Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Skandal Wesołowski i „homohereza“ u Katoličkoj Crkvi

Objavljeno: 1. listopada 2014.
Kategorija: Aktualno

Dok skandal zbog zlodjela zlostavljanja dječaka za koje je optužen papinski nuncij u Dominikanskoj Republici Józef Wesołowski izaziva veliki interes (ili, bolje rečeno, „veliku sablazan“) međunarodne javnosti,[1] vrijedi prezentirati vrijedan rad prof. dr. vlč. Dariusza Oka (Papinsko sveučilište u Krakowu) o mrežama homoseksualnih svećenika u zemlji odakle Józef Wesołowski i dolazi – Poljskoj. Vlč. Dariusz Oko tu povezanost označava terminima „homomafija“ i „homohereza“, te smatra da širenje homoseksualnosti među klerom u određenoj zemlji neizbježno proizvodi tešku krizu Crkve. [2] [3]

Seksualno zlostavljanje djece i svećenici

Na katolik.hr smo već pisali o seksualnom zlostavljanju djece, pojave od koje u nas – te širom zapadnog svijeta današnjice – strada oko četvrtine djevojčica i oko šestine dječaka, prije nego navrše 15 godina.[4] Makar katoličke ustanove zapravo nikad nisu bila mjesta na kojima se bilježeni neki visoki brojevi seksualno zlostavljane djece (međutim primjerice u sustavu državne skrbi za nezbrinutu djecu u Velikoj Britaniji se registrira izloženost seksualnom zlostavljanju kod većine djece[5]; o fenomenu zlostavljanja djece u državnoj skrbi smo također već pisali), svaki slučaj zlostavljanja u koji je uključen svećenik predstavlja strahovitu sablazan. U zemljama poput Irske i SAD zabilježeni su osobito skandalozna ponašanja crkvenih vlasti koje su slučajeve seksualnog zlostavljanja zataškavale.

Prvi golemi skandal sa zataškavanjem izbio je u SAD, gdje su provedene i temeljite studije i na temelju njih poduzete odgovarajuće mjere: uređeni su protokoli prema kojima crkvene vlasti moraju svaki slučaj opravdane sumnje na seksualno zlostavljanje maloljetnika prijaviti policiji, te se ponovo počela provoditi kanonska zabrana uzimanja u sjemeništa i zaređivanja onih kandidata, koji su pokazivali homoseksualne sklonosti. Ta je zabrana, zapravo, važila čitavo vrijeme, ali se od kraja 1960.-ih godina u SAD (a i drugdje) nije provodila: upravo su među svećenicima iz tih generacija zabilježeni najveći brojevi zlostavljača djece. Inače se kod zlostavljača među katoličkim klerom – ali i među klerom drugih vjerskih zajednica koje ne gaje ustanovu celibata – bilježi preko 80% istospolnog (muško-muškog) seksualnog zlostavljanja maloljetnika, što je otprilike dvostruko više nego što je to slučaj kod seksualnog zlostavljanja u općoj populaciji. Iz toga bi se dalo zaključiti da je u tim naraštajima gdje su u SAD bili zabilježeni veći brojevi pedofila (riječ je o 1980.-im godinama, poslije je  -zahvaljujući odlučnim mjerama koje je poduzela hijerarhija – fenomen zlostavljanja djece u redovima katoličkog klera u SAD smanjen za oko 97%) bilo među klerom dvostruko više homoseksualaca, nego što je to bio slučaj u općoj populaciji.

Neki stručnjaci danas, doduše, pišu da homoseksualnost i pedofilija nemaju baš nikakve međusobne veze. Drugi tvrde suprotno, tako npr. Gert Hekma, profesor „gej studija“ Univerziteta u Amsterdamu koji je Hrvatsku posjetio 2013. godine u organizaciji domaćih LGBT udruga: on nas informira da su homoseksualni časopisi isprva posve bili popunjeni slikama nagih dječaka, dok su se nešto stariji momci u njima počeli pojavljivati tek 1960.-ih godina, kada je homoseksualni pokret krenuo u afirmiranje homoseksualnosti kao socijalno prihvatljivog načina života.[6] Naposljetku je utvrđeno da su kod seksualnog zlostavljanja djece od strane katoličkih svećenika u pravilu žrtve dječaci u pubertetu; takve slučajeve medicina zapravo i ne kategorizira kao pedofiliju (gdje je posrijedi seksualna „sklonosti“ djeci kod koje još nisu razvijene sekundarne spolne značajke) – riječ je o klasičnoj pederastiji, koju neki danas vole nazivati „efebofilija“.

