Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Protestantska inkvizicija

I.    PROTESTANTSKA NETOLERANCIJA: PREDSTAVLJANJE I PREGLED

1.    Pogledi katoličkih i protestantskih povjesničara


A.    Johann von Dollinger
Povijesno gledano ništa nije nekorektnije od tvrdnje da je reformacija bila pokret za intelektualnu slobodu. Istina je sasvim suprotna. Za njih same, to je istina, Luterani i kalvini zalagali su se za slobodu savijesti … ali da drugi to prihvate, to se nije dogodilo dok su oni bili jača strana. Potpuno istrebljenje Katoličke Crkve, i zapravo svega što im se našlo na putu, je reformatorima bilo nešto sasvim prirodno.

(Grisar, VI, 268-269; Dollinger: Kirche und Kirchen, 1861-1868)

B.    Podržani Smith (S)

Ako još itko štiti tradicionalnu predrasudu da su rani protestanti bili više liberalni, moraju mu se otvoriti oči. Stavite malo ukraj sjajna govorenja o Lutheru, ograničena na ranije godine kada je bio bez moći, teško je naći bilo što među vodećim reformatorima u prilog slobodi savjesti. Čim su imali vlast progoniti, progonili su.

(Smith, 177)

C.    Hartmann Grisar
U Zürichu, Zwinglijeva Država-Crkva izrasla je prilično kao Lutherova … Oecolampadius u Baselu i Zwinglijev zamjenik, Bullinger, bili su vrlo nagle ćudi. Calvinovo ime još čvršće veže ideja religijskog apsolutizma, dok se zadatka prenošenja kasnijim naraštajima njegove stroge prisline doktrine latio Beza u svom ozloglašenom djelu, O dužnosti građanskih sudaca da kazne heretike.  Anali Ustanovljene Engleske Crkve su isto tako od početka napisani krvlju.

(Grisar, VI. 278)

D: Oxfordski riječnik kršćanske crkve (P)

Sami Reformatori … tj., Luther, Beza, i naročito Calvin, bili su netolerantni prema disidentima kao i Rimokatolička Crkva.

(Cross, 1383)

2.    Dvostruka mjerila protestantskih "Inkvizicijskih polemičara" (John Stoddard)

Vjerski progoni obično su trajali dok jedan od dva uzroka nije ustao da ga uguši. Jedan je skeptički pojam da su sve religije jednako dobre ili jednako bezvrijedne; drugi je prosvijetljen duh tolerancije, koji ide prema svim varijantama iskrenog mišljenja … inspiriran uvjerenjem da je beskorisno istrajavati u siljenju na vjerovanje u bilo kojem obliku koje god vjere. Na nesreću ovaj prosvijetljeni, tolerantni duh je sporog rasta, i nikad nije bio uočljiv u povijesti, ali ako bi se tvrdilo da je svega nekoliko katolika u prošlosti njime bilo inspirirano, jednako bi se moglo reći i za protestante.

Ova činjenicu protestanti zaboravljaju. Oni čitaju priče o Inkviziciji koje lede krv, i o zvjerstvima koje su počinili katolici, ali što prosječni protestant zna o protestantskim zvjerstvima iz stoljeća koje su slijedile reformaciju? Ništa, osim ako posebno ne prouči tu temu … a ipak one su savršeno poznate svakom učenjaku … ako ja ne nabrojim ovdje sva progonstva vođena od katolika u prošlosti, to je zato jer nije nužno u ovoj knjizi to učiniti. Ovaj je primjerak adresiran specijalno na protestante, a katolička su progonstva njima dovoljno dobro znana. S sada u svrhu rasprave, sve što je obično rečeno o katoličkim progonima je istina, ostaje činjenica da protestanti, kao takvi, nemaju prava optuživati ih, ako su takva djela bila karakteristična samo za katolike. Ljudi koji žive u staklenim kućama ne bi trebali bacati kamenje …

Neupitno je … da su prvaci protestantizma – Luther, Calvin, Beza, Knox, Cranmer i Ridley – – branili pravo civilnih vlasti da kazni ‘zločin’ krivovjerja … Rousseau otvoreno tvrdi:

   Reformacija je od kolijevke netolerantna, i njeni tvorci su bili svestrani progonitelji …

Auguste Comte također piše:

   Netolerancija protestantizma je sigurno ne manje bila tiranska nego što se to inače toliko predbacuje katolicima. (Philosophie Positive, IV, 51)

Kakogod, ono što posebno revoltira kod protestantskih progona je činjenica da su oni bili apsolutno nedosljedni u njihovoj primarnoj protestantskoj doktrini – – pravu na privatni sud u stvarima vjerskih uvjerenja! Ništa ne može biti nelogičnije nego tvrditi da u jednom trenutku pojedinac sam može interpretirati Bibliju, a slijedeći trenutak ga mučiti i ubijati zato jer to čini!

Niti bi ikada trebali zaboraviti da … su protestanti bili agresori, a katolici se branili. Protestanti su pokušavali uništiti staru, ustanovljenu kršćansku Crkvu, koja je postojala 1500 godina, i zamijeniti ju nečim novim, neprokušanim i revolucionarnim. Katolici su podržavali Vjeru, posvećivanu kroz stoljeća pobožnih saobraćanja i veličanstvenih dostignuća; nasuprot tomu, protestanti su se borili za uvjerenje … koje se već od početaka počelo rascjepkavati u suprotstavljene sekte, od kojih bi svaka, ako je postigla prevlast, započela progon ostalih! … Svi vjerski progoni su loši; ali u ovom slučaju, jedna od strana koja je kriva, katolici, sigurno imaju više obrambenih motiva za svoje ponašanje.

U svim događajima argument za progonstva zbog hereze, počinjenih od katolika, čini razlog zašto netko ne bi trebao ući u Katoličku Crkvu, nema ni mrvu više vrijednosti od sličnog argumenta koji bi bio protiv nečijeg ulaženja u protestantsku crkvu. Kod oboje bilo je onih koji zaslužuju osudu s obzirom na to, i što vrijedi za jedne također vrijedi i za druge. (Stoddard, 204 – 205, 209 – 210)

3.    Martin Luther

A: Hartmann Grisar
Lutherova netolerancija vrlo mnogo odstupa od protestantskog pogleda još nazočna u nekom nastavku u učenim krugovima, ali još naročito u popularnoj literaturi. Za Luthera, uz svu grubost svoje ćudi, ipak su  smatrali da u načelu zagovara blagost, da je bio prvak osobne vjerske slobode … ispod ćemo ipak, citirati ozbiljne izjave protestantskih pisama koji su ustali protiv ove tako raširene predrasude:

B. Walther Kohler (P)

U Lutherovom slučaju nemoguće je govoriti o slobodi savjesti ili vjerskoj slobodi … smrtna kazna za krivovjerje počiva na najvišem Lutherovom autoritetu … gledišta drugih reformatora na progonstva i privođenje pravdi krivovjeraca su bili ništa više nego mladica Lutherovog plana; oni nisu donijeli ništa novo.

(Reformation und Ketzerprozess, 1920, 29 ff.)

C. Karl Wappler (P)

Čak prezir vidljive Riječi, nedostatak brige oko odlazaka u crkvu i prezir Pisma – – ovdje naprimjer … Biblija protumačena po Lutheru – – se sada gleda kao ‘vrsta blasfemije’ (svetogrđa), koju su vlasti kao takve bile zadužene kazniti. Do te mjere je sad otišla hvalisava sloboda Evanđelja.

(Die Inquisition, 1908, 69 ff.)

D. Johann Neander (P)
[Lutherovi pogledi] bi opravdali sve vrste ugnjetavanja od strane države, i sve vrste intelektualne tiranije, i zapravo su bili isti kao oni kojima su djelovali rimski imperatori kad su progonili kršćanstvo.

(Grisar, VI, 266 – 268)

E. Adolf von Harnack (P)
Sve zajedno to je jednostrani pogled, jedan, zaista, koji namjerno ne poštuje činjenice, u hvalu Lutheru, čovjeku novog doba, heroju prosvijetljenja i tvorcu modernog duha. Ako želimo promišljati takve heroje moramo se okrenuti Erazmu [katoliku] i njegovim kolegama … Na periferiji svog postojanja Luther je bio stari katolik, fenomen srednjeg vijeka.

(Conway, 193, Rumscheidt, Martin, editor, Adolf von Harnack: Liberal Theology at its Height, London: Collins, 1989, 251; from Harnack´s History of Dogma, 1890)


F: Dean William Inge (P)

Anglikanac Dean Inge, iz katedrale Sv. Pavla, London, nije oklijevao reći ..

Ako želimo pronaci žrtvenog jarca na čija ramena možemo položiti jade koje je Njemačka donijela svijetu, ja sam sve više i više uvjeren da je najgori genij zla te zemlje, ne Hitler ili Bizmark ili Frederik Veliki, nego Martin Luther.
I on daje kao svoj razlog da u Luteranizmu:
Zakon prirode, koji bi trebao biti prizivni sud protiv nepravednog autoriteta, je prepoznat sa postojećim uređenjem društva, kojem je dužna apsolutni posluh.

(Rumble & Carty [2], 382)

4. John Calvin

A. Will Durant (S)

Calvin je bio temeljit kao bilo koji papa u odbacivanju individualnog vjerovanja; ovaj veliki zakonodavac protestantizma potpuno je zabacio načelo privatnog suda sa novom religijom koja je započela. Vidio je rascjepkavanje reformacije u stotinu sekti, s predviđanjem za još; u Genevi on ne bi imao ni jednu od njih.

