Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Sila odozgor (snovi, vizije i proroštva)

Kategorija: Osvrti

U ovom članku bavit ćemo se knjigom „Sila odozgor (Snovi, vizije i proroštva)“, autora Josipa Lončara, ali ne kao na dosadašnji način u rubrici ‘preporuke – knjige’, već više kao antirecenzija to jest kritički osvrt. Da ne bismo otišli u kritizerstvo istaći ćemo i više lijepih misli koje autor nudi. Smatram važnom komponentom reći da autora i njegov način rada poznajem osobno i izbliže tijekom nekoliko godina, i to smatram bitnim doprinosom u osvrtu na njegovu knjigu. Autor pripada grupi nesvrstanih domaćih karizmatika laika. Pišem pridjev ‘nesvrstanih’ jer cijela hrvatska Karizmatska obnova (KO) još nema status priznatog crkvenog pokreta od HBK a male su šanse da će drugačije biti i u dogledno vrijeme. Sami domaći karizmatici su zasebna tema i ostavit ćemo ju za neki drugi puta.

Čest prigovor domaćim karizmaticima odnosi se na koketiranje s protestantizmom, tako i kod Josipa Lončara, uz još nekolicinu poput laika Dražena Bušića ili vlč. Dražena Radigovića. Oni se počesto  brane od nesimpatizera KO da nemaju hereza i da su pravovjerni. Međutim hereza kao zaista ozbiljan grijeh nije jedini problem unutar katoličkog pravovjerja. Njima se najčešće pridružuju stvari kao skoro-hereze, vjerske zablude, ali i raznorazne nezgrapnosti i neskladi unutar raznolikih oblika pastorala i crkvene discipline s karizmatskim predznakom.

To može početi od sitnica kao u ovom slučaju od same naslovnice, pa do krupnijih stvari. Na naslovnici zatičemo bijelog galeba koji pretendira predstavljati bijelog goluba, najčešćeg simbola Duha Svetog. Dvojac Lončar / Radigović ima jednak grafički problem i pri drugom broju karizmatskog časopisa Rhema, ne mogavši već tada u svijetu interneta pronaći sliku goluba pa ga je i tamo nadomjestio galeb.

Na naslovnici nailazimo na radni podnaslov: „Kako se u praksi služiti darovima Duha Svetoga koje smo primili po sakramentu Krizme“ – riječ ‘u praksi’ je suvišna. Kada bismo napisali „Kako se u teoriji služiti darovima Duha Svetoga“ upali bismo u apsurd, jer je teorija samo teorija, izostavlja praksu – ‘služenje’. Podnaslov očito pretendira biti neka vrsta instrukcija za upotrebu darova Duha Svetoga…

Domaće karizmatike povremeno udružuju zajednički pothvati na načelu uzajamnosti, a tako je i u ovoj knjizi u kojoj surađuje kao pisac predgovora p. Marko Glogović, pavlin (čijem se inače apostolatu nerođenih divim):

„(…) a nama kršćanima sigurno je znakovito da je Stvoritelj svu svoju ljubav (podcrtani naglasci ovdje i dalje moji) prepisao na stranice jedne posebne Knjige, Biblije.“

Možemo slobodno reći da je ovom rečenicom u predgovoru pater Glogović započeo ono što će autor Josip Lončar činiti kroz cijelu knjigu – ući u jednu veliku bibliofiliju, moguće na momente i bibliolatriju, zamalo u praktični protestantski princip ‘sola Scriptura’, prenaglašavajući jedan vidik pologa vjere nauštrb drugih – u ovom slučaju svete Predaje (koja se nijednom ne spominje), te crkvenog Učiteljstva – koje se spominje da ‘pojača’ dojam (pseudo)crkvenosti same knjige. „Redukcionizam i selektivnost, tj. prenaglašavanje samo nekog aspekta vjere; neki prenaglašavaju ulogu Svetog pisma, drugi darove Duha Svetoga, treći molitvu za liječenje itd. Nasuprot tomu, kršćanstvo nije veletrgovina religioznih vrednota, među kojima se bira po želji, nego je ponuda ‘sve ili ništa’“2.  Dakako da Stvoritelj nije ‘svu svoju ljubav prepisao na stranice jedne posebne knjige’ čak i kad bismo ovo shvatili metaforično. Stvoritelj je svu svoju ljubav iskazao u Isusu Kristu koji je isti „jučer, danas i uvijeke“ i daje ‘svu svoju ljubav’ svakome tko ga potraži bez obzira imao on sv. Pismo ili ne poput mnogih ljudi u starom, ili srednjem vijeku, bez da ga ima kod kuće. No ogromna većina tih vjernika živjela je po svetoj Predaji uz asistenciju crkvenog vodstva (Učiteljstva). To uz iskren pobožan život u ljubavi može biti sasvim dovoljno za spasenje. Sveta Predaja važnija je od svetog Pisma, kao i nerazdruživa od njega i Učiteljstva. Zaista je žalostan primjer ići na manje, nuditi vjeroučiteljima, krizmanicima i svećenicima manje od onoga što katolicizam sa svojom svetom Predajom i Crkvom jest. „Tako biva da Crkva, kojoj je povjereno prenošenje i tumačenje Objave ‘svoju sigurnost o svim objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetog pisma. Zato valja oboje (tj. Sveto pismo i Predaju) primati i častiti jednakim osjećajem pobožnosti i štovanja.’“ KKC 82“

Daljnji komentar nastavit ćemo po broju stranice:

„Zahvaljujući ovoj knjizi, jedno veliko svjetlo ulazi u cijelo naše poimanje ovog divnog sakramenta i dobivamo dragocjenu pomoć u borbama, nedoumicama, negativnostima i famama oko krizme (str. 10)“– (iz predgovora p. Marka Glogovića)

Što li je dosad radilo učiteljstvo Crkve ako do sada nismo imali knjigu o Krizmi, pisanu ‘tečno, razumljivo i duboko’? Da li je bilo u mraku obzirom da ‘zahvaljujući ovoj knjizi, jedno veliko svjetlo ulazi u cijelo naše poimanje ovog divnog sakramenta’..?

