Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Opravdana ili lažna nada

Objavljeno: 30. srpnja 2015.
Kategorija: Pseudokatolicizam

Danas ćete čak i od nekih katolika čuti kako možemo imati opravdanu nadu da će se svi ljudi spasiti, tj. da nitko neće ići u pakao. Tu teoriju je između ostalih lansirao švicarski teolog Hans Urs von Balthasar. Ona se uglavnom oslanja na Božju želju da se svi ljudi spase (usp. 1 Tim 2,4; 2 Pt 3,9; Ezek 33,11). Osim toga pobornici ove doktrine se još pozivaju na 2 Kor 5,19; Rim 11,32 i 1 Iv 4,8, gdje se uglavnom govori o Božjem milosrđu i Kristovom otkupljenju naših grijeha, te na Isusovo obećanje da će sve privući sebi (usp. Iv 12,32).

Bathasar doduše priznaje postojanje pakla i mogućnosti da netko završi u njemu, ali naglašava opravdanu nadu da će se svi ljudi spasiti. On se ograđuje od hereze univerzalizma (osuđena na Koncilu u Carigradu 553. god.) po kojoj postoji «sigurna nada» da se na kraju svi ljudi, pa čak i pali anđeli spašavaju. Međutim, vjerovanje u «opravdanu» ili «sigurnu» nadu da će svi ljudi biti spašeni dijeli u neku ruku vrlo tanka nit. U jednom i drugom slučaju postoji duboko uvjerenje da u paklu neće biti ljudi.

No, pogledajmo Bathasarovu teoriju koju je detaljno iznio u svojoj knjizi «Čemu se smijemo nadati?».[1] Kao što smo rekli u uvodu, «opravdana nada» uglavnom se temelji na Božjoj želji da se svi ljudi spase. Kao što Bog želi, tako i katolici trebaju željeti, da se svi  ljudi spase. Napose, oni se mogu i nadati da će se svi ljudi spasiti. Međutim, kada se ispred glagola «nadati se» ubaci riječ «opravdano», ili «sigurno» onda takva nada zacijelo poprima drugačije značenje. Dekan fakulteta se na primjer može nadati da će svi studenti završiti fakultet, što bi u širem smislu značilo da svima želi da budu uspješni u svom studiju. Međutim, sasvim drugačije značenje ima ako dekan kaže: «ja se opravdano nadam de će svi studenti završiti fakultet». Opravdanu nadu u završetak studija mogli bi eventualno izraziti prema onim studentima koji vrlo marljivo studiraju. Tako i prema onim ljudima koji vrše volju Božju možemo izraziti opravdanu nadu da će se spasiti, ali takvu nadu izraziti za sve ljude (znajući da mnogi odbijaju milost Božju), zar to nije utopija, tj. lažna nada!? A lažna nada ne doprinosi pobožnosti, niti poniznosti srca, naprotiv, ona pospješuje mlakost i ravnodušnost. Bolji je poziv na spasonosno obraćenje nego lažna ljubav prema bližnjemu (usp. Izr 27,5).

Povrh toga, ako bi uzeli takvu navinu ‘nadu’ zdravo za gotovo, čitajući Bibliju morali bi pomisliti da se Isus folirao kad je govorio o paklu i vječnim mukama bezakonika. Da li je Isus bio folirant?! Kada je govorio o posljednjem sudu Isus jasno kaže što će se desiti onima s lijeva, koji nisu vršili volju Očevu: «odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!» (Mt 25,41); «Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima» (Mt 7,21). Zapravo iz Isusova govora se prije dade zaključiti da će mnogi ljudi završiti u paklu: «Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!» (Mt 7, 13-14). Priča o kukolju samo potvrđuje istu nit vodilju kada je riječ o svršetku svijeta: «Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi» (Mt 13,40-42). U drugoj poslanici Solunjanima sv. Pavao opominje da će oni koji se ne pokoravaju evanđelju «biti kažnjeni vječnom propašću, daleko od lica Gospodnjega i od slave njegova veličanstva» (2 Sol 1,9). No, ne samo da su u velikoj opasnosti nevjernici, već i mi katolici moramo biti jako oprezni jer kako nam poručuje sv. Pavao «Stoga, ljubljeni moji, poslušni, kako ste uvijek bili – ne samo kad sam ja prisutan nego još više sada kad sam odsutan – sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje» (Fil 2,12).