(Durant, 473)

B. Georgia Harkness (P)

Malo je bilo političke slobode pod Calvinovim režimom, a još manje vjerske slobode. Njegov praktički utjecaj bio je na strani autokratske države i potpunog pokoravanja individualca postavljenoj vlasti.

(Harkness, 222)

Bullinger je nesumnjivo bio najtolerantniji protestantski utemeljielj:

[On] je izbjegavao politiku … štitio protestante bjegunce, i dijelio milostinju potrebitima bilo kojeg vjerovanja … približio se teoriji opće vjerske slobode.

(Durant, 413)

Ali čak je Bullinger favorizirao Calvinovo smaknjuće Servetusa i spaljivanje vještica, kao što ćemo vidjeti kasnije.

6. 17. stoljeće: Rutheford, Milton, Locke

Tradicija netolerancije među protestantima nije ubrzo izumrla. Prema protestantskom povijesničaru Owanu Chadwicku:

Najsposobnija obrana progonstava tijekom 17. stoljeća colazi od škotskog prezbiterijanca Samuela Rutherforda (Slobodna debata protiv navodne slobode savijesti, 1649).

(Chadwick, 403)

John Milton i John Locke, inače relativno "prosvijetljeni" protestanti, zagovarali su toleranciju, ali su isključili katolike – – prvi u svojoj Areopagitica (1644), a potonji u svojem prvom Pismu o toleranciji (1689).

 

(Cross, 1384)

7. Progonjeni su postali progonitelji!

Jedna od mnogih tragikomičnih ironija protestantske revolucije je činjenica da čak i progonjeni protestanti nisu uspjeli vidjeti svjetlo:

Često su otpor tiraniji izahtjev za vjerskom slobodom u kombinaciji, kao u puritanskoj revoluciji u Engleskoj; i pobjednici, postigavši nadmoć, uspostavili su novu tiraniju i svježu netoleranciju.

(Harkness, 222)

Mnoštva nekonformista1 slila su se iz Irske i Engleske u Ameriku; … Što je iznenađujuće je zapravo to, da nakon takvih iskustava, ti bjegunci nisu naučili lekciju tolerancije, i nisu dopustili onima koji su drugačiji … slobodu … Kad su se sami našli u poziciji da progone, pokušali su nadmašiti ono što su trpjeli … među onima koje su napali bili su … Društvo prijatelja, inače znani kao kvekeri.

(Stoddard, 207)

U Massachusettsu, za uzastopne osude, kveker bi trpio gubitak jednog uha a onda i drugog, bušenje jezika usijanim željezom i ponekad eventualno smrt. U Bostonu su tri kvekera muškarca i jedna žena obješeni. Baptist Roger Williams je prognan iz Massachusettsa 1635 g. i utemeljio je tolerantni Rhode Island (Stoddard, 208). Po svom vjerovanju, ostao je tolerantan, iznimka od pravila, kao što je bio i William Penn, koji je bio progonjen od protestanata u Engleskoj i utemeljio je tolerantnu koloniju Pensilvaniju. Kvekerizam (Pennova vjera) bilježi časnu toleranciju od kad, – – kao i njegov prethodnik anabaptizam – -, to je jedna od najsubjektivnijih i individualističkih protestantskih sekti, i izbjegava vezu sa "svijetom" (vlade, vojska, itd.), u tome leži snaga nužna za proganjanje. Tako, kvekeri su bili prethodnica pokreta za ukinuće ropstva crnaca u Americi u prvoj polovici 19. stoljeća.

8. Katolički Maryland: prva tolerantna američka kolonija

A. Martin Marty (P)

Baltimore … srdačno je dočekao, među ostalim englezima, čak i puritance koji su mrzili katolike … u siječnju 1691 … novi je režim donio teška vremena za katolike jer su protestanti zatvorili njihove crkve, zabranili im javno poučavati … ali … mali praktični istaknuti položaj katoličke tolerancije ostavije je znak obećanja u zemlji.

(Hodočasnici u vlastitu zemlju: 500 godina vjere u Americi, New York: Penguin, 1984, 83, 85 – 86)
Lord Baltimore je dopustio nekoliko stotina puritanaca, ne dobrodošlih u episkopalnoj Virginiji, da uđu u Maryland 1648. (pogledaj Ellis, ispod, p. 37)

B. John Tracy Ellis

Po prvi put u povijesti … sve su se crkve tolerirale, i … ni jedna nije bila vladin agent … katolici i protestanti rame uz rame po pitanjima jednakosti i tolerancije nepoznatim u očinskoj zemlji … pkušaj se pokazao uzaludnim; zbog … puritanskog elementa … Listopad, 1654., opozvan je Akt tolerancije i katolici stavljeni izvan zakona … 1718. prema početku Revolucije, katolici Marylanda bili su odsječeni od svog sudjelovanja u javnom životu, ništa nisu smjeli reći protiv odredbi o svojim vjerskim službama … školama za poduku katolika … tijekom pola stoljeća katoličkog upravljanja Marylandom nisu skrivili jedan jedini čin vjerskog ugnjetavanja.

(Američki Katolicizam, Garden City, NY: Doubleday Image, 1956, 36, 38 – 39)

C. Oxford Dictionary of the Christian Church (P)
U 17om stoljeću najznamenitiji primjeri praktične tolerancije bile su kolonije Maryland, utemeljena po Lordu Baltimoreu 1632. za progonjene katolike, koja je također nudila utočište i protestantima, i Rhode Island, utemeljen po Rogeru Williamsu.

(Cross, 1383)

priče o protestantskoj netoleranciji u Americi ranije od 1789. mogle bi se množiti neograničeno. Jefferson i Madison, u energično zahtijevanju potpune vjerske slobode, primarno su djelovali u tim internim – protestantskim ratovima za dominaciju, ne u rječkanjima post – reformacijske Evrope. Ovdje nas zanima era odmah nakon protestantske revolucije – – ugrubo od 1517. do 1600. stoga gorenavedene anegdote će sve u svemu dostajati kao tipični primjeri.

9. Zaključak (Will Durant)

Načelo koje Reformacija zagovara od svoje mladosti je pobuna – – pravo na privatni sud .. je potpuno odbačeno od protestantskih prvaka kao i od katolika … Tolerancije sada definitivno ima manje nego prije reformacije.

(Durant, 455; odnosi se na godinu 1555.)

II. PROTESTANTSKE PODJELE I MEĐUSOBNA PROTIVLJENJA

1. Opće opaske

Nesloge su poharale protestantizam od početka, premda bi netko mogao misliti da vjera naglašenog individualizma i savjesti bi bila slobodna od takvih manjkavosti i promovirala bi međusobno uvažavanje. Mit o protestantskoj velikodušnosti i miroljubivoj koegzistenciji (naročito u svojim začecima) nedvosmisleno umire jednom kad se sve činjenice iznesu.

2. Luther o Zwingliju i njegovim sjedbenicima

Zwingli je bio častohlepan … ništa nije naučio od mene … Oecolampadius si je umišljao da je preučen da bi me slušao ili učio od mene.

(Grisar, IV, 309; u Razgovori za stolom, 1540)

Zwinglijevci … se bore protiv Boga i sakramenata kao najokorijeliji neprijatelji Božanske Riječi.

(Janssen, V, 220 – 221; LL, III, 454 – 456)

Bolje bi bilo objaviti vječno prokletstvo nego spasenje nakon Zwinglijevog i Oecolampadiusovog stila.

(Daniel-Rops, 85)

Zwinglijevci su vjerovali da je Euharistija sasvim simolična (možda stajalište većine protestanata danas). Zbog toga, tkogod vjeruje isto imao bi što je prije spomenuto o njima po dr. Lutheru, koji je čvrst vjerovao u konsupstancijaciju, tj. stvarno Tijelo i Krv Kristovo prisutno u pričesti zajedno sa kruhom i vinom.

3.  Luther o Buceru

Oni puno misle o sebi, što je, zaista, uzrok i vrelo svih hereza  … Tako Zwingli i Bucer sada donose novu doktrinu … Tako opasna stvar je ponos u kleru.

(Grosar. VO. 283; WA, vol. 38, 177 ff.)

Ogovaranje … nitkov skroz na skroz .. Uopće mu nisam vjerovao, kao što Pavao kaže [Titu 3,10] ‘S krivovjercem, nakon prvog i drugog upozorenja prekini.’

(Grisar, VI, 289; Razgovori za stolom, ed. Mathesius / kroker, 154, 253)

4. Calvin o Lutheru i luteranima

Što misliti o Lutheru ne znam … sa njegovom čvrstoćom smiješana je dobra mjera tvrdoglavosti … Ništa ne može biti sigurno dok nas taj bijes za takmičenjem potresa … Luther … nikad neće biti sposoban da nam se pridruži u … čistoj istini Božjoj.  Jer on je griješio protiv nje, i ne samo zbog taštine … nego isto tako zbog neznanja i prostačke ekstravagancije.  Zbog kojih besmislica se nekad založio s nama … kad je rekao da je kruh pravo tijelo! .. vrlo gadna greška. Što da kažem o pristašama te ideje? Ne sanjare li još luđe od Marciona štujući tijelo Kristovo? Zato ako imaš utjecaja ili autoriteta nad Martinom, upotrijebi ga … da se on sam podloži istini koju sada očevidno napada … Udesi da Luter … se prestane odnositi tako bahato.

(Dillinberger, 46 – 48); pismo Martinu Buceru, 12. siječanj 1538.)

Pažljivo bdijem da luteranizam ne uhvati tla, niti da se predstavi u Francuskoj. Najbolje sredstvo … obuzdavanja zla bila bi vjeroispovijest od mene napisana … koju treba štampati.

