Pelagijanizam, prisutniji no ikad

Najprije neformalno [1] a zatim i formalno [2], papa Franjo uputio je upozorenje na opasnost i prisutnost pelagijanizma u našem vremenu. U svom obraćanju predstavnicima biskupskih konferencije Latinske Amerike i Kariba (CELAM), papa je prisutnost pelagijanizma na južnoameričkom kontinentu povezao s pojavom nezdravog restoracionizma koji za rješavanje problema u Crkvi nudi isključivo disciplinarna rješenja [3]. To je neke komentatore – slabo upućene ili zlonamjerne (ili oboje) – ponukalo da papino upozorenje shvate kao da bi ono bilo upućeno svim „tradicionalistima“, tj. onim vjernicima i svećenicima koji gaje privrženost prema tradicionalnim oblicima liturgije, vole skolastiku i smatraju da bi povratak na predkoncilsku disciplinu donio Crkvi više dobra od ovoga što imamo danas.

Iako ne možemo prodrijeti u papine misli i sa sigurnošću reći što je papa točno mislio (pretpostavljam da to mogu do kraja razumjeti samo oni koji interno poznaju stanje Crkve u Latinskoj Americi, kojoj se papa i obraćao), lako se može pokazati da pelagijanizma teško može biti među onima koji se smatraju „tradicionalistima“. S druge strane, lako je pokazati da je hereza pelagijanizma nužno implicitno prisutna u modernizmu. Štoviše, pelagijanizam se može smatrati njegovim nosivim stupom.

Ideja za članak preuzeta je sa jednog posta na američkom blogu Rorate Caeli [4].

Što je pelagijanizam?

Pelagijanizam je hereza čije je temelje udario redovnik-asketa Pelagije, vjerojatno irskog porijekla, koji je preminuo 418. godine. Dvojica papa koja su se zvala ovim imenom nemaju nikakve veze niti s redovnikom Pelagijem, niti s ovom herezom.

U Ottovom dogmatskom priručniku čitamo da pelagijanizam „negira uzdignuće čovjeka u nadnaravni red i negira istočni grijeh. Prema Pelagiju, Adamov grijeh utječe na njegove potomke samo putem lošeg primjera.“ [5] To znači da se Kristovo spasenjsko djelo otkupljenja sastoji samo od njegovog naučavanja i njegovog primjera vrline. Za Pelagija, Isus je bio samo veliki učitelj, slično kao i Mojsije prije njega.

Nadalje, Pelagije je držao da je milost nešto što čovjek može postići svojim naravnim nastojanjima. Prema tome, čovjek ima naravnu sposobnost živjeti bezgrešan i svet život, te zadobiti vječno blaženstvo samo uz pomoć svoje slobodne volje. Ova naravna sposobnost potpomognuta je božanskim darovima kao što su Mojsijev zakon, evanđelje, primjer vrline koji su nam ostavili Isus i njegova Majka, i slično. Božja milost, iako je velika pomoć, nije nužna za čovjekovo spasenje i posvećenje. To također znači da čovjek može zadobiti oproštenje grijeha svojim vlastitim snagama, činom odricanja i otklanjanja od grijeha.

Ukratko, možemo reći da pelagijanizam naučava sljedeće [6]:

1.       Grijeh naših prvih roditelja nije prenesen na njihove potomke. Budući da je Adamov grijeh naškodio samo njemu samome, a ne cijeloj ljudskoj rasi, djeca se rađaju u istom stanju u kojem je bio Adam prije pada.

2.       Krist nije došao na svijet da obnovi ono što je bilo izgubljeno, već da postavi ideal vrline i tako se suprotstavi lošem primjeru Adama.

3.       Svaki čovjek može svojim vlastitim snagama, bez ikakve pomoći od Boga, činiti dobro i ono što je Bogu ugodno, te tako zadobiti sreću blaženog gledanja Boga.

4.       Mojsijev zakon je jednako dobar vodič za doći na Nebo kao što su to sveta evanđelja.

5.       Smrt je dio čovjekove izvorne naravi, a ne posljedica Adamovog grijeha. Prema tome, čak i da Adam nije sagriješio, ljudi bi i dalje umirali.

