina“ detaljno razrađena taktika na str. 242. – 251. priručnika za srednju školu. Najprije malo bistrenja pojmova: učenicima se kao polazna točka zadaju pojmovi poput „seksualna manjina“ i „tolerancija seksualnih različitosti“, koji u sebi impliciraju jedan vrlo određeni idejni/politički stav: treba odmah naznačiti do kojeg zaključka mora voditi umovanje o „diskriminaciji i stigmatizaciji seksualnih manjina“. Zapravo evo točno rečenice koju bi trebao nastavnik koristiti: „Što smo na prošlom satu zaključili, kojim postupcima možemo uvažavati seksualne manjine?“ (str. 243) Suptilno, nema šta.

Nastavnik vodi sat prema unaprijed zadanim „ishodima“ („ishode“ se ne objašnjava učenicima na početku sata, njih tobože treba rasprava i rad u grupama iznjedriti spontano). Tu čitamo: „Prepoznati uzroke negativnog odnosa prema homoseksualnim osobama … Izgraditi vrijednosti prihvaćanja i tolerancije seksualnih različitosti“.

Počinje se sa jednim dirljivim pismom srednjoškolca koji čezne za mladićem … strah ga je reakcije okoline i slično. Skroz srcedrapateljno.

Onda se objasni stav Katoličke crkve, manje više takav kakav jest. Očekuje se očito da nastavnik neće biti blesav da pokušava uvjeriti učenike u ispravnost tih stavova – to bi ga očito moglo smesti u postizanju unaprijed naznačenih „ishoda“ (tj. da srednjoškolcu iz onog srcedrapateljnog pisma pružimo podršku u traženju dečka). Onda se objasni stav Znanosti. Naravno, Znanost ima vlastite stavove o moralu, nema šanse da bi koji znanstvenik bio katolik ili homofob bilo koje druge vrste. Potom se objasni stav hrvatskog društva. Homofobi jedni, sram ih bilo, vidi se kako su skloniji katoličanstvu nego Znanosti. Onda stav Zakona. Očito Zakon nije katolički; međutim ga Hrvati nažalost ne provode dovoljno dobro (tj. preveliki su katolici, za razliku od primjerice Skandinavaca, koji se u Priručniku spominju kao pozitivni primjer). I eto nas na stranici 251. Zaključak? On je unaprijed dan, na str. 242.: „Zakonska perspektiva će biti zadnja“. To je “perspektiva” iz onog “protunarodnog i protu – Božjeg” Zakon o suzbijanju diskriminacija iz 2008. godine (interesantno je konstatirati da je baš u vrijeme nametanja tog-i-takvog zakona vrli Ivo Sanader morao narodu reći: „U banani smo!“; poklopilo se nekako) kojoj su se svojedobno onako unisono protivile Katolička crkva i druge vjerske zajednice, a koji su ljevi/desničari u Saboru onako unisono izabrali (kao da vjerske zajednice žive u jednoj Hrvatskoj, a političke partije u nekakvoj drugačijoj). Uglavnom: „Djeco, ima da poštujete zakon, gay is okay!“

Uzgred se u kategoriji „kakav stav ima znanost“ učenicima „prodaje“ basna o tome da u općoj populaciji vjerojatno ima oko 5% homoseksualaca, što bi u prijevodu značilo da manje – više u svakom razredu dođe po jedan homoseksualac (v. početak str. 240. srednjoškolskog priručnika). Valjda to ide prema jednom od onih seksoloških istraživanja koja provode proizvođači prezervativa: prema studiji koju je proveo državni Ured za nacionalne statistike Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske 2010. godine na reprezentativnom uzorku od čak 245.000 stanovnika UK, postotak homoseksualaca među odraslim stanovništvom te zemlje iznosi okruglih 1 (jedan) posto. Dodatno ima među stanovnicima Ujedinjenog kraljevstva 0,5% biseksualaca. Ali naši „znanstvenici“ očito raspolažu nekim temeljitijim studijama, vide oni da su ovi državni statističari iz Londona živi bezveznjaci, daju neke rezultate koji se od pouzdanih podataka s kojima raspolažu Jovanovićevi mudraci razlikuju petsto posto …

