Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Papina dogma „pogrješivosti“

Kategorija: Osvrti

Nije jednostavno osvrnuti se na pontifikat pape Franje, a da se ne naiđe na brojne prijepore koji se najčešće odnose na nesuglasje između nauka Katoličke crkve i stavova koje papa Franjo iznosi u javnosti. Jednako tako teško se dotaknuti neke za nas katolike važne teme iz područja vjere i morala, a da se ne sukobimo s nekom izjavom pape Franje koja je u najmanju ruku dvosmislena, nejasna ili zbunjujuća. Potpuno je normalno da će se pritom katolici naći pred brojnim pitanjima kao što su primjerice: trebamo li bez pogovora prihvaćati sve što Papa kaže, osobito u situacijama kad je jasno da je izrečeno u suprotnosti s naukom Katoličke crkve, trebamo li vjerovati kako je samorazumljivo da Crkva prati „moderan“ duh vremena i da mu se prilagođava i sl. Katolicima je danas izuzetno teško ostati vjernima katoličkom nauku kada dvosmislenosti koje narušavaju njegovu bit dolaze upravo iz redova onih koji bi taj nauk s poštovanjem ili bolje rečeno sa strahopoštovanjem trebali čuvati. S obzirom na to da nitko, ali baš nitko nema ovlasti mijenjati nauk Katoličke crkve, pa zvao se on i papa, važno je znati što je nama katolicima činiti kada se takvi slučajni ili namjerni pokušaji ipak dogode. Drugim riječima važno je znati  kada trebamo biti poslušni papi, a kad imamo pravo, pa čak i obvezu, dići svoj glas protiv onog što govori, kako bismo bili poslušni Bogu. Ono što nikada i ni u kom slučaju ne smije izostati su molitva i poštovanje nas katolika prema rimskom prvosvećeniku.

Pastor Aeternus – dogma o papinoj nezabludivosti

Prije 151 godinu, na Prvom vatikanskom koncilu, održanom od 1869. do 1870. godine, proglašene su  četiri dogme. Jedna od njih bila je i dogma o nezabludivosti (nepogrješivosti) pape. Ona je nakon nekoliko nacrta naposljetku objavljena u zasebnoj konstituciji Pastor Aeternus (Vječni Pastir) 18. srpnja 1870. godine.

Kako tada, tako i danas ovu dogmu – koja proizlazi iz doista drevnog pouzdanja u nauk rimskih biskupa (papa) te činjenice da nikada u povijesti Crkve nije kao dogma prihvaćeno niti jedno vjersko naučavanje koje nije proglasio papa – prate nerazumijevanja, pa i prijepori. Konstitucija u četvrtom dijelu govori o uvjetima koji moraju biti zadovoljeni kako bi se papa smatrao nezabludivim (nepogrješivim). Pa tako navodi:  „Kada Rimski pontif govori ex cathedra, to jest, kada, u izvršavanju svoje službe kao pastir i učitelj svih kršćana, na osnovu svojeg vrhovnog apostolskog autoriteta, definira doktrinu, koja se tiče vjere ili morala, koja se mora držati od cijele Crkve, on posjeduje, po Božjoj pomoći obećanoj mu u blaženom Petru, tu nepogrješivost, koju je Božanski Spasitelj želio da njegova Crkva uživa u definiranju doktrine vjere i morala“ (Pastor Aeternus, 4).

Naravno da je za zapitati se, osobito u kontekstu vremena u kojem živimo, što ove riječi znače za katolike i kako katolici u kontekstu Konstitucije shvaćaju i trebaju prihvatiti papinski autoritet i dogmu o neazbludivosti? Prije svega razmotrimo dva ekstrema. Jedan se odnosi na prihvaćanje apsolutno svake papine odluke ili pak svega što papa kaže čak i onda kad papa ono što govori ne iznosi kao nezabludivo. Drugi je ekstrem kada se kao jedina istina prihvaća samo ono što papa iznosi ex cathedra, dok se s druge pak strane ne prihvaća niti jedna druga papina odluka ili stav o pitanjima iz bilo kojeg područja.