„Evanđelje je prvenstveno pisano za siromahe, za grešnike i za malene (str. 13).“

Dobro je reći, da u crkvenom poimanju najveće težište ima proglašenje-objava Evanđelja, a ne njegov zapis. Evanđelje je usmeno proglašeno od Isusa Krista, potom predano da se dalje proglašava preko apostola i Crkve, a u 4. st. sabrano u kanon svetih knjiga kao svjedočanstvo svete Predaje. Pretjerivanje je i reći da je Evanđelje prvenstveno pisano za siromahe jer je pisano za sve, a također su i svi grešnici.

„Isto tako, pametni i umni vjernici ne mogu razumjti ono što Isus govori (str. 13).“

Pametni i umni vjernici itekako mogu razumjeti ono što Isus govori a to potvrđuje povijest od Isusa do današnjih dana. Druga je stvar ako je autor mislio da oholi i intelektualno nadmeni vjernici ne mogu usvojiti Evanđelje, no onda je to tako i trebao napisati a ne nas prepustiti nagađanju, jer neće baš svi moći ‘nagoditi’ što je autor htio reći..

„(Predgovor ostalim čitateljima) Knjigu su pregledala dva doktora teologije i jedan magistar, čija imena po njihovoj želji ne objavljujem, tako da se ne trebate bojati da ćete biti zavedeni (str. 14).“

Upravo suprotno – svaki čitatelj katolik i nekatolik se treba bojati da ne bude zaveden. Kada bismo imali imena navodna „dva doktora teologije i jednog magistra“ svakako bismo imali neku sigurnost tko što tvrdi i jamči, a ovako nemamo ništa, tj. autor poziva na apsolutno povjerenje ‘na neviđeno’ prema njemu samom. „Dva (bezimena) doktora teologije i jedan (bezimeni) magistar“ svakako ne čine ono što Crkva daje pod imprimatur i nihil obstat. Jedino biskupi imaju autoritet naučavanja i autoritet da utvrde pravovjerje nekog djela. U tom smislu bilo bi potpuno irelevantno i da je djelo odobrio tisuću doktora teologije, budući da oni nemaju taj autoritet. Autoritet naučavanja dolazi od sakramentalne milosti koja je dana isključivo biskupima, a ne u stupnju nečijeg obrazovanja. Intrigirajući su razlozi „želje“ samih pregledavača da im se imena ne objave, osobito glede statusa autora kao slobodnog strijelca unutar Crkve. Autor se naime neumorno u knjizi i drugdje kao na najvišu potkrjepu svojih tvrdnji poziva na svoje iskustvo i na privatni sud o tome na što ga Duh Sveti nadahnjuje ili kako ga vodi – upravo po protestantskom principu privatnog suda, bilo Pisma, bilo Božje milosti, bilo same vjere (sola scriptura / sola gratia / sola fide).

„U knjizi sam koristio mnoštvo biblijskih citata i navoda iz Katekizma, dokumenata Drugog vatikanskog koncila, te drugih dokumenata Crkve (str.14).“

U knjizi ima zaista ‘mnoštvo biblijskih citata i navoda iz Katekizma’, no u tom mnoštvu, mnoštvo njih je i netočno referencirano, napose iz Katekizma. Od ‘mnoštva citata i navoda dokumenata Drugog vatikanskog koncila’ trebamo se zadovoljiti sa dva, ali bez imena i broja (ja sam pogodio [ako jesam…] da se radi o Apostolicam Actuositatem i Dei Verbum, a od ‘mnoštva drugih dokumenata Crkve’ trebamo se zadovoljiti sa jednim izvorom  – enciklikom pape Ivana Pavla II, koju u kurzivu autor netočno ‘prevodi’ kao Enciklika o Euharistiji (str. 35) , dok je točan naziv Enciklika Crkva o Euharistiji.

„Biblija postaje živa voda koja teče u vječni život. Božja riječ postaje hrana duši i po toj hrani čovjek počinje vjerovati u nadnaravnu prisutnost i djelovanje Boga u vlastitom životu (Str. 16).“/ „Biblija ili Božja riječ upotrebljava simbole (…)“ / „Bog nam se u svojoj riječi objavljuje i to na način na koji ga čovjek može razumjeti“ / „Duh nas nadahnjuje da u određenim životnim situacijama čitamo baš određene dijelove Svetog pisma koji su vezani uz našu životnu situaciju i koji nam  na taj način mogu sasvim konkretno progovoriti“ (str. 24-25) / „Osnovni način na koji nam Bog govori jest kroz Božju riječ (str. 239)”

Ovaj mini (samo djelomičan) blok bibliofilije/latrije još zornije pokazuje protežiranje jednog aspekta pologa vjere (Biblija) nauštrb drugog – sv. Predaje (tako umjesto uvijek integrirane nerazdruživosti cijepamo polog Objave na dihotomiju). Poticaji da tražimo da nam Duh progovori „sasvim konkretno“ po Svetom pismu ne dolaze samo od Duha Svetog, već i od tijela, od nas samih. Nerijetko to ide u velika pretjerivanja. Zato papinska biblijska komisija i izjavljuje: „u svojoj navezanosti na načelo ‘samo Pismo’, fundamentalizam odjeljuje interpretaciju Biblije od tradicije vođene Duhom, koja se razvija na autentičan način u zajedništvu s Pismom u okrilju zajednice vjere. Fundamentalizmu nedostaje svijesti da se Novi zavjet oblikovao unutar kršćanske Crkve i da je ono Sveto pismo te Crkve, čije je postojanje prethodilo sastavljanju njenih tekstova. Zbog toga fundamentalizam je često anti-crkven i smatra da se mogu zanemariti vjerovanja, dogme i liturgijske prakse koje su postale dijelom crkvene tradicije, kao i učiteljsku ulogu same Crkve. On se predstavlja kao oblik privatne interpretacije, koji ne priznaje da je Crkva utemeljena na Bibliji i da ukorjenjuje svoj život i nadahnuće u Pismu. Fundamentalistički pristup je opasan, jer privlači osobe koje traže odgovore na svoje životne probleme. Taj pristup može ih zavarati nudeći interpretacije koje su pobožne ali iluzorne, umjesto da im kaže kako Biblija ne sadrži nužno izravni odgovor na svaki od tih problema. Fundamentalizam poziva bez da to kaže, na određenu vrstu intelektualnog samoubojstva. On unosi u život lažnu sigurnost, jer nesvjesno miješa ljudske ograničenosti biblijske poruke i njenu božansku bit.“4