(Dillenberger, 76; pismo Heinrichu Bullingeru, 2. srpnja 1563.)


5. Melanchton o Zwingliju

Plahi Melanchaton ispalio je najmanje jednu salvu protiv Zwinglija:

Zwingli kaže skoro ništa o kršćansko svetosti. On jednostavno slijedi pelagijanizam, papiste2  i filozofe.

(Daniel-Rops, 261)

6. Luter o protestantskim "hereticima"

Heretici … ostaju tvrdokorni u vlastitom samoljublju. Nikom ne dopuštaju da im pokaže njihovu grešku i ne podnose protivljenje. To je grijeh protiv Duha Svetoga za kojeg nema oproštenja.

(Grisar, VI, 282; WA, vol. 19, 609 ff.)

To su ti heretici i otpadnici koji slijede svoje vlastite ideje radije nego zajedničku tradiciju kršćanstva, koji … iz čiste obijesti, izmišljaju nove puteve i metode.

(Grisar, VI, 282 – 283; WA; VII; 394)

Grisar dodaje:
U okviru njegovog uma postala je u najmanju ruku nemogućnost da on shvati de se njegovo neprijateljstvo i netolerancija prema ‘hereticima’ unutar njegovog stada može primijeniti na njega samog.

(Grisar, VI, 283)

Mi moramo nužno osuditi fanatike kao proklete … Oni se zapravo usude kopati rupe u našem nauku; ah, lopovska rulja nanosi veliku štetu našem Evanđelju.

(Grisar, VI, 289; EA, vol. 61, 8 ff.)

Ja sam za petama sakramentalistima i anabaptistima; … izazvat ću ih na borbu; pregazit ću ih nogama.

(Daniel-Rops, 86)

"Sakramentarijanisti" ili "sakramentalisti" su oni koji niječu stvarnu prisutnost u Euharistiji (tj. Zwingli).

Nepotrebno je reći, Pismo osuđuje tašte: Rim 12,16: … "Neka vas … privlači što je ponizno. Ne umišljate si da ste mudri!" (vidi također Izr 3,7; Rim 11,20; 12,3; 1 Kor 3,18; 8,2; Ef 2,9).

III. PLJAČKA KAO SREDSTVO VJERSKE REVOLUCIJE

1. Opće opaske

A. Hilaire Belloc

To je došlo – tamo negdje oko 1536-40 – promjena … Iskušenje za pljačku crkvene imovine i pojavila se navika da se to čini i bilo je to u porastu; i to je rapidno stvorilo interes za posjedima u promicanju vjerske promjene. Oni koji su napali katoličko učenje, kao, na primjer, u stvarima celibata u samostanskim pravilima .. otvorili su vrata otimačini crkvi darovanih priloga … po velikašima … vlasništvo redovničkih kuća i samostana sasvim je bilo izloženo pljačkašima na velikim područjima kršćanstva: Skandinaviji, Britanskim otocima, Sj. Nizozemskoj, u mnogo njemačkih i mnogo švicarskih kantona. Vlasništvo darovano bolnicama, učilištima, školama, cehovima, je umnogome iako ne sasvim nestalo … Takva ekonomska promjena u tako kratkom roku naša civilizacija nikad nije vidjela … Nove dogodovštine i starija vlastela koja se najednom sama obogatila, vidjela je, u povratku katolicizma, opasnost svojem ogromnom novom imetku.

(Belloc, 9 – 10)

B. Will Durant
Gradovi su otkrili da je protestantizam unosan … sa nevelikim zamjenjivanjem u svojoj teološkoj nošnji oni su izbjegli od biskupskih poreza i sudova, i mogli su prisvojiti zgodne parcele crkvenog vlasništva … velikaši … mogli su biti duhovni isto kao i svjetovna gospoda, i svo crkveno obilje moglo je biti njihovo … luteranski velikaši ugnjetavali su sve samostane na svojim teritorijima osim nekolicine čiji su stanari prigrlili protestantsku vjeru.

(Durant, 438 – 439)

C. Henri Daniel-Rops
Od samog počinjanja, Lutherov duhovni revolt oslobodio je pohlepu za materijalnim. Njemački vladari, Skandinavski monarsi i Henrik VIII u Engleskoj, svi su iskoristili prekid od papinskog starateljstva da prisvoje oboje i bogatstvo i kontrolu svojih pojedinih crkava.

(Daniel-Rops, 309 – 310)


2. Melanchthon o velikašima

Oni ni malo ne mare za vjeru; jedina im je briga da dobiju dominaciju u svoje ruke, da budu slobodni od kontrole biskupa … po okriljem Evanđelja, jedino što su vlastelini namjeravali je pljačka crkava.

(Durant, 438, 440)

3. Raniji primjer: "Husiti"

Protestanti su naučili od "Husita", čeha koji su tvrdili da slijede heretika Jana Husa, kojeg je Luther pozdravljao kao jednog od svojih prethodnika. Nakon Husovog pogubljenja 1415. g., vojske gorljive rulje:

… prošle su uzduž i poprijeko Češke, Moravske, i Šlezije … pljačkajući samostane, masakrirajući redovnike, i sileći stanovništvo da prihvati Četiri Praška članka …

(Durant, 169)

4. Švedska: Gustavus Vasa
U Švedskoj je Gustavus Vasa lišio Crkvu svih njenih zemljišnih posjeda … Proporcije zemlje koje je držao kralj povećale su se tijekom njegove vladavine od 5,5 % na 28 %: a one od Crkve sa 21 % na nulu.

5. Škotska i Engleska
Veliki škotski plemići … podupirali su vjersku revoluciju jer im je dala moć da naveliko pljačkaju Crkvu i monarhiju.

(Belloc, 112)

Isto tako, engleska "Reformacija" je prvenstveno počinila pljačku imovine na najvišim nivoima vlade.

6. Erazmovo gnušanje nad protestantskom pljačkom

Najveći učenjak i čovjek pismenosti u Evropi tog doba, Erazmo, koji je gledao s izvjesnom naklonošću na početnu "reformaciju", ali je došao do toga da ju je počeo prezirati kad je vidio njezine plodove, napisao je 10. svibnja 1521., samo par tjedana nakon državnog sabora u Wormsu, o onima koji "čeznu za imovinom crkvenjaka." Dolazi do toga da kaže:

Ovo je sigurno oštar zaokret u stvarima, ako je vlasništvo na pokvaren način oteto svećenicima, sada ga vojnici smiju koristiti na još gori način; i posljednje rasipanje njihovog vlastitog imutka, i ponekad tuđeg, tako da nitko nema beneficija.

(Erazmo, 157)

IV. SISTEMATSKO SUZBIJANJE KATOLICIZMA

1. Opće opaske

Janssen nam kaže da gledišta nekih vodećih "reformatora" ovako zabilježena:

Luther je bio zadovoljan izgonom katolika. Melanchthon se složio s procesuiranjem protiv njih s tjelesnim kažnjavanjem … Zwingli je držao, da u slučaju potrebe, je masakr biskupa i svećenika rad zapovijeđen od Boga.

(Janssen, V, 290)

2. Zwingli (Zurich)

Zwinglijev Zurich definitivno nije imao kršćanske slobode:

Prisustvovanju propovijedima … se priključivao pod bolnim kaznama; svo naučavanje i crkveno štovanje koje je zastranilo od propisnih pravila bilo je kažnjivo. Čak izvan oblasti Zuricha kleru nije bilo dopušteno služenje Mise ili laicima prisustvovanje. I zapravo je bilo zabranjeno, ‘pod prijetnjom strogog kažnjavanja’, držati slike i kipova, čak i u privatnim kućama … Primjer Zuricha slijedili su drugi švicarski kantoni.

(Janssen, V, 134 -135)

Misa je ukinuta u Zurichu 1525. g. (Dickens, 117). Kako su se Zwinlijeve ideje širile?: njihov progres označen je uništavanjem crkava i paljenjem samostana. Biskupi Konstanze, Basela, Lausanne i Geneve prisiljeni su da abdiciraju.

(Daniel-Rops, 81 – 82)

3. Farel (Geneva)

William Farel, koji je prethodio Calvinu u Genevi, pomogao je da se ukine Misa u kolovozu 1535. g., zaplijene sve crkve, i zatvore četiri samostana i redovničke zajednice časnih sestara. (Harkness, 8)

Njegove propovijedi u Sv. Petru bile su prigode za nerede; lomile su se statue, uništavale slike, a baština crkve, u iznosu od 10 000 kruna, nestala je.

(Hughes, 226 – 227)

4. Bucer (Ausburg / Ulm / Strassburg)

Martin Bucer … iako uznemiren da ga se smatra kao uviđajnog i miroljubivog … branio je prilično otvoreno ‘moć autoriteta nad saviješću’. Nije stao do 1537. g. … iznijedrio je potpuno zatiranje Mise u Augsburgu. Na njegovo poticanje, mnoga krasna slikarska djela, spomenici i drevna djela umjetnosti u crkvama bili su obijesno isčupani, razbijeni i uništeni. Tko se god odbio podložiti i prisustvovati javnom bogoštovlju bio je obvezan unutar osam dana da napusti granice grada. Građanima katolicima bilo je zabranjeno pod prijetnjom okrutnim kaznama prisustvovati katoličkom bogoštovlju bilo gdje … U drugim … gradovima Bucer se ponašao sa ne manje nasilja i netolerancije, na primjer, u Ulmu, gdje je podržavao Oecolampadiusa … 1531. g., i u Strasburgu … ovdje, 1529. g., nakon što je gradsko vijeće zabranilo katoličko bogoštovlje, vijećnici su bili zamoljeni od propovijednika da pomognu da se ispune prazne crkve tražeći propise kojima se nalaže prisustvovanje propovijedima.