Problemi u Poljskoj

Natrag na Józefa Wesołowskog (tog je crkvenog diplomata Vatikan laicizirao i stavio u pritvor gdje čeka kazneno suđenje; rijetka pojava za čovjeka koji je bio ovjenčan naslovom nadbiskupa) i milje poljskih svećenika – homoseksualaca o kojima piše Dariusz Oko: ondje je čitava stvar sa svećenicima – homoseksualcima postala javnim povodom enormnog skandala u koji je bio involviran Julius Paetz, bivši nadbiskup Poznańa. D. Oko navodi riječi ministra pravosuđa Jarosawa Gowina, koji se potužio da crkveni krugovi s kojima je stupio u kontakt povodom optužbi da je nadbiskup Paetz zlostavljalo sjemeništarce ponašali kao „mafija“, da su „brutalno negirali“ čak i očigledne dokaze o upletenosti J. Paetza u homoseksualna zlostavljanja nad mladićima koji su se spremali za svećeničko zvanje. Nije ministar J. Gowin jedini koji je osjećao da se sukobljava s nekakvom mafijom; istu riječ koristi čak i biskup F. Charles Scicluna,  „javni tužitelj“  („promotor pravde“) kod Kongregacije za nauk vjere, kojemu je J. Ratzinger još kao kardinal bio povjerio neke najteže slučajeve svećenika – zlostavljača.

D. Oko izlaže razloge zbog kojih se manjina svećenika s homoseksualnim sklonostima tako blisko povezuje, da taj milje neki posve ozbiljni crkveni i državni dužnosnici spremno nazivaju „mafijom“: za početak, mnogo je teže za mladića s homoseksualnim sklonostima (makar ne i nemoguće) da postane dobar svećenik. Mnogi od njih se ne uspiju suzdržati od uranjanja u aktivni homoseksualni život, makar su kod ulaska u seminar i imali namjeru provesti život u seksualnoj suzdržanosti. Život aktivnog homoseksualca koji svakodnevno dijeli sakramente je primjer vrlo, vrlo dvoličnog života; naposljetku savjest takvih pojedinaca posve otupi. Kada dospiju do rukovodećih mjesta u Crkvi, oni u prvom redu promoviraju druge članove homoseksualne zajednice: to su njihovi prijatelji, njihovi istomišljenici, osobe s kojima dijele tajne i interese. Također će – usklađenim naporima – promovirati one koji su upoznati s njihovim homoseksualnim sklonostima, ali su već pokazali da su ih spremni prikrivati pred trećima. Takva vrst „kadrovske politike“ može proizvesti jednu hipokritsku crkvenu hijerarhiju, koja zapravo nikada ne govori od srca, nego uvijek nešto hini, od koje se širi jedan duh neiskrenosti i beživotnosti. Njihovo držanje govori: „Neka samo Crkva bude u nemilosti, neka je ismijavaju i ponižavaju, glavno da smo ja i ‘moji’ ugodno doživotno zbrinuti.“ Kao konkretni način djelovanja (suočio se u svojoj karijeri D. Oko i sam s takvim problemima) opisuje Oko situaciju profesora u sjemeništu koji prijavi sjemeništarce uključene u homoseksualne odnose: ta se stvar u povjerljivoj formi prijavi nadređenima kako bi se sjemeništarce otpustilo iz svećeničke formacije – međutim umjesto toga sam profesor biva premješten, a homoseksualci ostaju kandidati za svećenike. Svećenici koji pokušaju prijaviti kolege uključene u zlostavljanje dječaka bivaju sami izloženi organiziranom i iznimno neugodnom blaćenju članova „lobija“.

Oko citira vrlo uglednog poljskog Isusovca Józefa Augustyna (sveučilišnog profesora i iskusnog duhovnog vođu): „Crkva ne stvara homoseksualnost, ali postaje žrtvom nepoštenih ljudi s homoseksualnim sklonostima, koji iskorištavaju njene strukture za udovoljavanje svojim najnižim nagonima. Aktivni homoseksualni svećenici su majstori prikrivanja. Često bivaju razotkriveni tek slučajno … Prava opasnost za Crkvu su oni cinični homoseksualni svećenici koji se koriste svojom službom u svoje ciljeve, često na najlukavije načine. Takve situacije predstavljaju veliko trpljenje za Crkvu, za svećenike, za hijerarhiju. Problem je doista iznimno težak.“

S tim teškim problemom se, argumentirano iznosi Oko, odlučno suočio papa Benedikt XVI – kako u vremenu dok je još bio kardinal, tako i zabranjujući bilo kakvo djelovanje svećenika homoseksualaca u sjemeništima i naloživši potpuno isključivanje kandidata s homoseksualnim tendencijama iz svećeničke formacije, nakon što je postao Papom.