Vlč. Robert Barron, pomoćni biskup Los Angelesa i poznati tvorac radijskih, TV, i video emisija o vjeri, u jednom svom video uratku postavlja pitanje, da li možemo imati opravdanu nadu da će se svi ljudi spasiti, te na njega odmah odgovara potvrdno. On tvrdi da pakao postoji samo kao mogućnost, zbog slobodne volje čovjeka, ali da se možemo opravdano nadati da će svi ljudi biti spašeni, jer Bog je ljubav, i on će nekom vrstom «akrobacije ljubavi» spasiti sve ljude.[2] Tradicionalno učenje Crkve kaže da je pakao realnost, a ne tek neka mogućnost. U tom smislu «opravdana nada» jasno stoji u suprotnosti s tradicionalnim dvotisućljetnim Crkvenim naukom.

Zanimljivo da vlč. Barron zaboravlja da je Bog i pravedan, a isto tako zaboravlja citirati Isusa po pitanju koliko će ljudi biti spašeno. Pogledajmo zato kako Isus odgovara na gotovo identično pitanje: «Reče mu tada netko: “Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?” A on im reče: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ‘Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ‘Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ‘Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ‘Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’ Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene”» (Lk 13,23-28). Isusov odgovor je u suprotnosti s odgovorom vlč. Barrona. Što mislite tko je u pravu!?

U knjizi Otkrivenja sv. Ivan apostol ima viđenje onoga što se ima dogoditi na sudnji dan: «tko se god ne nađe zapisan u knjizi života, bio je bačen u jezero ognjeno» (Otk 20,15). Očito se ovdje ne radi ni o kakvoj hipotezi, već o činjenici, o svršenom činu, obzirom da se radi o viđenju budućeg događaja i da se koristi prošlo svršeno vrijeme «bio je bačen». Crkva naučava ono što «Isus teškim riječima navješćuje da će ”poslati svoje anđele da pokupe sve (…) bezakonike i bace ih u peć ognjenu” (Mt 13,41-42)» (KKC1035). Crkva dosljedno naučava da će na posljednjem sudu pravednici otići u život vječni, a nepravednici u muku vječnu (KKC 1038). Crkva doduše ne zna zasigurno nikoga ponaosob da je završio u paklu, no ipak, knjiga Otkrivenja nam govori o barem dvije individue koje će završiti u paklu: «A njihov zavodnik, Đavao, bačen bi u jezero ognjeno i sumporno, gdje se nalaze i Zvijer i Lažni prorok: ondje će se mučiti danju i noću u vijeke vjekova» (Otk 20,10). Uzmimo hipotetski da su te dvije individue, Zvijer i Lažni prorok, jedini u paklu, već i to bi bilo dovoljno za opovrgavanje «opravdane» nade da će svi ljudi biti spašeni, jer ako je nada opravdana/osnovana onda ne možemo imati kontraindikacije kao što je to ovdje slučaj. Ne možemo reći «opravdano se nadam da Marko nije nikog ubio», a otisci prstiju pokazuju suprotno.

Iako je i ovo već sasvim dovoljno da se pokaže naivnost i lakoumnost «opravdane nade», poslužit ćemo se ovdje jednim drugačijim načinom opovrgavanja zabluda, tj. načelom analogia fidei (analogija vjere). Ovo načelo se odnosi na povezanost, međusobnu isprepletenost i jedinstvo doktrina vjere koje se očituju u Svetom pismu, Predaji i Crkvi učiteljici. Drugim riječima, vjera iako se sastoji od više doktrina i dolazi iz više izvora ona je jedna, ona je harmonična, i sve te doktrine se međusobno nadopunjuju i jedna drugu podupiru, one su kompatibilne, one ne mogu biti međusobno kontradiktorne. Recimo, ne možemo vjerovati u Presveto Trojstvo i istovremeno u Arijevu herezu da Isus nije Bog. Jedna doktrina isključuje drugu.