(Grisar, VI, 227 – 228)

5. Različiti protestantski gradovi i područja

1529. g. Vijeće Strassburga također je naredilo razbijanje na komadiće svih preostalih oltara, slika i križeva, i nekoliko crkava i konvenata bili su uništeni (Janssen, V, 143 – 144). Za slične događaje pročulo se u Frankfurtu na Maini (Durant, 424). Na vjerskoj konvenciji u Hamburgu u travnju 1535. g. luteranski gradovi Lubeck, Bremen, Hamburg, Luneburg, Stralsund, Rostock i Wismar, svi su glasali da se anabaptisti objese, katolici i Zwinglijevci bičuju prije nego se prognaju (Janssen, V, 481). Lutherov rodni kraj Sachsen ustanovio je protjerivanje za katolike 1527. g. (Grisar, VI, 241 – 242)

1522. rulja je probila svoj put u ckrvu u Wittenbergu, na čija vrata je Luther pribio svoje teze, uništila sve oltare i statue, i … izvukla van klerike. U Rotenburgu također, 1525., Kristova figura je obezglavljena … 9. veljače 1529., sve što je prije duboko štovano u krasnoj staroj katedrali u Baselu, Švicarska, uništeno je … Takvih primjera brutalnosti i fanatizma moglo bi se citirati napretek.

(Stoddard, 94)

[U] Konstanzi, 10. travnja, 1528., katolička vjera u cjelosti je zabranjena … po Vijeću … ‘Nema nikakvih prava preko onih koji su izneseni u Evanđelju, kao što se sad razumije’ …   Oltari su potrgani … orgulje maknute kao da su bile djelo idolatrije … crkvena blaga su poslana u kovačnicu novca.

(Janssen, V, 146)

6. Škotska: John Knox

U Škotskoj, John Knox i taj soj ljudi stvarao je zakone u kojima:

Je bilo … zabranjeno voditi Misu ili biti prisutan na Misi, pod prijetnjom kazne za prvi prekršaj gubitkom svih dobara i bičevanja; za drugi prekršaj  progonstvo; za treći smrt.

(Hughes, 300)

Knox, kao praktično svi protestantski utemeljitelji, bio je uvjeren "da sve što naši protivnici rade je đavolski." Radovao se u toj:
… savršenoj mržnji koju Sveti Duh stvara u srcima Božjih izabranika protiv onih koji osuđuju Njegove svete zakone.

(John Knox, Povijest Reformacije u Škotskoj, New York: 1950, Uvod, 73)

U konfliktu s tim prokletim protivnicima (tj. katolicima) sva su sredstva dozvoljena – laži, varanje (Ibid., I, 194 i bilješka 2), proturječna fleksibilna politika. (Durant, 610, ibid., Uvod, 44. pogledaj također Edwin Muir, John Knox, London: 1920, 67, 300)

7. Luther

Luther je bio u prvim redovima svoje osobite inkvizicije protiv katoličke prakse:

Dužnost je vlasti oduprijeti se i kazniti takvo javno svetogrđe.

(Grisar, VI, 240)

Ne samo duhovna nego i svjetovna vlast mora donositi Evanđele, bilo dragovoljno bilo drukčije.

(Grisar, VI, 245)

1527. Luther je odlučio da:
Ljudi koji preziru Evanđelje insistiraju da budu prisiljeni na nj zakonom i mačem.

(Grisar, VI, 262; EA, 39; pismo Georgu Spalatinu)

Iako ne vjeruju, ipak moraju … biti dovedeni na propovijedanje, da barem nauče izvanjski se ponašati poslušno.

(Grisar, VI, 262; 1529. g.)

Premda mi ne možemo niti bi trebali prisiliti bilo koga na vjeru, ipak se mase moraju obuhvatiti i dovesti u red tako da mogu znati što je ispravno a što nije.

(Grisar, VI, 263; WA, XXX, 1, 349; Predgovor Mali katekizam, 1531.)

To je naš običaj da zaplašimo one koji … izostanu s propovijedi; i da im se prijeti zakonom o progonu … U slučaju da još uvijek pokazuju nepokornost da ih se ekskomunicira … kao da su pogani.

(Grisar, VI, 263; EN, IX, 365; pismo Leonardu Beyer, 1533.)

Iako je ekskomunikacija u papinstvu bila sramotno iskorištena … pa ipak ne moramo zbog toga trpjeti, nego ju pravo upotrijebiti, kao što je Krist zapovijedio.

(Durant, 424 – 425)

8. Melanchthon i Calvin

Melanhthon je tražio države da prinude ljude da prisustvudju protestantskim službama (Durant, 424). Kasnije, u Sachsenu (1623), čak su ispovijed na uho i Euharistija bili strogo obvezatni po zakonu, kažnjivi progonom. (Grisar, VI, 264) Calvin je u Genevi, također tjerao vjersku prisilu do granice apsurda.

9. Zaključak (Owen Chadwick)

Protestantske države nisu pitale da li učitelji neodobrenih doktrina treba preventivno spriječiti da propovijedaju. Niti su se pitale da li država treba sprovoditi zakone da podrži odlaženje u crkve. U anglikanskoj Engleskoj i luteranskoj Njemačkoj, reformiranoj Nizozemskoj …
Slično tome su građani bili podložni kaznama ako su bez dobrog razloga propuštali prisustvovanje bogoštovlju u njihovim župskim crkvama.

(Chadwick, 398)

V:  NASILNI RADIKALIZAM I PROTESTANTSKA REVOLUCIJA

1. Lutherovo revolucionarno vrijeđanje

Kad bih imao sve franjevce u jednoj kući, ja bi ju zapalio … U oganj s njima!

(Grisar, VI, 247; Razgovori za stolom [priredio Mathesius], 180; 1540.)

Dužnost nam je pritisnuti Papu silom.

(Grisar, VI, 245; EN, Iv, 298)

Duhovne sile … također i svjetovne, moraju se podvrći Evanđelju, bilo ljubavlju bilo silom, kao što je jasno dokazano u biblijskoj povijesti.

(Janssen, III, 267; pismo Fredericku, izbornom knezu Saschsena, 1522)

Pogledaj također: Nasilni Martin Luther, Retoričko podjarmljivanje i odnos prema njemačkoj pobuni seljaka (1524 -1525). Lutherova misao i mišljenje su ovdje vrlo komplicirani, jako preporučam bilo kome tko želi bolje razumjeti ovaj papir, koji je intenzivno dokumentiran u Lutherovim vlastitim spisima, i mišljenja mnogih crkvenih povijesničara: i protestantskih i katoličkih.

2. Zwingli

Zwingli, je također obilježen militantnim tendencijama:

Zwingli je otišao do kraja u deklariranju da je masakr biskupa neophodan u ustanovi čistog Evanđelja … Napisao je 4. svibnja 1528.

Biskupi se neće okaniti svoje prijevare … dok se drugi Ilija pojavi da nad njima podigne lmač … mudrije je iskopati jedno oko nego pustiti da ti cijelo tijelo propadne.

(Janssen, V, 180¸ Zwinglijeva djela, VII, 174 – 184)

Zwingli je ubijen, zajedno s 24 propovijednika zwinglijevca, u bitci kod Kappela, nekoliko milja južno od Zuricha, 11. listopada 1531., a na te vijesti je Luther reagirao s veseljem. Taj događaj mogao je pomoći Zwinglijevom nasljedniku, Bullingeru, najblažem i najumjerenijem od svih utemeljitelja protestantizma.

3. Luther i Melanchthon gledaju ropstvu kroz prste

Luther, otvrdnuo gorkom pilulom seljačke pobune i svojom umiješanošću u nju, odobrio je ropstvo, citirajući Stari zavjet:

Ovce, stoka, muška služinčad, svi su vlasništvo koje se treba prodati kako bude volja njihovih gospodara. Bit će to dobra stvar bude li još i sada tako. Inače nitko ne smije prinuditi krotki puk na robovanje.
(Durant, 449; WA, xv, 276; Belfort Bax, Seljački rat u Njemačkoj, London: 1889., 352)

Lutherov nasljednik Melanchthon slijedio ga je u zagovaranju kmetstva (Durant, 457; janssen, IV, 362 – 363)

VI:  SMRT I TORTURA ZA KATOLIKE, PROTESTANTSKE   DISIDENTE I ŽIDOVE

1. Luther
Ima drugih koji uče protivno nekim prepoznatim člancima vjere što je očevidno zasnovano na Pismu i vjerovano po dobrim kršćanima širom svijeta, kao što su oni koje uče djecu iz Vjerovanja … Heretici te vrste ne smiju se tolerirati, nego kazniti kao otvoreni bogohulitelji … Ako netko želi propovijedati ili poučavati, neka obznani poziv ili zapovijedi koja ga nagoni da to čini, ili neka šuti. Ako ne bude htio šutjeti, tada neka civilne vlasti zapovjede toj hulji njegovog pravednog gospodara – imenom, Gospon Hans [tj. čovjeka koje je zadužen za vješanje3 ].