Autor se neće svog biblicizma odreći do kraja djela, no zato je važno čitaocima ponuditi ispravniju opciju od autorove sola scriptura: „Pismo čitati u ‘živoj Predaji cijele Crkve. Prema riječi Otaca – Sveto pismo je većma napisano u srcu Crkve nego u tvarnim knjigama.“5

„Očevidno, dakle – po premudroj Božjoj odluci – Sveta predaja, Sveto pismo i crkveno učiteljstvo tako su uzajamno povezani i združeni te jedno bez drugih ne može opstati, (…)“ KKC 95

Zaista, svih sedam darova Duha Svetoga usko su povezani sa Svetim pismom. Nemoguće je upoznati ih bez Svetog pisma. Dar razuma otvara nam pristup Svetom pismu kako bismo ga uopće mogli razumjeti na način na koji nam ga Duh Sveti želi objaviti (usp. Lk 24,45; KKC #108); znanje o Bogu koje nam on sam želi objaviti nalazi se zapisano u Svetom pismu; mudrost Božja sastavni je dio Pisma; savjet dolazi iz Božje riječi (str. 27).

Zaista, svih sedam darova Duha Svetoga usko su prije svega povezani s Crkvom i itekako ih je moguće upoznati bez osobnog posjedovanja i proučavanja Svetog pisma, upravo zahvaljujući Majci Crkvi, roditeljici i njegovateljici. Dokaz tome su milijarde vjernika, ispovjedalaca, mučenika, svetaca, pripadnika Crkve koji možda nikada nisu imali osobni primjerak Svetog pisma, niti možda čak bili pismeni, a živjeli su davno prije izuma tiskarskog stroja. „Ipak, kršćanska vjera nije ‘religija Knjige’. Kršćanstvo je religija Božje ‘Riječi’, ‘ne neke napisane i nijeme riječi, nego Riječi utjelovljene i žive. Da riječi Svetih knjiga ne ostanu mrtvim slovom, treba da nam Krist, vječna Riječ živoga Boga, po Duhu Svetom ‘otvori pamet da Pisma razumijemo’ (Lk 24,45).“ (KKC 108)“

Važno je i naučiti da sintagma „Riječ Božja“ nije izrazita istoznačnica za Bibliju, ima i drugih značenja: „Neki misle da se izraz ‘riječ Božja u Svetome pismu uvijek odnosi na Bibliju. No, često se ne odnosi, nego se umjesto toga odnosi na Isusa, nadahnuće, ili pak na usmeno propovijedanje evanđelja (Iz 55, 10-11; Lk 3,2-3; Lk 4,44; 5,1; 8,11-15; Iv 1,1.14; Dj 4,31; 1 Sol 2,13; Heb 4,12-13; Heb 11,13)“6

„(…) dar pobožnosti očituje se u pomoći Duha u molitvi koja je najsnažnija kad nam on sam govori i uči nas, a odvija se u razmatranju i promatranju (sic!) Pisma (usp. KKC # 2654), (str. 28).“

Ovo je nevjerojatno nespretno sročeno – proizlazi da golo promatranje knjige Svetog pisma luči blagoslov pomoći Duha Svetog u molitvenom životu. Autor je za ovu tvrdnju referencirao katekizamski otački citat koji se odnosi na konkretan citat iz Mt 7,7: „Oci duhovnog života, parafrazirajući Mt 7,7 ovako sažimlju raspoloženja srca hranjena Riječju Božjom u molitvi: ‘Tražite čitajući  naći ćete razmatranjem; kucajte moleći, i otvorit će vam se promatranjem.’“ – dakle jasno je da se ovdje razmatranje odnosi na meditaciju teksta svetog Pisma, a da se tada kao plod meditiranja gleda ili promatra stvarnost o kojoj se meditira, a ne da se promatra samo Sveto pismo kao predmet kako proizlazi iz sročenosti autorove tvrdnje. Samo gledanje stvarnosti kojoj je Pismo samo medij zove se kontemplacija i odavno je u Tradiciji Crkve pod nazivom Lectio Divina (Božansko čitanje).

„Zapovjedio nam je (Isus, op. a.) da vršimo sve što nam je rekao, a ipak mi (katolici, op.a.) koji se hvalimo puninom vjere odustali smo od mnogo toga što nam je on sam rekao (str 29).“

Mi katolici se ne hvalimo puninom vjere, već smo svjesni da je samo Katoličkoj Crkvi Isus povjerio puninu sredstava spasenja. Tu se ne radi o ikakvom hvalisanju, već golim činjenicama koje su samosvojne za sebe bez ikakvih okolnih datosti. (usp.  KKC 830). Autor bi zaista trebao imati božanski um i pregled stvari za takvo generaliziranje.

„Možemo jednostavno reći da Bog koristi jednak ‘jezik’ u biblijskim snovima, vizijama, proroštvima i usporedbama s kojim se obraća i svakom od nas pojedinačno. Taj jezik učimo istodobno kroz Bibliju i kroz osobna očitovanja koja nam dolaze kroz snove, vizije i proroštva (str. 30).“

Za cjelovitu sliku moramo konzultirati Predaju glede uloge snova i vizija u vjernikovom životu, u našem slučaju iz otačkog blaga: „Oci razlikuju različite vrste vizualnih i slušnih iskustava tijekom sna. Tako, Sv. Grgur iz Nise (4.st.) u svom traktatu ‘O stvaranju čovjeka’ kaže: a) neki su snovi uzrokovani tjelesnim promjenama koje nastupaju tijekom sna, b) drugi su uzrokovani dnevnim fizičkim ili mentalnim aktivnostima i c) drugi su nadnaravnog porijekla i božanske manifestacije. Posljednji su, kaže on, rijetki i daju se nekolicini koja se nađe vrijedna očite božanske komunikacije.“

„Iz onoga što nam je Duh po apostolu / papi Petru progovorio lako možemo zaključiti da je teško biti aktivan u darovima Duha primljenim po sakramentu potvrdu bez manifestacije kroz snove, vizije i proroštva (str. 41)“