Zauzimajući jedan od ova dva ekstremna stava katolici nerijetko upadaju u zamku koja ih vrlo lako može odvesti s puta katoličkog nauka. Odgovornost za ovu stranputicu prije svega imaju oni kojima je više dano i od kojih će se više tražiti, a to su prelati Crkve. U tom kontekstu oni imaju dvije važne zadaće, prva je neprestano podučavanje, a druga da to podučavanje bude u skladu s naukom Katoličke crkve, i da u tom kontekstu bude nedvosmisleno i jasno.

Papa kao rimski prvosvećenik u tome ima nezamjenjivu i Bogom danu ulogu koja sa sobom nosi odgovornost za cijeli katolički puk. Kako je i papa samo grješan čovjek tako se i on u iznošenju svojih nazora i mišljenja može manje ili više udaljiti od katoličkog nauka. Ta činjenica nikako ne znači da je time katolički nauk promijenjen i da bi to uopće bilo moguće. Papa ne može promijeniti nauk Katoličke crkve čak i kada bi to htio, jer katolički nauk nije neka modernistička novotarija koja bi uslijed raznih pritisaka duha vremena bila podložna promjenama, već se radi o dvotisućljetnom pokladu vjere primljenom od apostola prenesenog na apostolske oce, predanog svim svetim i pravovjernim učiteljima pa preko njih papi i biskupima. Čuvati nauk katoličke crkve velika je odgovornost, ali i nadnaravni zadatak povjeren papi i biskupima od samog Boga. O kakvoj se odgovornosti radi razumjet ćemo kada pročitamo riječi pape Ivana XXIII (1958.-1963.): „Nisam nepogrješiv. Ja sam nepogrješiv samo kada govorim ex cathedra, ali to je nešto što nikada neću učiniti.“[1]

Kako sačuvati Petrovu stolicu od zablude?

Da bi papa iznoseći svoje misli bio što manje u suprotnosti s katoličkim naukom ne bi se smio pouzdati samo u vlastite snage, već prije svega u nadnaravnu pomoć o kojoj govori prethodno spomenuta konstitucija Pastor Aeternus: „A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola. A taj pak apostolski nauk prihvatili su svi časni oci, a sveti i pravovjerni učitelji su ga poštovali i slijedili; oni su najpotpunije znali da je ta Petrova stolica ostala uvijek netaknuta od svake zablude, prema božanskom obećanju Gospodina i Spasitelja našega, koje je dao prvaku svojih učenika: ‘Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću’ ” (Pastor Aeternus, 4). Dakle, taj posebni dar da u istini i vjeri nikada ne zataji, dana je od Boga Petru i njegovim nasljednicima na toj Stolici, kako bi svojom uzvišenom službom služili spasenju sviju, kako bi čitavo Kristovo stado po njima bilo sačuvano od otrovne hrane zabluda, te se hranilo hranom nebeskog nauka, kako bi se nakon uklanjanja prilika za raskol čitava Crkva sačuvala jedna, i oslonjena na svoj temelj ostala čvrsta protiv vratiju pakla (usp. DH 3070, 3071[2]).

U tom smislu Duh Sveti garancija je pravovjernosti, nedvosmislenosti, istine i jasnoće. Na žalost tu pravovjernost neprestano propituju mnogi liberalni teolozi i to ne bilo koji, već oni koji su imali značajan utjecaj na teološku misao 20. stoljeća. Jedan od takvih bio je i Hans Küng koji je svojevremeno apelirao na papu Franju da dopusti otvorenu i nepristranu raspravu o nepogrješivosti pape i biskupa.[3]