(Janssen, X, 222; EA, Bd. 39, 250 – 258); Komentar 82. psalma, 1530.; usp. Durant, 423, Grisar, VI, 26 – 27)

Ti pobunjenički članci o doktrini trebaju biti kažnjeni mačem bez daljnjeg dokaza. Uz ostalo, anabaptisti drže doktrine u odnosu na dječje krštenje, istočni grijeh i nadahnuće, koje nemaju veze s Riječju Božjom, i štoviše, protivne su joj … Svjetovni autoriteti su također obavezne obuzdati i kazniti po vlastitom priznanju lažne doktrine … Zamislite koja će katastrofa nastati ako djeca ne budu bila krštena? … Osim ovog anabaptisti se dijele od crkava … i uspostavljaju svoju službu i svoje vjernike, što je također protivno zapovijedi Božjoj. Iz sveg ovog proizlazi da su svijetovne vlasti dužne … tjelesno kazniti prekršitelje … također kada je slučaj držanja neke duhovne nauke kao krštenje djece, istočni grijeh, i nepotrebna separacija, onda … mi zaključujemo da … tvrdoglavi sektaši moraju biti smaknuti.

(Janssen, X, 222 – 223; pamflet iz 1536.)

Bullinger je vidio kontradikcije u Lutherovom apelu za običajem kažnjavanja heretika, i mislio da je to bilo "stvarno smješno" da bi ubrzo došao do činjenice, … da je Crkva tako dugo to držala … ako Lutherov argument, baziran na dugodržećoj uporabi, se može priznati .. tada cjela Lutherova vlastita doktrina pada u vodu, jer njegovo učenje nije ono koje je Rimska Crkva tako dugo držala.

(Grisar, VI, 259; pismo Albertu, Branderburškom Margrofu)

Logička dosljednost nikad nije ni bila jedna od Lutherovih snažnih točaka.

Grisar izjavljuje:

Da … svaki sljedbenik njegovog Evanđelja, je bio vezan prihvatiti sva mišljenja koja su proizašle iz njegovih vlastitih bezbožnih hereza … on nikad nije sumnjao od trena kad je otkrio svoje novo Evanđelje.
(Grisar, VI, 238)

Dva dobro znana i ugledana nekatolička izvora slažu se, u činjenici Lutherovog usvajanja progonjenja neluteranskih protestanata:
U 1530. Luther promiče stajalište da dva prekršaja trebaju biti kažnjana čak smrću, poimence buna i blasfemija … Luther je izmislio samo uzdržavanje od javne službe i vojne obveze kao dizanje bune i odbacivanje članka Vjerovanja apostolskog kao blasfemiju. U memorandumu iz 1531. sastavljenu po Melanchthonu i potpisanu od Luthera, odbacivanje svećeničke službe je opisano kao nepodnosiva blasfemija, i dezintegracija Crkve kao pobuna protiv crkvenog uređenja. U memorandumu iz 1536. ponovno sastavljenog po Melanchthonu i potpisanu od Luthera, razlika između miroljubivog i anabaptiste revolucionara je izbrisana.

(Bainton, 295)

Pod raznim kriterijima Lutherovog mišljenja o heretiku, pobuni, ili blasfemiji, slijedeće grupe bi zasluživale smrt: Baptisti, Pentekostalci, mnogi nezavisni evangelici , Operacija Spas za-život 4 aktivisti, aktivisti za građanska prava, Abolicionisti5 , Oci Utemeljitelji Amerike6 ,  mnogi liberali i konzervativci, komunisti i socijalisti, mnogo članova komuna, Plymutska braća, menoniti, kvekeri, amiši, humanisti i ateisti, sve nekršćanske vjere, većina teologa liberala, svi kultovi, oni koji izbjegavaju vojnu obvezu i ulažu prigovor savjesti, i neki koji su samouki.. Ja sam ne bi prošao Lutherov lakmus test iz pravovjerja na barem pet točaka u takvoj postavci stvari.
Poučno je uvidjeti kako se Luther pomaknuo iz tolerancije u dogmu kako su njegova moć i sigurnost rasle … U … 1520. Luther je zaredio

‘svakog čovjeka za svećenika’ … i dodao, ‘mi bi heretike trebali nadvladati knjigama, a ne lomačama’ …

(Otvoreno pismo kršćanskoj plemenitosti, Lutherova djela, Philadelphia, 1943, I, 76, 142)

Ali … čovjek koji je bio siguran da ima Riječ Božju nije mogao tolerirati proturječja … Do 1529. on je prikazao nekoliko delikatnih razlika: …

Čak bi i nevjernici trebali biti prisiljeni da obnašaju Deset Božjih zapovijedi, pohađaju crkvu i izvanjski se podlažu …

(Pismo od 26. kolovoza Josephu Metschu)

U 1530. u svom komentaru 82. psalma, savjetovao je vladama da osude na smrt sve heretike koji propovijedaju pobunu ili protiv privatnog vlasništva, i

… onih koji uče protiv jasnih članaka vjere …

(WA,XXXI, 1, 208 ff.)

Trebali bi primjetiti, kakogdo, da se prema kraju svog života Luther vratio ranijem osjećaju za toleranciju. U svojoj posljednjoj propovijedi savjetovao je napuštanje svih pokušaja uništenja hereza silom.

(Will Durant, 420 – 423)

Ponovno, kao sa seljačkom bunom, bilo je prekasno … umirući je dao svoj glas. Durant daje primjere progona od strane "reformatora" poslije Luthera (Durant, 423 -425): Bucer je požurio istrijebljenje svih koji ispovijedaju "lažnu" vjeru, zajedno sa njihovim ženama, djecom i stokom (Bax, na istom mjestu., 352). Melanchthon je insistirao na smrtnoj kazni za odbacivanje stvarne Kristove prisutnosti u Euharistiji, za nijekanje krštenja djece (Smith, 177), i vjerovanje da neki pogani mogu biti spašeni (Janssen, IV, 140 141). Zahtijevao je zabranu svih knjiga koje se protive ili ometaju luteransko naučavanje (Janssen, XIV, 503). Protestantske države su gušile ili zabranjivale katoličko bogoštovlje, i ukinule katoličku imovinu (Janssen, VI, 46 – 63, 181, 190, 208 – 214, 348 – 349). Usvojena je cenzura štampe (Janssen, IV, 232 nadalje), zajedno sa izopćenjem (npr., u Ausburškoj ispovijesti iz 1530.).

Kurt Reinhardt, autor povijesti Njemačke u dva sveska, piše:

‘Nevidljiva’ crkva koju se Luther nadao uspostaviti u srcima svih vjernika narasla je u vrlo vidljivu ljudsku ustanovu. Luther se našao prinuđen održavati ju silom i okrenuti se protiv svojih vlastitih načela individualne slobode i tolerancije … Lutherovi ideali o duhovnoj slobodi, individualnom sudu, i čistoj nutarnjosti zapravo nikad nisu uključene u potpunu strukturu njegove crkve; većina njegovih ideja koje je donio u svezi raskida s Rimom trebala je pobjeći u sklonište onih rascjepkavajućih sekti koje su bile progonjene ognjem i mačem od strane tri reformirane crkve.

(Njemačka: 2000 godina, I, New York: Ungar, ispravljeno izdanje 1961., 235, 237)

Netko bi se mogao upitati u kakvom su se položaju Židovi nalazili u toj netolerantnoj atmosferi među kršćanima pravima ili takozvanima. Što se tiče Židova, Luther savjetuje:
… Neka njihove kuće također budu zdrobljene i uništene … Neka im njihovi molitvenici i Talmudi budu oduzeti, i sve njihove Biblije također; neka njihovi rabini budu zabranjeni, pod prijetnjom smrti, neka ubuduće ne poučavaju više. Neka im ulice i putevi budu zatvoreni. Neka im bude zabranjena lihva, i neka im sav novac, i svo njihovo blago u srebru i zlatu bude oduzeto i spremljeno na sigurno. A ako sve ovo ne bude dovoljno, neka budu odvedeni kao bijesni psi izvan zemlje.

(EA, XXXII, 217 – 233; Durant, 422; o Židovima i njihovim lažima, 1543.; Durant citira kao svoj Janssenov izvor, III, 211 -212)

Tužno je stvar što je Luther ranije govorio puno tolerantnije o Židovima. Sada, kao stari čovjek zaokupljen bolestima, frustracijom, neslogama i razočaranjem (i povremeno izjedan sumnjama u sebe), odriješio je svoj jezik s bezbrojnim posljedicama ponovno. Bez mnogo dokazivanja, svatko može zamisliti implikacije takvog otrovnog govora za kasniju povijest Njemačke. Protestant William Shirer, u svom epu od 1600 stranica Uspon i pad trećeg Reicha (New York: Fawcett Crest, 1960, 326 – 329), dolazi do ozbiljnog zaključka:

Teško je razumijeti ponašanje većine njemačkih protestanata u prvim godinama nacizma ukoliko čovjek nije svijestan dvije stvari: njihove povijesti i utjecaja Martina Luthera. Veliki utemeljitelj protestantizma bio je oboje, i strastveni antisemitist i okrutni vjernik u apsolutni posluh političkom autoritetu. Htio je da se Njemačka riješi Židova i … savjetovao da …

Oni budu stavljeni pod krov ili štalu, poput Cigana. U mizeriji i zatočeništvu … — savjet koji su četiri stoljeća poslije doslovno slijedili Hitler, Goering i Himmler … U … seljačkom ustanku 1925., Luther je savjetovao velikašima da usvoje najokrutnije mjere protiv ‘divljih pasa’ … Tom zgodom, kao u svom izražavanju o Židovima, Luther je koristio jezik sirovosti i brutalnosti nezabilježen u Njemačkoj povijesti do vremena nacista. Utjecaj ove neizmjerno uzdizane ličnosti protezan je generacijama u Njemačkoj, naročito među protestantima. Među ostalim rezultatima bila je lakoća kojom je njemački protestantizam postao instrument kraljevskog i svećeničkog apsolutizma … sve dok kraljevi i velikaši nisu bili zbačeni s prijestolja 1918. g. … u ni jednoj zemlji, s izuzetkom carske Rusije, kler tradicijski nije postao potpuno puzavo podložan političkom autoritetu države … Poput Niemoellera, većina pastora je iskazala dobrodošlicu dolasku Adolfa Hitlera na službu kancelara 1933. … hitler … je uvijek imao stanoviti prezir za protestante: …

Možeš s njima učiniti što god želiš. Oni će se podložiti … oni su mali nevažni ljudi, podloživi poput pasa …

On je bio jako svjestan da otpor nacifikacije protestantskih crkava dolazi od manjine pastora i čak još manje manjine vjernika.