Petrov govor na Duhove, rijetko se ili nikada (možda je netko susreo, ja nisam) ne tumači poput autorove privatne interpretacije. „Sve što je naime u vezi s tumačenjem Svetog pisma podliježe konačno sudu Crkve, koja obavlja božansko poslanje i službu čuvanja i tumačenja riječi Božje. (DV 12)“ Kada bismo se poput autora držali većinom i sola scriptura principa lako bismo našli pouku o oprezu sa snima i vizijama (objavama):

„Za bezumnika su prazne nade i tlapnje, i od snova luđaci okrilate. Kao hvatač sjene ili gonič vjetra takav je onaj koji vjeruje snovima. Slični su san i zrcalo: u jednome i drugom samo je prividnost. (Sir 34, 1-2)“

„Pojedini su formirali nutarnji stav o nebu koje zbog ‘silnih pobožnosti’ koje ćemo tamo kroz čitavu vječnost obavljati uopće nije privlačno mjesto, (usp. KKC 2727) (str. 52)“

Autor čudno i često za svoje tvrdnje referencira Katekizam koji ih uopće ne podupire. Npr. u dotičnom broju KKC 2727 Katekizam uopće ne govori o osobama koje imaju iskrivljenu sliku Neba kao mjesta nebrojenih i zamornih pobožnosti već jednostavno govori o mišljenjima ovoga svijeta koji često molitvu drži beskorisnom jer je ‘neproizvodna’.

„Pala narav se nanovo rađa kroz čitav život, te se mi u svoje umu obnavljamo iz dana u dan (usp Ef 4,17-24; KKC # 1216, 1426) str. 54“.

Tako je i ovdje dano pogrešno referenciranje. Naime ovi brojevi Katekizma uopće ne govore o tome da se ‘naša pala narav nanovo rađa kroz čitav život’ već govore o učincima sakramenta Krsta. Tada se naša narav jednom ponovno rađa, a ono što autor brka su ponovno rađanje i posvećenje / obraćenje koje traje čitav život.

„Iako nikad u životu nisam studirao teologiju, Biblija je postala moja velika radost. Možda nisam sposoban dovoljno dobro nešto teološki obrazložiti, no itekako me Duh osposobljava to isto shvatiti (str. 55).“

Ova samohvala nije problem sama za sebe, već je problem što je autorova knjiga namijenjena „krizmanicima, vjeroučiteljima i svima ostalima“. Vrlo je teško, pa time i neprihvatljivo slijediti učenja nekog tko nešto vjersko ‘nije dovoljno sposoban dobro obrazložiti’… Nije suvišno primjetiti da ‘Duh itekako osposobljava’ 40 000 pastora da rastumače Bibliju tako da se 40 000 shvaćanja mogu razlikovati jedno od drugih, pa je zato ‘potrebno’ imati i 40 000 dosadašnjih kršćanskih sljedbi čiji broj iz dana u dan raste jer rastu i ‘shvaćanja’…

„Ako je naše ljudsko teološko znanje u nesrazmjeru sa znanjem koje dolazi direktno od Boga, tada se u nama javlja ogromno nepovjerenje prema bilo čemu što bi moglo dolaziti od Duha Svetoga. Ukoliko sami nemamo iskustvo ‘slušanja’ Božjeg glasa teško ćemo moći imati povjerenja u bilo koga drugoga tko tvrdi da ima takvo iskustvo. Dar znanja neodvojiv je od molitve. Ja ne mogu ovdje reći sve o tome daru, iako sam radi vlastitog iskustva svakako kompetentan da o tom daru progovorim (tr 64/65).“

Nitko ne može imati vjersko znanje „direktno od Boga“ jer se ni ne može vjerovati individualno, već samo u vjeri Crkve.7 Autor otvara, razvija i zaključuje knjigu dajući upute npr.  vjeroučiteljima krizmanika „da podjele svoje iskustvo“, ustoličujući iskustvo kao vrhunski kriterij ispravnosti/ neispravnosti, istinitosti / lažnosti vjerničkog duhovnog života. Ovaj empiristički individualizam i opet pretječe koinonia iskustvo Crkve kao Tijela i postavlja jedan ud u samosvojnu dostatnu jedinicu. Prisustvovao sam mnogim karizmatskim susretima gdje je autor molio za ljude po karizmi spoznanja (znanja) osluškujući Božji glas i očitavajući prisutnima Božji proglas ozdravljenja ili čega drugog. Tog čega drugog je bilo 5%, a tjelesnih ozdravljenja 95%. Čudno je da je Bog, Bog zdravizma i prvenstveno tjelesnih ozdravljenja. Ovo će potvrditi i audio vizualni zapisi svakog od tih susreta. Autor bi na kraju molitve po karizmi spoznanja pozvao prisutne u dvorani da na mikrofon pred svima posvjedoče primanje onoga što bi on od Boga primio (spoznao) i objavio vjernicima. Nemalo puta je to zbog slabog odaziva išlo uz veće poteškoće jer je ljudima bilo nelagodno svjedočiti. No mnogi nisu bili sigurni da li se neko od uslišanja odnosilo na njih, jer objave nakon ‘slušanja’ su bile općenite, npr.: „Bog petorici osoba ozdravlja bolesnu kralježnicu“. Osobno vjerujem u izvornost mnogih od tih spoznanja kao autentičnima od Duha Svetoga, ali također  vjerujem i u neautentičnost mnogih od njih – puno puta mnoge ‘pročitane’ osobe nikada nisu došle posvjedočiti ozdravljenje / uslišanje ne samo jer su se bojale, već po mome dojmu i zbog toga jer spoznanja nisu bila autentična, već radije po onoj Pavlovoj „djelomično je naše spoznanje i djelomično prorokovanje“8. Tu su i napasti samog tijela, svakoga od nas: „Nitko neka vas ne podcjenjuje zato što on sam uživa u ‘poniznosti i štovanju anđela’, zadubljuje se u svoja viđenja, bezrazložno se nadima tjelesnom pameću svojom“ (Kol 2,18). Veliki je problem snaći se između autentičnih i neautentičnih spoznanja po nečijoj karizmi spoznanja. Tu možda može pomoći osoba s karizmom razlučivanja duhova, a takvih osoba kod nas nema mnogo. Pa i tu osobu također treba ne samo provjeriti jednom već i konstantnije autoritet Crkve. Sve u svemu, čitav taj proces postaje nekako oteščao, nesiguran. Zaključak može biti samo da empirizam ne može biti vrhovni i zadnji kriterij već samo poklad vjere velike Objave koja je završila, a povjerena je Crkvi. Doista nisu stoga neobične ovakve blaženičke misli: „Koliko puta je znao Merz reći da toliko ljubi Crkvu i Papinstvo, da kad bi Crkva rekla, da je bijelo crno, on bi joj vjerovao.“9