„Papina snaga nije iznad, već u službi Riječi Božje“

Autori djela Denzinger-Bergoglio ističu brojne dokumente nepromjenjivog Učiteljstva koji osporavaju teološke zablude pape Franje.[4] Međutim, liberalni teolozi govore kako dogme koje Crkva ispovijeda nisu istine pale s neba, već svojevrsna tumačenja religioznih činjenica nastalih kao plod napornog ljudskog rada. Dalje navode kako dogme vjere trebaju biti propisane norme za djelovanje, a ne norme za vjerovanje. Liberalni teolozi omalovažavaju podrijetlo i tumačenja sakramenata tridentskih otaca navodeći kako su upravo ta tumačenja imala utjecaj na njihove dogmatske kanone. Smatraju kako bi to danas trebalo biti drugačije jer su istražitelji povijesti kršćanstva sada došli do novih spoznaja o kršćanstvu. Navode kako dogme, sakramenti, hijerarhija nisu ništa drugo do interpretacija i evolucija kršćanske inteligencije.[5] Sukladno prethodno navedenom, može se zaključiti da liberalni teolozi smatraju kako je predaja na kojoj se temelji kršćanstvo zapravo plod isključivo ograničenog ljudskog znanja i spoznaja. Naravno, Sile odozgo, Duha Svetog u njihovoj elaboraciji nigdje nema.

S druge pak strane pravovjerni teolozi baš na analizi tekstova i izjava pape Franje pokazuju u kolikoj su mjeri njegove, kao i postavke liberalnih teologa, u teškoj zavadi s pokladom vjere koju Crkva baštini još od vremena apostola i svetih otaca iz prvih stoljeća kršćanstva.

U nadahnutoj propovijedi od 7. svibnja 2005. papa Benedikt XVI. je rekao: „Rimski biskup sjedi na stolici da svjedoči Krista. Dakle, Stolica je simbol potestas docendi, moći poučavanja koja je bitan dio mandata koji je Gospodin dodijelio Petru, a nakon njega Dvanaestorici. U Crkvi su Sveto pismo, čije se razumijevanje povećava po nadahnuću Duha Svetoga, i služba njegovog autentičnog tumačenja, koja je dodijeljena apostolima, neraskidivo vezani. Kadgod se Sveto pismo odvoji od živog glasa Crkve, ono postaje žrtvom sporova među stručnjacima. Papa nije apsolutni monarh čije su misli i želje zakon. Naprotiv: Papina služba jamstvo je poslušnosti Kristu i njegovoj Riječi. On ne smije objavljivati vlastite ideje, već neprestano vezati sebe i Crkvu kroz poslušnost Božjoj Riječi, usprkos svakom pokušaju prilagodbe ili razvodnjavanja kao i svakom obliku oportunizma. Papa zna da je u svojim važnim odlukama vezan za veliku zajednicu vjere svih vremena, za obvezujuća tumačenja koja su se razvila tijekom hodočašća Crkve. Dakle, njegova snaga nije iznad, već u službi Riječi Božje. Na njemu je da osigura da ova Riječ i dalje bude prisutna u svojoj veličini i da odzvanja svojom čistoćom, tako da je ne rastrgaju na komade neprestanim promjenama kod uporabe. Katedra je – ponovimo to opet – simbol moći poučavanja, koja je snaga poslušnosti i služenja, tako da  Riječ Božja – istina! – može zasjati među nama i pokazati nam način života.“[6]

Ako djelovanje pape Franje dovedemo u kontekst riječi pape Benedikta XVI. može se zaključiti da papa Franjo često hoda po samom rubu katoličkog nauka, a ponekad ga nažalost zna i prijeći pa se već u katoličkim medijima govori o Franjinoj „dogmi pogrješivosti“. S obzirom da papa Franjo često priznaje svoje greške i kriva tumačenja samo je po sebi svojevrsna sablazan. Iako se na prvu takva iskrenost može smatrati simpatičnom, ipak se teško oteti dojmu zbunjenosti i nejednoznačnosti.[7]

Upozorenja katoličkih intelektualaca

U travnju 2021. godine, američki „LifeSiteNews“ je objavio otvoreno pismo oveće grupe katoličkih intelektualaca u kojem se papa Franjo optužuje za hereze. [8] Ovo je pismo samo jedno u nizu takvih u kojem se, potaknuto pobudnicom Amoris laetitia, papu upozorava na cjelokupno odbacivanje katoličkog nauka o braku, spolnim odnosima, moralnom nauku, milosti i otpuštanju grijeha.[9] Potpisnici papi Franji predbacuju da svjesno širi i potiče hereze te navode kako nije riječ o pojedinačnim slučajevima, nego ciljanom, političkom usmjeravanju poglavara Crkve.