Poznata je doktrina Crkve da posebni sud dolazi odmah nakon smrti, te svaki čovjek već od časa smrti prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke; više nema mogućnosti za pokajanje ili opravdanje (KKC 1022, 1035). Posebni sud je siguran, definitivan i nepovratan. Dakle, da bi u skladu s Crkvenim naukom sve duše na kraju života završile u raju, ne bi smio nitko umrijeti nepokajan u smrtnom grijehu. Koliko je opravdana nada da nitko ne umire u smrtnom grijehu!? Jasno je da se ove dvije doktrine ne mogu pomiriti, ne možete vjerovati da duše koje umru u smrtnom grijehu odlaze u pakao i u isto vrijeme vjerovati kako nitko ne odlazi u pakao, tj. kako nitko ne umire u smrtnom grijehu.

Stoga je opravdana nada u spasenje svih (ako nitko ne umire u smrtnom grijehu) u suprotnosti i s naukom o Božjoj milosti i čovjekovoj slobodnoj volji. Kada bi svi završili u raju, onda čovjekova slobodna volja ne bi igrala nikakvu ulogu u procesu opravdanja. Tridentski koncil 1547. Dekretom o opravdanju potvrđuje čovjekovu slobodnu volju i njenu ulogu u procesu opravdanja. U svom četvrtom kanonu navedeni koncil kaže: «Tko kaže da čovjekova slobodna volja pokrenuta i potaknuta od Boga, pristajući uz Boga koji ju potiče i zove, ništa ne čini čime bi se priredila i pripremila da prihvati milost opravdanja, te da se (toj milosti) ne može niti usprotiviti kad bi to i htjela, nego da poput nečeg neživog uopće ništa ne radi i da se ponaša sasvim pasivno, neka bude kažnjen anatemom».[3]  Opravdana ili čak sigurna nada da će se svi ljudi spasiti temelji se na lažnom milosrđu, jer se Božje milosrđe prikazuje kao poziv kojem čovjek ne može odoljeti, kao da je to milosrđe neki opijat koje obuzme svakog čovjeka i tako ga spasi. Posljedično takvo vjerovanje da će se svi ljudi neovisno o svojoj slobodnoj volji spasiti protivi se nauku Crkve i u suprotnosti je s Božjom objavom.

Ponuđeno spasenje putem žrtve Isusove na križu dar je svim ljudima. Međutim, spasenje kao i svaki drugi dar može biti prihvaćen, ili odbijen. Bog neće prekršiti slobodnu volju čovjeka: «Bog te stvorio bez tebe, ali te bez tebe neće spasiti!» (sv. Augustin). Mnogi svetci, uključujući i naučitelje Crkve, na temelju svojih mističnih iskustava svjedoče da nažalost mnoge duše zauvijek propadnu.

Uostalom, kada bi svi bez razlike dospjeli u raj, onda bi cijeli nauk Crkve bio besmislen, onda je Isus potpuno bespotrebno osnovao svoju Crkvu, onda se Isus šalio kada je rekao «Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi» (Iv 6,53), onda je svejedno u kojoj ste religiji, onda je ustvari svejedno da li uopće vjerujete u Boga, onda je svejedno da li ste zločinac ili svetac.

Ivan Poljaković


[1] Balthasar, Hans Urs von. Was dürfen wir hoffen? Einsiedeln: Johannes Verlag, 1986.

[3] H. Denzinger – P. Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, UPT, Đakovo, 2002 (DH) 1554.

 

 

 

 

 

 

 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.