Pitanje ozakonjenja istospolnog partnerstva

U posljednje vrijeme, a posebno nakon što je papa Benedikt XVI. najavio svoje odreknuće od petrinske službe, sve češće se može čuti glas onih koji priželjkuju da država svojim zakonodavstvom omogući legalan okvir istospolnim zajednicama, dajući im legitimitet sličan onome koji ima prava bračna zajednica. Tako mnoge javne osobe koje se smatraju katolicima – političari ¹, novinari, kolumnisti… pa čak i neki visokopozicionirani službenici crkvene hijerarhije ² – često iznose mišljenje prema kojem istospolnim parovima treba omogućiti da registriraju svoje partnerstvo, ali ono se ne bi smjelo zvati brak, jer je ta riječ rezervirana samo za monogamnu zajednicu muškarca i žene. Međutim, to mišljenje je, zbog niza razloga, pogrešno.

Zapitajmo se najprije što to znači kada država otvori mogućnost zakonske registracije neke zajednice. To znači da ona prepoznaje i priznaje toj zajednici određenu društvenu vrijednost, tj. smatra ju na neki način poželjnom i vrijednom posebne zakonske zaštite i društvenog položaja. Konkretno, omogućavanje istospolnim partnerima da registriraju svoju zajednicu značilo bi da država (a time i društvo) priznaje da je njihova zajednica od posebnog značaja i vrijednosti za društvo, te ju kao takvu treba uzdignuti na veći nivo od recimo zajednice dvaju cimera koji dijele isti stambeni prostor.

S druge strane, Crkva uči da su homoseksualni čini u sebi neuredni, da se protive naravnom zakonu i da ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni ³. Tradicionalna moralna teologija homoseksualni čin stavlja u kategoriju najtežih, u nebo vapijućih, smrtnih grijeha ⁴. Samo iz toga je jasno da niti jedno društvo koje želi biti pravedno ne može zajednicu osoba koja se temelji na javnom očitovanju i prakticiranju smrtnog grijeha smatrati poželjnom i težiti tome da joj pruži posebnu zakonsku zaštitu i skrb. Ne zaboravimo da je grijeh je najveći neprijatelj kako svakog pojedinog čovjeka tako i ljudskog društva u cjelini. Prema tome, prakticiranje grijeha nikada ne može biti uzdignuto na razinu „prava“ niti je ikoje društvo obvezno tome pružiti zakonski okvir.

Prema socijalnom nauku Katoličke crkve, država nije ni na koji način dužna javno priznati istospolne zajednice, niti im omogućiti ikakav pravni okvir. Legislativno izjednačavanje istospolne zajednice, koja se po svojoj naravi temelji na teškom moralnom neredu, sa naravnom institucijom braka, predstavljao bi težak grijeh protiv pravednosti. Obveza je naime države da štiti i promiče naravni brak iz kojeg se rađa obitelj, prirodna i temeljna društvena jedinica. „Stavljajući homoseksualnu vezu na pravni plan sličan onom braka ili obitelji, država djeluje svojevoljno i ulazi u proturječje s vlastitim obvezama.“ ⁵

Učiteljstvo je posljednjih godina ovom pitanju posvetila posebnu pažnju, neprestano naučavajući moralnu nedopuštenost uspostave tzv. „registriranog partnerstva“ istospolnih osoba. Kongregacija za nauk vjere tom pitanju posvetila je nekoliko dokumenata u kojima je jasno očitovan stav Crkve koji svakog katolika veže u savjesti i obvezuje na religiozni posluh. Posljednji takav dokument, koji sažima sve prethodne, objavljen 2003. godine pod pontifikatom bl. Ivana Pavla II. i prefekturom Josepha Ratzingera ⁶, jasno naučava:

One, koji polazeći od ove tolerancije žele proslijediti prema ozakonjenju posebnih prava za homoseksualne osobe koje žive zajedno, treba podsjetiti da je toleriranje zla nešto posve različito od odobravanja ili od legaliziranja zla.

Zakonskom priznanju zajednica osoba istoga spola ili njihovu zakonskom izjednačavanju s brakom uz pristup pravima koja su vlastita braku, dužnost je suprotstaviti se jasno i odlučno. Mora se uzdržati od svakog oblika formalne suradnje u promicanju ili primjeni tako teško nepravednih zakona kao i, koliko je moguće, od materijalne suradnje na planu primjene. U toj materiji svatko se može pozvati na pravo prigovora savjesti. (5)

Žalosna je situacija kada se praktične vjernike katolike iz javnog života, pa čak i visokopozicionirane službenike crkvene hijerarhije, mora podsjećati na to ne mogu biti bez teškog grijeha oni koji se svjesno oglušuju na glas redovnog Učiteljstva sv. Crkve, a pogotovo ne u stvarima koje su čvrsto utemeljene na Svetom Pismu i cjelokupnoj sv. Predaji Crkve. Upravo ovakve pojave ukazuju na dubinu krize koja je u posljednjih pola stoljeća zahvatila Kristovu Zaručnicu. Unatoč tome i upravo zbog toga svaki kršteni vjernik katolik dužan je promicati pravu istinu o čovjeku i širiti autentičan nauk Katoličke Crkve, pa čak i onda kada to znači usprotivi ti se pastirima u lice (usp. Gal 2,11). Važno je samo da pri tome ne zaboravimo da se ovakvi problemi u konačnici mogu izgnati jedino molitvom i postom (usp. Mk 9,29).

Uredništvo

foto: Fr Ray Blake's blog