2. Melanchthon

Melanchthon je prihvatio predsjedanje svjetovnom inkvizicijom koja je tlačila njemačke anabaptiste zatvaranjem ili smrću. ‘Zašto bi žalili takve ljude više nego što Bog to čini?’ pitao je, jer je bio uvjeren da je Bog osudio sve anabaptiste na pakao.

(Durant, 423)

Uobičajena inkvizicija ustanovljena je u Saskoj, sa Melanchthonom kao predsjedateljem, i pod njom je mnogo osoba kažnjeno, neke smrću, neke doživotnim utamničenjem, neke izgnanstvom.

(Smith, 177)

"Čak iako anabaptisti nisu zagovarali ništa pobunjenički ili otvoreno bogohulno" bila je, po njegovu mišljenju, "dužnost autoriteta da ih kazni smrću".

(Grisar, VI, 250; BR, II, 17 ff; veljača 1530.)

Krajem 1530., Melanchthon je sastavio memorandum u kojem brani uobičajeni sistem obuzdavanja mačem (tj. smrt za anabaptiste). Luther ga je označio riječima, "zadovoljava me," i dodao:
Premda se može činiti okrutnim kazniti ih mačem, ipak još je okrutnije od njih … ne učiti ikoju sigurnu doktrinu … proganjajući istinsku doktrinu …

(Grisar. VI. 251)

Protestantski teolog August W. Hunzinger zaključuje da:
Melanchthon navikao po svom običaju ne gubiti vrijeme našao je riješenje u ognju i maču. Ovo stvara tamnu brlju na njegovom životu. Mnogo je ljudi palo kao žrtve njegovog memoranduma.

(Grisar, VI, 270; Die Theol. Der Gegenwart, 1909, III, 3, 49)

U 1530. Melanchthon je preporučivao smrt za odbijanje Stvarne Kristove Prisutnosti u Euharistiji, ali je promijenio mišljenje upravo o ovoj doktrini kasnije u životu! (Durant, 424)

3. Zwingli

Mladi studenti Biblije kojima je nekoć bio mentor sada su zagovarali puno radikalniju reformu … odbijajući da se njihove bebe krste, citirajući njegove vlastite ranije ideje … u Siječnju, 1525., Zwigli se složio da oni zaslužuju smrtnu kaznu … za trganje tkanja kršćanskog društva bez šava.

(John L. Ruth., "Američki anabaptisti: Tko su oni?", Christianity Today, October 22, 1990, 26 / usp. Dickens, 117; Lucas, 511)

54. In Muir, na istom mjestu, (br. 30), 142.

Zwinglijev Zurich nemilosrdno je progonio anabaptiste:
Progon anabaptista počeo je u Zurichu … kazne naložene od Gradskog Vijeća Zuricha bile su ‘utapanje, spaljivanje, ili glavosijek,’ kako se već činilo najprikladnije … ‘To je naša volja,’ proglasilo je Vijeće, ‘da gdje god ih se zatekne, bilo same ili u grupi, budu utopljeni do smrti, i da nijedan od njih ne bude pošteđen.’

(Janssen, V, 153 – 157)

4. Bucer

U svojim Dijalozima iz 1535.,Bucer je pozivao vlade da istrijebljuju ognjem i mačem sve koji ispovijedaju lažnu vjeru, čak i njihove žene, djecu i stoku.

(Janssen, V, 367 – 368, 290 – 291)

5. Knox

Njegovo uvjerenje … tražilo je izgubljeni trag najmračnijih postupaka Inkvizicije … Svaki heretik bio bi smaknut, i gradovi pretežno heretički bili bi snažno udareni mačem i krajnje uništeni:
Putenom čovjeku ovo bi se moglo činiti … okrutnom presudom … pa ipak mi ne nalazimo iznimke,  nego za sve odrediti okrutnu smrt. Ali u takvim slučajevima sve je to Božja volja … odustati od umovanja kad je zapovijeđena egzekucija za njegove presude.

(Durant, 614; Edwin Muir, John Knox, London: 1920, 142)

6. Engleska
Elizabeta … je zabilježila spaljivanje dva nizozemska anabaptista 1575. g. … Henrik VIII … imao je mnoštvo njih spaljene u jednom danu 1535. g.

(Hughes, 143)

Šest monaha kartuzijanaca, monah iz reda Sv. Brigite, i biskup Rochestera, Sv. John Fisher, obješeni su ili im je odrubljena glava (biskupu), nekim je izvađena utroba, utopljeni su ili raščetvoreni, u Svibnju i lipnju, 1535., svi zbog poricanja da je Henrik VIII vrhovna zemaljska glava Engleske Crkve. (Hughes, 181 – 182)

Hugh Latimer, engleski "reformator",je, primjećuje Will Durant, "potamnio svoju elokventnu karijeru odobravanjem spaljivanja anabaptista i tvrdoglavih franjevaca pod Henrikom VIII." (Durant, 597)

Kraljica Elizabeta, piše Philip Hughes:

… odredila definiciju hereze koja čini život sigurnim za sve koji vjeruju u Trojstvo i Utjelovljenje. Ali je statut ostao netaknut da je hereza bila, po uobičajenom zakonu, prekršaj kažnjiv smrću. Jedan engleski Servetus mogao je biti spaljen pod Elizabetom, i, zapravo, 1589. spalila je arijevca.

(Hughes, 274)

Sve do 1679. smrtna kazna za herezu nije bila ukinuta u Engleskoj, odlukom parlamenta Charlesa II. (Hughes, 274)

John Stoddard daje opis Henrika VIII, koji je utemeljio Anglikanizam:

… ubojica dviju supruga … egzekutor mnogih najplemenitijih engleza u to vrijeme, koji su imali savjesti i hrabrosti da mu se suprotstave. Među ovima bili su časni Biskup Fisher … i Sir Thomas More, jedan od najistaknutijih ljudi svoga stoljeća …

Kad je Henrik počeo svoje progone, bilo je oko 1000 monaha dominikanaca u Irskoj, od kojih su samo četiri preživjela kada je Elizabeta došla na tron trideset godina kasnije …

Smaknuća su počela ubrzano … Jedno vrijeme, … oko 800 na godinu [ugrubo u drugoj polovici 16. stoljeća]. Hallam [protestant] … kaže da su odvratne torture i smaknuća svećenika isusovaca u vladavini Elizabete bila karakteristična po ‘divljaštvu i zadrtosti, za koje sam jako siguran da nadmašuju ona zabilježena kod Inkvizicije’ … Detalji tih zvjerstava … bila bi vrlo neugodna za čitanje protestantima, koji su naučeni da misle da su sve vjerske progone počinili katolici. Kao što Newman kaže:

Ugodno je (za njih) da pompozno govore protiv progona, i da Inkviziciju nazivaju paklenskom, radije nego da razmotre vlastita sredstva i djelo svojih vlastitih ruku.

(Stoddard, 131 – 132, 135; citira Henry Hallama, Povijest Ustava Engleske, I, 146)

Stoddard bilješi daljnje progone u Engleskoj … otpadnika od Anglikanske crkve. Za vrijeme Elizabete, prezbiterijanci, na primjer, bili su "žigosani, … zatvarani, prognani, osakaćeni i čak smaknuti. Nekoliko anabaptista i unitarijanaca živi su spaljeni." (Stoddard, 205) Anglikanski biskupi bili su tihi sukrivci i svjedoci mnogih mučenja. (Stoddard, 205 – 206)

U Irskoj, biskupe su smaknuli Englezi 1578. (dvojicu), 1585. i 1611. U 1652. g. "pokušano je istrijebljenje sveg irskog katoličkog svećenstva …"

Akt potpisan od Komisije Engleskog Parlamenta donio je dekret da svaki Rimski svećenik … treba biti … obješen ili da mu se odrubi glava … raščetvoren, njegova crijeva da se iščupaju i spale, i njegova glava da se pričvrsti na stup negdje na javnom mjestu … Konačno, jedva je koji katolički prelat ostao na cjelom otoku.

(Stoddard, 206)

Disidenti7  u Irskoj …. također su trpjeli nevolje … Zabilježeni su primjeri disidenata čiji su prsti istrgani na komade, čija su tijela žigosana sa crveno usijanim željezom, i čije su noge polomljene … Njihove žene su također javno išibane.

(Stoddard, 207)

7. Calvin

A. Općenito

U predgovoru Uspostave8  on priznaje pravo vlade da osudi heretike na smrt … On je mislio da bi kršćani trebali mrziti Božje neprijatelje … One koji brane heretike … treba jednako kazniti.

(Smith, 178)

Za vrijeme Calvinove vladavine u Genevi, između 1542. i 1546., "58 osoba je osuđeno na smrt za herezu." (Durant, 473)
Dok nije direktno preporučivao korištenje smrtne kazne za blasfemiju, branio je upotrebu iste za Židove.

(Harkness, 102)

U zagovor kamenovanja lažnih proroka, Calvin drži:
Otac ne bi trebao poštedjeti svog sina … niti muž vlastitu ženu. Ako ima nekog prijatelja koji mu je drag kao vlastiti život, neka ga ubije.