Uglavnom, ne okolišaju Jovanović i njegovi „znanstvenici“ oko pitanja da li trebamo podržati srednjoškolce u traženju homoseksualnih ljubavnika (drugih srednjoškolaca ili nekakvih „tatica“; u Hrvatskoj su „tatice“ posve legalne ukoliko si uzimaju ljubavnike starije od 15 godina).

Ima još o kontracepciji, o korištenju udne navlake (o kojoj se uglavnom govori uz korištenje termina „zaštita“, to bi bio kao nekakav sinonim), o odgovornom seksu kao onom u kojem se koristi „zaštita“ (a mi jadni mislili da je „odgovorni seks“ onaj između muškarca i žene u urednom braku), bez podatka o (ne)djelotvornosti takve „zaštite“ (na str. 59. priručnika za nastavu u srednjim školama, insinuira se učenicima u dobi od 15 godina, da su kondomi posve djelotvorni) makar uopće nije teško pronaći tabele sa egzaktnim podacima te vrste, potpisane od stručnjaka koji se čitav radni vijek bave “kontraceptivnom tehnologijom”[10], naslov onog ključnog modula stalno iznova i iznova navodi vodu na mlin rodne ideologije[11] …

Zanovijetanja? U „Sažetku obrazloženja o postupku savjetovanja o Kurikulumu zdravstvenog odgoja“[12] se MZOŠ izrijekom trudi uvjeriti javnost „urbi et orbi“ da tobože nije riječ o formativnom sadržaju (zašto li ga onda zovu zdravstveni ODGOJ?), nego da samo informiraju mladež; pri tome iznoseći tobože „znanstvena“ stajališta koja su u odnosu sa tradicionalnijim (npr.) katoličkim svjetonazorom u takvom razmimoilaženju da moramo – jednako kao bl. Ivan Pavlo II. u „Familiaris Consortio“ iz 1981. godine – zaključiti da je razlika takva da „u konačnici uključuje dva nepomirljiva poimanja ljudske osobe i ljudske spolnost“.[13]

Da ne bih bio preveć zločest, moram priznati da je silni tekst u Priručnicima napisan na razumljiv i pregledan način, da sadrži mnogo informacija i inteligentnih opservacija. Nisu to napisale nekakve neznalice. Samo … napisali su to ljudi prepoznatljivog liberalno/ateističkog („relativističkog“, rekao bi Benedikt XVI.; Fatmir Alispahić predlaže termin “pederizam”) svjetonazora, koji se u zamjetnom broju važnih pojedinosti razilazi sa svjetonazorom pretežnog dijela pučanstva. I koliko god oni prikazivali „drugu stranu“, to nekako uvijek ide u pravcu da se djeci objasni zašto se ne trebaju složiti sa stavovima svojih roditelja.

Uglavnom, biti će posla da se sve to prouči, komentira, zauzme stavove … U međuvremenu, “toleriranje orijentacije“ koje predlažu Priručnici, Ministar ne želi primjenjivati kada su sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi posrijedi: „Komentirajući priopćenje udruge Vigilare koja traži uvođenje alternativnog, konzervativnijeg kurikuluma za, po njima, sporni četvrti model o spolnosti, Jovanović je ponovio da svi koji su protiv ovakvog zdravstvenog odgoja rade protiv svega što znači zdraviji i bolji život novih generacija. Svi koji bi na poziv Vigilarea odlučili bojkotirati sate zdravstvenog odgoja mogu očekivati neopravdani izostanak, dao je naslutiti ministar uvjeren da više ne postoji niti jedan razlog da zbog famoznog zdravstvenog odgoja Ministarstvo opet završi na Ustavnom sudu.“[14]

Dario C.