Provođenje takve strategije, ukazuju potpisnici otvorenog pisma, provodi se u praksi kroz  imenovanja osoba dvojbenog morala na najviša mjesta unutar Katoličke crkve. Otvoreno pismo sadrži dugačak i mučan popis takvih, posljednjih godina unaprjeđenih prelata od kojih ovdje možemo spomenuti dva: imenovanje kompromitiranog homoseksualca msgr. Battista Ricca za direktora Vatikanske banke i kuće Santa Marta (gdje Papa živi),[10] te imenovanje msgr. Philippea Bordeynea, koji otvoreno promovira kontracepciju i sodomiju, za predsjednika Papinskog teološkog instituta Ivan Pavao II. za nauk o braku i obitelji.[11] Potpisnici su zatražili od biskupa Crkve da ispitaju sve optužbe koje su naveli u otvorenom pismu pa ako ih drže valjanima da Crkvu izbave iz sadašnjih nedaća tako što će se pridržavati načela salus animarum prima lex (spas je duša vrhovni zakon) i „opomenuti papu Franju da se odrekne svojih hereza, a ako bi se i dalje tvrdoglavo opirao da izjave da se sam svojevoljno lišio svog papinstva“.[12] Pobudnica Amoris laetitia nije jedini dokument koji je izazvao prijepore. Jedan od dvojbenih je sasvim sigurno i papina enciklika Laudato si, ali o tome nekom drugom prilikom.

„Ni vrata paklena neće je nadvladati“

Niti jedan katolik ne može biti miran kada rimski prvosvećenik ne stoji snažno u obrani nauka svoje vjere ili kada ga shvaća odveć liberalno unoseći u njegova tumačenja nejasnoću i dvojbe. Papina želja da na ovakav način „modernizira“ Crkvu dovodi do toga da sve više katolika postaje indiferentno prema ljepoti i snazi katoličkog nauka. Dovodi do toga da izostaje oduševljenje za Radosnu vijest, osobito izostaje oduševljenje za žrtvu na koju nas poziva Isus Krist bez koje kršćanstvo gubi svaki smisao. Erozija koja se već više od stoljeća latentno uvlači u sam temelj katoličkog nauka učinila je veliku štetu, ne tom nauku, jer on će i dalje ostati nepromijenjen, već narodu Božjem koji se sve više udaljuje od riječi Isusa iz Nazareta, relativizirajući ju i čineći ju profanom i jeftinom. Unatoč svemu navedenom, možemo biti mirni jer Crkvu Isusa Krista ni vrata paklena neće nadvladati (usp. Mt 16,18), ostat će vječna i proslavljena u onaj dan. Unatoč svemu i unatoč svima.

Dr. sc. Andreja Švigir

Slika: Dnevnik.hr

[1] https://ronconte.com/2013/12/06/pope-john-xxiii-i-am-not-infallible/

[2] H. Denzinger, P. Hunermann: Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu. Đakovo: Karitativan fond UPT, 2002. (izvornik: Enchiridion symbolorum definitionum et declarationum de rebus fidei et morum).

[3] https://www.ncronline.org/news/theology/infallibility-hans-k-ng-appeals-pope-francis

[4] https://en-denzingerbergoglio.com/

[5] Isto.

[6] https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/en/homilies/2005/documents/hf_ben-xvi_hom_20050507_san-giovanni-laterano.htmll

[7] https://cathnews.com/cn-perspectives/22029-francis-forges-a-new-dogma-of-papal-fallibility

[8] https://www.lifesitenews.com/news/prominent-clergy-scholars-accuse-pope-francis-of-heresy-in-open-letter

[9] https://chiesaepostconcilio.blogspot.com/2019/04/illustri-teologi-e-studiosi-accusano.html

[10] https://www.lifesitenews.com/opinion/pope-francis-commitment-to-sex-abuse-reform-is-nonexistent-heres-proof, https://www.lifesitenews.com/opinion/pope-francis-commitment-to-sex-abuse-reform-is-nonexistent-heres-proof

[11] https://www.lifesitenews.com/blogs/next-head-of-popes-marriage-and-family-institute-is-pro-contraception

[12] https://www.ncronline.org/news/quick-reads/letter-signed-more-1500-accuses-pope-francis-canonical-derelict-heresy

 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.