(Harkness, 107; Calvin, Opera [Djela], vol. 27, 251; Propovijed o Ponovljenom zakonu 13, 6 – 11)

On govori o egzekuciji katolika, ali, poput Luthera, ne djeluje lako kako govori:
Osobe koje ustraju u praznovjerjima Rimskog Antikrista … zaslužuju da budu kažnjene mačem.

(Harkness, 96; pismo Vojvodi od Somerseta, 22. listopad 1548.)

B. James Gruet

U siječnju 1547. u Calvinovoj Genevi, neki James Gruet, vrsta slobodnog mislioca dubinskog morala, je navodno sastavio notu koja uključuje da bi Calvin trebao napustiti grad:

Naglo je uhićen i kuća za kućom je pregledavana u potrazi za njegovim kompanjonima. Ova metoda nije uspjela otkriti ništa osim da je Gruet na jedan od Calvinovih traktata napisao riječi ‘samo smeće.’ Sudci su ga poslali na mučila dva puta na dan, ujutro i na večer, cjeli mjesec … Osuđen je na smrt za blasfemiju i odrubljena mu je glava 26. 7. 1547. … Evangelička sloboda je sada došla do točke gdje njezini prvaci uzimaju ljudske živote … samo za pisanje satire!

(Huizinga, 176; usp. Daniel-Rops, 82 – 83)

Durant daje daljnje pojedinosti:
Napola mrtav, svezan je na stup za lomaču, noge su mu pribijene na njega, a glava mu je odsječena.

(Durant, 479)

C. Braća Comparet

U svibnju 1555. izbili su neredi zbog pijanstva, pospješeni grupom koja se usprotivila preobilju stranih izbjeglica u Genevi. Disidenti po Calvinu nazvani "libertinci."

Braća Comparet, ponizni ribari, smaknuti su a komadi njihovih tijela prikucani su na gradska vrata.

(Daniel-Rops, 192)

D. Michael Servetus

Najzloglasnije smaknuće u Genevi bilo je Michaela Servetusa, španjoslskog fizičara koji je poricao Trojstvo, i bio je vrsta gnostičkog panteiste. Susreo je Calvina, i kasnije izjavio 13. veljače 1547. u pismu Farelu:

Ako dođe, u slučaju da moj autoritet prevlada neću mu dozvoliti da se vrati kući živ.

(Daniel-Rops, 186)

S Calvinovim znanjem i na njegov poticaj, … William Trie, iz Geneve, odrekao se Servetusa pred katoličkom inkvizicijom u Beču, i proslijedio materijal koji je heretik poslao Calvinu.

(Huizinga, 177)

Daniel-Rops pripovjeda o ovoj epizodi, da "protestantski povijesničari to spominju sa sramom."
(Daniel-Rops, 187)
Ne može se izbjeći činjenica da je Calvin predao Servetusa inkviziciji, a onda pokušao bilo preko laži ili izvrdavanjem prikriti svoj dio u slučaju.

(Harkness, 42)

Nakon dolaska u Genevu 13. kolovoza 1553. gotovo odmah je bio otkriven … Preko Calvinovih poticanja je bio uhićen i stavljen u zatvor. Calvin … se nadao njegovom smaknuću.

(Harkness, 42)
 
20. kolovoza on piše Farelu:

‘Nadam se da će Servetus biti osuđen na smrt, ali volio i da bude pošteđen od najgoreg dijela kazne,’ misleći pritom na vatru.

(Daniel-Rops, 190)

Ovo je najviše što se može izreći o Calvinovom "milosrđu" u ovom slučaju.
26. listopada, Vijeće je odredilo da on bude živ spaljen narednog dana …
Da je želio Servetusovu smrt … jasno je.

(Harkness, 44)

Calvinove primjedbe na obu groznu smrt čine čitanje užasnim: …

Pokazao je nijemu glupoću životinje … Otišao je urličući … na šanjolski način: "Misericordias !" …

(Daniel-Rops, 190 -191)

Henry Hallam, protestantski povijesničar, daje slijedeće mišljenje:
Servetus, je zapravo spaljen ne toliko zbog hereza, koliko zbog osobnih uvreda kojima je par godina prije uvrijedio Calvina … i čini se razdražio temperament velikog reformatora, toliko da ga je to nagnalo da ga ukloni, što se poslije dogodilo smaknućem … tako, u drugom periodu reformacije, te kobne simptome koji su se pojavili u ranijoj fazi, razjedinjenje, pakost, zadrtost, netolerancija, … sve su se više bile neiskorijenjive i neizlječive.

(Hallam, ibid., I, 280)

‘Servetusova smrt, za koju Calvin nosi puno odgovornosti,’ piše Wendel, ‘označila je reformatora krvavom stigmom koju ništa nije moglo izbrisati.’

(Daniel-Rops, 191)

Ovu stigmu, kakogod, dijelilo je mnogo drugih "reformatora", koji su zapovijedili ovu zvjersku osvetu:
Melanchthon, u pismu Calvinu i Bullingeru, daje ‘hvalu Sinu Božjem’ … i nazvao je spaljivanje ‘pobožnim i primjerom za pamćenje svim kasnijim naraštajima.’ Bucer je sa svoje propovijedaonice u Strasbourgu objavio da je Servetus zaslužio da mu se izvade crijeva i bude izrezan na komade. Bullinger, načelno human, usaglasio se da civilni suci moraju kazniti blasfemiju smrću.

(Durant, 484)

1554. Calvin je napisao raspravu Protiv Servetusovih pogrešaka, u kojoj je pokušao opravdati svoj okrutni čin:
Mnogi su me ljudi optužili za takvu divlju okrutnost da (oni tvrde) bi ja ponovno ubio čovjeka kojeg sam uništio. Ne samo da sam ja indiferentan na njihove komentare, nego uživam u činjenicu da mi oni pljuju u lice.

(Daniel-Rops, 191)

To je bio Calvinov stav prema kažnjavanju i egzekucijama heretika. Pitam, na koji način, je on moralno bilo što bolji od onih koji su zapovijedili zvjerstva sredstvima Inkvizicije?

8. Protestantska tortura

Kao mit da je tortura bila taktika samo katolika, Janssen citira protestntskog očevica koji govori naprotiv:

Protestantski teolog Meyfart … opisao je torture kojima je osobno na svoje oči vidio … ‘Lukavi Španjolac i prepredeni Talijan prestravili su se od tih bestijalnosti i brutalnosti, i u Rimu nije običaj podjarmiti ubojicu …  rodoskvrnitelja, ili preljubnika mučenju na više od sat vremena’; ali u Njemačkoj … tortura bi trajala cjeli dan, danju i noću, dva dana … čak po četiri dana … nakon čega je ponovno počinjala … ‘Postoje takvi izvještaji tako strašni i odbojni da ih ni jedan pošten čovjek ne može čuti bez da protrne od jeze.’

(Janssen, XVI. 516 – 518, 521)

On daje također druge tipične primjere tretiranja anabaptista:

U Augsburgu, u prvoj polovici 1528. godine, oko 170 anabaptista obaju spolova bilo je pritvoreno ili prognano po odluci novo religijskog Gradskog Vijeća. Neki su bili … spaljeni kroz obraze usijanim željezom; mnogi obezglavljeni; nekima je odsječen jezik.

(Janssen, V, 160)

9. Zaključak

Progonstvo, uključujući smrtnu kaznu za herezu, nije samo podbačaj katolika. Jasno je da je također i protestanata, i općenito "tamna mrlja" Srednjeg vijeka, umnogome poput abortusa u našem navodno "prosvijetljenom" dobu. Nadalje, potpuna je laž tvrditi da je protestantizam u svom početnom dolasku, zagovarao toleranciju. Ovdje široko prikazani dokaz pobija tu predodžbu izvan svake opravdane
sumnje.
 
VII. PROTESTANTSKA CENZURA

1. Pregled

Rani protestanti nisu bili prvaci slobode govora i slobode tiska, niti su, kao što smo navođeni da vjerujemo, bili više za slobodu vjere ili crkvene zajednice – ne dugoročno. Gušenje Mise i prisilno prisustvovanje crkvenim službama primjeri su te netolerancije u odnosu na misli i djela. Niti katoličku, niti sektašku literaturu treba trpjeti:

Sa usamljenim iznimkama … posvuda nailazimo na mišljenja koja potpuno u skladu sa onima podučnog kneza, teže potpunim zabranama svih ostalih koja su drugačija. Teorija apsolutnog crkvenog autoriteta nad svjetovnim vlastima u sebi je bila dovoljna da napravi sistem tolerancije nemogućim na nošoj protestantskoj strani… Od samog početka vjerski život među protestantima pod utjecajem je beznadnog proturječja da je s jedne strane Luther nametnuo kao svetu dužnost svakog pojedinca, u svim stvarima vjere, da stavi postrani svaki autoritet, nadasve Crkve, i da slijedi samo svoj vlastiti sud, dok s druge strane teolozi reformatori daju svjetovnim velikašima vlast nad vjerom svoje zemlje i podanicima … ‘Luther nikad nije pokušao razriješiti ovo proturječje. U praksi je držao da knezovi trebaju imati vrhunsku kontrolu nad vjerom, učenjem i Crkvom, i da je njihovo pravo i njihova dužnost da uguše svako vjerovanje koje se razlikuje od njihovog vlastitog.’

(Janssen, XIV, 230 – 231; citira Johanna von Dollingera: Crkva i Crkve, 1861, 52 ff.)

Melanchthonov Corpus doctrinae odavno je prošao ispit u Saskoj, ali u slučaju pritajeno-Calvinističkih kontroverzi izborni knez Augustus zabranio je da rad bude štampan …; kontrola tiska, koju je Melanchthon branio drugima, sada je pogodila njega samog.