„Mnogi su ljudi nastradali u raznim nesrećama jer nisu prepoznali opomenu ili upozorenje koje im je kroz snove Bog dao (str. 73).“

O snovima smo već progovorili i s pozicije sv. Predaje i sa pozicije samog sv. Pisma. Sada bismo mogli pogledati sa pozicije Crkve, ali, pritom se služeći običnom logikom. Ako su snovi zaista toliko važni kako nas autor dramatično poučava, nije li čudno da nas sama Crkva o tome nije prethodno poučila? Ja nisam čuo niti na vjeronauku, niti na propovijedima, niti susreo u Katekizmu i crkvenim dokumentima da su snovi od tako krucijalne važnosti, niti sam susreo ijednog vjernika kojeg je Crkva o tome poučavala. No često sam čuo onu narodnu „što se babi htilo, to se babi snilo“.. Dalje se također služeći običnom logikom, možemo se zapitati nisu li mnogi ljudi „nastradali u raznim nesrećama“ jer su zanemarili opomene i upozorenja Božja po Crkvi, ali redovitim putem – na javi? Odgovor je jasan po sebi (ako je..).

„No, molitva je sila koja pokreće anđele Božjeg kraljevstva na borbu za nas. Sjetimo se proroka Danijela čija je molitva bila uslišana prvi dan kad je počeo moliti, no, anđeo je s odgovorom na molitvu došao tek nakon 21. dana molitve (str. 75) / „Molitva u kojoj tražimo ispunjenje konkretnih potreba nije stvar ‘nagovaranja Bog da se predomisli’ već je molitva daleko više – davanje duhovne snage anđelima (v. KKC # 328-332) (str. 76).”

Prvu pouku o molitvi kao pogonskom ‘gorivu’ anđela koji se bore za nas autor je preuzeo od protestantskog pisca Frank. E. Perettija, iz romana „Prodor u svijet tame“, 1989., izdavača D.o.o. Riječ života o kojem smo već pisali. Ideja da su naše molitve ono što omogućuje njima da se bore zaista je strana Tradiciji i nauku Crkve. Kako autor smatra da je ekumenizam ugradnja korisnih protestantskih ‘dijelova’ u katolički nauk (koji uzgred ima puninu, pa je to kao pokušaj da u kuću od kamena  pokušamo dograditi slamu ne bi li bila ‘čvršća’…), autor i svoju drugu pouku gdje se trebamo „sjetiti proroka Danijela“ preuzeo od protestantskog pastora Dereka Prince-a sa njegove video pouke „Neprijatelji sa kojima se susrećemo / struktura sotonina kraljevstva, Bible teaching“. Ove i druge autore tzv. „evanđelja zdravlja i prosperiteta“, ili „znakova i čudesa“ poput Benny Hinna ili Kennetha Hagina, autor i njegov bliski suradnik Vlč. Dražen Radigović redovito ugrađuju u katoličku katehetiku. Koliko potrebno i kompatibilno, prosudite sami. Autor i njegov suradnik se ne zaustavljaju na nereferenciranom ‘uvozu’ protestantskih učenja u katolički nauk već i nekritički daju prevoditi protestantske knjige i katolicima ih prodavati. Pitam se koje je crkveno tijelo dalo za to odobrenje, kamoli preporuku ili imprimatur? Zadnja knjiga autorovog poduzeća „Figulus“ je od ‘interdenominacijskog koordinatora’ Neal Lozana imena „Oslobođeni, praktični vodič za oslobođenje“. Prije toga autor je izdao „Sveobuhvatni vodič za oslobođenje i nutarnje iscjeljenje“ protestantskog pastorskog dvojca, oca i sina Johna i Marka Sanforda, časopis Rhema i danas nosi isti naslov kao službe pastora Kennetha Hagina… Posjet blisko suradničkoj karizmatskoj zajednici Vlč. Dražena Radigovića i njihovoj knjižari toliko će obilovati protestantskim knjigama: da se praktički neće nimalo razlikovati od fundamentalističko protestantskih zajednica poput Riječ života ili cce. U svoj toj šumi ratničkih naslova i pouka nije neobično da autor utvara da je anđeoska uloga prvenstveno ratnička. Glede molitve i anđela, puno nas češće Crkva uči o  njihovoj vjesničkoj i glasonosnoj ulozi no ratničkoj. Iako je autor tu ulogu prenaglasio, nije loše da ju je spomenuo jer ona postoji i kao takva, a dodatno je dobro da ju je spomenuo jer se danas puno više anđeli prikazuju infantilizirano ili feminizirano.

„Molitva vođena Duhom je molitva koja nema svoje stereotipe, ona je uvijek nepredvidiva (str. 77).“

Ovo je nevjerojatna tvrdnja, koja i opet smjera na neki super ekskluzivizam osoba obdarenih karizmama koje Duh vodi mističnim putovima, svaki puta neponovljivima i ‘nepredvidivima’. Pitam se što ima loše u molitvenom stereotipu, i što bi npr. trebali reći katolički klerici i redovnici (i neki laici) koji svaki dan višekratno mole liturgijski stereotipno, bilo na sv. Misi, bilo u božanskom časoslovu? Znači, to ne treba biti po stereotipu, ne treba biti predvidivo (što god to značilo) jer onda ne bi bilo po Duhu Svetom?! Kaj got.

„Molitva je puno lakša i drukčija na mjestima gdje Kraljevstvo Božje drži otvorenim nebeske prostore iznad nas, primjerice na mjestima velikih hodočašća ili na određenim molitvenim susretima (…) (str. 77).”