Ovim zabludama i heretičnim učinjenima energično su se suprotstavili crkveni naučitelji sv. Augustin i sv. Jeronim, a Crkva ih je svečano osudila na biskupskoj sinodi u Kartagi održanoj 418. godine, a čije je zaključke odobrio papa Zosim te u svom dekretu Tractoria konačno osudio Pelagija i pristaše njegova nauka.

Spomenuti koncil u Kartagi autoritativno je potvrdio ono što katolici vjeruju i danas [7]:

1.       Smrt nije ušla u svijet kao posljedica fizičke nužnosti, već Adamovog grijeha.

2.       Novorođenčad treba krstiti kako bi se oslobodila posljedica istočnoga grijeha. [8]

3.       Posvetna milost ne samo da rezultira oproštenjem prošlih grijeha, već daje i pomoć u izbjegavanju budućih grijeha.

4.       Kristova milost ne daje samo mogućnost spoznaje Božjih zakona, već daje i snagu volje u njihovom vršenju.

5.       Bez Božje milosti nije samo teže, već apsolutno nemoguće, činiti dobra djela.

6.       Nužno je priznati se grešnicima: ne iz poniznosti, već poradi istine.

Pelagijanizam u današnjem vremenu

Pogledajmo sada kako su se ove zablude implicitno odražavaju u vjerskoj praksi i razmišljanju velikog broja današnjih vjernika koji se nalaze pod utjecajem modernističke teologije koja je u posljednjih pola stoljeća uzela velikog maha i prožela gotovo svaki kutak crkvene i pastoralne stvarnosti. Istovremeno ćemo vidjeti da se oni katolici koje se naziva „tradicionalistima“ i dalje uspješno odupiru napastima pelagijanizma.

1. Krštenje novorođenčadi

Krenimo od krštenja novorođenčadi. Danas je postalo gotovo uobičajeno otezati sa krštenjem djeteta nekoliko mjeseci, pa čak i godina. Neki svećenici organiziraju krštenja samo jednom mjesečno i tako, vjerojatno u neznanju, izravno krše kanon 867. Zakonika kanonskog prava. Odakle ovakav nonšalantan pristup prema krštenju novorođenčadi? Jedino objašnjenje je da mnogi vjernici uzimaju zdravo-za-gotovo to da će njihovo dijete, bez obzira je li primilo krštenje ili ne, ako umre stići na Nebo. Drugim riječima, većina vjernika de facto smatra da se djeca rađaju u stanju u kojem je Adam bio prije pada – što je jedna od temeljnih zabluda pelagijanizma. Ne treba stoga čuditi ni prijezir koji se često susreće prema tradicionalnom nauku o limbu za novorođenčad [9], prema kojem nekrštena djeca vječnost provode u stanju naravne sreće (sveti pisci limb ne sagledavaju kao neko mračno i nesretno mjesto), ali im je istovremeno uskraćena nadnaravna sreća blaženog gledanja Boga [10].

S druge strane, „tradicionalisti“ vrlo revno zahtijevaju krštenje svoje novorođenčadi što je moguće ranije. Oni ozbiljno shvaćaju riječi Našeg Gospodina da tko se ponovo ne rodi iz vode ne može ući u kraljevstvo Božje (usp. Iv 3,5), kao i nauk o limbu koji nam je predan od otaca. Ni traga pelagijanizmu.

2. Milost za činiti dobro

Modernisti često vole isticati da svi mogu činiti dobro, pa čak i oni koji u potpunosti negiraju i odbacuju Boga. Slične je riječi nedavno je i izgovorio papa Franjo [11]. Nema nikakve sumnje da je tome tako, međutim to i dalje ne znači da čovjek može činiti dobro bez Božje milosti (niti je papa to rekao). Zbog toga Gospodin kaže: Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima. (Mt 5,16). Za svako dobro djelo koje čovjek učini treba dati slavu Bogu, jer samo zahvaljujući njemu možemo činiti dobro. Činjenica da ateisti mogu činiti dobro samo pokazuje koliko je velika Božja ljubav prema ljudima i koliko je izobilje njegovih darova čak i prema onima koji ga odbacuju ili negiraju. Modernisti, s druge strane, ovo tumače tipično pelagijanistički: svatko može činiti dobro sam od sebe, bez potrebe da prije toga primi nadnaravne darove. Kao da istočnoga grijeha nije ni bilo!