(Janssen, XIV, 506)

U protestantskim gradovima brojni propovijednici gorljivo su uznastojali s pomoću gradskih vlasti zabraniti pisanja svih protivničkih strana. ‘Kad je na početku Luther počeo pisati knjige, rečeno je, ‘ tako se Frederick Staphylus sjeća (1560), ‘da bi bilo protivno kršćanskoj slobodi ako bi kršćanskom puku i običnim ljudima bilo dozvoljeno čitati sve vrste knjiga. Sad, kakogod bilo… sami luterani … zabranjuju kupovinu i čitanje knjiga svojih protivnika, i otpalih članova i sekti.’

(Janssen, XIV, 506 – 507)

Protestantski velikaši … voljeli su i poticali cenzuru, jer pomoću nje, mogli su obuzdati dobro-utemeljene optužbe protiv njihove pljačke vlasništva Crkve, ili drugih sebičnih djela, ili čak kriminalnih djela.

(Janssen, XIV 507)

Kršenja odredaba o cenzure posvuda se strogo kažnjavalo.

(Janssen, XIV, 234)


2. Luther zabranjuje katoličke Biblije (!)

Janssen piše o licemjernom primjeru Lutherove cenzure (1529):

Luther … je pokrenuo svoje pero što se tiče ovog katoličkog prijevoda Biblije. ‘Sloboda Riječi,’ što je zahtijevao za sebe, nije se mogla uskladiti za njegovog protivnika Emsera … Kad … je saznao za taj Emserov prijevod … da treba biti štampan … u Rostocku, on ne samo da je apelirao na svog sljedbenika, Vojvodu Henrya od Mecklenburga, sa zahtjevom da ‘za slavu Kristova Evanđelja i spasenje svih duša’ on treba zaustaviti to štampanje, nego je također radio na tome da se vijećnici Izbornog kneza Saske zauzmu za njegovu akciju. Poricao je pravo i ovlast katoličkih autoriteta da zabrane njegove knjige; a s druge strane prizivao je ruku svjetovnih vlasti protiv svih pisanja koja mu nisu bila po volji.

(Janssen, XIV, 503 – 504)

3. Luther i Melanchthon zabranjuju švicarske i anabaptističke knjige

Kad je počela kontroverza o Gospodnjoj Večeri u Wittenbergu, krajnje predostrošnosti su poduzete da zabrane napise švicarskih Reformiranih teologa i njemačkih propovjednika koji su djelili njihove poglede. Na Lutherov i Melanchthonov poticaj izdan je 1528., edikt izbornog kneza Ivana od Saske, sa slijedećim učinkom:

Knjige i pamflete (anabaptista, sakramentalista, itd.) ne dopušta se kupiti ili prodati ili čitati … također oni koji budu upoznati sa kršenjima tih odredbi, a ne dadu o tome informacije, kaznit će se gubitkom života i imovine.

(Janssen, XIV, 232 – 233; BT, IV, 549)

Melanchthon je zahtijevao na najoštriji i najobuhvatniji način cenzuru i zabranu svih knjiga koje ometaju luteranska učenja. Pisanja Zwinglija i zwinglijevaca stavljena su prividno u Indeks u Wittenbergu.

(Janssen, XIV, 504; usp. Durant, 424)

4. Protestantski univerziteti

Osim toga, protivljenje je također naraslo među protestantskim univerzitetima, uzajamno su si predbacivali poticanje i uzrokovanje lažnih učenja … Sam Wittenberg, kasnije prihvaćen kao rodno mjesto nove spoznaje i novo probuđene Crkve Kristove, u 1567. proglašen je kao ‘Đavlova smrdljiva zahodska jama.’

(Janssen, XIV, 231 – 232)

5. Različiti protestantski gradovi i područja
U Strassburgu katolički napisi bili su zabranjeni rane 1524. … Vijeće Frankfurta na Maini izdalo je … strogu cenzuru … U Rostocku, 1532. štampar Braće zajedničkog života poslan je u zatvor, jer je koristio svoj štamparski stroj nauštrb protestantizma.

(Janssen, XIV, 231 – 232)

Gdjegod bi velikaš, prema starom Bizantinskom običaju, pomislio o sebi da je teolog, osobno bi naredio cenzuru.

(Janssen, XIV, 232)

Primjeri bi se mogli naravno množiti i množiti, ali gorenavedeni primjeri dovoljni su da ilustriraju opće protestantsko neprijateljstvo prema slobodi tiska.

Fusnote:

1  Non – conformist, nekonformist; eccl protestant koji ne pristaje uz državnu (obično anglikansku) crkvu

2 papist – pogrdno za katolike, priznavaoce Pape

3 eng. naziv – hangman, onaj koji izvršuje kaznu vješanja; popularno Master Hans

4 pro – life

5 pokret za ukinuće ropstva crnaca

6 the Founding Fathers of America

7 dissenter, disident – otpadnik od anglikanske crkve (Ž.Bujas,2005)

8 "Uspostava kršćanske religije" (Institutio religionis Cristianae) – Calvinovo glavno djelo


BIBLIOGRAFIJA

[P = protestantski rad / S = svjetovni rad]

WA = Weimar Ausgabe izdanje Lutherovih Djela (Werke) na njemačkom, 1883. "Br." =  pisma.

EA = Erlangen Ausgabe izdanje Lutherovih Djela (Werke) na njemačkom, 1868, 67 svezaka.

HA = Werke, Halle izdanje, 1753, (J.G. Walch, izdavač).

LL = Luterova pisma (njemački), izdao M. De Wette, Berlin: 1828

EN = Enders, L., pisma Dr. Martina Luthera, Ffrankfurt, 1862.

BR = Bretschneider, izdavač, Corpus Reformation, Halle, 1846.

Adam, Karl, Korijeni Reformacije, tr. Cecily Hastings, New York: Sheed & Ward, 1951.  [dio Jedne i Svete, 1948].

Bainton, Roland H. (P), Evo me tu: život Martina Luthera (P), New York: Mentor Books, 1950.

Belloc, Hilaire, Karakteri Reformacije, Garden City, NY: Doubleday Image, 1958.

Bossuet, James (Biskukp Meauxa, Francuska), Povijest varijanti protestantskih crkava, volumen 2, prevedeno sa francuskog, New York: D. & J. Sadler, 1885 (orgin. 1688).

Chadwick, Owen (P), Reformacija, New York: Penguin, revidirano izdanje, 1972.

Conway, Bertrand L., Kutija s pitanjima, New York: Paulist Press, 1929.

Cross, F.L. & E.A. Livingstone, eds. (P), Oxfordski Riječnik Kršćanske Crkve, Oxford: Oxford Univ. Press, drugo izdanje, 1983.

Daniel-Rops, Henri, Protestantska Reformacija, vol. 2, translated by Audrey Butler, Garden City, NY: Doubleday Image, 1961.

Dawson, Christopher, Podjele kršćanstva, New York: Sheed & Ward, 1965.

Dickens, A. G. (P), Reformacija i društvo u 16om stoljeću, London: Harcourt, Brace & World, 1966.

Dillinberger, John, izdanje (P), John Calvin: Izbor iz njegovih pisanja, Garden City, NY: Doubleday Anchor, 1971.

Durant, will (S), Reformacija, (svezak 6 od 10 svezaka Priče o civilizaciji, 1967.), New York : Simon & Schuster, 1957.

Erasmus, Desiderius, Kršćanski humanizam i reformacija (odabir iz Erazmovog opusa), uredio i preveo John C. Olin, New York: Harper & Row, 1965. (izvorno 1515. – 1534.)

Grisar, Hartmann, Luther, preveo E.M. Lamond, uredio Luigi Cappadelta, 6 svezaka, London: Kegan Paul, Trench, Trubner & Co., 1917.

Harkness Georgia (P), John Calvin: Čovjek i njegova etika, New York: Abingdon Press, 1931.

Hughes, Philip, Popularna povijest reformacije, Garden City, NY: Doubleday Image, 1957.

Huizinga, Johan (P), Erazmo i doba reformacije, prijevod F. Hopman, New York: Harper & Bros., 1957. (izvorno 1924.)

Janssen, Johannes, Povijest njemačkog naroda od kraja srednjeg vijeka, 16 svezaka, preveo A.M. Christie, St. Louis: B. Herder, 1910 (izvorno 1891.)

Keating, Karl, Katolicizam i fundamentalizam, San Francisco: Ignatius, 1988.

Latourette, Kenneth Scott (P), Povijest kršćanstva, svezak 2, San Francisco: Harper & Row, 1953.

Lucas, Henry S. (P), Renesansa i reformacija, new York: Harper & Bros., 1934.

O’Connor, Henry, Lutherove vlastite izjave, New York, : Benziger Bros., treće izdanje, 1884.

Rumble, Leslie & Charles M. Carty, Radio odgovori, svezak 3, St. Paul, MN: Radio Replies Press, 1940.

Rumble, Leslie & Charles M. Carty [2] Ta Katolička Crkva, St. Paul, MN: Radio Replies Press, 1954.

Smith, Preserved (S), Socijalna pozadina reformacije, New York: Collier Books, 1962. (drugi dio autorova Doba reformacije, New York: 1920.).

Stoddard, John L., Ponovna izgradnja izgubljene vjere, New York: P.J. Kenedy & Sons, 1922.
 

(Dave Armstrong, izvorno napisano 1991.,  Temeljito revidirano na "Dan Reformacije": 31. listopada 2003. Revizija sloga: 21. veljače. 2006.)

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.