I ovo je diskutabilna tvrdnja, iako se drži određene logike, kao npr. lakše (i ljepše) je moliti na hodočašćima, u zajedništvu i sl. Međutim, autor ovom tvrdnjom preslikava zemaljske zakonitosti na Nebo što je apsolutno isključeno. Nebo nije stvar prostora, niti je bit duha prostor ili vrijeme. Teško da ima ‘otvorenih’ i ‘zatvorenih’ duhovnih prostora jer duh sam po sebi ne omeđuje nikakav prostor. Bit duha je sveprotežnost i sloboda. Čovjek koji moli nikada nije sam, svaka molitva uvijek je u zajedništvu s anđelima, proslavljenom i trpećom Crkvom. A anđela, svetaca i sirotih duša u čistilištu ima puno više nego pripadnika vojujuće Crkve koji se mogu okupiti na nekom molitvenom susretu. Ova ‘autorova’ pouka je također preslikana od pastora Dereka Princea i prilično inkopatibilna katoličkom nauku.

„Đavao u našim mislima pokušava izgraditi utvrde/laži po kojima ćemo živjeti. On silno voli naša mudrovanja (str. 102).“

Autor je ovu i druge pouke o duhovnom ratovanju s Đavlom u našim mislima izlučio iz knjige slijedećeg pastora John Osteena, iz njegove knjige „Rušenje utvrda“. Ne kažem da je sve u tim knjigama i mislima netočno, ne kažem ni da je pola toga netočno, no tko voli loviti u mutnom i nagađati što je točno što nije na slobodu mu je. Ta je situacija slična onoj kao prepustiti se molitvi po karizmi spoznanja kojom se služi autor – nešto jest od Duha Svetog, nešto nije (moje mišljenje), pa vi sad ‘pabirčite’..

„Kad Đavao napada sa sa svojim lažima i misaonim podvalama, a naročito kad nas pokušava zastrašiti ništa nije toliko moćno kao glasno izgovaranje riječi Svetoga pisma. Proklamacija riječi važna je u svakoj religiji. Đavao itekako koristi te metode. Muslimani su zauzeli velik broj teritorija na način da hodža svakodnevno više puta proklamira (glasno izgovara) riječi Kurana (str. 103).“

I ova pouka tajnih duhovnih recepata zvuči zamamno i logično, međutim strana je katoličkoj Tradiciji. Ne samo to, nefunkcionalna je, a kamoli da ‘ništa nije tako moćno’. Znam osobe koje od toga boli glava. Riječi biblijskog teksta se mogu molitveno izgovarati, upijati, no teško se u Tradiciji može naći da se njima nadvikuje i ratuje. Glasno izgovaranje niti nije proklamiranje već deklamiranje. Termin proklamiran bliži je pojmu obznane, objave od glasnog izgovaranja. I ova pouka dolazi od video pouke pastora Dereka Princea, „proklamacija riječi Božje“.

„Znamo koliko je važno da u liturgiji i sakramentima ono što se izgovara bude izgovoreno jasno i razumljivo (str. 104).“

Ova je pouka ista ona o glasnoj ‘proklamaciji’, međutim ne drži vodu. U liturgiji je potpuno nebitno da li osoba koja nazoči prikazanju sv. misne Žrtve čuje riječi ili ne. Sve do prije 50 godina kanon se uvijek izgovarao tiho, tako da ga nisu razgovijetno čuli čak ni ministranti koji znaju latinski (danas ga papa uvijek izgovara na latinskom, koji ipak većina prisutnih ne razumije). Dakle, ne samo da nije presudno, već je i potpuno nevažno da li narod razgovijetno čuje liturgijsku molitvu Crkve. Ono što narod treba razgovijetno čuti su čitanja i propovijed. Sve druge riječi upućene su Bogu, a On uvijek dobro čuje. Katolička liturgija na latinskom, mnoge tihe mise i sl. koje su se slavile preko 1500 godina i izrodile nebrojene tisuće svetaca, naučitelja i mučenika koji nisu sve i u svakom trenutku „jasno i razumljivo“ čuli na liturgiji.

„(…) vidimo da je sotonsko kraljevstvo organizirano prema teritorijalnoj organizaciji svijeta. Dakle, postoji knez za svaku pojedinu zemlju, svaki kontinent, te postoji Sotona kao vrhunski poglavar. Također, postoje poglavari pojedinih pokrajina, gradova i naselja. Poznato je da i svaka obitelj ima stalno organizirano ustrojstvo zaduženo za članove te obitelji da se bori za njihovo uništenje (str. 108).“

I ova je pouka od Dereka Prince-a, „duhovno ratovanje / struktura Sotonina kraljevstva“. Ne znam što je u ovoj pouci realno, što nategnuto i bajkovito, a ničemu me od ovoga nije učila Crkva. Za svoju i tuđu sigurnost sud ću njoj i prepustiti, no osobno moram primijetiti da je cijela ta demonološka pouka nekako isforsirana, tjeskobna, pretjerana i sigurno u mnogim stvarima falična i suvišna. Npr.:

„Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam prvi put u životu jasno osjetio Đavlovu prisutnost. (…) Tada sam u polusnu odjednom primijetio da Đavao, užasno ružan, stoji pored mog kreveta i promatra me. Ukočio sam se od straha i nisam mogao ni micati ni govoriti. (…) Tada sam se sjetio jedne knjige koju sam prije toga pročitao u kojoj je pisalo da Đavlu trebamo narediti u Isusovo ime neka ode od nas (str. 114).“

Ta ‘jedna knjiga’ je knjiga koga bi drugog nego protestantskog pastora, ovaj puta Kennet E. Hagina, imena „Autoritet vjernika“: koji je po meni pravi duhovni cirkusant. Pogledajte ovo kreveljenje, pa prosudite sami.