Iz ovoga nadalje slijedi da ne treba puno vremena trošiti na molitvu. Čemu moliti ako možemo činiti dobro i bez nadnaravnog dara milosti? Zbog toga modernisti ne mogu shvatiti pobožne vjernike koji na koljenima mole Gospinu krunicu, revno obavljaju devetnice, odlaze na Misu što je češće moguće, često pristupaju sakramentu ispovijedi. Zapravo, ako nam nadnaravna milost nije potrebna, čemu onda svećenici? Čemu sakramenti? Čemu pokora? U ovakvom ozračju ne treba nas čuditi pad duhovnih zvanja, kao niti svećenici koji ozbiljno kažu da „nemaju vremena“ za molitvu, jer ih čeka toliko drugih stvari koje treba napraviti.

S druge strane, za „tradicionaliste“ se zna da svakodnevno mole Gospinu krunicu, da često i rado prikazuju različita djela pokore, da odlaze na Svetu Misu i preko tjedna (a ne samo nedjeljom), da često pristupaju sakramentu sv. ispovijedi. Veliki stigmatik, sv. Pio od Pietrelcine (padre Pio), dnevno je znao izmoliti i do trideset krunica, tražeći od Nebeske Majke zagovor za obraćenje grešnika. Tradicionalisti ozbiljno shvaćaju Gospodinove riječi: Uisitinu, bez mene ne možete učiniti ništa. (Iv 15,5). Ne „bez mene ne možete učiniti puno“, ili „bez mene ne možete učiniti gotovo ništa“… nego: bez mene ne možete učiniti NIŠTA. I zato ni jedan pravovjerni katolik neće žaliti vrijeme provedeno u molitvi, znajući da bez Boga i sam od sebe ne može učiniti – ništa. Sušta suprotnost pelagijanizmu.

3. Obraćenje Židova

Sjetimo se zatim teorija o tome da se Židovi ne moraju obratiti na kršćanstvo, jer je sve što im treba za spasenje već sadržano u Starom Zavjetu [12] – kao da Isus Krist, utjelovljeno ispunjenje obećanja danih u Starom Zavjetu, nije došao da bi utemeljio Novi i Vječni Savez u svojoj Krvi. Ovdje opet možemo prepoznati presliku Pelagijevog naučavanja koji je držao da je Mojsijev zakon sasvim dovoljan da bismo znali prepoznati dobro, činili ga sami od sebe (bez nadnaravne milosti), i tako si zaslužili Nebo.

S druge strane, vjerni katolici drže da je Novi Zavjet ispunjenje Starog Zavjeta, te da je sveta Misna Žrtva jedina prava žrtva koja je ugodna Bogu. Isus Krist je jedini spasitelj čovječanstva, i nitko ne dolazi Ocu osim po njemu (usp. Iv 14,6). Osim toga, Gospodin Isus dao je zadatak svojim učenicima da učine njegovim učenicima sve narode (Mt 28,19), a ne „sve narode osim židovskog“. Još jednom, ni traga Pelagijevim herezama.

4. Smrt kao posljedica grijeha

Pelagije je držao da je smrt nešto što proizlazi iz ljudske naravi, a ne posljedica istočnoga grijeha. Mnogi moderni „katolici“ s time bi se bez problema mogli složiti. Za moderniste, darvinistička teorija evolucije je isto što je za vjerne katolike poklad vjere – nešto što se nikada i ni pod kojim uvjetima ne dovodi u pitanje, istina kojoj treba prilagoditi sve ostale spoznaje [13]. Bezuvjetno prihvaćanje Darwinove teorije ubrzo rezultira prihvaćanjem „evolucionizma“ kao temeljnog principa svakog mišljenja. Pod tim svjetlom, ideja da je čovjek stvoren besmrtan i da je smrt ušla u svijet kao posljedica grijeha [14] vidi se kao apsurd nad svim apsurdima.