Globalno „homokrivovjerje“

S čime se pape moraju suočiti? Nisu ovi Poljaci J. Paetz i J. Wesołowski jedini homoseksualci među visokim katoličkim prelatima. D. Oko spominje Remberta Weaklanda, koji je nakon povlačenja sa službe nadbiskupa u Milwaukee (SAD) otvoreno deklarirao da je čitavo vrijeme održavao homoseksualne odnose s  velikim brojem partnera: on je izložio i „čvrste“ teološke razloge zašto je čitavo vrijeme držao da je taj njegov razvrat (koji je tek uzgred bio i homoseksualne naravi) bio posve moralno ispravan.

Tu prof. Dariusz Oko počinje izlaganje o nečemu što je po njemu još opasnije od hipokrizije koja izbija od svećenika – aktivnih homoseksualaca; nečemu čiji je dalekosežni učinak još opasniji od demoraliziranja sjemeništaraca i svećenika sablažnjenih nad životom nadređenih: o „homoherezi“.

Naime je riječ o tome da smo suočeni s teškim kompromitiranjem katoličke teologije, gdje se nastoji praktično staviti izvan snage one Božje Zapovijedi (Zapovijedi samoga Boga!) koje se odnose na spolni moral: teološki sustavi koji u sebi uspijevaju opravdati takvo nešto nečuveno, prijete da čitave narode odcijepe od Stolice Svetog Petra.[7] Oko uspoređuje opasnost od takve teologije s učincima – kako on opisuje – „bolesne teologije Edwarda Schillebeeckxa“, koja je 1970.-ih godina „dezintegrirala i gotovo uništila“ katoličanstvo u Nizozemskoj. 

Dariusz Oko sumira: „Takvi krugovi u Crkvi se snažno protive istini, moralnosti i Objavi, surađuju s neprijateljima Crkve, potiču pobunu protiv autoriteta Petra naših dana, Svete Stolice i cjelokupne Crkve. Članovi tog lobija predstavljaju u Crkvi relativno malu grupu, ali često na ključnim položajima (do kakvih položaja iznimno predano nastoje dospjeti), stvaraju blisko povezanu mrežu veza i podrške jedni za druge, što ih čini opasnima. Osobito su opasni za mlade, koji su izloženi pogibelji spolnog zlostavljanja. Opasni su i za sebe sami, jer takvi otvrdnuti mogu naposljetku ‘umrijeti u vlastitim grijesima’ (Iv 8,23), kako je Isus upozorio. Opasni su za poštene laike i klerike koji im se suprotstave. Naposljetku, oni predstavljaju opasnost za cijelu Crkvu, jer kada se razotkriju njihove opačine i postanu predmetom izvještavanja medija, vjera milijuna ljudi biva oslabljena ili uništena… I sve to radi nekoliko desetljeća komfornog života u grijehu.“

Uredništvo

 

Foto: Eluveitie

 


[2] „S papom protiv homokrivovjerja“, prijevod na hrvatski objavljen 16.6.2013. kod „Toma Blizanac

[3] „With the Pope Against Homoheresy“, Dariusz Oko (prijevod cjelovitog članka – izvorno objavljenoga u „Fronda“ 63/2012 -na engleski), „With the Pope Against Homoheresy“, skraćeni prijevod na angleski, kod LifeSiteNews

[4] “Spolno zlostavljanje djece”, Kristina Sesar, Ljetopis socijalnog rada, Vol.16 No.3 Siječanj 2010.

[5]“Abuse of children in foster and residential care”, Hobbs GF i dr., Child Abuse Negl. 1999 Dec;23(12):1239-52. Od 158 djece u državnoj skrbi uključene u ovu britansku studiju, 82 je bilo seksualno zlostavljano. Počinitelji su u 20% slučajeva bila druga djeca, u 23% slučajeva prirodni roditelji, a u 41% slučajeva odgojitelji i skrbnici.

[7] O slučaju osude teoloških zastranjenja iz pera časne sestre Margaret A. Farley (profesorica kršćanske etike na „Yale University“) koje se odnose na pitanje spolnog morala i osobito homoseksualnosti, kod Kongregacije za nauk vjere: „NOTIFICATION ON THE BOOK JUST LOVE. A FRAMEWORK FOR CHRISTIAN SEXUAL ETHICS BY SR. MARGARET A. FARLEY, R.S.M.“ dokument od 30.03.2012.

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.