„Biti blagoslovljen po kriterijima evanđelja znači samo jedno: imati sposobnost srca da ljubi Boga i bližnjeg. S time se nitko ne rađa već je to nešto što se u nama, uz pomoć Duha, a posebno dara pobožnosti, razvija. To je nešto čemu trebamo težiti. To je stanje čovjeka u kojem se čovjek pronalazi potpuno sretan. Boga i bližnjeg trebamo ljubiti neprestano. Kad riječ ‘trebamo’ jednostavno zanemarimo ili je više ne primjećujemo, ostaje nam: ‘Boga i bližnjeg ljubimo neprestano’, tada znamo da smo itekako na dobrom putu. Jedan je od najvažnijih trenutaka u mom životu bio onaj kad sam shvatio da upravo takvu ljubav nemam i kad sam odlučio učiniti sve da joj se u životu što više približim (str. 122).“

Ovo su vrlo lijepe misli. Dopiru od svrhe Evanđelja i Bogoobjave, samog smisla postojanja. Autoru i suradnicima (ali i samima sebi) želimo što više ovakvih misli i napose ponašanja, u koja se sigurno može ući ako se njeguje tradicionalna katolička pobožnost i duh pokore u koji sigurno ulazi i duh samoiskrenosti iskazan u posljednjoj rečenici.

„Sjećam se da sam u svojem ranom djetinjstvu za vrijeme mise otvorenih očiju u viziji gledao anđele i svece (str. 130).“

Drago mi je da je autor u djetinjstvu (i kasnije) vidio/ viđa nebeske likove i stvarnosti. Posebno mi se sviđa što ih je vidio na Misi. Ipak, žalim da te vizije kao stvarnosti nije uspio posredovati prijateljima protestantima ne bi li ih evangelizirao za sakramente i Crkvu, već je učinio  / čini suprotno – u savršeni božanski katolički nauk ugrađuje falični ljudski protestantski nauk. Tako ni jedan protestant neće ući u Crkvu, ali će je mnogi katolici napustiti i promijeniti za ‘magarca’.

„Danas, otprilike 120 milijuna katolika širom svijeta ima taj dar molitve u drugim jezicima. Biblijski ga ne može i ne mora imati svaki kršćanin, no apostol Pavao piše da bi on osobno volio da ga svi vjernici imaju (v. 1 Kor 14,5) str. 134.

Autor dobro počinje pouku da taj dar „može i ne mora imati svaki kršćanin“, no onda pouku deformira zlorabeći biblijski tekst i samog sv. Pavla. Pavao doista kaže da bi volio da svi govore drugim jezicima“, ali konkretnoj zajednici u Korinutu. A zašto – to ćemo ga pitati kad/ako stignemo u Nebo. Na drugom mjestu, ali istim Korinćanima (1 Kor 12,30) jasno kaže da ne trebaju svi vjernici imati taj dar sa „zar svi govore jezike?“

„Strah Božji sposobnost je življenja u svijetu, a da mu u isto vrijeme ne pripadamo. To je Božja snaga u nama koja nam omogućuje da se u sebi borimo za vječnost. To je snaga kojom u svoju dušu ulazimo poput Izraelaca u Kanaan, te jedan po jedan dio svoje osobnosti predajemo Bogu. To je snaga koja nam omogućuje umiranje grijehu. To je snaga koja direktno surađuje s Božjom ljubavlju i koja nas usmjerava prema neprestanom posvećivanju svoje duše, istraživanju vlastite grešne naravi, te snaga koja nam daje hrabrost odricanju vlastitoj grešnoj naravi. To je snaga kojom nadvladavamo duševnu nasladu kojom nas grijeh zarobljava, te se odlučujemo umirati grijeh zajedno s Kristom kako bi postupno naša ljudska narav poprimila karakter uskrslog Krista (str. 152 – 153).“

Jako dobar i lijep opis straha Božjeg. I jako potreban, jer autor ranije dobro kaže da ni jedan dar (mladima, ali i drugima, op.a.) Duha Svetoga nije toliko ‘neatraktivan’. U vrijeme kad je po našim bogomoljama, vjeronaučnim dvoranama i sl. sve manje govor o posljednjim stvarima, o grijehu, zapravo i o vječnosti, svaki nam je takav opis jako dobrodošao i potreban. Naš nauk je valjan ne samo kad je potpuno pravovjeran, već i kad je izložen (i ponavljan!) potpuno cjelovito!

„Bog je tu potpuno suveren i može se poslužiti bilo kojim čovjekom da kroz njega progovori – čak i i životinjama (v. KKC # 785) Sjetimo se samo Bileamove magarice (v. Br 22,30) ili Herodova govora kad mu je mnoštvo klicalo jer su znali da je Bog preko njega govorio (v. Dj 12,22-23) str. 222“

Narod uopće nije „znao“ da je preko Heroda „Bog govorio“ već mu je kao caru povlađivao za sve za što bi otvorio usta. Doista, da je Bog preko njega govorio, ne bi ga već slijedeći čas isti Bog pogubio kako i stoji u retku 23: „Umah ga, zbog tog što ne dade slavu Bogu, udari Anđeo Gospodnji, te on rascrvotočen izdahnu“.

„Bog me je toliko počastio da sam u nekim katedralama vjerojatno jedini ja kroz čitavu njihovu povijest  postojanja imao priliku direktno i neposredno moliti za ozdravljenja i čudesa! (str. 222 – 223).“

Dobro da autor ovo navodi – i skače sam sebi u usta. Naime, na drugom mjestu u knjizi buni se i osuđuje one koji tvrde da su karizme u pojedinim razdobljima Crkve nestale, povukle se i slično. Da jesu, to tvrdi i naš cijenjeni duhovnik isusovac p. Slavko Pavin (pogledajte intervju i pitanje o karizmatskoj obnovi). Postavlja se dakle logično pitanje – ako karizme nisu nikada nestale ili prestale biti masovne u Crkvi, kako to da je on u vjerojatno višestoljetnim katedralama „jedini kroz čitavu njihovu povijest postojanja imao priliku direktno i neposredno moliti za ozdravljenja i čudesa“??!!