„Tradicionalisti“, s druge strane, znaju da je vjera najsigurniji oblik spoznaje [15] te se ni najmanje ne osjećaju ugroženi znanstvenim hipotezama koje dovode u pitanje vjerske istine. Oni znaju da je Crkva njihova Majka i Učiteljica, i vjeruju joj više od bilo koje zajednice sekularnih znanstvenika. Mnogi od njih prije bi podnijeli mučeničku smrt nego doveli u pitanje dogmu koju je Sveta Crkva predložila za vjerovanje.

5. Sakrament sv. ispovijedi

Nitko ne može zanijekati da se prakticiranje ovog divnog sakramenta u posljednjih pola stoljeća znatno reduciralo u odnosu na ranija razdoblja. Sve manje i manje vjernika danas shvaća da je grijeh ozbiljna prepreka njihova ulaska u Nebo, i gotovo da se uzima zdravo-za-gotovo da svatko tko umre automatski biva spašen. A to je opet pelagijanizam: ideja da čovjek može nadvladati posljedice grijeha sam od sebe, i da mu ne treba Božja milost koju dobiva po sakramentima.

Vjerni katolici znaju da je svaki grijeh, a pogotovo smrtni, teška uvreda Bogu koja se može izbrisati samo Kristovom Krvlju i da se upravo to događa po sakramentu sv. ispovijedi. „Tradicionalisti“ znaju da je pokora put pročišćenja i da nam tjelesno mrtvljenje pomaže da zadobijemo jasniji uvid u vlastitu dušu i prepoznamo zamke Nečastivoga koji nas želi strovaliti u pakao.

5. Kraljevanje Isusa Krista

Uočimo da je Pelagije držao da Isus Krist nije došao kako bi obnovio izgubljeno, već samo kako bi nam dao dobar primjer. Ova ideja se vidi kod lažnih katolika koji smatraju da zadatak kršćana nije, kako je to rekao sv. Pavao, obnoviti sve u Kristu (Ef 1,10). Tako modernisti drže da katolici ne bi trebali nametati „svoj moral“ cijelom društvu kroz politiku i javno djelovanje, već samo davati dobar osoban primjer. Stoga ne treba čuditi apsurdnost slučaja irskog premijera Enda Kennyja koji je izjavio: „Ja sam premijer koji je katolik, ali nisam katolički premijer“ [16], da bi nakon toga širom otvorio vrata „pravu na pobačaj“ za irske žene. Kao što je Pelagije držao da je jedino poslanje Krista dati dobar primjer, i time zanijekao njegovo kraljevsko poslanje, tako i modernisti po uzoru na Pelagija drže da je kraljevanje Isusa Krista nad ljudskim društvima zastarjela ideja kojoj više nema mjesta u Crkvi.

Zaključak

Sv. Pijo X. modernizam je nazvao „sintezom svih hereza“ [17]. Ne treba nas zato čuditi da je i pelagijanizam, ova drevna hereza s kojom se Crkva uspješno obračunala još u V. stoljeću, ponovo uskrsnuo u kontekstu ove pogubne ideologije. Nećemo pretjerati ako kažemo da je pelagijanizam danas prisutniji i rasprostranjeniji no ikad, ali ovaj put zamaskiran u ruho modernističke teologije kojoj je stran svaki jasan govor. Pelagije je barem svoje zablude iznio jasno i nedvosmisleno; modernisti to rade perfidno, kvareći vjeru u malim i neprimjetnim koracima.

Jedini način da se odupremo djelovanju ovog i svih ostalih krivovjerja pomoću kojih nas Đavao želi odvratiti od katoličke vjere, koju mora držati svatko tko se želi spasiti [18], jest redovito primanje svetih sakramenata. Posvećujuća milost koju nam Krist na taj način udjeljuje u sebi sadržava sve što je potrebno da se odupremo svim napastima oholosti i samodopadnosti te da bez velikih poteškoća prepoznamo zablude i pogubna učenja koja nas okružuju. Ne zaboravimo se i staviti pod zaštitu Majke Božje i naše, jedinog stvorenja nad kojim zabluda i grijeh nikada nisu imali vlast.

Lucas Ioannes

slika: wikipedia