Pred kraj knjige autor daje konkretne smjernice kako formirati, kako sudjelovati u molitvenim grupama i sl.: „U maloj grupi svaka osoba dobiva priliku aktivno sudjelovati u svemu što se događa. Tako ima priliku izraziti svoje mišljenje i stav, ali isto tako i svoja iskustva podijeliti s bliskim osobama, što je u velikim grupama puno teže (usp. 1 Sol 5,11; KKC #2689)“ str. 254.“

Čitanjem katekizamske reference broj 2689 nalazimo zanimljiv uvjet funkcioniranja katoličke molitvene skupine: „Molitvene skupine kao ‘škole molitve, jesu danas jedan od znakova i pokretača molitvene obnove u Crkvi, pod uvjetom da se napajaju na istinskim izvorima kršćanske molitve.“ Da li smo u ovom djelu naišli na istinske izvore kršćanske molitve? Katehetske i molitvene upute sv. Predaje? Crkvenih Otaca, Naučitelja, Svetaca – kratko – Crkve?…

„Ukoliko se u određenoj grupi ili kod pojedinaca počinju manifestirati karizme, tada ih treba staviti na raspolaganje biskupima koji imaju jasno poslanje provjeriti ih korigirati i usmjeravati na način da ne gase nego razbuktavaju Duha. Str. 261 / Ovime pozivam biskupe da se ohrabre i prihvate tu važnu zadaću koju im Duh Sveti daje. Činjenica je da danas imamo mnoštvo ljudi s izrazitim karizmama ozdravljanja (…) / Papa osniva vijeće za reevangelizaciju, a mnogi biskupi na terenu uporno zabranjuju evangelizacijske seminare (str. 270).“

Valja reći da se biskupi jesu latili svoje zadaće i razlučili koji seminari jesu korisni, koji ne. Nisu svi seminari zabranjeni kao npr. od prof. Ivančića, fra Linića ili fra Ive Pavića. No neki jesu, kao od Vlč. Dražena Radigovića, glavnog autorovog suradnika upravo zbog anti-crkvenosti, protestantizacije katolicizma, liturgijskih prekršaja, forsiranja ozračja zdravizma, demonologije i slično. Ukratko – dar mar. Autor se svrstao u red veličina i on ‘poziva’ biskupe da učine ovo ili ono. Osobno sudjelujem kao i kolege na web stranici katolik.hr i udruzi katolik u različitim apostolskim inicijativama ali mi kao i kolegama ne pada na pamet pozivati biskupe na nešto. Netočno je i da „danas (u Hr op.a.) imamo mnoštvo ljudi s izrazitim karizmama ozdravljanja“. Istina je da imamo svega nekolicinu takvih pojedinaca za kojima idu mase ljudi gladnih Boga, što je svakako dobro, no i mase onih s kojima nema tko raditi, koji se zadržavaju na fenomenološkom, kod kojih vjera često liči na čudaštvo i slično; kod kojih se stvara guru kompleks: „U karizmatičkim pokretima nailazimo na voditelje zajednica a) koji s jedne strane, nemaju stručnih znanja iz područja duševnih bolesti i psihoterapije b) s druge, steknu ‘guru-kompleks’, ponašajući se kao da sami ‘sve znaju i sve mogu’ i c) nespremni su da uključe druge profesionalce u određene slučajeve. (…) Posebno je opasan stav vjerskog predvoditelja da se većina psihičkih problema može riješiti na religioznoj razini. Naravno da može, ako Bog učini čudo, ali to se ne događa baš svaki dan.“10

Potrebno je i reći da nisu svi seminari koje su održavali autorovi Kristofori ili gdje je autor djelovao zajedno s Vlč. Radigovićem bili „evangelizacijski koje biskupi zabranjuju“ već većinom katehetski, a evangelizaciju i katehetiku treba razlikovati. Evangelizacijski bi radije bili oni prof. Ivančića ili fra Linića gdje se vjernicima ne ‘trpa’ odmah ‘tvrda hrana’, već se radije drži kerigme ili prvog navještaja. Nevjerniku ili običajnom vjerniku kojeg treba (re) evangelizirati nipošto se nije lako iznenada snaći kad prispije na takav seminar u temama poput: „Duhovna borba u čovjekovim mislima“, „Oslobođenje od prokletstva“, „Zaštita kroz Kristovu krv i snaga svete pričesti“, „Kako biti ispunjen Duhom Svetim i primiti dar govora u jezicima“ i sl.

Umjesto zaključka: U knjizi ima vrijednih stvari, no nije ih lako razlučiti od onih problematičnih od kojih su neke dotaknute ovdje, naročito nekom krizmaniku. Autor ima očito karizmu pobožnosti, međutim ona učiteljska je diskutabilna. Dvojbeno je može li ova knjiga pomoći u vjerskoj formaciji katolika. Dakle, vrijedi staro pravilo – od katoličkih publikacija preferirati one s dozvolom ili preporukom crkvenih vlasti, a sumnjive ako smo u mogućnosti bar konsultirati kod istih. I u radu autora općenito, ima vrijednih stvari, čak i vrlo vrijednih, no ima i onih drugih, beskorisnih, neupotrebljivih, mimo sv. Tradicije. Treba čestitati na revnosti i pohvaliti ju, a na nesklade upozoriti kako smo u ovom članku i učinili.

Mario Šudić


1Josip Lončar, Sila odozgor, snovi, vizije i proroštva (Kako se u praksi služiti darovima Duha Svetog), Figulus, 2010.
2„Novi karizmatski pokreti“, Zbornik radova, Godišnji pastoralni skup Bad Honnef 8.10.-11.10.2007. Dr. Mihaly Szentmartoni: Postkoncilsko buđenje laikata – pokreti u Crkvi: teologija, psihologija, pastoral, str. 29
3Usp. Kol 2,18
4Tumačenje Biblije u Crkvi, Govor pape Ivana Pavla II. I dokument Papiske biblijske komisije / Biblija i kristologija, KS 1995., str. 83 – 84
5KKC 113
6Patrick Madrid, „Gdje je to u Bibliji?“, Verbum, 2005, str. 39
7KKC 168; KKC 181
81 Kor 13,9
9http://www.ivanmerz.hr/glasilo/1979-80/1979-Merz_i_papinstvo.htm
10Dr. o. Šimun Šito Ćorić, Dimenzije psihopatološke religioznosti (psihoreligijski pristup), Zbornik radova Izazov nove religioznosti, Godišnji pastoralni skup, Untermarchtal 5.10.-8.10.2004 str. 173-174

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena – Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena – Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Preporučujemo

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.